Donosimo drugi dio razgovora s Thorom Einarom Leichhardtom, politologom, prevoditeljem, tumačom i kolumnistom koji živi i radi u Irskoj. U ovom dijelu razgovora g. Thor Einar Leichhardt govori o europskoj ljevici i desnici u uvjetima krize koja je zahvatila Europu, razlozima koji su doveli do trenutne krize, te o stanju u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na netom održane izbore za Hrvatski sabor.

Razgovor s Thorom Einarom Leichhardtom (2. dio)

UU svojim esejima često se bavite tematikom europske ljevice i desnice. Posljednjih godina, a poglavito nakon što je kriza zahvatila stari kontinent, svjedočimo jačanju desnice diljem niza europskih zemalja. Znači li to da u Europi dolazi do renesanse desničarskih ideja i pokreta?

Kao politolog i povjesničar uvijek pratim razvoj političkih ideja i pokušavam ga sagledati što pragmatičnije i objektivnije. U Europi danas postoje razne stranke, pokreti i tzv. misaoni rezervoari ("think tankovi") koji bi po nekadašnjoj interpretaciji bili "desnica" ili po nekima čak i "ekstremna desnica", ali koji posjeduju ujedno i neke elemente ljevice, primjerice Identitarijanci (riječ koja u današnje vrijeme na najbolji mogući način zamjenjuje i nadopunjuje izraz nacionalizam), socijalni republikanci, nacionalni demokrati . Identitarijanci su za opstojnost identiteta ili hrvatski rečeno - samosvojnosti. Mogli bismo dakako ustvrditi da polako dolazi do, nazovimo je tako - renesanse desnice, premda mnogi od tih pokreta i stranaka nose u sebi i elemente ljevice te je stoga zaista teško više držati podjele poput onih iz dvadesetog stoljeća na ljevicu i desnicu. Pogotovu ako uzmemo u obzir i podatak da se današnje parlamentarne stranke u Europi (koje su nasljednice klasičnih socijaldemokrata, laburista i konzervativaca, liberala te demokršćana) pretapaju u jednu jedinu partiju (namjerno ne koristim izraz stranka) i jednu jedinu ideologiju – neoliberalizam . Današnji nosioci progresivnih ideja su bivši desničari kojima se pridružuju čak i bivši ljevičari te post-moderni kritičari marksizma. Oni su ti koji u današnje vrijeme tvore zajedno novu misaonu revoluciju.

Danas postoje različite grupe unutar nečega što smo nekada zvali "desnica". Post-moderna identitarijanska (samosvojna) struja koja drži vrijednosti i tradicije stare desnice sa socijalnim programom stare (ne-komunističke/ne -real-socijalističke/ne -marksističke) socijalno-sindikalne ljevice, te su protiv imigracije, radikalizacije islama i multikulturalizma. Oni su za suradnjuVoljeti DomovinuNeki ljudi su toliko zaostali da ne mogu razumjeti da je voljeti svoju Domovinu, njenu prirodu i ljude normalna stvar i ljudsko pravo. Engleska riječ "right" znači našu "pravicu'" ili pravo. Pravocrtna putanja, a ne vrludanje. Tko želi zatomiti ljudsko pravo na patriotizam, nacionalno određenje i vjeru jest onaj koji sprovodi politiku etno-apartheida, i to usred Europe s Rusijom, no ne nužno i za Euroazijsku ideju u kojoj bi Rusija mogla imati vodeću ulogu, nego su radije za partnerstvo Europe s Rusijom. To su stranke poput: Republikanskog socijalnog pokreta (Španjolska), Fiamma Tricolore (Italija), Front National (Francuska), BNP (Velika Britanija), Jobbik (Mađarska), Nacionalni Demokrati (Švedska), Nacionalna stranka Obnove (Portugal), Nacionalna Demokratska Stranka (Njemačka), Fremskritts Partiet (Norveška), Danks Folkeparti (Danska), Sverigedemokraterna (Švedski Demokrati – Švedska), Vlaams Belang (Belgija), PNOS (Švicarska), Lega Nord (Italija), Slobodarska stranka Austrije i Savez za budućnost Austrije (iako konzervativne te dvije stranke su i liberalne, no liberalne u klasičnom smislu), Slobodarska stranka Geerta Wildersa (Nizozemska) te one koje nisu priznate poput Nacionalnih Boljševika i Fronte Nacional Boljševika (Rusija) i drugih. I među tim strankama postoje podjele jer primjerice Nizozemska Slobodarska stranka Geerta Wildersa kao i belgijski Vlaams Belang podržavaju izraelsku vladu i njihovu politiku ekspanzije na palestinski teritorij. Izrael se smatra kao saveznik tih stranaka u borbi protiv radikalnog islama i njegove ekspanzije .

Najznačajnije identitarijanske grupe (koje nisu parlamentarne stranke) u Europi su: Terre et Peuple, Tierra y Pueblo, Terra e Povo (sve tri su originalna inicijativa francuskog mislioca Dr. Pierre Viala-a), Belgijski "European Synergies" Roberta Steuckersa, Thule Seminar Dr. Pierre Krebsa u Njemačkoj, te Casa Pound i Centro Studi la Runa u Italiji. Postoje i nove grupe kao švicarska "Europska Akcija". Naravno tu su i "think-tankovi" poput GRECE od Alain de Benoista u Francuskoj (koji se podosta promijenio od kraja 60-ih), Egalite et Reconciliation Alain Sorala, te neovisni mislioci poput Guillaume Faye-a (koji je otac Arheofuturizma i teorije Eurosibira). U Europi još postoje i pokreti poput OSRE (L'Organisation socialiste révolutionnaire européenne ), u Francuskoj koji su alternativni socijalisti s vrijednostima identitarijanske desnice . Oni se kao takvi poput gore spomenutih "Egalite et Reconciliation" svrstavaju pod nacionalne revolucionare . OSRE interpretiraju Marksa posve novim i alternativnim pristupom koji se razlikuje od prijašnjega komunističkog i marksističkog pristupa. Mislim da je u tome važno istaknuti da su sama učenja Karla Marksa odvojena od samoga marksizma i postmarksizma, te upravo u toj činjenici i jest značaj OSRE za koje pišu čak i Alain de Benoist, kao i talijanski postmarksistički mislilac i kritičar marksizma Costanzo Preve (s kojim Alain de Benoist radi u posljednje vrijeme). Drugi značajniji pokreti su primjerice Euroazijski pokret čiji je vođa Dr. Aleksandr Dugin, koji ima sljedbenike primjerice i u Srbiji te drugim europskim zemljamam te Nacionalni anarhisti engleskog mislioca Troya Southgatea (nemaju nikakve veze s anarhizmom već s koncepcijom Ernst Jüngerovog Anarha, koji je suprotan ideji anarhizma, a oni su uz to i sljedbenici Otta Strassera).

U Europi postoje i manje grupe i neki pokreti poput Nacionalne Alternative i Autonomnih Nacionalista (koji su poput verzije anarhista s desnice) ali koji nisu nimalo organizirani. Iznenadio sam se da Autonomni Nacionalisti postoje i u Hrvatskoj te čak imaju i svoj blog. U Europi (francusko govorno područje) postoje i manje stranke i pokreti koji su vezani za mislioca Jean-François Thiriarta kao Nacionalno–Europska Komunitarna Stranka, koji su ideološki nacional boljševci i komunitarijanci. Komunitarijanskoj ideologiji pripadaju i zastupaju je Alain de Benoist i Costanzo Preve koje sam gore spominjao, a i ja sam studirao i čitao radove američkih komunitarijanaca. Napisao sam i članak u kojemu sam spominjao komunitarijanizam, no danas na njega gledam drukčije. Iako dobra ideja na papiru i kao jedna duhovno idealna teorija ona nije izvodljiva u stvarnosti jer na daleke staze potencira stvaranje ghetto-a i dijelova grada u urbanim sredinama u kojima žive grupe ljudi koje su totalni stranci europskoj kulturi i koji nikako ne žele prihvatiti europsku kulturu, a uz to se žele i boriti protiv te iste kulture u kojoj žive i primaju primjerice socijalnu pomoć. To upravo spominje i Dr. Guillaume Faye u svojoj knjizi "Zašto se borimo – manifest europskog otpora".

Spomenimo i na kraju fenomen hipermodernoga doba u obliku egalitarno-univerzalističkih pokreta i stranaka koji praktički vladaju u današnje vrijeme a kojima pripadaju naravno i post-komunisti. Egalitarijanski univerzalisti žele da svi imaju ista prava, da nam više nije važan identitet i da se svi stopimo u jednu naglašeno bezličnu masu u kojoj nisu više važne tradicionalne vrijednosti, kultura, naslijeđe te u nekim slučajevima i tradicionalno obrazovanje. Egalitarijanci se isto takoMađarski primjerUpravo zbog globalizma većina ljudi slijede trendove umjesto da slijede svoje vlastite tradicije i kulture. Divim se stoga Mađarima na preambuli njihova Ustava jer smatram da Hrvatska treba napraviti istu stvar i slijediti taj primjer. To je pitanje suverenosti a Hrvatskoj suverenost treba kao žednome u pustinji voda. Svi su nas rasprodali uzduž i poprijeko stoga riješimo prvo pitanje suverenosti dijele u dvije grupe, na neoliberalne mondijaliste/globaliste koji su bling-bling desnica i kavijar/salonska ljevica (među njima su neokonzervativci, post - liberali, post -socijal-demokrati, republikanci dakle stopljena nekadašnja ljevica i desnica u nekim slučajevima) te na postekstremne ljevičare i postkomunističku ljevicu Europe kojima je uzor totalitarna komunistička ideologija te se nisu nimalo promijenili ideološki (to su radije kako ih ja zovem neznatne kozmetičke promjene) te ostaju dosljedni i čvrsto uvjereni u iluziju komunizma i poslije pada komunizma. Prema Dr. Aidanu Rankinu Antifašizam je u današnje post-moderno vrijeme novi fašizam a po onome što ja mislim isto tako i svojevrstan "lov na vještice hipermoderne".

Upravo zbog globalizma većina ljudi slijede trendove umjesto da slijede svoje vlastite tradicije i kulture. Divim se stoga Mađarima na preambuli njihova Ustava jer smatram da Hrvatska treba napraviti istu stvar i slijediti taj primjer. To je pitanje suverenosti a Hrvatskoj suverenost treba kao žednome u pustinji voda. Svi su nas rasprodali uzduž i poprijeko stoga riješimo prvo pitanje suverenosti.

U Europi i općenito smatram da se ljudi dijele na intelektualce i mislioce. Intelektualci su oni koji priželjkuju duboko u sebi stanovite promjene, no radije pišu kritički orijentirane radove (kritičke osvrte) i knjige bez upliva svojih osobnih ideja. Mislioci su s druge strane oni ljudi koji žele čvrsto misaone promjene i misaonu revoluciju te žive s čistim i visoko duhovno-moralnim svjetonazorom. Europska duhovnost (bila ona kršćanska ili pretkršćanska) je vodilja tih ljudi kao i prenošenje Europskih tradicijskih ideala i mitova. Gore sam se dotaknuo razlike između Marxa i marksizma (koje je dobro opisao belgijski mislilac Hendrik de Man u njegovoj knjizi " Psihologija marksističkog socijalizma" kao i naš dr. Mirko Kus-Nikolajev, zbog čega je odrobijao dugi niz godina poslije Drugoga Svjetskog rata u komunističkim kazamatima) dok u današnje vrijeme autori poput Guillaume Faye-a i Christopher Gerarda spominju razliku između Juliusa Evole i Evolijanaca na drugoj strani.

Kao Rodnovjerac duha smatram da je u današnje vrijeme najveća opasnost i idolizacija misli koju u stopu prati isprazni intelektualizam, koji leže poput isušenoga korita rijeke, oboje kompletno apstraktni po svojoj prirodi te kompletno isključeni od onoga što je pokretačka snaga svega u prirodi, a što Homer spominje u Odiseji kao Physis, riječ koju spominju i starogrčki filozofi i koja ima metafizičko značenje.

Mogu li se takva kretanja reflektirati i na Hrvatsku? Postoji li u Hrvatskoj uopće ljevica i desnica, u smislu kako su ta dva politička pola zastupljena u Europi?

U Hrvatskoj postoje tzv. parlamentarna /saborska ljevica i desnica, no obje su lice i naličje jedne te iste ideologije neoliberalnog kapitalizma kao i u Europi. Čast iznimkama poput nekih manjih stranaka. U vanjskoj politici se tako djeluje uglavnom po diktatu inozemnih interesa, dok je na unutarnjem planu prisutna klasična razjedinjenost. Oni koji su provodili vlast po diktatu drugih koristili su tako situaciju da bi usput stavili i nešto novca u svoj vlastiti džep. Tu nema domoljublja, rodoljublja i idealizma već samo praznih riječi, umjetnih osmjeha i praktičnog "businessa" s unaprijed znanim napisanim floskulama koje se uče recitirati napamet.

U Hrvatskoj postoji kavijar/salonska ljevica i bling-bling desnica koja je potpuno ista samo s manjim izmjenama u njihovim programima i nekim odrednicama. Svi oni zajedno opslužuju ideologiju i ideologe neoliberalnog kapitalizma i globalizma jer ne mogu i ne žele misliti drukčije. Njihovi uzori su naravno u europskim parlamentarnim strankama, a nekima su uzor čak i američke stranke. Pa koji bi luđak napustio svoje "područje udobnosti" (ono što se na engleskom lijepo zove "comfort zone"), svoj politički položaj ili svoj status tzv. "slavne osobe" (celebrity status) kada bi mislio ili davao izjave od onih koje su već uobičajene? Hrvatski narod je glasovao za Kukuriku Koaliciju koja je pobijedila na izborima. Hoće li oni napraviti nešto bolje? Ne želim se upuštati ni u kakve kritike, no želio bih to ilustrirati slučajem Davida Camerona i konzervativaca koji su manje podmitljivi, manje korumpirani i čak manje lažljivi nego prethodni Laburisti – jesu li Cameronovi konzervativci s Liberalima napravili neki iole značajan pomak? Naravno da nisu. I kod njih ima velikih, pače ogromnih problema, a država i dalje tone dok oni ne mogu više pjevati mantru: " Za to su krivi laburisti". Pitanje koje se postavlja je ono kako će se Kukuriku koalicija nositi sa slijedećim valom ogromne recesije iz EU, iz koje nas ne će moći izvući niti činjenica da ulazimo u EU 2013 godine? Apsolutno se ništa ne će promijeniti nego još nažalost i pogoršati. Inače nisam pesimist, ali to je istina i de facto činjenica prema svim mogućim pokazateljima. U Hrvatskoj je prošlo već više Hrvatska i ZAVNOHU Hrvatskoj je prošlo već više d 20 godina od kako je pao komunizam, dok se još priča o tome kako je Hrvatska nastala na ZAVNOH-u. Mislim da je to pokazatelj stupnja inteligencije u nekih koji sebe nazivaju intelektualcima. Zar je moderna i ujedinjena Njemačka država nastala na temeljima DDR-a? Hrvatska je nastala na temelju borbe protiv srpske imperijalističke hegemonije u Domovinskom ratu, a u kojemu su se građani Republike Hrvatske borili protiv osvajača. Hrvatska se borila protiv crvene zvijezde petokrake, kokarde, JNA, domaćih petokolonaša, agenata, pa čak i propagande koja je dolazila i iz nekih zemalja EU i njihovih tadašnjih vrhuški koje su gledale na Titovu Jugoslaviju kao na mitsku zemljuod 20 godina od kako je pao komunizam, dok se još priča o tome kako je Hrvatska nastala na ZAVNOH-u. Mislim da je to pokazatelj stupnja inteligencije u nekih koji sebe nazivaju intelektualcima. Zar je moderna i ujedinjena Njemačka država nastala na temeljima DDR-a? Hrvatska je nastala na temelju borbe protiv srpske imperijalističke hegemonije u Domovinskom ratu, a u kojemu su se građani Republike Hrvatske borili protiv osvajača. Hrvatska se borila protiv crvene zvijezde petokrake, kokarde, JNA, domaćih petokolonaša, agenata, pa čak i propagande koja je dolazila i iz nekih zemalja EU i njihovih tadašnjih vrhuški koje su gledale na Titovu Jugoslaviju kao na mitsku zemlju.

Pa to je kao da u SAD-u ljudima kažete da je nakon Američke revolucije i rata za nezavisnost SAD nastao na ideji Britanskoga imperija. Antifašizam nije i ne može biti istovremeno i komunizam. Komunizam je opasna totalitarna ideologija te u današnje vrijeme više nema smisla raspravljati niti o antifašizmu kakav je bio u prošlome stoljeću. Ako spominjemo antifašizam onda možemo pričati i o Francuskoj revoluciji i zvati ljude "Jakobincima" ili "buržujima" i "rojalistima". Pitanje koje se nameće jest: ima li uopće više smisla zvati ikoga nazivljem iz minuloga stoljeća ? Naravno da nema, no neinventivni, a često i kvaziintelektualni robovi neoliberalne teologije i ideologije moraju ljudima "lijepiti etikete" i koristiti terminologiju iz minuloga stoljeća, tako da bi bili "primijećeni" od medija i oligarhije kao "borci za ljudska prava". Takvi ljudi, grupe ili pojedinci stavljaju etikete na ljude jer pojma nemaju o onome što druga strana želi reći, a i nazvati nekoga "fašistom, nacistom ili antisemitom" je u današnje vrijeme "meke dikatature neoliberalnog totalitarijanizma" odličan način na koji možete zauvijek potopiti protivnike bez uporabe bilo kakve sile.  U retorici politološke misli, kao i u dnevnoj uporabi u medijima današnje hipermoderne, prvenstveno se trebamo osloboditi uporabe teminologije minulih vremena koji se očituju u ad hominem napadima na druge osobe. U Hrvatskoj se ljudi nažalost još dijele na ustaše i partizane i pod tim pojmovima se gleda kako ljevica tako i desnica.

U Hrvatskoj nasljednici Titovih nacional komunista (jugoslavenski kadar/kadrovici, Kumrovečka škola), salonska kavijar ljevica koja je "drmala" nakon Titove smrti (ljudi koji su bili na različitim pozicijama u Saboru tadašnje SR Hrvatske, partijski funkcionari od kojih su neki naglo postali uspješni manageri i bussinessmeni) danas potpuno stopljeni u taj neoliberalni kadar. U Hrvatskoj ne vidim pomak ili nešto značajno što bi moglo donijeti prevagu da se situacija nekako promijeni.  Pravaška ideja je (kao što sam napomenuo) i dalje živa, no mislim da ju treba usmjeriti i utvrditi u 21-om stoljeću na jedan drugačiji način. Hrvatskoj treba moderna desna stranka koja gleda na hrvatsku samobitnost, samosvojnost, suverenost i državnost s pogledom u budućnost s razrađenim i dobro utemeljenim socijalno-ekonomsko-gospodarstvenim programom jer to je prije svega ono što nam treba uz vraćanje osnovama nacionalnog identiteta i samobitnosti. To bi trebala biti stranka u skladu sa vremenom u kojemu živimo, no bez ikakvih ekstremista u svojim redovima, već sposobnih ljudi s idejama koje se zaista mogu ostvariti. Namjerno nisam spomenuo izraz "stručnjaka" jer mislim da je svima već dosta "rukovodilaca, upravitelja, managera i stručnjaka". Potrebno je poglavito da se takve snage okupe i naprave promišljen program rada kao i jednu posve novu stranku s potpuno novim ljudima. Ono što nam najviše treba su mladi ljudi i to oni koji nisu opterećeni prošlošću, već nose u sebi ideje za budućnost Hrvatske, koje se temelje na tradiciji hrvatske političke misli. Pri tome mislim na ljude poput Starčevića, Šufflaya, Lukasa, Kriškovića, Cilige, Magdića, Mortigjije - dakle nekih od korifeja "Hrvatske Historijske Revolucije". S te premise treba graditi dalje. Svima je jasno da se mnogo toga promijenilo na svjetskoj pozornici te da se svijet i dalje mijenja. I Hrvatska mora biti i stati ne samo u korak s tim promjenama već ispred njih. Hrvatskoj danas trebaju ljudi kao Karino Hromin-Sturm, Zvonimir Hodak, Jure Zovko, Nedjeljko Mihanović, Hrvoje Hitrec, akademik Zvonimir Baletić, Tomislav Jonjić, Emil Tedeschi te Jure Vujić. Ako mene pitate to su sve odreda neki od ljudi u Hrvatskoj koji mogu napraviti promjene da se svi skupe zajedno (premda sumnjam da bi se to ikada moglo dogoditi).

Iako već dugo godina živite van Hrvatske, putem internetskih medija pratite politička i društvena kretanja u njoj, a jednom godišnje posjetite i Zagreb. Kako bi ocijenili današnju Hrvatsku? Koliko se je Hrvatska promijenila posljednjih petnaestak godina?

Hrvatska nije više Hrvatska koje se sjećam iz ranih devedesetih. Mislim da će trebati dugo vremena za oporavak u političkom, a tako i u ekonomsko-gospodarstvenom smislu. Pod pojmom "dugo" mislim na desetljeće i pol, a vrlo vjerojatno i puno više ako se situacija ne promijeni. No moramo se sjetiti da iako je Hrvatska bila prije početka devedesetih u daleko većoj prednosti nego zemlje bivšega Varšavskog pakta ta prednost se nije ostvarila zbog rata koji je bio nametnut Hrvatskoj, a i zbog kasnijih pretvorbi i privatizacija. Nadalje mislim da Dr. Jure Vujić odlično oslikava što se dogodilo s Hrvatskom kroz njegov rad pod naslovom "Hrvatski tranzicijski identitet" (za zbornik Matice Hrvatske –"Hrvatski Identitet") u kojemu piše kako naš mitteleuropski identitet nije vezan uz neku "srednju" razvojnu opciju koja bi uključivala postupne promjene, temeljnu demokratizaciju i efikasno uređivanje svakodnevnog života putem uvođenja prilagodbe nekih postojećih institucija. On kaže nadalje da je baš naprotiv taj identitet izopačen šok-terapijom neoliberalnog lihvarstva i kulturološke uniformizacije, uništavanjem proizvodnje i to uglavnom putem procesa. Nadalje Dr. Vujić piše da određivanje identiteta Hrvatske pretpostavlja i pitanje kapaciteta odupiranja Hrvatske fenomenu "westernizacije i mekdonaldizacije" identiteta kao svojevrsne kolonizacije. Pa evo pogledajmo primjerice Island koji je bio zemlja koja nas je priznala. Oni su prije neku godinu ugasili i zadnji McDonalds u svojoj zemlji. A valjda nekima treba preko domaće pljeskavice na žaru američki burger koji može ostati nepokvaren više od godinu dana.

Hrvatska je danas jedna od figura na šahovskoj ploči birokratske Europske unije jer su je takvom napravili neki političari u kojima se nalazi kompleks niže vrijednosti od svega što se nalazi zapadno, sjeverno pa čak i južno od Hrvatske. Bez obzira na jugonostalgičare i one koji misle da nam je bilo bolje prije 1991., spomenuo bih krizu u kojoj se nalazila Jugoslavija u vrijeme Markovića te prije toga katastrofe u vrijeme Milke Planinc kao predsjednice SIV-a, za vrijeme čije vlade sam učio kod kuće pod svijećama zbog redukcija struje, a isto tako sam nakon svoje škole išao ravno u tadašnju "Namu" čekati u repu za šečer, ulje, detergent i kavu jer nisam bio dijete povlaštenih obitelji koje su imale zalihe kao i onih koji su tada imali nešto novca i išli u Austriju po namirnice. Pisao sam o tome u svojim člancima. Nikada nam zapravo nije bilo dobro, a najviše smoJugonostalgijaHrvatska je danas jedna od figura na šahovskoj ploči birokratske Europske unije jer su je takvom napravili neki političari u kojima se nalazi kompleks niže vrijednosti od svega što se nalazi zapadno, sjeverno pa čak i južno od Hrvatske. Bez obzira na jugonostalgičare i one koji misle da nam je bilo bolje prije 1991., spomenuo bih krizu u kojoj se nalazila Jugoslavija u vrijeme Markovića te prije toga katastrofe u vrijeme Milke Planinc kao predsjednice SIV-a, za vrijeme čije vlade sam učio kod kuće pod svijećama zbog redukcija struje, a isto tako sam nakon svoje škole išao ravno u tadašnju "Namu" čekati u repu za šečer, ulje, detergent i kavu jer nisam bio dijete povlaštenih obitelji koje su imale zalihe si za to krivi sami, kao i dobar dio poturica u hrvatskim redovima koji su radili za sve drugo osim za boljitak Hrvatske. Ne ću suditi unaprijed no vidjeti ćemo da li će "Plan 21" Kukuriku Koalicije donijeti toliko očekivanu i željenu bolju budućnost za hrvatski narod i cjelokupnu Hrvatsku.

Urbanistički gledano vidim da se mnogo toga promijenilo, a to se najbolje očitava na primjeru moga rodnoga grada. U Zagrebu sam ove godine posjetio i glavnu crkvu za obožavanje tzv. celebrity-konzumerističke religije – prolaz na Cvjetnom Trgu. Monumentalna oda ispraznosti za one kojima je parfem i ono što nose na sebi važnije od svega drugoga u životu. Crveni tepih je postao nekima surogat za srce, ljubav, dušu i istinske vrijednosti. No taj crveni tepih meni izgleda poprilično ofucan.

Profit stoji prije svega pa i ljudskoga života. Da tome nije tako ne bismo čitali svako malo po hrvatskim novinama o istjerivanju ljudi i obitelji iz kuća i stanova. Mislim da se nacionalni identitet pomalo gubi upravo zbog toga jer je ugrožena osobna egzistencija, što se nikad nije smjelo dogoditi. Sada je čak prekasno i za bilo kakvo upiranje prstima što nikada nije i neće biti rješenje. Ne smatram se mjerodavnim davati nikakvu ocjenu današnje Hrvatske . Samo bih istaknuo da je dovoljno pogledati starije, a i u novije doba mlađe ljude koji kopaju po kontejnerima za smeće u metropoli. Mislim da ta moja rečenica dovoljno oslikava ono što se događa u Hrvatskoj. Da bismo povratili vjeru u sebe i svoj vlastiti identitet potrebno je zasukati rukave i raditi. Kada to kažem pritom mislim i na sebe samoga na prvome mjestu.

Koliko su za današnje ne naročito dobro stanje u državi krivi ljudi iz bivšeg režima?

Ljudi iz bivšega režima su i neki koji su i dosada vladali Hrvatskom. Ako nisu bili dio vodeće nomenklature bivšega režima onda su bili dio partije. Rijetki su ti koji to nisu bili. Kod nas je Dr. Mirko Kus-Nikolajev, jedan od najznačajnijih članova "Hrvatske Historijske Revolucije", u svome djelu "Mostovi Elite" opisivao različite autore poput Vilfreda Pareta i Roberta Michelsa koji su raspravljali o postojanju različitih tipova elita i oligarhija. I Jure Vujić to opisuje u svome radu "Hrvatski Tranzicijski Identitet" koji sam već spominjao. Dr.Kus-Nikolajev je bio preteča političke sociologije u Hrvata i čvrsto vjerujem čovjek daleko ispred svoga vremena što dokazuju i neki akademski radovi. Njemu upravo posvećujem najviše prostora u svome magistarskom radu.

Ono što se događa u Hrvatskoj, a to dr. Jure Vujić odlično kao i uvijek primjećuje, jest fenomen "neopatrimonijalizma". Tako Dr. Vujić piše:

"Neopatrimonijalizam izražava činjenicu da pojedinac koji je dosegnuo određeni status i položaj u upravnoj, političkoj ili javnoj funkciji zlorabi svoju poziciju ili atribute kao da ih je naslijedio ili kao da su njegovo vlasništvo - Neopatrimonijalizam se odnosi na privatno zauzimanje javnih položaja te označava posebnu vrstu neopatrimonijalne elite koja vlada u ponekim postkomunističkim zemljama i primjenjuje se i na concept neopatrimonijalne države. Za takve elite politika je obični inžinjering upravljanja javnim poduzećem ili biznisom".

Dr. Vujićev citat kompletno oslikava našu situaciju. Taj Neopatrimonijalizam se odlično kamuflira u neoliberalnoj ideologiji u kojoj su bivši članovi SKH te njihov podmladak našli idealno rješenje za nastavak svoga rada. Vujić nadalje kaže kako je: " neopatrimonijalizam u postkomunističkim tranzicijskim zemljama podvrgnut partikularističkoj provincijalnoj logici, kao što su prevlast usluga i protuusluga partikularnih interesa, a ne ostvarivanje opće dobrobiti, što je izvor političkog i upravnog funkcioniranja države i blokade gospodarskog rasta. Taj neopatrimonijalizam je izvor dezinstitucionalizacije države koja se očituje u personalizaciji političke moći na nacionalnoj i na lokalnoj razini. Takva elita nije zainteresirana za opći nacionalni razvitak nego za za akumulaciju gospodarskih i političkih povlastica".

Sociolog Michael Hudson, koga Dr. Vujić spominje u članku, takve osobe naziva "političkim feudalcima", dok Dr. Vujić napominje da se oni u Hrvatskoj nazivaju "tajkuni" i "lokalni šerifi". Naravno središnjica funkcioniranja takvoga sistema je ono što se naziva klijentelizam, a što sam ja u svojim člancima nazivao kao "mreže rođaka , netjaka i prijatelja". Te mreže upravo dolaze iz recikliranih komunističkih elita, a njih kako sam to i spomenuo, nije briga za nacionalni identitet ili opće dobro već za legitimitet i kredibilitet na političkoj sceni i u odnosu na biračko tijelo. Prevlast je najvažnija, a u njoj rečenice pune obećanja igraju važnu ulogu dok od tih istih obećanja kasnije nema ništa. Ti novi neoliberali su postkomunistička i postmarksistička elita.Bili oni na tzv. ljevici ili desnici situacija je ista, uz razliku koja je samo vidljiva u nekim nijansama. HDZ je tako sada izgubio, Kukuriku koalicija je pobijedila no razlike među njima su neznatne. Ljudi nisu dali glas HSLS-u iz mnogo razloga od kojih je jedan i da ih naziv liberali podsjeća na riječ "neoliberali".

Transformacije nema jer transformacija mora doći iznutra, a ta ne postoji, jer kao što i dr. Vujić kaže - zaboravlja se često jedna važna činjenica, a to je da su "transformirane osobe" nekada bili poslušnici, sluge i kotačići totalitarnog režima. Kako je moguće da netko tko je odgajan na jednoumlju i u jednopartijskom sistemu praktički preko noći postaje osoba koja prihvaća demokratske smjernice i tokove ? To je teško moguće. Vuk dlaku mijenja no ćud nikada. Kao što su nekada vikali bratstvu i jedinstvu te Titu i Partiji danas isto tako služe tehno-managerskoj EU, te neprestano po medijima ponavljaju slogane EU: demokracija, egalitarijanizam, kozmopolitanizam, globalizam i Bolje ikad ...Hrvatska dakle prvo treba napraviti temeljitu lustraciju i izvući sve bivše komunističke kadrove te napraviti kompletnu debirokratizaciju . Hoće li se to ikada dogoditi? Sumnjam u to. Težak posao, no on za sobom nosi temeljite promjene ako želimo promijeniti način na koji živimo. Drugi način je da čekamo još nekih 40 godina na promjene dok će te "umjetne elite" već "posijati intelektualno sjeme" za održavanje novih generacija koje će rasti na novim lažima i njegovanju kultova različitih osoba i pokreta. Pa moramo biti u matrici zar ne ? Iluzija se mora održati pod svaku cijenu. Moramo razumjeti da lustracija nije nikako nešto poput komunističkih "čistki", no oni koji su obnašali funkcije u prošlome sistemu moraju se prestati baviti politikom. Isto tako oni za koje se ustanovi da su sudjelovali u zločinima nakon Drugoga Svjetskog rata (a takvih vjerujem još ima) moraju završiti na sudumondijalizam itd. Ti ljudi su navikli na ponavljanje i repeticiju.

Hrvatska dakle prvo treba napraviti temeljitu lustraciju i izvući sve bivše komunističke kadrove te napraviti kompletnu debirokratizaciju . Hoće li se to ikada dogoditi? Sumnjam u to. Težak posao, no on za sobom nosi temeljite promjene ako želimo promijeniti način na koji živimo. Drugi način je da čekamo još nekih 40 godina na promjene dok će te "umjetne elite" već "posijati intelektualno sjeme" za održavanje novih generacija koje će rasti na novim lažima i njegovanju kultova različitih osoba i pokreta. Pa moramo biti u matrici zar ne ? Iluzija se mora održati pod svaku cijenu. Moramo razumjeti da lustracija nije nikako nešto poput komunističkih "čistki", no oni koji su obnašali funkcije u prošlome sistemu moraju se prestati baviti politikom. Isto tako oni za koje se ustanovi da su sudjelovali u zločinima nakon Drugoga Svjetskog rata (a takvih vjerujem još ima) moraju završiti na sudu.

Ako su Artuković i Šakić bili na sudu onda na sud mogu ići i oni koji su radili zločine na drugoj strani. Pa zar i EU ne daje taj primjer? Primjer osude komunističkih zločina. Hrvatskoj je to potrebno jer će se na taj način javno osuditi komunistički zločini pred narodom Hrvatske. Najveća žalost i ogromna, ogromna tragedija bez presedana za hrvatski narod je period od 1944. godine do ranih pedesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su jugokomunisti sustavno uništavali svakoga (i one koji su činili zločine ,a najviše one koji nisu) tko je imalo bio protiv Tita, Partije i Komunizma a kamoli za neovisnu Hrvatsku. Nije se tu radilo samo o "tzv. fašističkim kolaboratorima", već i ranjenicima, intelektualcima, starcima, ženama i djeci pa čak i invalidima u nekim instancama. Tu smo izgubili generacije mislilaca, umjetnika,intelektualaca i ljudi, a hrvatski genetski bazen je time skoro bio prepolovljen. Da ne spominjemo koliko se tek ljudi odselilo iz Hrvatske. Upravo zbog toga kao i zbog jugokomunističkog "ispiranja mozgova" od 1945. do 1990. godine Hrvatska se jednim dijelom i nalazi u ovakvoj poziciji.

Stanje, međutim, općenito u današnjem zapadnom svijetu poprima katastrofične razmjere – u političkom, ekonomskom, demografskom i kulturološkom pogledu. Spenglerova „Propast zapada" čini se da se danas obistinjuje u svoj svojoj punini. Koji su prema Vašem sudu uzroci takvoga stanja, i što učiniti kako bi se ono popravilo?

Moderan svijet je iščeznuo poput zadnjeg zrnca pijeska u pješčanom satu, a da to nismo primjetili, i sada smo prema francuskom filozofu Gilles Lipovetskom zašli od 2001. u doba hipermoderne. Dr. Giorgio Locchi je opisao da postmodernizam ili postmodernu možemo vidjeti kao jedan interregnum period. To je period u kome sudbina visi između dvije opcije: dakle ili da se pobjedonosno završi period egalitarne koncepcije svijeta (ili "kraj povijesti" ) ili da se promovira povijesno obnavljanje.

Spengler je predvidio borbu s novcem (što se sada događa) kao i borbu kapitalizma i socijalizma. Tu se sada trebamo nakratko zaustaviti ne bismo li napravili jednu pogrješku. Postoji dakle ideja Prusko-Njemačkog socijalizma koju su zapravo proklamirali Werner Sombart i Spengler kao i Europskog socijalizma čiju su predvodnici bili Hendrik de Man te i Robert Michels. Tu ideju kao takvu moramo razlikovati od Real-socijalizma, državnog socijalizma, komunizma i marksizma. Socijalizam je kod Spenglera "volja da se oživotvori moćan političko-ekonomski red koji transcendira (nadilazi) sve interese klasa dakle sistem uzvišenoga mišljenja koji je prožet osjećajem za obvezu." Kako Vilko Rieger (isto tako jedan od pripadnika "Hrvatske Historijske Revolucije") piše u svojoj knjizi "Staro i Novo Gospodarstvo" objašnjavajući teoriju Wernera Sombarta : "po Sombartu se gospodarski sustav, odnosno njegova tipologija, dade odrediti prema tri bitna čimbenika a to su: gospodarsko naziranje, gospodarski poredak (pravni red) i gospodarska tehnika." Dakle to je potpuna suprotnost kozmopolitsko- internacionalističkom pojmu socijalizma. Inspiriran Sombartovim Identitarijanskim socijalizmom Dr. Rieger piše: "U narodnoj duši nalazi se zapretana žeravica iskonske snage boljega života. Tu žeravicu treba raspiriti, da zaplamti ognjem žive narodne snage. Ideja o narodnoj duši nije nikakva mistika, niti romantika, ona je zbiljnost koju treba znati razumom spoznati i uvidjeti da je nepresušan izvor mnogih pozitivnih načela društvene reforme."

Nadalje "Novac "kod Spenglera će biti oboren ili zbačen s "Krvi" koja kod Spenglera označava "životnu i pokretačku snagu". Ta "životna snaga" kod Spenglera predstavlja zajedničke osobine u kojima je identitet osobe ili zajednice : sjećanje, naslijeđe naših predaka,tradicija i kultura – nešto što se nalazi u našem DNK. Moram napomenuti da kod Spenglera takva usporedba nema nikakve veze s nekakvim rasističkim teorijama " više rase". Krv je prikazana kao duhovno u borbi s materijalnim, što je opisano kao "Novac".

Jedan od uzroka ove katastrofe se nalazi u tome da se u Europi danas prije svega gleda na multikulturalno-egalitarijanski pristup, a o kojemu i sami vođe EU pričaju da je propao kao svojevrstan model. No iako pričaju o tome svjesni su da ako se ne žele nekome zamjeriti ( a to su prvenstveno mase ljudi koji nisu prodrijetlom iz Europe) te prekršiti pregršt zakona o ljudskim pravima koji danas postoje, onda moraju šutjeti. Napomenuo sam u odgovorima na druga pitanja što se s Europom događa politički i ekonomski. Demografski znamo da ćemo jednostavno nestati ako nešto doista ne poduzmemo. Većina imigranata koji dolaze iz Afrike i Azije žive na socijalnoj pomoći. Kulturološki propadamo s druge strane pod mekdonaldizacijom; dakle naš identitet je više kulturno-američki a ne europski; pa onda u Hrvatskoj subkulturnim podvrstama u kojima su Ceca i Lepa Brena važnije od Mozarta, Chopina, Bacha ili Verdija. Dr. Jure Vujić to odlično često opisuje na svome blogu u Večernjem Listu te i u svojoj novoj knjizi koja mu je upravo izašla u Francuskoj. Uz sve to najgore je da su političari prihvatili igru stranih oligarhija za koje tancaju kao medo na vergl. Spominjući oligarhije moramo se svakako prisjetiti teorija znamenitoga njemačkog sociologa Roberta Michelsa koji je poznat po svojoj knjizi "Političke stranke".

Michels je u svome "Željeznom zakonu oligarhije" došao do zaključka da upravo formalna organizacija birokracije neminovno vodi k oligarhijskim strukturama, pod kojima nekada idealističke i demokratske stranke eventualno potpadnu pod utjecaj i dominaciju male grupice ljudi koji su došli do pozicije i vlasti i naravno odgovornosti. To se upravo događa u većim organizacijama gdje zapravo prestaje biti moguće za svakoga u fizičkom smislu biti prisutan svaki puta kada se donosi neka odluka. Na kraju mala grupa dobiva za zadatak donositi prevagu mišljenja i važne odluke. Michels je vjerovao da će ljudi u toj maloj grupi odabranih postati zavedeni sa svojom elitnom pozicijom te će vremenom početi štititi kroz svoje odluke svoju vlast, radije nego predstavljati želje i volju grupe ili organizacije kojoj su trebali prvenstveno služiti. Birokracija i demokracija se ne mogu miješati. Najvažnije od svega jest da lideri nemaju apsolutnu kontrolu nad centraliziranom administracijom. Sve dok postoji otvorena komunikacija i donose se zajedničke odluke između lidera i članova ne može se tako lako razviti oligarhija ili oligarhijska struktura.

Potrebito se vratiti korijenima naše iskrene ljubavi za Domovinom, našom tradicijom, običajima, kulturom i kulturnim naslijeđem, ponositi se identitetom i njegovim značenjem u patriotskom smislu kao i značajem svega nabrojanoga, ne samo za nas kao Hrvate već i za Europu i svijet.

Europa i naš europski identitet je nešto što je dio nas samih, nešto čega smo dio i djelić te nešto čime se možemo ponositi. To poistovjećivanje nema veze s Europskom unijom. Za mene je to osobno nešto poput knjige Juliusa Evole pod naslovom: "Meditacija (razmišljanje ili kontemplacija) na planinske vrhove." Kao što volim Jadransko more i njegovu beskrajno plavetnilo i ljepotu tako volim i Velebit te mi razmišljanje o njima predstavlja opuštanje. Planine i gorja kao i samo planinarenje i alpsko skijanje mi predstavljaju nešto uzvišeno i duhovno. Na vrhovima planina osoba je u dodiru s nečim što je skoro toliko isposnički čisto. Ili kao što Evola to zove isposništvom tišine i osamljenosti. Planine i gorja u Hrvatskoj i Europi su mjesta gdje su naši pretci štovali primordijalne Bogove i Božice te su na nekima od tih mjesta kasnije i bivali pokršteni. Tako se tradicija i sakralnost krajobraza nastavila i nikada nije bila prekinuta. Vrlo je značajno pročitati trilogiju knjiga o staroslavenskom sakralnom pjesništvu našeg znamenitog akademika prof. dr. Radoslava Katičića kao i knjigu dr. Tome Vinšćaka "Vjerovanja o drveću u Hrvata".

Kao što sam već u razgiviru napomenuo radim na programu za Eurokontinentalni pokret i Europski Tradicionizam koji bi bio zaseban za svaki narod i državu (Socijal-Identitarni Pokret) i koji bi uključio elemente: distributizma, substantivizma, socijalnu solidarnost i socijalnu pravdu, kooperativnu ekonomiju, narodnjaštvo, zadrugarstvo itd. – drugim riječima, ono na čemu radim je jedan radije transverzalni put koji uključuje ono najpozitivnije od ljevice i desnice, a ujedno ne pripada određenjima klasične ljevice ili desnice, kao i činjenicu da ne uključuje pogrješke ljevice i desnice iz bliže prošlosti, a napose minulog 20-og stoljeća. Ideja je dakle da se povežu zajedno ideje Konzervativne revolucije (u hrvatskom slučaju dakle ideja članova "Hrvatske Historijske revolucije" poput Šufflaya, Pilara, Lukasa, Cilige, Magdića, Kus-Nikolajeva, Riegera itd) u sintezi s domoljubljem/identitarijanizmom (dakle jednim zdravim nacionalnim predznakom) skupa sa socijalno-ekonomskom alternativom koja bi teoretski vremenom zbacila teorije "nove buržoazije hipermoderne" i njihovih oligarha a koji su i uništili i bivšu srednju klasu i bacili je u siromaštvo. U današnje vrijeme postoje oni koji "imaju" i oni koji "nemaju", dakle dvije klase ljudi. Ja sam za desnicu vrijednosti i tradicije koja prepoznaje nužnost rada i osobne odgovornosti kao što sam i za onu ljevicu koja je za socijalnu pravdu i u kojoj se daje prilika skromnim ljudima da se uzdignu na način koji će pomoći njihovim talentima da se razviju. Velika je važnost da se u današnje vrijeme u Europi prepozna i vrijednost malih regija te i njihovo podrijetlo, jezik i izvorna kultura.

Eurokontinentalizam vraća Europu (uključujući s Hrvatskom) Europljanima te prekida s kulturnom amerikanizacijom. Eurokontinentalizam nema tih starih odrednica minulog dvadesetog stoljeća te se stoga ne može miješati s tzv. novim Trećim putem, a niti s post-modernom/hipermodernom Četvrtom teorijom Dr. Aleksandra Dugina. Primarni fokus je kontinentalna Europa kao i moja Domovina Hrvatska.

Završio bih s citatom norveškog istraživača Fridtjofa Nansena iz njegove knjige "Prvi prijelaz kod Greenlanda" iz 1890. godine:

"Iza nas su naš dom i život: što se nalazi ispred nas? To ne možemo sa sigurnošću reći, ali mora biti prekrasno. Početak u takvoj noći mora biti pun obećanja".

Imate li još što za reći?

Hvala ti Davore kao i Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća za ovaj intervju. Htio bih se zahvaliti i svima onima koji su pročitali ovaj razgovor. Koristim ovu priliku zahvaliti se i '"Hr-svijetu", portalu za koji pišem, njegovu direktoru Goranu Majić, u kao i svim novinarima i kolumnistima "Hr-svijeta'". Zahvaljujem se i mom bivšem uredniku Romanu Soleu.

Dolje se nalaze adrese mojih internetskih stranica preko kojih mi se zainteresirani mogu javiti, kao i adresa za elektronička pisma:

www.eurocontinentalism.wordpress.com

www.new-antaios.net

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Davor Dijanović