Razgovor s dr. Ninom Raspudićem

Dr. Nino Raspudić rođen je u Mostaru 3. studenoga 1975. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i talijanistiku, a zatim magistrirao i doktorirao. Radi kao viši asistent / znanstveni novak na Odsjeku za talijanistiku. Piše kolumnu "Kratki espresso" u Večernjem listu. Za Portal HKV-a razgovor s njime vodio je Davor Dijanović.

Dr. Raspudiću, kako komentirate nedavni istup predsjednika Josipovića u parlamentu BiH? Nije li njegova isprika na neki način legitimacija teze određenih političkih krugova da je Hrvatska devedesetih izvršila agresiju na BiH?

Nažalost ispalo je upravo tako. Smatram da je svaki izraz suosjećanja sa žrtvama, s bilo koje strane, kao i osuda svakog zločina uvijek dobrodošao čin. Stoga pozdravljam Josipovićevu gestu odlaska u Ahmiće i Križančevo Selo. No govor u parlamentu BiH je nešto posve drugo. Sadržavao je neke u najmanju ruku neodgovorne teze, koje predsjednik države, bez ranijih konzultacija s ostalim političkim subjektima u zemlji naprosto nije bio ovlašen iznositi. Koja je to BiH na koju je Hrvatska navodno izvela agresiju? Teritorij pod kontrolom krnjeg Izetbegovićevog Predsjedništva? Republika Srpska? Sve skupa? Je li onda i s teritorija BiH vršena agresija na Hrvatsku? I tko se za to treba ispričati? Tko nije dijelio BiH? Je li i Dayton podjela BiH? Brojna su pitanja na koja je preliminarno potrebno odgovoriti kako bi teza poput Josipovićeve uopće bila smislena.

Pred nešto više od pola godine bili smo svjedoci navijačkih nereda u Širokome Brijegu. Nisu li ti neredi, međutim, zapravo samo potvrdili ono što se i ovako znade: duboku podijeljenost bosanskohercegovačkog društva?

O tome sam govorio javno. Incident na Širokom Brijegu pokazao je koliko su institucije Bosne i Hercegovine krhke i koliko je malo potrebno da se vrati stanje ratne psihoze. BiH je, i petnaest godina nakon rata, duboko podijeljeno društvo i kako vrijeme protječe vezivno tkivo koje bi potencijalno omogućilo stvaranje samoodržive zemlje, iz godine u godinu biva sve tanje.

Iako su, dakle, neslaganja, podjele, mimoilaženja, pa čak i otvoreno neprijateljstvo razvidni na svakome koraku, neki te probleme žele gurnuti pod tepih. U tom smislu u jednoj ste televizijskoj emisiji kritizirali i Miroslava Ćiru Blaževića?

Intelektualno je nedostojno i nemoralno ignorirati probleme ili ih „gurati pod tepih", svjesni da će, ako ih se ne rješava, kad tad opet brutalno eksplodirati. Ne mislim da ćemo ljudima u BiH pomoći mantrajući o tome kako je tamo sve divno i krasno, da se ljudi i narodi vole, a da samo nekakvi „nacionalni lideri" zavađaju raju. U BiH postoji neriješeno nacionalno pitanje. Ono je i dovelo do rata, a nažalost, očito i dalje tinja, jer nije pronađen odgovarajući okvir koji ne bi dalje generirao mržnju.

Gostujući u emisiji Aleksandra Stankovića "Nedjeljom u 2", našalili ste se da bi dobili Nobelovu nagradu kad bi znali koji je model najbolje rješenje za BiH. No ipak, vjerujem da imate barem neku zamisao o preustroju BiH. Je li možda sve češće spominjani treći entitet rješenje koje bi Hrvatima jamčilo i osiguralo nacionalnu i kulturnu ravnopravnost te zbiljsku konstitutivnost?

Teritorijalna jedinica s hrvatskom većinom bi sigurno bila adekavatan okvir za rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH i učinila bi da je Hrvati počnu u potpunosti osjećati svojom zemljom i konstruktivno raditi na njenom očuvanju i jačanju. No pitanje je da li je za održivu BiH već prekasno, budući da je Republika Srpska već odavno država u državi i da ima snažnu potporu Rusije, koja se vratila na međunarodnu politčku scenu kao veliki igrač.

U televizijskim nastupima nekoliko ste se puta očešali o određene političko-interesne i medijske krugove koji vode nesmiljenu hajku protiv Hrvata iz BIH. "Hercegovci" su za njih glavni uzrok svih problema u Hrvatskoj. No, ti isti Hercegovci nisu im smetali kad su goloruki stali pred tenkove JNA i kad su iznadprosječno sudjelovali u obrani Hrvatske. Ili im – možda – baš zbog tih činjenica i smetaju?

Već ste i sami dali dio ogovora. Hercegovci su očito dijelom ispaštali zbog vlastitih zemljaka koji su im učinili medvjeđu uslugu, dijelom kao paradigma političkog hrvatstva, ali su poslužili i kao dežurni kolektivni krivac za sve nedaće. Nakon što već više od desetljeća u vrhu vlasti nema Hercegovaca vidimo da su problemi ne isti, nego višestruko veći.

Malo je poznato da Republika Hrvatska ima itekakve gospodarske koristi od Hrvata iz BiH. Situacija je istinski takva da veću korist ima Hrvatska od Hrvata iz BiH, nego Hrvati iz BiH od Hrvatske?

Usporedite samo trgovinski suficit koji Hrvatska ostvaruje s BiH i kanale kojim su se plasiraju hrvatski proizvodi u BiH s pomoću koju upućuje BiH Hrvatima pa će Vam sve biti jasno.

Kako komentirate stanje na hrvatskoj političkoj sceni. Mislite li i dalje da postoji mogućnost da će doći do "berluskonizacije" i deideologizacije politike u Hrvatskoj? Spominjali ste i mogućnost koalicije regionalnih "igrača"?

Smatram i dalje da će ubrzo doći do reorganizacije naše političke scene u smislu sve veće estradizacije, a sve manje ideoligizacije politike. U Hrvatskoj ne postoji figura Berlusconijevog ranga, ali neke bliske fenomene vidjeli smo na lokalnoj razini. Stoga eventualnog hrvatskog političkog Berlusconija prije vidim kao koaliciju nekoliko jakih regionalnih ekonomsko-političkih igrača, što apriori ne mora biti ni dobro ni loše, već svjedoči o duhu vremena i promjeni političke paradigme.

Koje je Vaše mišljenje o hrvatskome ulasku u euroatlantske integracije?

Kao i cjelokupna hrvatska javnost, nažalost i sam sam u situaciji da mi još uvijek od strane naše političke elite nisu ponuđeni racionalni argumenti za ulazak u EU, ali ni protiv njega. Žalosno je da se debata oko tog sudbonosnog koraka odvija na razini mitova, poput onog da će neki drugi puniti fondove iz kojih ćemo se mi obilato okoristiti. Ono što je trenutno najvažnija stvar u Hrvatkoj je potaknuti kvalitetnu javnu raspravu po tom pitanju. Sučeliti sve argumente za i protiv pa neka hrvatski državljani odluče. Naravno, pod uvjetom da se do tada EU ne raspadne.

Europska unija je multikulturalna tvorevina, baš kao i BiH. Kao što se u BiH neki problemi guraju pod tepih, mišljenja sam da na sličan način i bruxelleska administracija nastoji zataškati neke probleme. Problem useljenika i sutrašnjih možebitnih rasnih nemira sličnih onima u Parizu od pred nekoliko godina, samo je jedan od njih. U Hrvatskoj, zemlji koja ima katastrofalnu demografsku sliku, o tomu se - iz nepoznatih razloga – raspravlja gotovo ništa. Kako Vi gledate na tu temu? Kakva su iskustva u Vama dobro poznatoj Italiji?

Talijanska iskustva su katastrofalna. Došlo je do nekontroliranog priljeva imigranata, koji se nisu uključivali u tržište rada, nego su ostajali u sivoj zoni ili zapadali u kriminal. Začarani krug realnog problema neintegriranih pridošlica, zadnjih godina pretežno iz Rumunjske, zbog kojih onda raste ksenofobija, koju određeni politički krugovi itekako koriste, i te iste ksenofobije koja onda sprječava integraciju, naprosto se pokazuje kako nerješiv. Talijanski gradovi su sve nesigurniji, sve češće se organiziraju noćne ophodnje građana što neodoljivo podsjeća na neka loša stara vremena. Hrvatska bi potencijalno mogla imati još više problema. Zamislite zemlju u kojoj godišnje umre 10 tisuća ljudi više nego što se rodi, koja mašta o rastu gospodarstva i standarda (za što bi broj radno sposobnog stanovništva u najmanju ruku morao ostati isti, ako ne i rasti), a čiji se dio političke elite i medija prema dijelovima vlastitog naroda odnosi šovinistički! Tko će nam u budućnosti puniti mirovinske fondove, čistiti ulice, voziti tramvaje, operirati nas, njegovati starce? Kako ćemo se sutra odnositi prema ljudima druge rase, vjere, jezika, bez kojih nećemo moći, ako danas diskrimiramo Hrvate koji su imali povijesnu nesreću da se nađu s druge strane granice? To su važna pitanja, oko kojih naša politička elita, naravno, ne razbija glavu, jer ne gledaju dalje od sljedećih izbora.

Davor Dijanović