Je li moguć povratak hrvatskih iseljenika?

Već godinama u Republici Hrvatskoj svjedočimo demografskoj katastrofi, potaknutoj i nekontroliranim iseljavanjem mladih ljudi, pa i cijelih obitelji. Ovih je pak dana objavljen Eurostatov podatak da je od svih država članica EU-a Hrvatska najovisnija o privatnim doznakama svojih državljana koji žive i rade ili samo rade u inozemstvu. povratak23 2Te privatne doznake premašile su vrijednost od sedam posto hrvatskoga BDP-a. Slično je već godinama, a istovremeno pojedini mediji, političari, ali i dio neinformirane javnosti raspravljaju o tom zaslužuje li hrvatsko iseljeništvo uopće pravo glasa u RH. Za pojedince to je „neprijateljska emigracija kojoj ne bi trebalo dopustiti da odlučuje o zemlji u kojoj ne živi“. Tu se prije svega misli na starije naraštaje hrvatskih iseljenika, no vrlo je vjerojatno da će isti tretman imati i oni koji trenutačno odlaze iz RH. Pritom se zaboravlja na nešto vrlo važno. Odričući se hrvatskih iseljenika kao ravnopravnih dijelova hrvatskoga nacionalnoga bića – dok se druge zemlje ponose svojom emigracijom u svijetu i pokušavaju s njom obnoviti veze – činimo štetu samoj RH jer odbacujemo i njihovo znanje i iskustvo koje može pridonijeti društvenomu i gospodarskomu napretku. Naime, hrvatski iseljenici, razne iseljeničke udruge i ustanove, posebice u zemljama dugogodišnje demokracije, uživaju velik ugled i vrlo su cijenjeni (što se vidi i tijekom državničkih posjeta iz RH tim zemljama), pridonose na gospodarskom, kulturnom i društvenom planu, pa je korisno čuti njihova iskustva i savjete i integrirati ih u hrvatsko društvo. Osim toga, takvim postupcima i nemarom zatiremo i bilo koju mogućnost povratka hrvatskih iseljenika: kako onih koji su se nedavno iselili iz RH tako i onih koji su u dugogodišnjem iseljeništvu, a razmišljaju o povratku i umirovljeničkom životu u RH.

Pitali smo naše iseljenike i povratnike koji se bave tim pitanjima što oni misle o svemu tome. Koji su problemi s kojima se iseljenici susreću u državama u kojima prebivaju, ali i u RH? Jesu li dovoljno upoznati s trenutačnom gospodarskom, društvenom i političkom situacijom u RH? Ljuti li iseljenike činjenica da se često traži njihov novac, a gotovo nikad njihovo mišljenje? Imaju li osjećaj da su diskriminirani? Što bi se u RH trebalo promijeniti kako bi se omogućio povratak dijela hrvatskoga naroda iz iseljeništva?

U prilogu sudjeluju: Valentina Krčmar, dugogodišnja iseljenica, društvena i kulturna djelatnica i humanitarka; Damir Borovčak, povratnik iz iseljeništva 1991. godine, ratni tajnik za iseljeništvo HDZ-a, a potom pomoćnik ministra u Ministarstvu iseljeništva RH; dr. Ante Čuvalo, povratnik iz iseljeništva, istaknuti društveni i kulturni djelatnik posvećen iseljeničkim temama. (hkv)

Valentina Krčmar: Mi smo nepotrebni, suvišni i dosadni jer tražimo poštenje, rad i red u životu i politici

Mislim da nisam do sada pisala ovako tužan članak kao ovaj o odnosu Republike Hrvatske prema nama, iseljenoj Hrvatskoj. Tu žalost ne osjećam samo ja nego i gotovo svatko tko je napustio Hrvatsku, posebno oni koji su morali spašavati svoje živote prije toliko godina, a danas, ako su još i živi, ne osjećaju se dobrodošlima u svojoj vlastitoj zemlji, koju ljube izvan svega i ništa im nije teško učiniti za nju. I koliko god se osjećamo nedobrodošlima, mi ćemo i dalje dolaziti jer mi znamo što znači ljubiti svoju zemlju svaki dan, a vidjeti ju tek tu i tamo. I koliko god smo svjesni da imamo vrlo malu vrijednost za svoju domovinu, a to nam je pokazano na svaki mogući način – evo jednoga: nemamo pravo glasa; mi u Kanadi imamo samo dva mjesta za glasovanje!!!! (a kako je lako napraviti elektroničko glasovanje) – mi ne odustajemo od svoje domovine. Valentina Krcmar 22Taj osjećaj kako mi nemamo gotovo nikakve vrijednosti za Hrvatsku – našu majku, a zapravo maćehu – osjeća se u svemu. Recimo, hrvatski dokumenti: moj sin podnio je zamolbu za hrvatsko državljanstvo prije više od godinu i pol i još do danas ništa, čak nema ni komentara kad će biti gotovo. Rečeno mi je da se čeka još i dulje. Hrvatska birokracija i njezini pipci osjećaju se svagdje, od sudstva, školstva, odnosa prema nama, iseljenoj Hrvatskoj, birokracija je ta koja ne djeluje učinkovito ili je otvoreno negativna!

Čitam redovito Croatia weekly jer ono što u novinama piše više je nego sramotno i ne mogu to više čitati. I tako je u prošlotjednom Croatia weekly rečeno kako su iseljeni Hrvati poslali u Hrvatsku 4,25 milijardi eura, kako govore, 7 posto BDP-a, kako je Hrvatska najovisnija o privatnim doznakama svojih državljana koji žive izvan nje. Samo 4,25 milijardi eura??? Netko ne zna ili ne želi znati što iseljena Hrvatska radi za svoju domovinu. Svatko od nas – gotovo u svakoj zemlji svijeta, jer Hrvati su, zahvaljujući komunizmu, ali i sadašnjoj situaciji, razbacani po cijelom svijetu – pomaže nekomu ili nešto u Hrvatskoj, bilo iz obitelji, prijatelje, neku udrugu, ili nešto što je upravo hitno, bolesne, umirovljenike… i to je uz ono što trošimo kad dolazimo u Hrvatsku na dopust. Ništa nam nije teško, ništa previše, ali je gorak osjećaj kad čitamo o tome kako se trči oko turista, dok se na nas, iseljenu Hrvatsku, gleda gotovo s prijezirom.

Često me prijatelji pitaju hoću li se vratiti doma u Hrvatsku. Ne ću se vratiti, ali ću i dalje provoditi svaki trenutak ostatka svojega života u zemlji koju sam napustila 1970., ali je ostala duboko u meni  i nema tog birokrata koji će mi zagorčati moju ljubav prema domovini, a vjerujte mi, probavali su mnogi. Ja sam jedna od onih koja sam okružena iznimnim ljudima, dobrim prijateljima, za koje značim više od mojega novca. Moji su prijatelji posebni ljudi, ne volim reći „dobri Hrvati“ jer ili jesi Hrvat ili nisi, no moje oči dobro vide i moje srce dobro osjeća kako mi je bolje izvan domova mojih prijatelja šutjeti, jer ne daj Bože išta sugerirati. „Što vi znate“, vidi se u očima i čuje glasno – a eto, ipak smo uspjeli u ovom stranom svijetu, zahvaljujući teškom i poštenom radu, ne iskorištavajući nikoga, zahvalni za svaku pomoć koja nam je pružena. Zahvalni smo Kanadi na jednom drugom načinu života, gdje je rad cijenjen, a poštenje nagrađeno.

Trenutačno sam u SAD-u i gledam američku TV. Ono što me posebno impresionira u ovoj zemlji jest njihov odnos prema američkoj vojsci, posebno onima koji su onemoćali. S kolikim se poštovanjem oni odnose prema američkoj zastavi, prema svojim braniteljima, organiziraju razne pomoći za njih… I tada često razmišljam o našim hrvatskim braniteljima i ne mogu se oteti misli da smo i mi, iseljena Hrvatska,  i hrvatski branitelji, samo nužno zlo za Hrvatsku. Ne mogu nas se riješiti, a sve rade kako bi nas se riješili. Da, naš novac im je dobrodošao, no mi smo nepotrebni, suvišni i dosadni jer tražimo poštenje, rad i red u životu i politici. Nažalost, sve se radi kako bismo mi samo poslali novac, i ostali „tamo negdje“, no to se ne će dogoditi. Naša Hrvatska – da, naša: moja i vaša – duboko nam je u srcima i sve dok živimo i dišemo, dolazit ćemo. Neki od nas ne će biti ni zakopani tamo, no srca će i dalje letjeti tamo za čim smo žalili cijeli život – doma, u Hrvatsku.

Damir Borovčak: Treba mijenjati vlast i izborne zakone

Grupa je postavljenih pitanja: o problemima s kojima se iseljenici susreću u zemljama u kojima prebivaju, ali i u Hrvatskoj; jesu li iseljenici dovoljno upoznati s trenutačnom gospodarskom, društvenom i političkom situacijom u domovini; ljuti li iseljenike činjenica da se često traži njihov novac, a gotovo nikad njihovo mišljenje; imaju li osjećaj da su diskriminirani…

Osnova svih tih pitanja jest to što je u posljednjih dvadesetak godina izostala učinkovita i pravedna promjena izbornoga zakona kojim bi se u Hrvatskoj omogućilo da njome upravljaju patrioti, a ne bivši komunisti i gojenci tog sustava. Od 1999. naovamo trebalo se regulirati osnovno demokratsko pravo: ako biram, moram imati mogućnost i promijeniti. Damir Borovcak HKV 03Vlast je sve te godine lažno demokratska, odnarođena, koruptivna, podložna interesima i utjecajima koji su protuhrvatski. Sve to odrazilo se i na mišljenja i raspoloženje iseljeništva. 

Još je odluka Ustavnoga suda iz 2010. upozorila na neustavnost izbornih jedinica, odnosno ocijenila da su dva ciklusa parlamentarnih izbora bila neustavna. I što se dogodilo? Apsolutno ništa! Jer onima koji su zasjeli na vlast, bez obzira na to bio to HDZ ili SDP, najvažniji je bio njihov osobni interes. Nema više poštenja, ni dragovoljnih, ni prosvjednih ostavki, nema više ni obraza ni srama.

Građanska inicijativa „U ime obitelji“, koju su poduprle brojne građanske i strukovne udruge, sindikati, vjerske zajednice, obitelji i pojedinci, organizirala je 2014. godine prikupljanje potpisa birača o potrebi raspisivanja referenduma kojim bi se pridonijelo promjenama načina upravljanja Hrvatskom te omogućilo da u Hrvatski sabor uđu sposobni, nepotkupljivi i pošteni ljudi, više odgovorni biračima, a ne toliko stranačkim oligarhijama. Inicijativa je vođena pod sloganom „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“ kako bi se demokratizirao izborni sustav. Tražilo se da u Ustav RH uđu sljedeća načela: preferencijalno glasovanje bez cenzusa, smanjenje izbornoga praga s 5 na 3 posto, biranje najmanje 20 zastupnika u svakoj izbornoj jedinici ovisno o broju birača, mogućnost glasovanja dopisnim i elektroničkim putem, ujednačavanje vrijednosti glasa birača u izbornim jedinicama, tražilo se također da izborne jedinice ne smiju dijeliti županije RH i Grad Zagreb, prikupljanje minimalno tri tisuće potpisa za kandidacijsku listu izvan-parlamentarne političke stranke ili nezavisne liste koja želi kandidirati svoje predstavnike u Sabor te zabrana zajedničkih kandidacijskih lista dviju ili više političkih stranaka.

Referendum o promjeni izbornoga sustava nikad nije održan jer su SDP-ov ministar Bauk i HDZ-ov Vladimir Šeks bili protiv referenduma, odnosno tvrdili su da nije ostvaren dovoljan broj potpisa, iako je prema službenim statistikama u tom trenutku u Hrvatskoj prebivalište imalo 3,5 milijuna punoljetnih osoba, tj. mogućih birača, što znači da je broj od 380 tisuća potpisa bio dovoljan za održavanje referenduma.

Građanska inicijativa „Narod odlučuje“ nastavila se angažirati na planu pravednijih izbora te je tijekom 2018. skupila i predala Hrvatskom saboru više od 800 tisuća potpisa za dva referendumska pitanja – za bolji i pravedniji izborni sustav. Unatoč velikom broju potpisnika i ova se inicijativa suočila s brojnim opstrukcijama. Prvo referendumsko pitanje odnosilo se na promjene izbornog sustava, smanjivanje broja saborskih zastupnika, traženje mogućnosti zaokružiti tri preferencijska kandidata, da izborne jedinice prate granice županija, da se izborni prag smanji s pet na četiri posto te da birači mogu, osim izlaskom na birališta, glasovati i dopisnim i elektroničkim putem. Drugo referendumsko pitanje odnosilo se na zastupnike nacionalnih manjina.

Na kraju je zahtjev odbijen zbog navodno nedovoljnoga broja potpisa, koji se nisu mogli provjeriti. Pod vodstvom ministra Lovre Kuščevića uništene su kontrolne liste te je onemogućena kontrola navodno nevrijedećih potpisa. Iako je poslije bivši ministar bio predmet preispitivanja DORH-a u svezi transakcija nekretninama, za zlodjelo manipuliranja s referendumskim listama potpisa nikada nije bio predmet istrage.

Kako su sve te inicijative bile opravdane, upravo neki dan stiže vijest da Hrvatska ima 14 % više birača upisanih u biračke popise nego punoljetnih stanovnika!? Nevjerojatno! Koje li manipulacije opet iz resora Ministarstva uprave, odnosno ponovno mogući posao za DORH. Paralelno, u Zambiji se uhićuju hrvatski posvojitelji djece koji su ishodili hrvatske putovnice za djecu iz Konga, koja nikada nisu ni vidjela Hrvatsku ni bila u njoj. Kako je moguće da se izdaju hrvatske putovnice za bilo koga tko nema hrvatsko podrijetlo i nikada nije ni boravio u Hrvatskoj? Sve to ukazuje na to da je Hrvatska u posvemašnom pravnom i političkom neredu.

Odavno je poznato da se u jedinici za nacionalne manjine bira osam zastupnika, a u jedinici za dijasporu bira se samo troje zastupnika. Nepravda je više nego očita, ali to odgovara vrhu vlasti koji će prodati dušu sotoni, samo da bi opstali na vlasti. Zaključno, glavno je pitanje bilo što bi se u Republici Hrvatskoj trebalo promijeniti kako bi se omogućio povratak dijela hrvatskoga naroda iz iseljeništva. Pa odgovor je jasan – treba promijeniti vlast. Svaku vlast koja se odnarodi, otuđi i postoji sama zbog sebe, potrebno je mijenjati. A da to bude moguće, potreban je pravedniji i uređeniji izborni sustav. U tom vidu i iseljeništvo i građani Hrvatske imaju istu želju, vlast nije potrebna da služi sama sebi, već općem dobru. Tada ne će biti potrebe za iseljavanjem, povratak postaje poželjan, kao i želja za životom kod kuće, za potomstvom, jer se nazire bolja budućnost. Dok toga nema, dok pljušte prazna, varljiva i lažna obećanja političara, nema napretka ni željenog povratka iseljeništva.

Ante Čuvalo: Vladajući sloj treba izići iz svojega začahurenoga svijeta

U uvodnim napomenama uredništvo Portala HKV-a natuknulo je ne samo bitne teme nego i dalo naslutiti uzroke sadašnjem bolnom iseljavanju i nepovratku Hrvata u domovinu. Moj doprinos ovoj diskusiji nije temeljen na znanstvenim istraživanjima nego na životnom iskustvu i zapažanjima, posebice o prilikama u Americi, gdje sam proveo mnogo godina.

Nekoć se moglo i trebalo

Tijekom svoje povijesti Hrvati u Americi prolazili su kroz više društvenih i političkih procesa, pa i ideoloških natruha. Svako vrijeme donosilo je svoje breme. Velikosrpska agresija 1990-ih i ljubav za domovinu ujedinili su Hrvate diljem svijeta, pa i u Americi kao nikada prije. Kad je Hrvatska bila obranjena, došlo je doba mira, novih mogućnosti i novih nada za Hrvate diljem svijeta. U jednom poratnom izlaganju iznio sam i sljedeće: „Hrvatska dijaspora danas je u procesu rekonfiguracije, preusmjeravanja svojih potencijala, traženja novih oblika izražavanja vlastitog identiteta i kulture te novih načina osiguravanja vlastite budućnosti. Ante Cuvalo 22Ne samo Hrvati u domovini, nego i Hrvati diljem svijeta prolaze kroz vrijeme velikih promjena“ (prijevod s engleskoga, nap. a.) Dakle, na toj prekretnici trebalo je dobro sagledati prilike, imati viziju i postaviti nove odrednice ne samo u Hrvatskoj nego i u iseljeništvu. Na iseljeničkom polju bilo je nekih pokušaja, ali urodiše šturim plodovima.

Očekivalo se da će konačno slobodna i samostalna država Hrvatska postaviti i nove poveznice s Hrvatima u svijetu, ali ne na osobnim, stranačkim, ideološkim ili interesnim temeljima, nego na državničkim, trajnim, stabilnim i neraskidivim. Prvih godina nakon rata izgledalo je da smo na dobru putu, da će iseljeništvo i domovina ostati povezani. Ali je relativno brzo postalo očito da su partijske strukture iz bivše države i njihovi potomci zadržale vlast i gospodarsku moć u rukama i nisu mogle prihvatiti da im iseljenici budu partneri za izgradnju bolje Hrvatske. Oni su ih vidjeli samo kao privremeno nužno sredstvo tijekom rata. Za vladajuću klasu iseljeništvo je, nažalost, ostalo ne samo smetnja koju nije mogla staviti pod svoj nadzor, nego i strašilo u njihovu ideologijom ograničenom umu.

Istina, u Hrvatskoj postoje ustanove, odbori, uredi i ljudi koji se bave iseljeništvom, ali upozorio bih da je to ipak na sporednim, a ne na trajnim i dobro utemeljenim, državničkim tračnicama koje bi mogle donijeti željene dugotrajne ishode. Naime, sadašnja briga i potpora iz Zagreba važna je i potrebna za hrvatsko pučanstvo koje je u drugim državama autohtono, kao na primjer Hrvati u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili Vojvodini. Ali stvarnost je da se Zagreb ne treba skrbiti, recimo, za Hrvate u Americi, Australiji, Švicarskoj, Njemačkoj... Njima je potrebna trajna, solidna i višestruka suradnja s domovinom na jednoj drugoj i dubljoj razini, kako bi bili dio njezina političkog, gospodarskog i kulturnog života. Nažalost, vlasti u Zagrebu ne žele da im iseljeništvo pomogne dovesti Hrvatsku do trećeg milenija u svakom smislu, nego se i dalje drže propalog jugosustava koji su naslijedili. Misle da su progresivni, ali još uvijek barem jednim okom gledaju unazad.

Nadalje, šteta je da Hrvati koji žive u bogatijim zemljama nisu mnogo više sudjelovali u razvoju poratnoga hrvatskog gospodarstva, demokracije i dugoročnih čvrstih veza između domovine i njihovih potomaka. Naime, svako ulaganje u nekretnine (stan, kuća i više) iz iseljeništva ima višestruko značenje. Osim što se takvim ulaganjima pomaže gospodarstvu, nekretnine omogućavaju, čak obvezuju, češće posjete domovini vlasnika i njihovih potomaka koji su rođeni u svijetu. Djeca i unučad nasljeđuju tu imovinu i tako počinju (i) Hrvatsku smatrati svojom domovinom. Takva vlasništva i posjeti, pa moguća preseljenja, pridonose i demokratizaciji društva i postojećega političkog sustava. Osim toga, što god kupimo mi, ne će kupiti stranci. A dobro je poznato da stranci pokupovaše sve što stignu!

Dekroatizacija Hrvatske

Posljednjih desetljeća češće dolazi do „kratkog spoja” između glasova iz hrvatskog iseljeništva i vladajuće klase u Hrvatskoj. Prvi, jer nemaju osobnih interesa, pristupaju domovini i njezinim problemima iz perspektive ljubavi, a drugi (velika većina) iz osobnih i stranačkih interesa, po formuli „ti meni, ja tebi”. Lako je uvidjeti da je vladajuća klasa, bez razlike na stranke i ideologiju (uz časne iznimke), stvorila poseban svijet koji je Hrvatima u tuđini odbojan jer su naučeni na istinske slobode i vladavinu prava.

Narod u domovini osjeća se nemoćan, trpi i najčešće jednostavno kaže: „Tako je to kod nas!” Kad javno kritiziraju, onda redovito vele: „Takva je ova država”, a ne da je takva politička klasa koju su sami izabrali. „Takva je ova država”, odlično odgovara svima koji hrvatsku državu nisu željeli niti ju žele. Takvu negativnu ocjenu države, a ne političara, često čujemo jer ju mediji rado šire i time nastoje delegitimizirati hrvatsku državu.

Iseljenici su posebno alergični na proces dekroatizacije Hrvatske koji nam se pred očima događa. Sanjali smo slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku. Branitelji su ju krvlju izborili, ali ona po nekom brzom postupku postaje hrvatska samo po imenu, a ne po sadržaju.

Nedavno mi reče jedan hrvatski književnik (parafraziram): Dublji osjećaj za hrvatsku dušu, jezik i domovinu imao je Marko Marulić unazad više od 500 godina nego mnogi u današnjoj slobodnoj Hrvatskoj. Trideset je godina od nezavisnosti, a i danas se bavimo pitanjem hrvatskog jezika! Dostatno je pogledati današnja kulturna zbivanja i na što se sve troši novac, ne samo onaj poreznih obveznika, nego i onaj koji se naveliko prelijeva iz iseljeništva.

Ima već podulje otkako se svemu što je imalo domoljubno u Hrvatskoj stavljaju prepreke i sužava prostor. Ugašene su vrijedne tiskovine, ušutkani su pjevači, na pozornici se gase mikrofoni, pozorno se prati koje će povijesne teme tko istraživati i što će napisati, tko će biti izabran za kakvu dužnost na fakultetu, koje će knjige dobiti pomoć da bi ih se moglo objaviti ili hoće li doći u važnije knjižare, kojom bojom počinje hrvatski grb, tko je nekoć zapjevao domoljubnu pjesmu, budno dežuraju samozvani cenzori, državni aparat ureduje...

Svemu što miriše na domoljublje sužava se prostor slobode, izravno ili neizravno, i domoljublje se ugoni u uski prostor gdje će ostati bez kisika. Tako to radi „moderna i kulturna” represija. Ali istovremeno velikosrpske „pevaljke” Zagreb velikodušno ugošćuje, filmovi, zabavni i kulturni TV programi sve su više i više balkanski. Sve se to događa u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj.

Sužavanje domoljubnog prostora ima odjeka i na povratak iz iseljeništva. Onaj tko je bez domoljublja, može kupiti stan, kuću ili ići na odmor u Floridu, Kostariku ili Portugal, a ne u Hrvatsku. Ali iseljeništvo koje ima osjećaj za domovinu, trebalo bi, da ne kažem moralo, baš zbog procesa dekroatizacije, što češće dolaziti i što više kupovati nekretnine u Hrvatskoj, i time pomagati očuvanje njezine slobode i samostalnosti za koju su mnogi dali živote.

Kako dalje?

Prvo, neka vladajući sloj, ako želi išta ozbiljno poduzeti, iziđe iz svojega začahurenoga svijeta. Možda oni osjećaju da su otvoreni i bliski Europi (što god to znači), ali ako malo bolje otvore oči, vidjet će koliko su otuđeni ne samo od iseljeništva nego i od naroda u državi. Neka prestanu imitirati svoje prethodnike jer su oni najodgovorniji za nestajanje hrvatskog naroda. A nadam se da je današnjoj političkoj klasi stalo do očuvanja hrvatskog naroda, hrvatske države, jezika i kulture.

Drugo, treba pojednostavniti i ubrzati birokratske i sudske trakavice za sve građane, pa i za povratnike u domovinu. Oni se susreću s poteškoćama o kojima nisu prije povratka mogli ni sanjati da postoje. Na primjer, uvijek se nađu nekakvi problemi oko dozvola, zemljišnih putova, neriješene međe, dokumenata, pa čak i slova u imenu ili prezimenu. Podižu se bezvezne tužbe, a sudskim sporovima nikad kraja.

Povratnici su često zbunjeni. Ne znaju je li riječ o očekivanjima mita, ucjenama, čistoj ljudskoj zlobi ili su procedure i zakoni zaista tako nepromjenjivi. Izgleda kao da svi moraju proći kroz neku vrstu birokratskog čistilišta. Iz iskustva znam da su se neke stvari poboljšale, ali ni blizu kako bi moglo i trebalo biti.

Treće, govori se o promjenama izbornog zakona. Naime, nekoć je XI. izborna jedinica imala 12, a od godine 2011. troje saborskih zastupnika. Oni su zastupnici Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskog iseljeništva u cijelom svijetu, bez obzira na to koliko iseljenika glasovalo ili ne. Mnogi bi u Hrvatskoj ukinuli ova zastupnička mjesta.

Nekoć davno sam predlagao, a činim to i ovdje, da zakon prvo odredi broj zastupnika za Hrvate u BiH. Drugo, da po jedan zastupnik/zastupnica bude izabran/a izravno od Hrvata i Hrvatica koji žive u SAD-u, u Kanadi, u Južnoj Americi, u Australiji i Novom Zelandu, i u Europi. Neka svaki od tih dijelova svijeta ima svoje kandidate i onaj tko dobije najviše glasova bude zastupnik/ca u Saboru RH. Iseljenički zastupnici neka služe dragovoljno, neka ne primaju državnu plaću, a vjerujem da bi iseljeništvo bilo spremno plaćati troškove vezane uz svoju službu svom narodu. Ti bi zastupnici bili istinski glas iseljeništva, neovisni od bilo koje stranke, a na opće dobro domovine.

Zakonodavci, ako se ne bojite, napravite ovakav ili sličan iskorak. Napravite to u skoroj budućnosti jer bojim se da hrvatski iseljenici u Americi (a i drugdje) gube interes ne samo za izborni zakon i izbore, nego i za povratak, pa čak i za prilike u Hrvatskoj. Sve više i više se čuje: „Ako oni u domovini ne mare za državu, narod, kulturu i jezik, zašto bismo se mi brinuli!” Takvi su glasovi znakovi otuđivanja koje je vrlo štetno za Hrvatsku i njezino iseljeništvo.

Na kraju, mladi ljudi ne iseljavaju se iz Hrvatske samo radi posla i zarade, nego zbog opće društveno-političko-gospodarske realnosti u Hrvatskoj. Žele biti slobodni i samostalni ljudi. Tko i kada će se vratiti na rodnu grudu, ponajviše ovisi o tome hoće li i kada će političari izići iz svog nikad zasićenog svijeta, suočiti se s realnošću i napraviti iskorake koji su nužno potrebni.

Dakle, vladajuća gospodo, ako želite demografsku obnovu, povratak iseljenika i bolju Hrvatsku, potrudite se da ljudi mogu slobodno živjeti, raditi, graditi bolju budućnost za sebe, svoje obitelji i za domovinu Hrvatsku. Amerikanci kažu: „Where there's a will, there's a way!“ A mi još ljepše: „Sve se može kad se hoće!“ Nadam se da u Hrvatskoj i među političarima ima još onih koji hoće!

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Pon, 15-04-2024, 15:28:52

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.