Izbrisano.

Izbrisano.

ŠTO JE NACIONALIZAM?
Iz samog pojma nacionalizma proizlazi i njegovo temeljno obilježje, a to je briga i ljubav za narod (naciju), i to samo za jedan narod, samo za svoj narod. Prema tome u praksi i ne postoji nacionalizam, nego nacionalizmi, jer svaki osviješten i kulturan narod ima svoj vlastiti nacionalizam, koji je, uzevši dosljedno, zapravo jedino njemu od koristi. Dakle primjena ne poznaje nekakav općeniti nacionalizam, koji bi bio upotrebljivi koristan za sve narode bez razlike. Takav opće valjani nacionalizam može postojati tek
u teoriji, kao ideja, kao skup svojstava i oznaka, koje su svim nacionalizmima
zajedničke.

Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionaliz ma kao protu pojma i negacije nacionalizma, ili do š o v i n i z m a kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, povijesnih i teritorijalnih prava, drugih naroda.

Za nas Hrvate sve je ovo od osobite važnosti. Jer mi smo stoljećima trpjeli od neuviđavnosti drugih naroda, i to ne samo velikih, nego i takvih, koji brojčano niti kako drugačije uopće nisu prelazili naše snage. Oni su samo bili spretniji, drskiji i neusporedivo manje pošteni od nas. Mi smo na svoju štetu upoznali mađarski, austrijski, talijanski i, posebno, srpski šovinizam. Mi smo upoznali vjerski fanatizamTuraka , koji uostalom nije bio ni bez nacionalno-šovi nističke primjese.
Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje svjesno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja lijepa, plodna i bogata, zato, što ima — barem sa stanovišta zavojevačke politike — idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi
obećava dominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno rijetku naseljenost ovamo izvrsno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva — zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postupno u šovinizam. Onda je suvremeno društveno -političko zbivanje, najviše pod utjecajem Židova, donijelo i drugo zlo - internacionaliz am. Prvi su mu propagatori bili slobodno zidarstvo i demokracija ( jedno i drugo zakonita djeca židovskog duha), a iz njihove je kombinacije proizašao marksizam sa svim svojim preoblikovanjim a: socijalizmom, komunizmom i boljševizmom. Marksizam je ubrzo postao i politička sila (najizraženije u Sovjetskom Savezu) i pretvorio se u borbeni/agresiv ni internacionaliz am.

Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionaliz am umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno opterećen. (Carska je Rusija naime bila i te
kako imperijalističk a. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodršci nesretne ruske zemlje, u isto vrijeme dok su po svem svijetu preko svojih agenata propovijedali mirotvorstvo, od prvog se ćasa svojega konačnog dolaska na vlast nisu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.

Otkad boljševička Rusija ratuje, mi u Hrvatskoj osjećamo pojačan pritisak sa strane njezinih plaćeničkih četa, tzv. partizana. Tako nam se, i preko naše volje, ali u posljednjem redu ipak za našu korist, pružila prilika, da poslije šovinizma okolnih naroda, kojega su nam toliko dali okusiti, osjetimo sada i učinak djelatnosti zavojevačkog internacionaliz ma.

Sve nas to, ako prosuđujemo trijezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, ispravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime ispravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova. Po tome je za nas neupotrebljiv i fašizam i svaki drugi oblik nacionalizma ostalih evropskih naroda, jer svi oni nose u sebi nešto specifično za taj dotični narod, po čemu nužno dolaze u stanovit sukob s tuđim nacionalizmima. Ne znači to ipak, da ne može postojati međusobna suradnja i da nije dopušteno od stranog nacionalizma preuzeti ono, što je dobro i napredno i što se u duhu opće izmjene kulturnih dobara dade posve prilagoditi vlastitome narodnom biću. Ali to preuzimanje ne smije nipošto biti jednostavno oponašanje; ne smije na kraju iz toga ispasti takva prerađevina, koja nosi sudbinu svih surogata: da su i onda, kad su najuspjeliji, ipak samo — nadomjesci.

Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkim sadržajem ispunjeni nacionalizam isključuje m r ž n j u na druge narode. Mržnja uvijek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode — odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa — škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.

Nacionalizam treba shvatiti jedino kao službu svome narodu. A njemu služi samo onaj, tko je počeo s osobnim poštenjem, nastavio s dubokim i nepokolebljivim nacionalnim osvjedočenjem, a svršio s neograničenom požrtvovnošću. To je tek potpun čovjek, potpun Hrvat i zato potpun nacionalist. Ništa se drugo od njega ne traži. Osobno pošteni, nacionalno osvjedočeni i istinski požrtvovni ljudi rodoljubi su par excellence. Samo oni čine usluge Državi i narodu, samo oni ih mogu spasiti.

Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu povijest, ispunjenu bezbrojnim primjerima junaštva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku
samoniklu kulturu. Ispunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nisko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se neodložno i potpuno svakom ugrožavanju probitaka i opstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.

Nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinstva i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uspostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i
savezništvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.

Tko god nacionalizam drugačije shvaća, krivo ga shvaća. Tko drugačijim prikazuje hrvatski nacionalizam, kleveće ga. Mi nismo šoveni, ali isto tako nismo ni internacionalis ti. Mi smo Hrvati. Naše želje i naši zahtjevi počinju i prestaju s Hrvatskom, integralnom, slobodnom i samo našom Nezavisnom Državom Hrvatskom.
Esej o nacionalizmu jednog visokog dužnosnika NDH 1945.