Zrin - 66. obljetnica pokolja, paleži i progona Hrvata

66. Obljetnica, komemoracija. Sveto Misno slavlje predvodi pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić, 2009 je godina, demokratska Republika Hrvatska, u Dvoru na Uni „demokratski“ izabrana vlast naravno, vratili se „humani demokrate“ i upravljaju lokalnom zajednicom, vrli naši političari upravljaju državom, političari predstavnici nekih manjina obilježavaju neke čudne „ličke“ „ustanke“ i jako se ljute ako im ne dođe pokoji „većinski“ političar, a jučer u Zrinu niti jednog lokalnog ni državnog političara dužnosnika da se pokloni nevinim žrtvama, niti jednog jedinog novinara bilo lokalnog bilo većeg lista, radija, televizije!?

Što li za te „demokrate“ i „slobodne medije“ znači Zrin, slavni Šubići Zrinski, Slavni Nikola Zrinski i Jelena Zrinska, poklanih 213 od ukupno više od 900 protjeranih i raseljenih Zrinjana, konfiscirane im sve i do danas ne vraćene imovine?

Živimo li mi to europsko civilizirano ili pogansko barbarsko vrijeme? Demokraciju ili diktaturu?

Jasan odgovor je dan jučer u našem slavnom i mučeničkom Zrinu!

Zrin, nedjelja 6. rujna - Misnim slavljem kojeg je na temeljima nekad župne crkve Uzvišenja sv. Križa u Zrinu predvodio je zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić obilježena je 66. obljetnica stradanja župe Zrin. U koncelebraciji s biskupom bili su i provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak rodom iz Zrina, te župnik Divuše, Gvozdanskog i Zrina Stjepan Filipec. Misi su osim vjernika porijeklom iz Zrina, nazočili vjernici okolnih župa, ali i posebna grupa hodočasnika iz Zagreba i Đurmanca okupljena posredstvom interneta. U Zrinu su nazočili članovi Udruge Macelj 1945. i Udruge Hrvatski obrambeni red, koji su zapalili svijeće podno križa i u obližnjoj crkvi Sv. Marije Magdalene.

Damir Borovčak

Propovijed biskupa Košića donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dragi župniče, oče provincijale, braćo svećenici, a osobito pozdravljam vas, dragi Zrinjani!

Danas obilježavamo 66. godišnjicu stradanja Zrina, ovdje na temeljima nekad župne crkve Uzvišenja sv. Križa. Sjećamo se kako je tog rujna, točnije dan nakon blagdana Male Gospe, 9. rujna 1943. godine župa Zrin uništena. Među 315 župa naše Zagrebačke nadbiskupije samo je jedna župa koja nema ni jednog župljanina na svojem području, a to je Zrin. Uništeno je ne samo jedno selo nego jedna čitava župa. Tada, te 1943. godine ta je župa brojila gotovo 900 duša, što je i danas prosjek za župe po Dalmaciji, Primorju i našim otocima. Međutim, otada više župa Zrin nema svojih autohtonih vjernika, jedni su pobijeni, drugi raseljeni, župna crkva srušena, srušene i kapele – još stoji ruševina crkve sv. Marije Magdalene na brijegu podno staroga grada Zrina, porušene su i sravnjene sa zemljom sve obitljske kuće ove župe.

Zašto? – pitamo se. Zašto? – pitali su se i tadanji župljani, a i današnji njihovi nasljednici pristigli na ovo spomen-slavlje iz raznih dijelova Lijepe naše, kamo su silom bili raseljeni.

Odgovor na ovo pitanje teško će itko razuman pronaći, ali odgovor postoji. On je satkan od mržnje i želje da se zatre sve katoličko i sve hrvatsko. I to baš ovdje, gdje su stolovali slavni hrvatski plemići Šubići, koji su upravo zbog ovog mjesta dobili i naziv Zrinski. Oni su dali mnoge narodne vođe, banove i političare, rodoljube i mučenike. Nije li ime Zrin postalo simbolom cjelokupne naše nacije? Čini se da je upravo u tome odgovor: nije neprijateljima smetao samo Zrin, mrziteljima smeta i ime Hrvat, njima smeta sve što je katoličko i hrvatsko.A kad zlikovci imaju i silu, tada ju iskoriste da provedu svoje krvave naume. I zato je Zrin morao doživjeti svoju zlu sudbinu. I zato je poslije Zrina sličan simbol hrvatskog stradanja postao i Vukovar, a s njim i Petrinja, Hrvatska Kostajnica i toliki gradovi i sela koji su prošli svoju tešku kalvariju, mučeništvo i progon.

Ne samo da je Zrin sravnjen sa zemljom, stanovnici pobijeni ili raseljeni, nego je bila nametnuta šutnja da se ne smije o tome ni govoriti. Imovina je svima – od malog djeteta do najstarijeg starca – bila oduzeta „u ime naroda“ jer svi Zrinjani su za novu komunističku vlast bili „narodni neprijatelji“.

Danas živimo barem u vremenu kada se smiju spominjati hrvatska stradanja, ali živimo na žalost još uvijek u vremenu u kojemu odgovorni zatiskuju uši i ne žele čuti niti odgovoriti na ta stradanja. Postavljam otvoreno pitanje odgovornima u današnjoj hrvatskoj državi: kako je moguće da nitko od protjeranih Zrinjana do danas nije ostvario pravo na povrat očito nepravedno oduzete imovine u Zrinu? Zar ne bi smjeli nasljednici onih koji su ovdje rođeni dobiti pravo na barem svoju parcelu da jednom godišnje stanu nogom na mjesto gdje je nekoć bilo ognjište njihova obiteljskog doma? Ako je imovina neotuđiva i ako se vraća svima kojima je nasilno i nepravedno oduzeta, zar to ne vrijedi i za Zrinjane?

U čitanjima današnje nedjelje Bog nas hrabri, govori nam: „Budite jaki, nebojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!“ Mi smo vjernici, i u vjeri u Isusa Krista okupili smo se ove nedjelje na ovom mjestu stradanja prepuštajući Bogu u ruke odmazdu za nepravde koje su pretrpjeli župa Zrin i njezini župljani. No, drago nam je ovo proroštvo Izaijino koje nas hrabri, koje govori da je Božja naplata blizu, da Bog svojih ne ostavlja! Ako je Bog s nama, onda nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove, od njega i njegova Kraljevstva. A što čovjeku koristi da sav svijet stekne, a svoju dušu izgubi? Nama se boriti, braćo i sestre, za duhovne vrijednosti, za svoju dušu, pa će biti onda i zemaljskih dobara, i svega što je potrebno za tijelo. Ako međutim izgubimo dušu, ako izgubimo poštenje, ako srcima zavlada laž i nepravda, egoizam i mržnja, tada je sve uzalud. Bolje je biti i siromah bez ikakvih dobara, negoli bogat materijalno a bijednik bez duše i poštenja!

Danas se, braćo i sestre, molimo za našu Domovinu! Molimo se za njezine vođe, za poštenje, za rodoljublje, za poštivanje svakog čovjeka i njegovih prava! Molimo se da Bog rasvijetli srca našim građanima, vjernicima prije svega ali i onima koji kažu da ne vjeruju, da upoznaju istinu i da se ne boje boriti se za istinu! Ne za svoju istinu, ne za sebičnu istinu, nego za istinu koja oslobađa jer je objektivna i jer je zajedničko dobro cijeloga naroda!

Sveti Jakov u svojoj poslanici upravo o tome govori. On poziva na nepristranost u vjeri. On želi reći kako nije dopušteno praviti razlike među ljudima zbog njihova imovinskog stanja te upozorava da osobito u crkvi nitko ne smije biti privilegiran jer svi smo jednaki pred Bogom. I pita se: „Nije li Bog one koji su u svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjreri i baštinici Kraljevstva?“ Sv. Jakov želi reći da je najveće bogatstvo pripadati Bogu, po vjeri i ljubavi. Nipošto, po materijalnom imanju. To nije pravo bogatstvo. Zato se mi vjernici moramo boriti da se iskorijeni iz našeg hrvatskog društva svaka podjela ljudi na one koji imaju i one koji nemaju. Na žalost ta je podjela jako prisutna, ali nije kršćanska i mi je ne smijemo podupirati. Ne mogu imati vlast nad drugima oni koji su nemoralni i nepošteni, samo zato što su imućni! To Bog ne dopušta! I ne dopušta da se ikoga ponižava zbog njegova materijalnog siromaštva. Zato: „Blago siromasima duhom“, tj. blago onima koji kao temelj svoga života nemaju materijalna dobra, već svoju nadu polažu u duhovni život, u duhovno bogatstvo, u Boga!

Isus je u današnjem Evanđelju ozdravio gluhog mucavca. Dodirom i riječju „Effata!“ – što znači „Otvori se!“Isus vraća zdravlje gluhom i mucavom čovjeku. On tako daje „gluhima čuti, nijemima govoriti!“ O, Gospodine, i nama danas otvori uši i razriješi jezik. Daj nam da čujemo Tvoju istinu, da ne budemo gluhi za Tvoju riječ, da ne zatiskujemo uši srca na Tvoj govor, već da Te jasno možemo čuti i rado da poslušamo što nam Ti govoriš. Molimo Te, daj nam i dar govora, da ne budemo nijemi, da znamo govoriti, da ne šutimo kad treba dići svoj glas, kad treba ustati protiv nepravde, kad treba reći istinu, nego da Tvoju volju spoznamo i svojim riječima i djelima pridonesemo da se ona oživotvori!

Nije Isus ozdravio samo fizički gluhog i nijemog čovjeka. Njegovo je djelo puno veće. On želi i može ozdraviti i ozdravlja kroz povijest i do kraja vijeka svakoga tko ne čuje niti ne razumije istine, svakoga onoga koji bježi od sebe i stvarnosti, svakoga koji ne može govoriti, koji se ne usudi izložiti za dobro, već radije zatiskuje uši i zatvara usta pred nepravdama, pred lažima i pred zlom ovoga svijeta. No, postoji jedan uvjet da to Isus učini: treba doći k njemu. Mi smo danas, braćo i sestre vjernici, došli k Isusu. Molimo ga da nas oslobodi svakog zanemarivanja istine, svakog zatvaranja pred dobrotom, pravednošću i ljepotom. Molimo ga također za one koji su odgovorni u našem društvu da i njima dotakne uši duše i usta pravde. Da čuju i upoznaju istinu, da progovore već jednom istinito i odgovorno o našim stradanjima. Molimo Gospodina i za sve koji su još uvijek u tami zablude, koji ne razumiju ni Zrin ni njegovu simboliku, koji još uvijek misle na kumire i idole, krive bogove materijalnog bogatstva, vlasti i časti, a ne služenja i odgovornosti pred vlastitim narodom. Molimo za počinitelje najvećih zločina genocida nad našim narodom, za sve koji su bili vođeni mržnjom i koji se i danas skrivaju i glume, da bi se spasili od Božjeg gnjeva. Molimo Gospodina da se suoče s istinom, da ju zavole a odbace laž, da priznaju zabludu i zapute se putem spasenja.

Danas su, braćo i sestre, ponovno pred nama nove prijetnje za naš narod, čije stradanje simbolizira Zrin i ova razorena crkva, na čijim temeljima stojimo, i razorena župa, čiji su se vjernici – još uvijek obespravljeni i bez vraćenog dostojanstva – okupili danas na ovom slavlju molitve, praštanja i vapaja za istinom i pravdom. Zašto su ponovno pred nama teški dani, zar nisu oni jednom za uvijek iza nas?

Dok god oko sebe gledamo nepravde koje nisu ispravljene, bojimo se da smo još uvijek na putu tih istih nepravdi. Nije naime moguće doći na pravi cilj, ide li se u krivom smjeru. Idući u krivom smjeru još uvijek je pred nama cilj propast a ne spasenje.

Mi nismo ovdje kao osvetnici, nama u mislima nije nikakva pa niti najmanja mržnja ni osveta. Kad bi i samo trun bilo kakvog takvog zla trovao našu dušu, ne bismo bili dostojni stati na ovo sveto tlo, na ovo tlo crkve, gdje su se stoljećima prikazivala sveta otajstva, prinosila sveta euharistija Bogu, slavili sveti sakramenti. Naša je pristutnost danas ovdje tiha molitva i ponizna prošnja Bogu koji je jedini kadar promijeniti ljudsko srce, i koji je jedini kadar ispraviti nepravde. No, naše je srce žalosno kad gledamo da ni poslije 66 godina nepravde nisu ispravljene, zlo još uvijek caruje. Ali postoji Onaj koji je pobijedio zlo, Krist Gospodin, naš spasitelj. Njemu se izručujemo i u njemu nalazimo snagu i utjehu. On će nas zaštiti i svima nam darovati mir. Amen.

Biskup Vlado Košić