Reportaža: Sjećanja na Dubravka Horvatića

...Ali ljubav nije grijeh, grijeh je ravnodušnost, neljubav,

pa bilo to prema ubogaru, prema bliskom ženskom biću

ili prema domovini...

D. Horvatić, Iz Pisma Jurja Ratkaja banu Petru Zrinskome,
u: Dar Gospodara Tame, Zagreb, 1987., str. 151.

Dubravko Horvatić
(Zagreb, 9. prosinca 1939. – Zagreb, 20. svibnja 2004.)

Uz 350. obljetnicu Klasične gimnazije (1957.), u Zborniku koji je tom prigodom tiskan, objavljena je jedna od prvih pjesama našega kolege Dubravka Horvatića Budi brvno. Nitko od nas nije tada u njemu vidio budućeg pjesnika i književnika (bez čijih je pjesama danas nezamisliva bilo koja antologija hrvatskoga pjesništva), romanopisca i novelista, vrsnoga dječjeg pisca i putopisca, likovnog kritičara i pisca likovnih monografija te angažiranog kulturnog, društvenog i političkog djelatnika. Njegove novele, romani i djela dječje književnosti istovremeno su maštovita, poučna i književno uzorno dorađena djela; kritike su mu jasne i jezgrovite. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Matice hrvatske i Hrvatskoga društva za zaštitu ljudskih prava, osnivač i glavni urednik Hrvatskoga slova te urednik mnogih izdanja. Od 1960., kad mu je u vlastitoj nakladi izašla prva zbirka pjesama Groznica, do svoje prerane smrti, objavio je više od pedeset knjiga: pjesama, priča za djecu, likovnih kritika i eseja, slikovnica, drama, romana, putopisa, eseja o hrvatskoj književnosti, legenda, turističkih monografija, novela i jedan dnevnik Kalendarij hrvatske groteske. Iz toga dnevnika, iako obuhvaća samo tri četvrtine jedne godine, od svibnja do prosinca 2002., možemo otkriti gotovo cijeli njegov život. On se u njemu često prisjeća prošlosti, a jednako tako izražava svoje stavove i zanimljiva kritička razmišljanja o aktualnoj zbilji. Uz to je objavio mnogo članaka u raznim časopisima, novinama, zbornicima...

Dubravko Horvatić rodio se u Zagrebu, 9. prosinca 1939. Klasičnu gimnaziju pohađao je od 1950. do 1958., kad je maturirao u 8.a razredu kojemu je razrednica bila profesorica hrvatskog jezika Nada Barac. Njegova sjećanja na dane provedene u Klasičnoj gimnaziji objavljena su u Zborniku Klasične gimnazije prije deset godina, kad smo obilježavali 390. obljetnicu osnutka. Uz 400. obljetnicu, na žalost, umjesto njegovih sjećanja donosimo sjećanja na njega. Napustio nas je zauvijek 20. svibnja 2004., na 145. godišnjicu smrti bana Josipa Jelačića.[1] Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju u prisutnosti velikoga mnoštva onih koji su se željeli oprostiti od njega. Bili su tu, uz rodbinu, hrvatski književnici, slikari, kulturni, politički i drugi javni djelatnici, njegovi školski kolege i prijatelji, suradnici, prijatelji i poštovatelji iz Bosne i Hercegovine, posebice bosansko-hercegovački fratri i ostali koji su se, poštujući njegovu posljednju želju, oprostili od njega šutnjom i razmišljanjem o prolaznosti života – bez uobičajenih oproštajnih riječi. Mi, njegovi školski kolege, obnovili smo tada naše uspomene na njega i na godine provedene zajedno.

Te godine, u kojima smo se uz svladavanje zahtjevnog gradiva Klasične gimnazije družili i zajedno rasli, ostavile su u životu svakoga od nas duboke i trajne tragove kojih se rado prisjećamo. Iako nam nije bilo lako, danas možemo konstatirati: bile su to prelijepe godine. Natjecali smo se gotovo u svemu: učenju, nogometu, risanju, trčanju, pamćenju latinskih i grčkih stihova, rukometu, pisanju sastavaka, stolnom tenisu, održavanju referata na seminarima, košarci... Bili smo složni, iako različiti gotovo u svemu. Većina od nas imala je nadimke pa se za vrijeme odmora umjesto osobnih imena moglo čuti dozivanje kao npr. Bucko, Ciba, Cico, Dida, Dodo, Hanzo, Masa, Michel, Micko, Pipino, Som, Sops, Tonto, Trčka, ... Dubravko, kojega smo zvali Dodo, najčešće bi u manjoj skupini kolega žustro branio ili napadao djelo nekog književnika, slikara ili kipara moderne orijentacije, a kad ne bi bilo rasprave, sjedio bi u klupi i neumorno crtao – karikature, pejsaže, apstraktne risarije... Neki su od nas stoga vjerovali da će on poslije mature završiti na likovnoj akademiji. Poznato je, međutim, da je nakon mature upisao komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te da je u njemu ljubav prema »bašćinskoj riječi« nadvladala onu prema likovnom izražavanju (iako je ponekad sam znao ilustrirati svoja djela).

Prisjetili smo se jedne njegove školske zadaće iz hrvatskog, koja nije bila ocijenjena jer je, prema mišljenju profesorice, bila prekratka – napisana na samo pola stranice! A upravo ta sposobnost da s malo riječi kaže puno bila je njegova najveća kvaliteta. Pjesme je počeo pisati još u gimnazijskim danima. Dapače, već se tada okušavao i na pjesničkim tribinama, u čemu su ga podržavali stariji kolege-pjesnici. Neke od nas Dodo je poticao na pračenje suvremene hrvatske književnosti nagovarajući nas da postanemo članovima Matice hrvatske, da se pretplatimo na Kolo, da posječujemo literarne tribine, pjesničke domjenke, likovne izložbe i sl., na čemu smo mu danas posebno zahvalni. Nakon mature naši su se putovi uglavnom razilazili. Dodo je odavno znao što želi i slijedio je svoj cilj. Mi smo pak bili ponosni i s raznih se strana veselili njegovim djelima. Kad smo postali roditeljima, naša su ga djeca upoznavala preko dječjih knjiga i slikovnica, posebice preko one koja je maštovito pričala o stanarima u slonu. No, nismo propuštali čitati njegove pjesme, eseje, kritike, putopise, povijesne romane... iz kojih je izvirala ljubav: ljubav prema čovjeku, prema domovini, prema istini koju je nastojao otkrivati i objelodanjivati i onda kad su mnogi zbog mogućih reperkusija radije šutjeli. Često bi progovarao na buntovan način pa su ga neki napadali, a neki, iako bi mislili slično kao on, odricali bi ga se. Za komunističke vlasti, koja ga je često uhićivala i zabranjivala objavljivanje nekih njegovih djela, bio je l’enfant terrible.

Nitko mu, ipak, nije mogao poreći izniman talent, veliku ljubav prema hrvatskoj riječi koju je do u tančina poznavao i pomno njegovao, stručnost, hrabrost i marljivost do izgaranja. O njemu će Ante Stamać napisati: »...Veliki vještak stiha i priče, majstor jezične višeslojnosti, koliko u semantičkom toliko i u samom sustavnom smislu, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, moderan i tradicionalan, razdrt i stamen, rasipatelj baštine i njezin plemeniti čuvar, Dubravko Horvatić ponavlja sudbinu hrvatskog pjesnika od davnina: u početku opojen raspusnim životom (pa i tamnim, pa i mračnim) potom što jasnijim uvidom, na kraju sabranim i mirnim predanjem utočištu povijesne i ljudske nade...« (A. Stamać, Pogovor mrkloj povijesti, u: D.Horvatić, Izabrane pjesme, Zagreb, 1988., 161-162). Njegova nas je smrt zatekla. Iako smo većinom pred mirovinom ili u mirovini, ipak se rijetki od nas, njegovih kolega, poput njega pitaju Postoji li uopće vrijeme? A kakva su bila njegova razmišljanja s tim u svezi:

Možda sam prošao četvrtinu puta

polovicu možda

možda je put pri kraju.

Ali postoji li ikakva dioba

postoji li uopće vrijeme

kad samo hod je na tom putu stvaran.

Možda je cijeli put već iza me.

D. Horvatić, Izabrane pjesme, Zagreb, 1988., 74.

Kao što nas je u vrijeme druženja u Klasičnoj gimnaziji poticao na najneobičnije polemike, tako nas danas njegov prerani odlazak potiče na razmišljanja o vlastitom životu i smrti. Mnoga pitanja i odgovori na takva pitanja nalaze se u većini njegovih pjesničkih ali i drugih djela. Philosophia mortis summa est philosophiae! On si je svojim djelima, utisnuvši neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti, podigao monumentum aere perennius. Zahvaljujući tome, ali ne samo tome, u našim će sjećanjima živjeti dok i mi budemo živjeli, a sigurni smo da će se to prenositi i na našu djecu i djecu naše djece. Popis knjiga Dubravka Horvatića (objavljenih od 1960. do 2003.)

1. Groznica, pjesme, Zagreb, 1960.

2. Zla vojna, pjesme, Zagreb, 1963.

3. Bedem, pjesme, Zagreb, 1968.

4. Remparts, pjesme na francuskom, Zagreb, 1969.

5. Stanari u slonu, pjesme i priče za djecu, Zagreb, 1969. (ponovljena izdanja: 1977., 1981., '82., 1984., 1986., 1990., 1995., 1997., 1998.)

6. Crna zemlja, pjesme, Zagreb, 1970.

7. Slike, kipovi, usudi, likovne kritike i eseji, Zagreb, 1972.

8. Hej, vatrogasci, požurite, slikovnica, Zagreb, 1972., (1972., 1977., 1985.)

9. Ples smrti, antologija hrv. likovnog humora od 12. st. do danas – priredio D.H., Zagreb, 1975.

10. Reponje, slikovnica, Zagreb, 1986., (1986.)

11. Sveti Juraj i Zmaj – Tri dramska teksta, drame (Atenska tiranija, Sveti Juraj i Zmaj i Ban Khuen Hedervary), Zagreb – Duvno, 1978.

12. Podravska legenda, slikovnica, Zagreb, 1979.

13. Zvrkasti kalendar, pjesme i priče za djecu, Split-Duvno, 1982.

14. Junačina Mijat Tomić, roman za djecu, Zagreb, 1982., (1982., 1989., 1994., 1998.)

15. Bašćina, pjesme, Zagreb, 1982.

16. Katarina (Katarina Kosača, Kraljica Katarina Kosača), povijesni roman za mladež, Maglaj, 1983.; Wuppertal, 1995.; Zagreb, 1997.

17. Hrvatska i druge zemlje, putopisi, zapisi, dojmovi, Zagreb, 1984., (1996.)

18. Pleter oko slike, likovne kritike i eseji, Zagreb, 1985.

19. Zrcala zbilje, ogledi o hrvatskoj književnosti, Zagreb, 1986.

20. Dalmacija, monografija (hrv., njem., engl., fran. i tal. izdanje), Zagreb, 1986.

21. Grički top i druge legende, legende, Zagreb, 1987., (1993. 1996., 1999., 2001., 2003.)

22. Dar Gospodara Tame, pripovijetke, Zagreb, 1987.

23. Josip Turković, likovna monografija, Zagreb, 1988.

24. Sveti zrak, pjesme, Klek – Zagreb, 1988.

25. Izabrane pjesme, pjesme, Zagreb, 1988.

26. Olovna dolina, novele, Zagreb, 1989.

27. Biser-voda s Manduševca, slikovnica, Zagreb, 1990.

28. Grički top, slikovnica, Zagreb, 1990.

29. Zagreb i okolica, monografija (HR, GB, F, D, I – izdanje), Zagreb, 1990.-1995.

30. Zemlja, jezik, tisak, eseji i članci, Zagreb, 1990.

31. Knjiga o Herceg-Bosni, putopisi i eseji, Zagreb, 1990.

32. Za zvijezdom Duvanjkom – Duvno u zrcalu hrvatske književnosti, antologijski zbornik o Duvnu od 12. st. do danas – priredio D.H., Duvno, 1990.

33. To je Hrvatska (Hrvatska), monografija (hrv, njem., engl., franc. i tal. izdanje), Zagreb, 1991.-1995.

34. Ponor, pjesme, Zagreb, 1992.

35. Skaska o suživotu, članci i eseji. Zapisci u sjeni kroatocidnoga rata kolovoz 1990.-veljača 1992., Zagreb – Klek, 1992.

36. The Contribution of Croatians to Western Culture, esej u prijevodu na engleski, Zagreb, 1992.

37. Hrvatine stoljećima, slikovnica, Zagreb, 1992., (1996.)

38. Đavo u podne, izabrane novele, Zagreb, 1993.

39. Nepostojeći hrvatski pisci, eseji i članci, Zagreb – Sisak, 1993.

40. Ime zla, članci, eseji, putopisi, dnevnici, polemike, Zagreb, 1994.

41. Ježevi u krošnji, pjesme i priče za djecu, Zagreb, 1994.

42. Knjiga, rat, domovina, eseji i članci o kulturi i povijesti (autobiografija), Zagreb, 1995.

43. Ratna noć, pjesme, Zagreb, 1995.

44. Hrvatska riječ u Srijemu, antologija srijemskih pisaca od 18. st. do danas, Zagreb, 1995.

45. Istini u oči, članci, eseji, polemike, Zagreb, 1998.

46. Svjetionik, pjesme, Zagreb, 1999.

47. Pabirći s poprišta, eseji, članci, putopisi, Zagreb, 1999.

48. Pleme Kroatana, roman za mladež o indijancima hrvatske krvi, Zagreb, 1999.

49. Dr. Franjo Tuđman – sinteza teorije i prakse, studija, Zagreb, 1999.

50. Pravo na ljubav, pravo na smrt, roman, Zagreb, 2000.

51. Hrvatska na stratištu, eseji i članci, Zagreb, 2001.

52. Neprohodne magle, pjesme, Zagreb, 2001.

53. Crna zastava, novele, Zagreb, 2001.

54. Stanari u slonu, slikovnica, Zagreb, 2002., (2003.)

55. U gostima kod ljudoždera, roman za djecu, Zagreb, 2002.

56. Od Tuđmana do tuđinca, eseji i članci, Zagreb, 2002.

57. Hrvatski putopis, antologijski izbor putopisa od 16. st. do danas, Zagreb, 2002.

58. Kalendarij hrvatske groteske, dnevnik, Zagreb, 2003.

O autorima teksta:

Mr. sc. Nada Marić (Tršelić), dipl. ing. kemije u m., rođena je u Zagrebu, 18. prosinca 1939. Klasičnu gimnaziju završila je 1958., a studij kemije na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1963. Od 1969. do 2001. boravi u SAD-u, gdje radeči na otkrivanju melanoma na Yale University, postiže diplomu Master of Health sciences – clinical chemistry kod Quinnipiac collegea. Iako daleko od domovine, redovito je održavala veze sa svojim bivšim kolegama i kolegicama iz Klasične gimnazije. Na njezinu je inicijativu u prosincu 2004. u Društvu zagrebačke Klasične gimnazije održana komemoracija posvećena Dubravku Horvatiću, kojom je prigodom prikupljen i ovaj pregled njegovih objavljenih knjiga.

Josip Milić, dipl. iur. u m., roden 19. prosinca 1938. u Zagrebu, maturirao je na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji godine 1958. Nakon mature završava uz rad Višu školu za zdravstvene tehničare u Zagrebu (1960.) i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1967.). Od 1967. do 1971. boravi u Parizu, gdje priprema doktorat iz humanitarnog prava. Od 1973. do 1995. tajnik je Staroslavenskoga instituta u Zagrebu te Instituta za filologiju i folkloristiku, odnosno Hrvatskog filološkog instituta. Od 1995. akademski je tajnik, odnosno voditelj pravne službe na Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu. Uz savjetodavno-pravne poslove posvećuje se i humanitarnom radu te grafičkom uređivanju knjiga i časopisa. Nakon umirovljenja ostaje povezan sa Sveučilištem u Zagrebu uređujući AMAC – Glasnik Saveza društava bivših studenata i prijatelja Sveučilišta u Zagrebu i djelujući kao tajnik Saveza. Aktivni je član Društva zagrebačke Klasične gimnazije. Od četvero djece sa suprugom Željkom r. Klobučar (1946.- 1997.), koja je 1965. maturirala na Klasičnoj gimnaziji, tri su kćeri (Ana, Dubravka i Iva) također maturirale na toj školi, a mnogima je u sjećanju ostao njihov glazbeni sastav Zagrebački barokni trio IDA i nastup u Lisinskom 1997., kad se slavila 390. obljetnica Klasične gimnazije.

Tekst: Nada Tršelić Marić i Josip Milić
Slike: Damir Borovčak