Razgovor s Hrvojem Hitrecom za Portal HKV-a

Prije nekoliko dana održan je peti stručno-znanstveni skup o Haaškome sudu, u organizaciji HKV-a. Kakav su, po Vama, trag u hrvatskoj javnosti ostavila četiri prethodno održana skupa na tu temu?

Do najšire hrvatske javnosti, dakle do svih hrvatskih građana, glas o našim stručno-znanstvenim skupovima pod stalnim naslovom "Zajednički zločinački pothvat -Što je to?", na žalost uopće nije dospio, ili je dospio u zanemarivo malom broju informacija, objavljenih na televizijama i u tiražnim tiskovinama. Hrvatska kulturna i znanstvena javnost, posebice hrvatski pravnici i povjesničari, sada već podosta znaju o našim naporima, a najbolji među njima postali su i sami sudionicima, dakle predavačima na našim haaškim skupovima. Kada se danas osvrnem prema lipnju 2006. kada smo krenuli s tom temom, shvaćam koliko je važan bio upravo taj prvi naš skup, koji je pod vodstvom dr. Milana Vukovića održan na doista visokoj razini, što je privuklo pozornost znalaca, a zatim i neznalica, to jest aktualnih hrvatskih političara. Znalci su osjetili da je netko progovorio punim i jasnim hrvatskim glasom o sramotnom sudištu, a službena politika, osjetivši to isto, panično je gunđala o maltene neprijateljima koji joj kvare posao i bacaju sjenu na srdačnu suradnju s Haagom.

Hrvatski pravnik i hrvatski povjesničar pronašli su snage da brane čast svoje profesije i dostojanstvo svoje domovine. Pritom nije bio nevažan beskompromisni nastup engleskog povjesničara Robina Harrisa, koji je o službenoj britanskoj politici prema Hrvatskoj, od početka devedesetih, rekao sve najgore što se može reći, a o Haagu i gore. Oblikovala se s vremenom stalna i pouzdana jezgra (Vuković, Bogović, Medvidović, Mihanović), nakon Josipa Jurčevića pojavio se i mladi povjesničar Nikica Barić, već na drugom skupu nastupio je i dr. Goran Granić, pravnicima se pridružio prof. dr. Željko Horvatić, govorili su Ankica Luetić i Zoran Mimica, Bosiljko Mišetić i pravnik iz Washingtona Edvard Slavko Yambrusic, Mile Prpa i Drago Duvnjak, sjajnu sintezu dao je dr. Miroslav Tuđman, o vlastitim iskustvima u doba "Oluje" govorio je Adalbert Rebić, nastupili su dr . Marko Samardžija. akademici Josip Pečarić i Stanko Popović, novinari Marko Barišić, Mate Kovačević, Višnja Starešina i Josip Jović.

Uz četiri već tiskana zbornika i peti koji je u pripremi, bit će to osam stotina stranica tekstova koje nitko ne će moći zaobići u proučavanju novije hrvatske povijesti. Ti tekstovi ostavit će, uvjeren sam, dubok trag. Bit će s jedne strane svjedočanstvo o zrelosti i hrabrosti hrvatskih intelektualaca, a s druge o bijedi i infantilnom podaništvu hrvatske službene politike, te s treće strane, naravno, o sramotnoj međunarodnoj priči o kaznenom sudu u Haagu. S vremenom će i hrvatska javnost saznati o čemu smo to govorili i što joj je to (i tko joj je to) prešućivao. Svaka sila za vremena. Nas se može prešućivati, ali nas se ne može prešutjeti. Niti ćemo zastati sve dok hrvatski generali ne budu oslobođeni, a pozvani na odgovornost oni koji su izručivali ljude i dokumente mimo Ustava i zakona, i oni koji su po uputama Hrvatskoj nesklonih velesila sastavljali optužnice te protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda, usuprot Povelji i rezolucijama Ujedinjenih naroda.

Vodstvo HKV-a 

Smatrate li da će ovakvo zalaganje HKV-a imati i konkretnih konsekvenci na ponašanje i stavove aktualne političke elite?

Teško, jer je ta elita (Bože moj, koju klatež mi nazivamo elitom!) upregnuta u tuđinske kočije. Ona obavlja stanovite radnje, obavlja zadaće, sluša zapovijedi, ide naprijed, stane, ide lijevo, desno itd. već kako kočijaši zategnu vođice. Mi nemamo vođe, imamo ljude na vođicama. Pravi vođe bi u trenutku kada je bila stigla ona famozna izmijenjena optužnicama istoga časa rekli: "Basta! Prevršili ste mjeru našega strpljenja! To nije optužnica, to nije pravni dokument, to je poziv na linč samostalne hrvatske države!"...Sve što se događalo poslije toga kobnog prihvaćanja optužnice, samo su dodatni kadrovi iste žalosne priče ...No, ja duboko razumijem stajalište te "elite" prema Hrvatskom kulturnom vijeću. Radi se o posve prirodnoj zavisti ropskih duša prema slobodnim ljudima.

Po Vašem mišljenju, u kojem bi smjeru današnja hrvatska vanjska politika trebala krenuti, vezano uz ulazak u EU, kad nam iz te iste Europe stalno dolaze nova usporavanja, vjerojatno i zato da bi se omogućio zajednički ulazak Hrvatske i Srbije u njezino članstvo.

Ne postoji hrvatska vanjska politika. Vanjska politika jedne zemlje vodi se prije svega i uvijek u skladu s njezinim interesima, što glede sadašnje hrvatske politike nije slučaj. A glede ulaska Hrvatske i Srbije u EU, stvari su trenutačno ambivalentne. Hrvatsku usporava EU, a Srbija se sama usporava. Hrvatska ulazi (prilazi) EU pod kišom udaraca i uvreda, kreće se prema EU kroz špalir batinaša kao hrvatski zarobljenici u srpskim logorima, i tako se - pognuta i posrćući - bliži navodno spasonosnoj liniji žutih zvjezdica, dok Srbija još stoji na startnoj liniji, gleda u nokte, češka se i pijucka, koketira s Rusima, sigurna da će EU publika na najmanji znak njezina napora da se pokrene, utrčati na stazu i sama ju donijeti i prenijeti preko crte. Eto, otprilike tako nekako...

Prije nekoliko dana sudjelovali ste, uz još dva govornika, na tribini u Mostaru. Znači li to početak još tješnje suradnje s HIZ-BiH u bliskoj budućnosti?

Tema je bila haaška, s naglaskom na onu drugu optužnicu za "zajednički zločinački pothvat", koja se odnosi na Hrvate iz Bosne i Hercegovine - optužnica, također pravno ništavna i politički odiozna. Iskoristio sam, međutim, priliku da upoznam brojnu publiku i s općim radom HKV-a, te podsjetim na našu deklaraciju o položaju Hrvata u BiH pisanu svršetkom 2005. Suradnja s Hrvatskim intelektualnim zborom BIH dobila je sada zamah. Na istom smo poslu očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta, s tim što sam dobio dojam da HIZ ima bolje i ugodnije okružje u Hercegovini nego što ga HKV ima u Republici Hrvatskoj. Dobio sam želju preseliti se u Mostar i govoriti pred publikom kao što je bila ona na tribini u Hrvatskom domu Stjepana Kosače. Također imam dojam da se dolje u Herceg Bosni sve drži na dva čvrsta stupa - na Crkvi i Sveučilištu, a zajednička je sa RH neodlučnost, zbunjenost, pa i strah hrvatskoga političara. Ustavne promjene u BiH su neminovne, ali se upravo o toj, najvažnijoj temi, iz matične zemlje, Republike Hrvatske, iz Zagreba čuje ni glas, a to je doista tragično.

M.M.B. i Z.D.K.