Razgovor s dr. Josipom Jurčevićem

Josip Jurčević rođen je 1951. u Studencima kod Imotskog. Od početka osnovne škole neprekidno živi u Zagrebu. Oženjen je i otac je sedmero djece. Viši je znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, te izvanredni profesor suvremene opće i nacionalne povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Istražuje suvremenu hrvatsku povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za Drugi svjetski rat, Hrvatski domovinski rat i hrvatsko iseljeništvo. Autor je sedam i koautor u 23 knjige; objavio je 31 znanstveni članak; uredio je 14 knjiga; sudjelovao s izlaganjima na 27 međunarodnih i 36 domaćih znanstvenih skupova; vodio je ili bio istraživač u 15 znanstveno-istraživačkih projekata; bio je stručni suradnik u 14 dokumentarnih filmova. Sudjelovao je kao ekspertni svjedok na tri suđenja za ratne zločine. Bio je sudionik Hrvatskog proljeća. Dragovoljac je Hrvatskog domovinskog rata. Osnovao je i bio prvi ravnatelj Središnjeg arhiva Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Radio je u državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava; bio je član Savjeta Vlade RH za pripremu prijatelja suda pred Međunarodnim sudom za prostor bivše Jugoslavije. Godine 2009. bio je neovisni kandidat za Predsjednika Republike Hrvatske. Nije bio član komunističke partije niti se učlanjivao u stranke nastale nakon 1990. Veoma je djelatan u civilnom društvu na zastupanju ljudskih prava i ostvarivanju socijalne kohezije.

Dr. Jurčeviću, kako komentirate prve poteze predsjednika RH dr. Ive Josipovića, posebno njegov nedavni istup i ispriku u parlamentu BiH?

Približno godinu dana prije predsjedničkih izbora započeo je proces veoma stručne javne instalacije koja je za cilj imala dovesti Ivu Josipovića na položaj Predsjednika RH. U tom složenom projektu sudjelovali su različiti medijski, politički i obavještajni interesi i čimbenici iz Hrvatske, zemalja u okruženju i međunarodne zajednice. Tome se jedino moglo suprotstaviti modelom predkampanje kojeg sam uporno predlagao od proljeća 2009. godine, ali nažalost kod hrvatskih nacionalnih intelektualnih i političkih elita nije bilo odaziva. Tijekom kampanje sam jedini pokušao ukazati da je Josipović zapravo haški predsjednički kandidat, sa svim stvarnim i simboličkim značenjima. Ali i to je nažalost prošlo bez ikakvog šireg odijeka ili učinka. Sada, gledajući unazad, impresivno je s koliko velikom pozadinskom zaštitom je Josipović doveden na predsjednički položaj, jer javnost, tj. birači nisu uspjeli doznati nijednu itekako prepoznatljivu i problematičnu činjenicu iz privatnog, poslovnog i političkog života Ive Josipovića. On je usprkos brojnih kompromitirajućih činjenica uporno javno predstavljan u apsolutno poželjnim oblicima, od banalnih detalja do bitnih određenja. Sve to je ukazivalo koliko je zainteresiranima bilo važno da Josipović postane Predsjednik RH. Stoga, sve što smo do sada doživjeli i saznali od Predsjednika i njegova ureda samo je logičan početak onoga što je dugo pripremano i što će nadalje još intenzivnije i obimnije uslijediti. Upečetljivo je i znakovito što su svi dosadašnji međunarodni potezi novog Predsjednika RH do servilnosti podređeni srbijanskim interesima, tj. ponovnom uspostavljanju Srbije na imperijalnu poziciju na prostoru treće Jugoslavije koja je dobrim dijelom već integrirana. Tako je i glavni cilj Josipovićeva puta u BiH bio ranije dogovoreni mostarski susret sa njemu nadređenim Tadićem, a sve ostalo bilo je sekundarno i naravno podređeno haškim i srbijanskim interesima. Izjava Josipovića u BiH o ravnoteži krivnje svih politika – znači i krivnje država BiH i RH - prvenstveno je trebala uvrijediti državu BiH, žrtve srbijanske agresije i bosanskohercegovačke branitelje. No to za sada nije tako precipirano. Naravno da Josipovićevo i haškog tužiteljstva nerazlikovanje agresora i žrtve, te Josipovićeva isprika za navodnu zločinačku politiku koju je RH vodila prema BiH predstavljaju tešku krivotvorinu, koja je protivna činjenicama. O tome detaljno i dokumentirano govori knjiga koju sam nedavno objavio („Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990-1995"), a njen glavni dio je ekspertiza koju sam lani dostavio i potom obrazlagao pred Haškim tribunalom.

Što ste dokazali u toj knjizi?

Na temelju brojnih dokumenata, koji su većinom porijeklom iz središnjih vlasti države BiH i Armije BiH, nedvojbeno je da su institucije države Republike Hrvatske u golemoj mjeri pomagale opstanak i obranu države Bosne i Hercegovine. Naročito su upečatljivi vojni dokumenti. Oni nedvojbeno svjedoče da su hrvatski policijski i vojni strručnjaci u Hrvatskoj obučavali prve vojno-policijske te potom i specijalne postrojbe Armije BiH. Potom, časnici Hrvatske vojske su odobrenjem MORH-a odlazili na službu u Armiju BiH, a u HV-u su im tekla sva prava i čuvan im je cjeloviti status za povratak. Isto tako, hrvatski MUP je - prema zahtjevu Vlade BiH - na području Hrvatske provodio mobilizaciju za potrebe Armije BiH. U oružanom i drugom opremanju Armije BiH intenzivno je sudjelovao MORH i druga hrvatska državna tijela. Svu tu pomoć Armiji BiH su dostavljala prijevozna sredstva HV-a i HVO-a. Na području Hrvatske je uz pomoć institucija hrvatske države djelovala složena mreža logističkih baza Armije BiH, itd. itd. U knjizi su - osim vojnih - predočeni i brojni drugi izvorni dokumenti koji svjedoče o političkoj, humanitarnoj, zdravstvenoj, kulturnoj i drugoj pomoći koju je država RH sustavno i intenzivno upućivala državi BiH. Na taj način su izvan zdrave pameti stereoptipi koji potpuno krivotvore osnovne činjenice, te se u nadziranom javnom životu nametnuo krivotvoreni stereotip da su najvažnije institucije države RH izvršile agresiju na državu BiH i da su radile na podjeli BiH. O tome ne postoji, doslovno, nijedan dokument. Zanimljivo je da sam tijekom svjedočenja u Haagu, na svoje inzistiranje, dao i dodatnu prisegu kako - od svih pregledanih dokumenata - nisam zatajio ni jedan dokument koji je sudskom vijeću relavantan za donošenje objektivne sudske presude.

Koja je Vaša ocjena uopće političke i gospodarske situacije u zemlji? Je li toliko isticana borba protiv korupcije iskrena ili je riječ o novoj demagogiji?

Hrvatska ulazi u završno razdoblje dviju međusobno duboko isprepletenih katastrofa, s nizom širih i dubljih posljedica. Politički smo pred konačnim i formalnim gubitkom državne suverenosti, koja se u stvarnosti već i sada ne prepoznaje. Već duže vremena naše čelne državne institucije – Sabor, Vlada i Predsjednik - donose političke odluke prema diktatu i zahtjevima različitih vanjskih središta moći, te protivno socijalnim i nacionalnim interesima hrvatskih državljana. Gospodarski smo u svakom pogledu – organizacijskom, vlasničkom, materijalnom i vrijednosnom – opustošeni. Pripadamo među najzaduženije zemlje u svijetu po glavi stanovnika. Većina ključnih gospodarskih institucija – od banaka, preko komunikacija, medija i prometa, do energetskog sustava – vlasnički i funkcionalno su doslovno otuđeni hrvatskim građanima. Pri dovršetku je proces destrukcije, upropaštavanja i otuđenja HEP-a, Hrvatskih željeznica i brodogradnje. O tisućama drugih manjih potencijalnih a upropaštenih i opljačkanih gospodarskih subjekata ne stigne se više ni govoriti. Glavni mehanizam s kojim nam se događa neodgovorno i svekoliko - političko, gospodarsko, socijalno, nacionalno, identitetsko i moralno – razaranje, zove se korupcija. Korupcija nisu pojedinačni slučajevi, nego se radi o sustavu vladanja, a ključne u tom sustavu su najviše razine vlasti. Stoga je logički apsurdno i potpuno neuvjerljivo kada o borbi protiv korupcije govore dugovječni i glavni dijelovi korupcijske hobotnice. Rijetki slučajevi tzv. korupcije koji se najprije medijski oblikuju i potom problematično procesuiraju, prvenstveno nalikuju obračunima između pljačkaških skupina ili obračunu unutar jedne takve skupine. Prema tome, Hrvatska se početkom 21. stoljeća sve više pretvara u primitivni oblik političke i gospodarske kolonije, koji je u nestrukturiranim društvima svijeta postojao prije dva ili tri stoljeća. Ta činjenica je još tragičnija kad se promotre mjerljivi pokazatelji koji svjedoče da Hrvatska raspolaže velikim prirodnim bogatstvima, izuzetnom ekološkom očuvanošću i geopolitičkim položajem te sjajnim socijalnim kapitalom, pa bi Hrvatska zapravo trebala biti stabilno i sigurno društvo bogatih i sretnih građana

Vaše mišljenje o europskim integracijama?

Do 20. stoljeća relativno mali europski kontinent bio je politički, vojni, gospodarski, kulturni i duhovni gospodar svijeta. Ta golema i svekolika europska moć se – zahvaljujući prvenstveno negativnim unutareuropskim djelovanjima - potpuno izokrenula tijekom 20. stoljeća, te je Europa sada u svakom pogledu onemoćali, rubni i drugim silama podređeni dio svijeta. S tog motrišta, ako Europa želi zaustaviti svoje daljnje propadanje ona nužno mora pronaći svoj integrativni model. Međutim, proces europske integracije koji se događa nakon sloma komunističkih režima je uglavnom neuspješan s političkog, gospodarskog, socijalnog i nacionalnih motrišta. Glavni dubinski razlog tome je što se model i duh zapadnoeuropskih hladnoratovskih institucija, koje su nositeljice integracija, nije ni promijenio niti prilagodio novim okolonostima. Naime hladnoratovska koncepcija zapadnoeuropskih institucija je u svakom pogledu izgrađivala krajnje negativan odnos prema istočnim dijelovima, državama, nacijama, kulturama pa i ljudima s prostora istočne Europe. Taj model, duh i odnos se nije izmijenio te on stoga može proizvoditi samo neuspjehe, kako na istoku tako i na zapadu Europe. Na taj način je očito da se Europa ne može integrirati. To je postalo potpuno bjelodano 2005. godine, kad u Francuskoj nije prošao Ustav EU. Sve nakon toga je nastavak agonije, u kojem različite države, multinacionalne kompanije, skupine i pojedinci postupaju po radikalnom sebičnom načelu tko će koga bolje prevariti i iskoristiti. Ovaj proces europskih integracija nema ni vizije niti solidarnosti, te nije čudno što se odrekao bogate višetisućljetne baštine europskog identiteta, svjetonazora i vrednota. Sadašnji događaji u Grčkoj su početak praktične panike, koja će biti poticana i rasplamsavana i od strane izvaneuropskih silnica i interesa.

Iako nam političari propovijedaju o ulasku u EU, dojma sam da Hrvatska, zapravo, ponovno ulazi u integracije koje je već upoznala 1918. i 1945. g. Vaše gledište?

Sve što sam naznačio nije neko moje usamljeničko mišljenje, nego se o tome sve intenzivnije raspravlja i poima u znanstvenim i političkim krugovima po europskim metropolama. No o tome se ne propušta ni jedan glas u hrvatski javni život te se ovdje i nadalje crta virtuelna rajska slika europskih integracija. To znači da u hrvatskom institucijskom sljepilu i jednoumlju još nema prostora za pluralnost, nego se glava nojevski gura sve dublje u pijesak neznanja i neodgovornosti. Pritom je hrvatskim građanima najmanje utješno što su upravljačke elite u Hrvatskoj – koje imaju kompleks manje nacionalne i socijalne vrijednosti - na potpuno isti način srljale u maglu i 1918. i 1945. godine. Međutim, treba naglasiti kako je odnos državnih institucija RH prema EU samo jedan dio problema, jer se sveopća državna, gospodarska i identitetska kapitulacija događa u svim međunarodnim odnosima u kojima sudjeluje RH. Tako se RH od teško priznatog subjekta međunarodnih odnosa iz 1992. g. pretvorila u objekt kojeg se rasprodaje ispod svake cijene i dostojanstva. Ta prisjetimo se samo nedavne lakoće ulaska političara u veleizdaju glede državnog teritorija, a na to nas nije prisilila ni nikakva moćna sila niti Slovenija, nego kadrovski jad i bijeda državnih institucija RH.

Posljednjih se mjeseci određeni politički i medijski krugovi sve glasnije zalažu za odustajanje od tužbe protiv Srbije. Komu može biti u interesu da Hrvatska odustane od te tužbe?

Odustajanje od tužbe protiv Srbije ima svoju dužu pozadinsku povijest koja seže i prije 2000. godine. Upoznat sam s nekim detaljima pripremanja izrade i podnošenja tužbe te njenih kasnijih dopuna, pa se već tada moglo prepoznavati sadašnje sve glasnije dovršavanje procesa odustajanja. No, i to je logično i očekivano ako se suočimo sa cjelovitom situacijom u Hrvatskoj, naročito s temema i činjenicama koje smo već naznačili u ovom razgovoru. Dugačak je popis zainteresiranih za odustajanje Hrvatske od tužbe protiv Srbije. Na prvom je mjestu zasigurno država Srbija, a potom slijede svi koji su – zbog svojih interesa i motiva – podupirali srbijansku agresiju i postupno brisali njihovu odgovornost. Ovdje nemamo prostora obrazlagati tu temu. Najvažnije je naglasiti da odustajanje od tužbe najviše štete nanosi Hrvatskoj, u svakom pogledu: materijalnom, političkom, identitetskom, moralnom i zdravorazumskom. Općenito je važno naglasiti što se time šalje uvjerljiva poruka o isplativosti činjenja organiziranih zločina. Korisno je naglasiti da su sadašnji otvoreni javni zagovarači odustajanja od tužbe protiv Srbije, s područja Hrvatske, četiri istaknute, moćne i funkcijski veoma dobro raspređene ali očekivane osobe: I. Josipović, I. Šimonović, V. Pusić i M. Pupovac. Radi prepoznatljivosti i nakana opravdano ih je povezati zajedničkim nazivom 4S, tj. u izvorniku 4C.

Svi se slažu da je položaj Hrvata u BiH katastrofalan, no malo ih ima konkretne prijedloge kako bi se taj položaj mogao popraviti. Imate li Vi, možda, viziju kako bi se mogao riješiti problem neravnopravnosti Hrvata u BiH?

Položaj Hrvata u BiH se dugo, sustavno i svestrano narušavao, te se moramo suočiti s činjenicom da će zaustavljanje i popravljanje štete sigurno tražiti temeljitost i upornost te će trajati dugo. Nažalost u ovoj teškoj situaciji najčešće javno slušamo naizgled primamljive ali potpuno nerealne prijedloge. Ti površni prijedlozi dolaze iz kruga vladajućih u Hrvatskoj i hrvatskog naroda u BiH koji su tijekom protekla dva desetljeća Hrvate u BiH i doveli na rub katastrofe. Bilo bi neodgovorno kad bih ja ili bilo koji drugi pojedinac olako davao nekakav „recept" za popravljanje položaja Hrvata u BiH. No, imam znanja, volje i ljubavi koje mogu ponuditi za sudjelovanje u oblikovanju kvalitenog programa. Sigurno je jedno: pretpostavka za početak početaka je promjena potrošenih i neuspješnih „hrvatskih" kadrova u svim državnim i lokalnim institucijama u BiH.

Za nekoliko dana navršit će se 65. obljetnica bleiburške tragedije. Nema sumnje da će se u medijima ponovno oglasiti kojekakvi «antifašisti» - što je u Hrvatskoj eufemizam za bivše komuniste - koji će nastojati diskreditirati one koji će sudjelovati na bleiburškoj komemoraciji. Kako komentirate da su neki i danas - nakon svih historiografskih istraživanja koja nedvojbeno ukazuju na zločinački karakter komunističko-partizanskoga pokreta – spremni opravdavati i umanjivati komunističke zločine, štoviše, proglašavati ih temeljem hrvatske države?

O golemim razmjerima zločina koje je planirala i počinila jugoslavenska komunistička struktura svjedoči s potpunom vjerodostojnošću i preko 1.500 masovnih prikrivenih grobišta te veliki broj partizansko-komunističkih dokumenata i preživjelih žrtava. O svemu tome vrijednosno se očitovala i Parlamentarna skupština Vijeća Europe, koja je svojom Rezolucijom osudila sve komunističke režime kao krajnje zločinačke.

Na sve to ostaju potpuno gluhi i slijepi nositelji moći u većini državnih, medijskih i drugih javnih institucija u Hrvatskoj, te štoviše nastoje i nas i buduće naraštaje držati kao taoce tih strašnih zločina. Psihološki i interesni razlog takvog njihovog postupanja je veoma jednostavan. Naime, većinu ključne institucijske moći u novostvorenoj hrvatskoj državi su preuzeli biološki potomci ili ideološki klonovi zločinačke komunističke strukture, te ucjenjuju većinu hrvatskih građana s ultimatumom: ili će oni biti vječni gospodari naših života i istine ili hrvatske države neće biti.

Pred koji dan navršilo se je 30 godina od smrti Josipa Broza Tita. Neki i danas kade njegovu liku i djelu tvrdeći da bez njegovih tobožnjih zasluga ne bi bilo ni hrvatske države. Među njima se i dalje može pronaći i nemali broj onih koji tvrde da on nije bio naredbodavac zločina. Komentar?

Zbog naznačenog stanja u hrvatskim institucijama, još uvijek se proizvodi velika količina potpunih neistina o Titu, njegovoj državi i vojsci, koje uporno zagađuju hrvatski javni prostor. Stoga, podsjetimo se najosnovnijih objektivnih činjenica. Jugoslavenski komunistički dokumenti i pojedini visoki dužnosnici komunističkog režima izravno svjedoče da je Tito osobno bio ključni u planiranju i donošenju vojnih i političkih odluka te u nadziranju njihovog provođenja. Naročito krajem rata i u neposrednom poraću. Osim toga, Tito je i formalno bio na čelnom mjestu partije i državne vlasti, bio je vrhovni komandant vojske i kultno „zlatno tele" jugoslavenskog komunizma. Zatim, prema znanstvenicima zapadnog svijeta Tito je bio deseti svjetski masovni ubojica u 20. stoljeću, a za razliku od ostalih pokazivao je i iznimnu nemilosrdnost čak i prema vlastitim suprugama i djeci. Tito je bio isključivo jugoslavenski političar. Zanimljivo je što nikada nije obnašao nijednu dužnost na razini Hrvatske. Bio je žestoki protivnik bilo koje vrste hrvatstva, a naročito hrvatske državotvornosti. Uostalom, uhitio je i likvidirao Andriju Hebranga, najistaknutijeg hrvatskog komunista. Ugušio je Hrvatsko proljeće te se, između ostalih, obračunao i sa brojnim mladim hrvatskim komunistima.

Koji su Vam planovi za budućnost? Hoćete li se kandidirati na predstojećim parlamentarnim izborima i postoji li mogućnost da se ostvari politička suradnja između Vas i još nekih osoba nacionalne orijentacije kao što je, primjerice, prof. Tuđman?

U društvenom djelovanju dosljedno zastupam slobodarska načela i socijalnu solidarnost te upravljački model pluralne demokracije. Ponosim se svojom socijalnom i nacionalnom sviješću, što me prošle godine prvi put u životu i dovelo do izravnog uključivanja u politički život. Čak i na predsjedničkim izborima, koji su načelno personalizirani, na prvo mjesto sam stavio zajedništvo politički bliskih kandidata radi ostvarivanja pobjede zajedničkog nacionalnog kandidata, što bi potaklo pozitivne procese u Hrvatskoj. Sadašnja situacija u Hrvatskoj je još dramatičnija, te je bilo kakav uspjeh ili političku promjenu nemoguće ostvariti bez političke suradnje koja ima zajedničke osnovne ciljeve. Uz to, parlamentarni izbori su načelno zajednički projekt, te sam uvjeren da će sve odgovorne osobe iskrene nacionalne orijentacije veoma lako pronaći objektivni modus uspješne suradnje. U tom smislu već je postignuta načelna suglasnost ne samo između prof. Tuđmana i mene nego i između brojnih drugih osoba koje žele dobro Hrvatskoj.

Davor Dijanović