Razgovor msgr. Mile Bogovića za Hrvatski list

Je li moguće u Hrvatskoj postići zajedništvo u nekim temama?

Zdravo zajedništvo može se postići samo onda ako se kao polazište uzme dobro i volja naroda. Naša službena politika nastoji stvoriti u Hrvatskoj pokret za Europsku zajednicu. Međutim, na prvom mjestu svima nam - politički gledano - treba biti formiranje pokreta za Hrvatsku u kojoj će svima biti zaštićena prava koja im pripadaju po Božjem i ljudskom zakonu. Ne kažem da nam u tome ne može pomoći i EU, ali je opasno ako svoju povijesnu afirmaciju opet tražimo u naslanjanju na druge. Dostojevski opisuje jednu osobu koja je dobila slobodu. Nije znala što bi s njome pa ju je nudila okolo da je se riješi. Do zajedničkih tema može se doći samo onda kada se narod ove države stavi na prvo mjesto, a ne EU, svoju stranku ili sebe. Neki koriste narod u predizbornoj kampanji na način ljestava po kojima se može popeti, a poslije se s njima više ne računa. Kod nas se govori o ulasku u EU na način kao da i nije važno što narod o tome misli. Uglavnom se računa na to: „Lako ćemo ga mi već uvjeriti!" Predsjednik čak misli da je Vlada izgubila svoj kredibilitet ako ne dovrši na vrijeme pregovore za ulazak u EU. Narod je opet ostao po strani.

Rekao bih da u nas neki sustavno rade da ne dođe do pravog i zdravog zajedništva. Teško mi je reći kome je to u interesu. Tako npr. insistira se na proslavi 27. srpnja 1941., kada je napravljen zločin prema Hrvatima i katolicima. Politika koja gura takva kola, ne može donijeti ništa dobra. Svi oni koji na tome insistiraju ne samo da udaraju na temelje današnje Hrvatske države nego rade na rušenju temelja za skladno zajedništvo Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Makar Vlada i bila od nekoga ucijenjena, nije smjela obnavljati spomenik u Srbu. To nije antifašizam nego otvoreno antihrvatstvo: i protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, a to se ne smije dopustiti, a još manje opravdavati. Ponadali smo se da je došlo vrijeme da na onim prostorima zajednički komemoriramo hrvatske i katoličke žrtve. S druge strane, Hrvati se trebaju udružiti sa Srbima u komemoraciji na mjestima gdje su stradali nevini Srbi i pravoslavci, a takvo mjesto nije samo Jasenovac.

Koliko je Hrvatska danas u moralnoj i duhovnoj krizi?

Možda najbolje ilustrira krizu današnjeg društvenog morala slučaj Ive Sanadera i kako se on tretira. Taj je čovjek do pred malo vremena vedrio i oblačio na našoj političkoj sceni. Kolika su ga usta hvalila i pera slavila! Odjednom se počelo pucati na njega kao na bijesnu zvijer. Ne samo na njega, nego su krivci njegova obitelj i svi koji su rodbinski s njime vezani. Sjećam se jedne scene nakon Drugoga svjetskog rata u Slunju. Kada smo izlazili iz crkve vidjeli smo na lipama obješene ljude a ispod tih obješenih bila je masa koja je frenetično klicala od radosti i izvikivala osvetničke parole. Majka nas je odvraćala da ne gledamo te slike i gurala nas da idemo što dalje od njih. Nije nam rekla da su obješeni nevini, ali je za nju takav prizor bio neprihvatljiv jer je bila svjesna da se ne valja radovati ničijoj nesreći.

Osjećam jaku dozu takve radosti u našem društvu i rado bih okrenuo glavu od svega toga, ali kao odrastao čovjek svjestan sam da trebam zauzeti odgovoran stav. Nisam ubrajan među poklonike Ive Sanadera jer je kormilo stranke (HDZ) i Hrvatske usmjeravao više na temelju signala izvana i onih unutra koji se Hrvatskoj kao samostalnoj državi nisu radovali niti se za nju borili. To se vidi iz mojih nedavno objavljenih intervjua pod naslovom „Žao mi je naroda", posebno na str. 226. Sam Sanader mi je više puta preko svojih pobočnika poručio da nije sa mnom zadovoljan. Dakako da Sanader treba preuzeti odgovornost i za novčane malverzacije gdje se one zakonitim putem utvrde, ali ne na način da ga svako ima pravo blatiti kao da je već samo blaćenje unosna stvar, bez obzira što je stvaranju takvog mentaliteta i sam kumovao. Reče mi kolega u šali da će netko vjerojatno optužiti Sanadera i za potres na Haitiju. Dobiva se, naime, dojam, da je svaka optužba na njegovu adresu dobro došla. Posebno je ispod svake moralne razine odnos medija prema obitelji i rodbini bivšeg predsjednika Vlade. Žalosno je što su tako slabi glasovi koji bi ustali protiv takvog postupka. Čestitam HHO na izjavi u tom smislu.

Društvo je u moralnoj i duhovnoj krizi kada izgubi neke više vrijednosti koje naviješta i svjedoči. Drugim riječima, u krizi je društvo u kojemu su potonuli ideali. Ako nadležne državne institucije potpomažu proizvodnju filmskih djela u kojima se žena valja s prascima, a nema osjećaja za djela dobrote i pravog junaštva, onda nešto ne valja. Državnim novcima financirani su filmovi koji daju negativnu sliku o našim braniteljima i smislu njihove borbe. To vrijedi i za druge sadržaje. Poznat je slučaj Gvozdanskog iz 1578. kada je 13. siječnja (ovih dana je obljetnica!) turska vojska provalila u grad i našla branitelje na svojim položajima – ali smrznute. Htjeli su ostati na braniku svoje domovine i svoga naroda do zadnjega časa. Nisu htjeli slušati ponude da se spase predajom grada uz mogućnost da spase živote. Zar je veće junaštvo pokazao Leonida sa svojima u Termopilima? O Leonidi se priča po cijelom svijetu, a o ovima ne znaju u okolini Gvozdanskog. Nije to, dakako, čudno kad znamo kako se odnosimo prema onima koji su naše živote spašavali.

Kardinal Josip Bozanić dan prije blagdana Bogojavljenja objavio je dekret u kojem sve svoje svećenike, kako dijecezanske tako i redovnike, upozorava da se "dosljedno pridržavaju crkvenih propisa te paze da se crkveni prostori i prostorije ne koriste za političke stranačke skupove ili stranačka djelovanja'. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Sve ono što je Kardinal odredio u skladu je s crkvenim zakonima i normama. No, događa se nešto slično kao i s „grješnim strukturama". Iz njegovih riječi izvlači se i ono što u njima nema. To je, uostalom, na svoj način, potvrdio i njegov glasnogovornik 9. siječnja u trećem dnevniku. A što smo sve čitali u medijima: Crkva se okreće od desnih stranaka, napose od HDZ-a, svećenici se ne smiju baviti politikom, u crkvama se ne smiju održavati politički skupovi (kao da su se negdje održavali!). Poznata je izreka da svako na svoj način prima određenu poruku (Quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur).

Da bi se ispravo shvatio smisao i granice te odredbe, valja navesti što kaže Zakonik kanonskog prava br. 287 na koji se oslanja Kardinalova odredba. „Neka klerici uvijek nastoje da se među ljudima što više čuvaju mir i sloga utemeljeni na pravdi. Neka aktivno ne sudjeluju u političkim strankama niti u upravljanju sindikalnim društvima, osim ako to, prema sudu mjerodavne crkvene vlasti, zahtjeva zaštita crkvenih prava ili promicanje zajedničkog dobra." Prema tome, zakon čak ostavlja mogućnost aktivnog sudjelovanja klerika u političkim strankama i u sindikalnim organizacijama, ali to samo ako mjerodavna crkvena vlast to izričito za neke slučajeve odobri. Kardinal Bozanić je mjerodavna crkvena vlast i u svojoj nadbiskupiji on sada prosuđuje da nisu prilike za veću aktivnost klera u politici nego da se treba držati okvira koje je crkveni zakon postavio za redovno djelovanje. Zato je donio odluku kakvu je donio, ne braneći nikome bavljenje politikom. Uostalom, ako se politika svima nama bavi, i svi mi imamo pravo baviti se njome. Ja se time bavim i kada radim na ostvarenju projekta Crkve hrvatskih mučenika jer smatram da se u nas slabo cijeni žrtva za svoj narod i za opće dobro. Kada to neka stranka zastupa, Crkva će je u tome poduprijeti. Crkva nema svoju političku stranku, ali potiče sve vjernike laike da uđu u stranke koje u svom programu ne zastupaju što bi se protivilo stalnom crkvenom učenju, da politici dadu onaj sadržaj koji ona treba imati, tojest skrb za opće dobro.

razgovarao: Andrea Černivec, Hrvatski list

VEZANO UZ PROJEKT CRKVE HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI S NAŠEG PORTALA

Tu smo, bit ćemo, za vijeke vjekova - Crkva hrvatskih mučenika na Udbini

Blagoslov Crkve hrvatskih mučenika na Udbini