Razgovor s Majom Runje

Gospođo Runje, iako Vas većina čitatelja Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća poznaje, ipak bih Vas zamolio da se u kratkim crtama predstavite.

Zahvaljujem Vam da ste me pozvali na razgovor. Počašćena sam. A što se moje osobe tiče, u godinama sam kada sve više zbrajam bilance i postavljam si pitanja o tome što sam u životu učinila. Kao i drugi ljudi, čeznem za puninom. Sada živim u Zagrebu sa suprugom Jerkom. Naša su djeca, Stipan i Cvita, odrasla i samostalna. Volim biti s ljudima. I volim knjigu. Politički sam čovjek otkako znam za sebe. U Lici, odakle dolazim, svi su ljudi okrenuti politici jer za to imaju ozbiljne razloge. Inače, puno sam godina s obitelji živjela u iseljeništvu te sada gotovo panično nastojim nadoknaditi susrete s ljudima i krajolicima.

Krug za trg

Već nekoliko godina koordinatorica ste Građanske inicijative Krug za trg, kojom se od gradskih vlasti traži preimenovanje Trga maršala Tita. Možete li ukratko opisati svoje dosadašnje aktivnosti?

Krug za trg održao je nekoliko javnih prosvjeda u kojima je sudjelovalo mnogo ljudi, u više navrata i po nekoliko tisuća. Organizirao je i niz manjih prosvjeda, a bilo je i drugih aktivnosti. U svibnju smo, primjerice, na Trgu bana Jelačića imali štand s natpisom „Trg maršala Tita je civilizacijska sramota".Krug za trgKoristimo svaku javnu i medijsku mogućnost da upozorimo da je Tito bio zločinac i da njegovu imenu nije mjesto u javnim prostorima. Uopće, da Hrvatska treba biti bez totalitarističke simbolike Dijelimo informacijske listiće i dokumentaciju. Koristimo svaku javnu i medijsku mogućnost da upozorimo da je Tito bio zločinac i da njegovu imenu nije mjesto u javnim prostorima. Uopće, da Hrvatska treba biti bez totalitarističke simbolike.

Prije dva tjedna održana je Konferencija za tisak Građanske inicijative Krug za trg, kojoj su mediji prvi put dali nešto veću medijsku pozornost. Inicijativa je istom prilikom Gradskoj skupštini Grada Zagreba uputila predstavku kojom je pozivaju da primjenom odredaba Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. sadašnji Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Smatrate li da je činjenica da je ovu predstavku potpisalo više od 500 uglednih intelektualaca razlog zašto su joj mediji dali veću pozornost?

To je jedan razlog. Drugi je svakako povezan s činjenicom da nas je ovom prilikom pratila skupina pridruženih javnih djelatnika u osobama akademika Slavena Barišića, akademika Josipa Bratulića, odvjetnika Krešimira Krsnika, prof. dr. sc. Slavena Letice, mr. sc. Jakova Radovčića, prof. dr. sc. Ivan Rogića, mr. sc. Miroslava Rožića i književnika Igora Zidića. Na samoj konferenciji za novinare pridružio nam se i prof. dr. sc. Ivo Banac. Toliko autoriteta ipak nije bilo jednostavno prešutjeti. Iako nas zapravo ne bi čudilo da se i to dogodilo! Hrvatski mediji uglavnom nisu suvereni, a usto su najčešće i površni i neprofesionalni.

Smatrate li da postoje izgledi da u nekom razumnom vremenskom roku trg izgubi ime zločinaca Tita ili su titoističke veze i mentalitet u Hrvatskoj i dalje prejaki?

Puno vremena provodimo na ulici s kojim od naših transparenata – prosvjedna stajanja u kojima sudjeluje manje od 20 ljudi dozvoljena su i bez najavljivanja policiji - i imali smo priliku suočiti se s realnosti. Postoje brojni privrženici Tita i Jugoslavije, ljudi koji svjesno ili manje svjesno izvrću činjenice. Sto puta smo čuli da je Tito bio veliki čovjek, da se u Jugoslaviji dobro Posljedice jednoumlja Postoje brojni privrženici Tita i Jugoslavije, ljudi koji svjesno ili manje svjesno izvrću činjenice. Sto puta smo čuli da je Tito bio veliki čovjek, da se u Jugoslaviji dobro živjelo, da se Bleiburg nikada nije dogodio, da su u zatvor išli samo oni državni protivnici koji su bili opasni za mir i redživjelo, da se Bleiburg nikada nije dogodio, da su u zatvor išli samo oni državni protivnici koji su bili opasni za mir i red, itd.

Jugoslavenski je ideološki sustav desetljećima homogenizirao populaciju ideološkim mitovima. Na individualnoj se razini u isto vrijeme u dijelu društva u obiteljima odvijala socijalizacija na temelju pripadnosti partizanima i komunizmu, osobito među onima koji su sami sudjelovali u ubijanju i progonima, među onima koji su od režima imali velike koristi, te među onima kojima je netko od članova bio srpske nacionalnosti - za koje je razumljivo da su se u Jugoslaviji osjećali gotovo kao u svojoj nacionalnoj državi. Uz to, neki su ljudi jednostavno nekritični ili neinformirani. Spominju kredite koji da su se u Jugoslaviji mogli lako otplaćivati, ne misleći na inflacije koje su siromašile ukupno društvo. Ili spominju sigurna radna mjesta, ne uzimajući u obzir stotine tisuća ljudi koje je Tito otjerao u iseljeništvo i ne vodeći računa o tome da se najveći dio gospodarstva, osobito industrije, urušavao već početkom osamdesetih godina.

Trebat će vremena da u Hrvatskoj politička kultura počne jačati. Tek će u zrelijoj demokraciji biti moguće voditi racionalnije razgovore. Lako ne će biti nikada.

Ako niti ova inicijativa ne urodi plodom, namjeravate li i dalje organizirati prosvjede?

Krug za trg nastavit će djelovati dok ne postigne svoj cilj. Imamo dobar tim. U ovom trenutku u koordinaciji Kruga za trg rade: Ante Beljo, mr. sc. Zdravka Bušić, Anđa Lovrić, prof., Cika Mikolčić, prof., Josip Miljak, Radovan Slade Šilović, dipl. ing., Eduard Spahić, Maja Šovagović, prof., Smiljana Šunde, novinarka, Željko Tomašević, dipl. pravnik, mr. sc. Zorka Zane i dr. sc. Željka Znidarčić. Čvrsto vjerujemo da ćemo svi skupa - s prijateljima i podržavateljima, a kojih je mnogo - uspjeti.

Hrvatsko školstvo

Kao profesorica engleskog i francuskog jezika imate dugogodišnje iskustvo rada u hrvatskom školstvu. Mnogi se s nelagodom sjećaju tzv. Šuvarove reforme koja je obilježila niz hrvatskih naraštaja. U međuvremenu su se dogodile brojne promjene, pa Vas molimo za komentar kako gledate na današnju situaciju u školstvu, posebice onom srednjem?

Škola je veoma složena tema o kojoj se kod nas malo govori, pa je još nema ni u stranačkim programima. Politički i svjetonazorski osnovno pitanje vidim u dilemi između prednosti i nedostataka integriranog školskog sustava u kojem se djeca raznih nadarenosti i socijalnih pozadinama dugo školuju zajedno te sustava koji standardiziranim ispitima oštro razvrstava. Tu je i pedagoška dilema između forsiranja postignuća nasuprot njegovanju kreativnijih načina učenja te i teško pitanje kako školu uopće učiniti zanimljivom današnjoj djeci koja poznaju atraktivnije načine stjecanja znanja.

Hrvatsku školu nose stručni i angažirani učitelji i profesori koji se predano trude i koji su dobri ljudi. Tako je vjerojatno uvijek bilo. Objektivne prilike nisu sjajne. Plaće su male, edukacija ograničena, a grupe (razredi) velike. Ravnatelji su rijetko pripravljeni za razvijanje korporativnih kultura, a superviziju ne mogu ponuditi. Učenici moraju živjeti i raditi u oronulim prostorima, dolaze u smjenama, a dosađuju se prepisujući s ploče i sastavljajući lektire.

Vjerujem da su dobri oni školski sustavi, upoznala sam dijelom škole u nekoliko zemalja, koji omogućuju da najslabiji najdalje dospiju - na Zapadu se na toj točki ranije u tom smislu definirala ljevica, no danas je to zahtjevnost većine stranaka – Nije katastrofaStvaranje hrvatske države i demokracije je neopisivo velika vrijednost, koja je sama po sebi unijela radost i kvalitetu u živote većine ljudi. Slobodi ništa nije ravno! A ni samostalnosti! Po čemu bi stanje onda bilo katastrofalno?te da u isto vrijeme cijeli naraštaj optimalno uspije. Inače, često se zamišlja da je naša škola baš veoma socijalna, no to nije točno - osim ako se ne misli na velikodušnost u poklanjanju ocjena i gledanju kroz prste, a što ne stoji u osobitoj vezi sa socijalnim. Činjenica je da su u strukovnim i zanatskim školama uglavnom djeca radnika, a u gimnazijama djeca socijalno jačih grupa. Postoji prohodnost, no nedovoljna. Slabiji ne dobiju dovoljno kvalificirane podrške. Srećom, naša se škola dalje razvija. Šteta je samo da brzina razvitka ne će ovisiti samo o ekspertizi i političkoj volji, već o financijskim mogućnostima društva.

Prethodno pitanje, naravno, ne može se odvojiti od općenitoga stanja u društvu, gdje procjene koje se čuju u javnosti variraju od toga da je stanje katastrofalno do onoga što primjerice naglašavaju vukovarski branitelji u serijalu o obrani Vukovara koji se može pratiti ovih dana - stvorili smo državu i to povijesna prekretnica. Što je Vaša procjena?

Stvaranje hrvatske države i demokracije je neopisivo velika vrijednost, koja je sama po sebi unijela radost i kvalitetu u živote većine ljudi. Slobodi ništa nije ravno! A ni samostalnosti! Po čemu bi stanje onda bilo katastrofalno?

Druga je stvar današnji svakodnevni život ljudi. Mnogima nije lako. Radnih mjesta je nedovoljno, gospodarstvo stagnira, napredak je spor. Tu su i mnogobrojni politički problemi - od Haaga do prilika u Bosni i Hercegovini. Ipak, činjenica je da živimo bolje negoli i jedan naraštaj prije nas. Promjene su se dogodile na svim područjima. Vidljive su i u detaljima: preko veze se funkcionira manje, komunicira se uljudnije, na ulicama nema Romkinja koje prose s malenom djecom (nadam se da će se već ta generacija uspjeti školovati i integrirati!), vlasnici su počeli investirati u održavanje zgrada, sljemenski potoci više nisu puni starih automobilskih guma. Treba se truditi i zalagati na svim područjima.Gospodarski, javni i politički život imaju svoje osigurane prostore na kojima se svatko od nas može angažirati.

Mediji, mladi, EU

Često se ima dojam u javnosti da u našem društvu vlada posvemašnja izgubljenost. Mediji dobrim dijelom šire sliku beznađa, a sve je to skupa objektivno pospješeno i trenutnom krizom na Zapadu. Zanima nas prenosili se ovakvo stanje duha na mlađe naraštaje, ili si mladi po Vašim procjenama uspijevaju još uvijek zadati neki cilj i s nekakvim optimizmom gledati na budućnost kojoj oni pripadaju?

Mislim da mogu posvjedočiti da mladi ljudi u velikoj mjeri na život u Hrvatskoj gledaju s optimizmom. Oslanjaju se na svoja znanja i struke te žele napredovati radom i marljivošću. Nitko više, primjerice, ne spominje odlazak iz Hrvatske. A to je u mom djetinjstvu mnogim mladim ljudima bila jedina želja! Preko granice se bježalo uz najveće opasnosti. S obale i otoka tisuće se mladića, i djevojaka, izvrgavalo smrtnoj opasnosti veslajući u čamčićima preko Jadrana da se dokopaju slobode. Kada je Jugoslavija dopustila pasoše, mladi su ljudi kao grozdovi visjeli na vratima vlakova koji su kretali prema Europi. Tako je, primjerice, počeo odrasli dio moga života.

Nedopustivo je oko sebe produbljivati pesimizam. Patim kada moram slušati „stručnjake" koji posvuda vide propast. Ne treba se bojati ni Europe. Ne poznajem niti jednog Hrvata koji živi i radi u europskim zemljama, a koji je protiv Europske zajednice. Ne treba se bojati ni svijeta, pa čak ni globalizacije. Ona je uvijek postojala. I nikada nitko ne će ugušiti narode i jezike. Previše je lijepo i ljudski normalno biti Talijan, Poljak, Armenac ili Hrvat. Istina je da u svim zajednicama ima ekstremnih ljevičara koji do krajnjih granica forsiraju, recimo, multikulturalnost, regionalizam ili internacionalizam, a svojem se etnicitetu ne vesele, no takve stavove možemo smatrati vrstom jadnih stavova. Imaju više veze s mržnjom prema nekoj zajednici negoli s ljubavlju prema kojoj drugoj. I nisu mjera svijeta. Mjera su oni koji vole druge ljude. I imaju čvrsto povjerenja u sebe i u život.

D. D. i M. M.