Na rtu Prevlake bez hrvatskog barjaka

Petak, 23. veljače 2007.

Na rtu Prevlake bez hrvatskog barjaka

Iako je prošlo više od deset godina od Domovinskog obrambenog rata, mnogi dijelovi hrvatskog teritorija još uvijek su okupirani. Na Sv. Geri nalazi se slovenska vojska, u Međimurju granica nije definirana, Savudrijsku valu Slovenija svojata u cijelosti i proglašava svoje gospodarsko pravo na hrvatsko more sve do 45° geografske širine, na lijevoj obali Dunava 11,5 tisuća hektara hrvatske zemlje nalazi se pod srpskom okupacijom, a sporna je i morska granica kod Prevlake. Tako na štetu Hrvatske godinama ostaju otvorena pitanja sa susjedima. A, iako su navedena područja sastavni dio hrvatskog teritorija, susjedi ne popuštaju u svojatanju hrvatskog kopna i mora, dok hrvatska vlast premalo čini kako bi dijelove svog teritorija konačno stavila pod svoj nadzor.

Prevlaka kao iznimka

Iznimka je kopneni dio Prevlake koji je 15. prosinca 2002. ipak vraćen ponovno pod hrvatsku upravu. No, ne i pripadajuće teritorijalno more oko Prevlake. Morska granica i dalje je ostala sporna, kao stvar budućih pregovora, ranije sa Srbijom, a sada s Crnom Gorom.

Od Dubrovnika prema Prevlaci, treba se zaustaviti i upoznati prekrasan Cavtat. Ugodno je prošetati njegovim šetnicama uz obalu. No također, u Zvekovici treba skrenuti uzbrdo prema mjestu Velji Do i doživjeti pogled s vidikovca. Odatle se pruža prekrasan pogled na Cavtat i okolne otočiće, na Zračnu luku Čilipi i Konavosko polje. Sve to bilo je 1991. spaljeno i opljačkano, dok se iz Crne Gore sada spominje tek simbolična odšteta.

Kad se cestom nastavi dalje prema Prevlaci, zadnje mjesto na jugu Hrvatske je Vitaljina. U Vitaljini žive vlasnici Prevlake, koji su nekoć obrađivali zemlju na poluotoku. Zbog vlasništva zemlje bili su stoljećima obespravljivani od raznih sustava i vojski. Poslije crnogorske agresije u Vitaljinu vratilo se oko 150, uglavnom, staračkih duša. Na groblju je crkva Sv. Spasa, posve obnovljena. Na njoj stara ploča s ožiljcima ratnih rana. Vide se pokušaji uništavanja ploče, na kojoj je malo riječi, ali koje puno govore: "Uspomena kralja Tomislava 925. – podigli vitaljski Hrvati god. 1925.".

Od Vitaljine do Prevlake vodi uska i opasna cesta, a za koji kilometar dolazi se na raskršće: lijevo granični prijelaz prema Crnoj Gori, a desno, brzo se stiže do ulaza u Park Prevlaka. Na tom ulazu vijori se posljednji hrvatski barjak na jugu Hrvatske.

Tvrđava i pogled na Bokokotorski zaljev

Poluotok Prevlaka je 2,5 kilometra dugačak, a širok 460 metra na najširem dijelu. Prvi puta se spominje u 14. stoljeću kad ga Dubrovačka Republika kupuje od bosanskih vladara. Dubrovački Senat 1441. donosi odluku da se Prevlaka utvrdi na rtu Oštro. Od tada je stalno neki vid vojne prisutnosti na Prevlaci. Na tom rtu Austro-Ugarska 1850. izgrađuje dojmljivu utvrdu, koja je i danas najveća atrakcija poluotoka.

Ulaz u tvrđavu je uzak, zaklonjen između kule i stijene. Izlazak na prostranu terasu na trenutak izaziva veliku radost zbog pogleda na cijeli ulaz u Bokokotorski zaljev, s otočićem Mamula i Herceg Novim u daljini. No već pogled prema zidinama tvrđave, otkriva ratne rane. Vide se mnoga oštećenja od granata, neka su stara a neka su nova, budući da zidovi tvrđave još ni od austrougarskih vremena nisu bili popravljani. A grafiti poručuju i ćirilicom i latinicom, da su ovdje bili Bora iz Beograda u siječnju 1992., Mile Stojić iz 89. klase, Veso iz Bugojna, Amir iz Zvornika 22. travnja 1992. i još neki koji su maštali o povratku: "Well be back soon". Sve su to ogromni natpisi po podovima terase i vanjskim zidovima utvrde, tako da posjetitelj kad kroči na taj plato odmah osjeti dah ratnog vihora i pustošenja.

Ostaje pitanje, treba li te poruke izbrisati ili ipak ostaviti? Može li posjetitelj shvatiti putem poruka, tko nas je i kako "oslobađao"? Što ako krivo zaključi, na temelju službene povjesnice Parka Prevlaka obješene na ulazu. Tekst na hrvatskom i engleskom govori, kako je tvrđava "godine 1943. nakon kapitulacije Italije pretrpjela udarce od strane Njemačke vojske, koji su vidljivi i dan danas." Ali na toj povjesnici nema niti jedne jedine riječi o polustoljetnoj okupaciji Prevlake od strane JNA, ni o crnogorsko-srpskoj okupaciji Prevlake i Konavoskog kraja od 1991., ni o odlasku Unprofora 2002.! Te su informacije stranim i domaćim posjetiteljima grubo prešućene! Zašto?

Bez ijednog hrvatskog barjaka

Na najjužnijoj točki Hrvatske, na rtu Oštro, ni danas ne vijori hrvatski barjak, koji bi potvrdio hrvatski suverenitet. A ovdje se može uočiti barem desetak jarbola, koji su nekoć služili za potrebe JNA, dok sada u slobodi strše prazni. Zar je moguće da se hrvatska vlast još uvijek ustručava svojim barjakom potvrditi pravo na samostojnost i državni suverenitet na Prevlaci?

Povrh tvrđave, na vrhu uzvisine, nalazi se svjetionik s lijepom svjetioničarskom kućom i nekoć lijepo uređivanim vrtom. I ovdje na vrhu još jedan prazan jarbol bez hrvatskog barjaka. A zatim slijedi cijeli niz bunkera za bitnice, koje su bile okrenute prema pučini. Sve zapušteno, može se još naći razbacanih vojnih JNA priručnika i smeća po bunkerima. U vremenu jugokomunističke vladavine cijeli je poluotok bio izgrađen s vojnim objektima raznih namjena, a dio je bio povezan labirintom podzemnih tunela. Tuneli su danas neka vrsta atrakcije i svjedočanstvo ludosti trošenja novca, zbog polustoljetnog komunističkog straha od zapadnih neprijatelja.

Spomen hrvatskim žrtvama na ćirilici

Na Prevlaci još jedna posebnost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dio Konavala, Prevlaka i Boka Kotorska nalazili su se pod talijanskom okupacijom. Tada se na Prevlaci nalazila talijanska vojna posada i logor u koji su dovodili one koji su pružali otpor talijanskom fašističkom režimu. Bili su to Hrvati iz ovih primorskih krajeva. Među mnogima na Prevlaci je bio zatočen i franjevac o. Toma Tomašić, gvardijan, profesor i direktor javne gimnazije u Dubrovniku. Njega su proganjali Talijani i uhitili ga u Herceg Novom. Postoji dokument iz kojeg je vidljivo da su ga zatočili u fašističkom logoru na Prevlaci. Životna je tragedija, da su ga partizani samo dvije godine kasnije, smaknuli na Daksi zbog – suradnje s fašistima!

Danas na mjestu logora na Prevlaci stoji oronuli spomenik, iz vremena totalitarnog srbokomunizma. Na spomeniku ploča i tekst na ćirilici: "Spomen kosturnicu pedesetčetvorici rodoljuba pomrlim od gladi u fašističkom logoru na Prevlaci 1942. i 1943. god. podižu 4.VII.1958., vojnici i starešine. Prevlaka, V.P. 7318".

Dakle, još jedna grotesna podvala. Na hrvatskom tlu, hrvatskim logorašima, spomenik podignut na ćirilici! Glavni cilj bratstva i jedinstva, bio je i ostao - prisvojiti Prevlaku, ali prisvojiti i žrtve. Danas uz spomenik nema hrvatskog barjaka, kao ni tumačenja o logoru i žrtvama. Obećano je na Prevlaci izgraditi turističko apartmansko naselje, kako bi valjda vjekovna muka i jad ljudi ovog kraja opet mogli pasti u zaborav.

Žrtve logora Prevlake trebalo bi dostojno obilježiti. No, prethodno je potrebno objektivno utvrditi tko su bile žrtve, a tko su bili zločinci. Talijanski fašisti bili su i na ovim hrvatskim prostorima vrlo okrutni prema Hrvatima, ali ne i jedini. Jedno je sigurno, tumačenje istine nikako ne treba prepustiti "antifašistima", koji su "oslobađali" Hrvate na Daksi ili dopustili da se ćirilicom obilježavaju hrvatske žrtve na hrvatskom tlu!

Damir Borovčak

KOMENTARI ČITATELJA

#1 Prevlaka — Guest 2007-02-23 18:10

Iako nisam nikada bio na Prevlaci vidim da bi bilo zanimljivo posjetiti ju. Nije mi samo jasno zašto se ne uloži koja kuna i to malo sredi. Zaista se radi o malim izdacima, tek malo brige. :-?

Na rtu Prevlake bez hrvatskog barjaka

KOMENTARI ČITATELJA

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća

Uvjeti korištenja

Naša udruga

Stranice članova

Izbor publikacija

Prijava na Portal