Reportaža: Modruš, Ozalj – U boj, u boj za dom!

Modruš, Ozalj – U boj, u boj za dom!

Svijest o vlastitom identitetu i kulturi je najbolja odbrana od erotske inteligencije i dežurnih zatiratelja i mrzitelja svega hrvatskog, koji namjerno i smišljeno nastranim izokretanjem povijesnih činjenica žele rastočiti Hrvatski narod, kako jučer tako i danas. Zatvoriti oči, pamet i savjest pred tom pojavom, koja i Thompsonovu "Lijepa li si" proglašava fašističkom pjesmom, a koju Slaven Bilić pušta prije utakmice našim nogometašima u Austriji (HRT1, 16. lipnja 2008.), znači biti u službi Zmaja. Uz današnje indolentne hrvatske "intelektualce", koji okreću leđa vlastitoj povijesti, lako je hipnotizirati narod i uvjeravati ga da je čak i zrinsko-frankopanski "U boj, u boj za dom!" ustaška umotvorina. 

Knezovi Krčki, kasnije prozvani i Frankopani (Frankapani) imali su posjede diljem Hrvatske, a pisali su se knezovima Krčkim, Senjskim, Modruškim, Brinjskim, Ozaljskim... Genealoško stablo obitelji Frankopana, koja je tijekom nekoliko stoljeća bila povezana sa sudbinom Hrvatske, poznaje 114 pripadnika ove obitelji, od 1118. pa sve do 1671. godine, pa ipak, sačuvano je tek nekoliko njihovih grobova i samo 13 nadgrobnih ploča ili njihovih dijelova.

Nekad veliki i slavni srednjovjekovni grad Modruš povijesno je središte frankopanske moći. Iznenađuje koliko se o Modrušu malo zna i koliko su njegovi prostori slabo istraženi, posebno kada je riječ o velikom naselju ispod utvrde, kojega su temeljito poharali Turci 1493. godine. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenut je projekt (Dr. sc. Milan Kruhek) arheološkog istraživanja Modruša koji je doživio neslavni kraj. Zašto je bilo tako znaju članovi CK Saveza komunista Hrvatske, koji, naravno, o tome još i danas šute.

  Jozefinska cesta (lijevo) i vijadukt Modruš na autocesti Zagreb – Split (desno).

U sklopu ilirskih provincija Rimljani grade cestu Sisak - Senj (dio tzv. Jantarskog puta koji je spajao Baltičko more s Rimskim carstvom). Premda do sada nije pronađeno izvorno nalazište s ostacima rimske ceste u Modrušu, možemo pretpostaviti da je Jozefinska cesta koja je spajala Karlovac sa Senjom, građena od 1774. do 1778. (i asfaltirana tek 1982. godine!!!), slijedila njezinu trasu. Modruš je danas svojevrsno predgrađe Josipdola kod Ogulina. Izgubio je svoju važnost nakon tragične bitke s Turcima na Krbavskom polju godine 1493.

Modruš je na obroncima Velike Kapele, a Kapela (Velika i Mala) se nekada zvala Gvozd - Alpae ferrae - po nalazima željeza/gvožđa. No Gvozd se naziva i planinski predio između rijeka Kupe, Korane i Gline koji je po nesretnom hrvatskom kralju Petru Svačiću dobio ime Petrova gora, naraštajima Hrvata poznata samo po partizanskoj bolnici i ratnoj tiskari partijskog glasila Vjesnik. Bilo bi tako još i danas da nije bilo te nesretne "crne Tuđmanove diktature". Mnogima na žalost.

Frankopani su otvarali rudnike željeza, lijevali čavle i pile, gradili pilane i razvijali međunarodnu trgovinu preko luke u Senju.

Neki današnji profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu upinju se dokazati da knezovi Krčki nisu bili etnički Hrvati već Talijani!  

Krčki knez Dujam I (+1163) rodonačelnik je hrvatske feudalne dinastije Frankopan koja se razvila do moći u europskim razmjerima, a završila je s ubojstvom Krste Frankopana (+1671) u Bečkom Novom Mjestu.

Nepobitno je da su potomci kneza Dujma (Duje) bili izraziti glagoljaši, zaštitnici hrvatskog narodnog jezika i pisma, i da su stoljećima ratovali protiv Mlečana.

Hrvatski knez Nikola IV (+1432), drugi hrvatsko-dalmatinski ban među krčkim knezovima, i najmoćniji velmoža u Hrvatskom Kraljevstvu, bio je ujedno i prvi krčki knez koji se potpisivao s pridjevkom Frankopan (Frangipanibus) jer mu je papa Martin V izdao (politički savez?) ispravu kojom "potvrđuje rimsko podrijetlo krčkih knezova od pradavne (tj. od 1014.) rimske obitelji Frangipane" (frangere pane – lomiti kruh), i dodijelio grb, kakav su imali i rimski Frangipani: dva lava koji lome kruh. No krčki knezovi zadržali su i stari koji se sastoji samo od zvijezde (šest krakova) u gornjem zlatnom polju.  

Posljednji i najpoznatiji izdanak frankopanskoga roda, hrvatski pjesnik (Fran) i ratnik Krsto Frankopan (1643.-1671.), oženio se s rimskom plemkinjom Julijom de Naro, nečakinjom kardinala Barberinija. "Tim činom je Krsto priznao da je Roman"- kažu u svom zanosu ti naši profesori. Po takvom njihovom učenom tumačenju mi bi morali vjerovati da je i francuski kralj Luj XIV ženidbom s princezom Marijom Antoanetom priznao da je Austrijanac, da je njemački princ koji se oženio s engleskom kraljicom priznao da je Englez, ili da je Mesić koji se oženio s pravoslavnom Ukrajinkom postao Ukrajinac. Malo morgen! 

Proslava 400. obljetnice bitke kod Sigeta koju su 1966. g. Mađari obilježili na najvišoj razini, kod nas se nije održala jer ju je osobno zabranio dr. Vladimir Bakarić, predsjednik CK Saveza komunista Hrvatske.

U 1985. godini, koja je bila proglašena „Europskom godinom glazbe“, u Munchenu je pod pokroviteljstvom predsjednika Bavarske – Franz Josef Straussa bila praizvedba opere „Nikole Šubića Zrinskog“. Jugoslavenski generalni konzul u Muenchenu službeno je prosvjedovao protiv "jedne ustaške opere", nazivajući sve to "ustašlukom" (Ustaschatreiben in Muenchen).  

 

Prvobitni vlasnici slobodnog kraljevskog grada/tvrđave Ozalj bili su knezovi Babonići-Blagajski (do 1325.), a nakon smrti Stjepana Frankopana prelazi pod obitelj Zrinskih (od 1577. do 1670.). Grof Franjo Perlas, od 1743. novi vlasnik, obnavlja i preuređuje gotički grad te mu daje današnji barokni izgled. Stari grad Ozalj je od 1928. g. vlasništvo Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja“ koja ga obnavlja i uređuje Zmajski muzej: 1.) Zrinsko-Frankopanski muzej, 2.) Galerija slika domaćih i stranih slikara, 3.) Dvorana hrvatskih grbova i zastava, 4.) Arhiv i knjižnica s 20.000 različitih povjesnih dokumenata i 7.000 knjiga. Nakon oslobođenja Družba je zabranjena (1946.), a Ozalj u ime naroda oduzet i opljačkan. U slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj Ozalj je vraćen Zmajevcima koji ga ponovno uređuju.

Suveniri

"Palas Zrinskih", građen u obliku pravokutnika i podignut na živoj stijeni, koja se strmo uzdiže nad Kupom, sačuvao je do danas svoj izgled iz XVI stoljeća. Nad ulaznim vratima uklesan je natpis NICO.CO.ZR.1556 (Nicolaus comes Zriniensis 1556 = Nikola grof Zrinski 1556), znači da ga je prije svoje junačke smrti podigao Nikola Zrinski (Sigetski).

U "Palasu Zrinskih" se u XVII stoljeću oko Zrinskih i Frankopana oblikovao tzv. ozaljski književno-jezični krug s idejom stvaranja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika koji bi se temeljio na preplitanju kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga jezika. Krajnji cilj i svrha je duhovno ujedinjenje svih Hrvata. Palas je u XVIII stoljeću pretvoren u žitnicu.

Kada je Hrvatska bila dio srednjoeuropske «integracije» pod vlašću Habsburgovaca i kada su iz bečkog dvora dolazile poruke da se smanjuje samostalnost Hrvatske, Zrinski su bili ti koji su objedinili hrvatske seljake i plemiće te podignuli ustanak za slobodu. Smrću Petra Zrinskog (Vrbovec, 6. lipnja 1621. - Bečko Novo Mesto, 30. travnja 1671.), i Frana Krste Frankopana (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), bečki je dvor želio dati zastrašujući primjer svima koji bi se možda mogli pobuniti protiv kralja u budućnosti. Konficirana su im sva imanja i oduzete časti. Osuđeni su na smrt i pogubljeni 1671. u Bečkom Novom Mjestu («Haagu»).

Beč, 20. svibnja 1671. - «Kad je Zrinski stupio na stratište, skinuo je kaput i predao ga svom pažu Tarodiju. Raskopčao je i haljetak, koji je još noć prije izrezao oko vrata. Njegov mu je paž zavezao oči zlatom izvezenim rupcem, te isto tako skupio i kosu. Bez govora ili oproštaja kleknuo je pred narodom. Dok je molio posljednju molitvu 'U Tvoje ruke predajem svoj duh', točno kad je tuklo devet sati, primio je krvnikov udarac, koji je bio nesretan i stoga je morao podnijeti još jedan, te je glava posvema odrubljena. Nakon toga su izvjesne časne, u tu svrhu naručene osobe, mrtvo tijelo i glavu položile postrani i prekrile već pripremljenom crnom tkaninom, kao i stratište koje je bilo kao iz jedne velike cijevi preliveno krvlju sve do prednje strane i sve do stuba po kojima se uspeo...

Dok se čitala osuda, Frankopan je zatvorenih očiju dosta glasno molio i poljubio križ nekoliko stotina puta. I nakon pročitane osude glasno je upitao nema li za njega nikakva pomilovanja... Potom su se otvorila vrata koja su vodila u drugo dvorište i odveli su ga na stratište, gdje je u ruci držao raspelo i više od četvrt sata se molio osobito glasno i jasno na latinskom i zazivao Boga... Nakon toga su mu zavezali oči, te je kleknuto i stalno zazivao 'Isuse, Marijo', sve dok nije primio krvnikov udarac, koji je bio još nesretniji od onoga koji je primio Zrinski. S time da ga je ovaj zahvatio po ramenu, tako da je Frankopan zapravo pao na glavu, okrenu se i podignuo glavu te ponovno htio ustati i pri tom podizanju povikao 'Isuse'. Tada je primio drugi udarac, te je glava sasvim odrubljena. Kad je sve to prošlo, oba su tijela i glave neko vrijeme pokazivana narodu i onda su položena u dva za njih pripremljena lijesa… «

Posljedice tog čina se do dana današnjeg kobno protežu kroz hrvatsku povijest.

Zmajevi su posmrtne ostatke Petra Zrinskog i Krste Frankopana prenijeli u Zagreb, i 30. travnja 1919. položeni su u kriptu zagrebačke Katedrale, a 1944. položili su u kriptu i posljednje ostatke Petrovog sina Ivana IV. Antuna Baltazara Zrinskog. Misu zadušnicu je služio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac.

Ljubomir Škrinjar