Hrvatska krajem 2018. – Propuštene prilike i perspektive (II.)

Približavamo se kraju 2018. godine. U siječnju će se navršiti 27 godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Ako gledamo u retrospektivi, svi ozbiljniji analitičari složit će se da u tih 27 godina Hrvatska nije postigla koliko je mogla i da je još uvijek riječ o nedovršenoj državi s premalo hrvatskog sadržaja.

U sadašnjem trenutku hrvatske povijesti nameće se pitanje koji su to danas ključni problemi hrvatske države koji joj nedaju ići naprijed i gdje se nalaze rješenja za te probleme. U dva nastavka donosimo komentare na ovu temu istaknutih hrvatskih intelektualaca. U drugome nastavku komentiraju: Josip Jović, Ante Čuvalo, Damir Borovčak, Stipe Kutleša i Zdravko Mršić.

Josip Jović: Tak malo dobrega

Osim kolosalnih uspjeha naših športaša, od nogometne reprezentacije do tenisača, uspjeha koji su bar na trenutak vratili vjeru nacije u sebe i pokazali veliko domoljubno jedinstvo naroda, na drugim područjima društvenog života teško je naći pozitivne elemente, ili pomake na bolje. Protekla je godina samo potvrdila neke negativne tendencije već dugog trajanja. Pođimo od gospodarstva!

Ono s čim se Vlada hvalila (smanjenje javnog duga i proračunski suficit) urušilo se preko noći zahvaljujući Uljaniku čija bolest nije na vrijeme dijagnosticirana. Još uvijek zadržavamo kakav takav rast BDP, ali to i nije najvažniji pokazatelj. Taj se rast ima zahvaliti potrošnji i to pretežno turističkoj, prognoza čega je je slična prognozi vremena. Konstantno, međutim, opada industrijska i poljoprivredna proizvodnja, a u kakvoj smo situaciji dovoljno govori vijest kako je premijer imao potrebu pohvaliti se izgradnjom vjetrenjača u režiji neke kineske kompanije.

Korupciji, izgleda, nema kraja, a onaj dio sustava koji je bi je trebao obuzdati (Državno odvjetništva, sudovi) PadOno s čim se Vlada hvalila (smanjenje javnog duga i proračunski suficit) urušilo se preko noći zahvaljujući Uljaniku čija bolest nije na vrijeme dijagnosticirana. Još uvijek zadržavamo kakav takav rast BDP, ali to i nije najvažniji pokazatelj. Taj se rast ima zahvaliti potrošnji i to pretežno turističkoj, prognoza čega je je slična prognozi vremena. Konstantno, međutim, opada industrijska i poljoprivredna proizvodnja, a u kakvoj smo situaciji dovoljno govori vijest kako je premijer imao potrebu pohvaliti se izgradnjom vjetrenjača u režiji neke kineske kompanije.pokazuje zaprepašćujuću neefikasnost, nesposobnost ili pak vlastitu korumpiranost. Već desetak godina traju procesi protiv državnih lopova, a blage ili oslobađajuće presude za „obične“ zločine i lopovluke izazivaju opravdani gnjev javnosti.

Ni sa demokracijom nije ništa bolje. Parlament praktički ne postoji, podređen je šefovima stranaka, postao je mjestom trgovanja i izigravanja volje birača. Napadno je zaobilaženje volje naroda, o čemu nam rječito govore diverzija referendumskih inicijativa ili proguravanje Marrakeshog sporazuma na mala vrata. Populizam je, što je drugo ime za volju naroda, gotovo izjednačen s fašizmom u ime, valjda, birokratskog elitizma. Bučno najavljivana politika inkluzivnosti doživjela je slom.

Stvaranje koalicija s svjetonazorski nespojivima te tetošenje i financiranje neskrivenih protivnika državne samostalnosti nije te protivnike primirilo i integriralo, nego ih je samo ohrabrilo. Vidjeli smo to i na primjeru podizanja spomenika Franji Tuđmanu i iskazanog otvorenog, izvan estetskog diskursa, animoziteta prema tom simbolu slobodne i suverene zemlje („neka visi F. Tuđman“, stoji na jednoj naslovnici), a preko njega i spram same te zemlje i njezine slobode. „Antifašizam“ je, nema tu više iluzija, danas samo drugo ime za jugoslavenstvo, a „fašizam“ za hrvatstvo. Puno se govori o famoznim reforama (pravosuđa, mirivina, zdravstva, uprave, itd.) ali ništa nije moguće bez temeljne ustavne, tj. političke reforme, bez drugačijeg definiranja uloge predsjednika, referenduma, Ustavnog suda, HNB, izbornog sustava...

Vanjska je politika u znaku posvemšnje podređenosti vanjskim centrima moći na Zapadu, s pogledom na Balkan. Hrvatima u BiH upućuje se tek deklaratorna podrška, prijeti nam migrantski val. Masovni odlsaci iz zemlje su samo posljedica svega rečenog.

Prof. dr. sc. Ante Čuvalo: Mlađim generacijama preporučujem da se ne daju istjerati iz svoje domovine

Da, sjećamo se kakva je to bila radost kad je otpočelo međunarodno przinavanje Hrvatske! Počele su baltičke države i Ukrajina, koje su i same čeznule za priznavanjem, a onda hrabri Island pa Vatikan, San Marino, članice Europske unije, Austrija, Mađarska itd. Bilo je to ispunjenje sna Hrvata u domovini i diljem svijeta koji su ne samo sanjali, nego trpjeli i radili za samostalnost i bolju budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. Vjerovali smo da će doći taj dan ― i došao je! Nažalost, tu samostalnost morali su naši branitelji, i mnogi drugi, svojim životima obraniti. Njihova smrt, kao i patnje onih koji su preživjeli, temelj su današnje hrvatske države. Nažalost, to se (pre)često zaboravlja, čak i niječe!

Predviđao sam odmah nakon prvih slobodnih izbora ("Hrvatska na prekretnici", Hrvatska revija, br. 3, rujan 1990.) da će biti teško ostvariti, što bi se zvalo, normalan život nakon svega što su Hrvati prošli od 1918. do 1990., posebice pod jugo-komunističkom diktaturom. Išli smo u susret brojnim problemima i izazovima koja su se kroz više desetljeća taložili ― u gospodarstvu, u kulturi, u školstvu, u društvu općenito pa i u našim glavama. Ali moram priznati da nisam mogao ni zamisliti da ćemo nakon, evo, jedne generacije od kako smo samostalni, biti u ovakvim prilikama, da će nam mladi (i ne tako mladi) masovno seliti u svijet, umjesto da nam dolaze Hrvati iz svijeta i ovdje pronađu mir i normalan život. Tko je mogao tada vjerovati da će danas hrvatskom državom "orati" tolike anti-hrvatske udruge, pojedinci i razni mediji kojma je Hrvatska "slučajna država". I još gore, oni su većinom na državnim jaslama. Ali vjerujem da se i ovdje može primijeniti ona narodna da nije svako zlo za zlo! Iz ovoga moramo učiti, dati se na posao i raditi da zlo ne postane zlostruko! Jedna kineska poslovica veli: "Govorancija ne će skuhati rižu"! Treba raditi, a ne bježati od izazova ili o njima puno pričati. Branitelji su bili spremni braniti i obraniti Hrvatsku, a vjerujem da će njihova djeca isto tako znati braniti i obraniti svoju državu za koju su im očevi i majke položili živote tjekom rata ili mnogi danas žive s teškim ratnim posljedicama.

Bilo bi i previše nabrajati probleme koji mi padaju na pamet (sudstvo, školstvo, privatizacija, migranti, čak i jezik hrvatski niječu!) pa ću spomenuti samo jedan. Naime, smatram da je izborni zakon jedan od temeljnih uzroka ovakvog političkog nereda, negativizma i samo-razaranja. Usput, supruga Ikica i ja smo (dragovoljački, naravno) preveli taj zakon na engleski uoči prvih demokratskih izbora. To smo uradili da bi prijatelji u američkom Kongresu imali uvid u način glasovanja. Bilo je očito tada kao i danas da će takvim izbornim RadBudući da sam po naravi vječni optimist, vjerovao sam i danas vjerujem da je sve rješivo samo ako se svojski prihvatimo posla. Hrvatski športaši, nogometaši i drugi, pokazuju i dokazuju kakva se čuda mogu ostvariti. Vidimo to i kod jednog broja mladih zanstvenika. A to se postiže samo ljubavlju i radom, teškim radom.sustavom isplivat na vrh podobni a ne sposobni. Od tada do danas, bilo je tu nekih usputnih promjena ali i dalje stranački, pojedinačni i ini interesi su važniji od državnih, narodnih. Svakodnevno smo svjedoci ishoda i posljedica ovakvog izbornog zakona, na svim razinama vlasti. Svi gubimo, čak i oni koji su puno toga pograbili i grabe. Na kraj njima se urušavaju carstva i stvaraju se "vrtlozi" koji gutaju sve naokolo pa smo svi gubitnici. Dokle god narod ne bude sam birao i sam "skidao" one koji će ih zastupati u vlasti, a ne partija ili vođe, imat ćemo "elitu" kakvu smo dobili postojećim izbornim zakonom.

Zamislimo nekoga znanstvenika do pedesetak i više godina koji će analizirati, na primjer, današnji Hrvatski sabor. Vidjet će koji proplanak i poneki zračak sunca, ali nikakva hrasta na vidiku! Samo šumerci i žalosne vrbe od kojih drugi svoje "košare" pletu. To je "mjerilo" naših današnjih političara. Gdje su vizionari, gdje su oni koji misle svojom glavom i neumorno rade s ljubavlju? Kod nas se najviše čuju i vide oponašatelji i "uvoznici" sa svjetskog smetlišta ideja. Oni malo kopkaju i pronađu neko "blago", malo to pakiraju i nama preko medija ili mladima u školama i na sveučilištu prodaju. Imamo mi nadprosječno nadarenih mladih ljudi koji bi bili spremni žrtvovati se za opće dobro ali "šikara" je pregusta i neda im da "izrastu" iznad onih koji su se uhljebili preko ovakvog izbornog sustava i onih koji su ga ujarmili, od najniže do najviše razine vlasti.

Budući da sam po naravi vječni optimist, vjerovao sam i danas vjerujem da je sve rješivo samo ako se svojski prihvatimo posla. Hrvatski športaši, nogometaši i drugi, pokazuju i dokazuju kakva se čuda mogu ostvariti. Vidimo to i kod jednog broja mladih zanstvenika. A to se postiže samo ljubavlju i radom, teškim radom. I doček hrvatskih nogometaša nakon uspjeha u Rusiji, potom i drugih pobjednika, je također dokaza da "Još Hrvatski ni propala" niti će propasti. Samo ju danas treba (ponovo) zbuditi! Mlađim generacijama preporučujem da se ne daju istjerati iz svoje domovine, nigdje im ne će biti ljepše, ali isto tako da se ne daju ušutkati i utopiti u postojeće političke i gospodarske mutne vode ili, još gore, da ne postanu razarajuće srestvo njih koji ruše sve vrijednosti, u prvom redu hrvatske. Nek budu uvijek dosljedni svojim idealima, postojani i svoji na svome!

Damir Borovčak: Hrvatska politika 2018. jest dno-dna politike

Kad se postavlja pitanje koje bi probleme u Hrvatskoj odredili kao ključne, sada na kraju 2018. godine tada mogu samo kratko odgovoriti. Ne samo sada na kraju 2018. godine, već od kraja 1998. do kraja 2018. postoji samo jedan osnovni i jedan-jedini ključni politički problem u Hrvatskoj. To je problem koji generira i određuje sve ostale nabrojene probleme: gospodarstvo (ekonomiju), demografiju, sudsku vlast, tako i mentalitet i navike itd. Taj se problem zove nedovoljno hrabra, nedovoljno samosvjesna i nedovoljno državnička politika, odnosno nedostatak politike dosljedne hrvatske obrane samostojnosti, samoodređenosti i iznad svega državnosti.

Politika državnosti posustaje 1998. od trenutka završetka mirne reintegracije hrvatskih područja Istočne Slavonije (1997.). U godini 1998. trebalo je započeti sve procese moralne i mentalne lustracije, politički prozvati i umiroviti, isključiti iz javnog i društvenog utjecaja, jednostavno umirovljenjem maknuti, sve kadrove koji su se kompromitirali u prethodnim razdobljima jugokomunizma i stvaranja hrvatske države do poslije mirne reintegracije. Sve ih je bilo nužno Besperspektivnostdanas imamo besperspektivnost zbog izdajničke, poltronske, sebične, laktaroške politike, politike prodaj-kupi, politike kriminalnih podvala. Jedna od značajki takve politike u godini 2018. jest najočiglednija politika izigravanje prava naroda na odlučivanja o važnim nacionalnim pitanjima posredstvom referenduma. To je dno-dna politike koja je odvojena od živog vrela i volje naroda, odvojena od realnosti zahtjevnosti časti, morala i poštenja u politici.zamijeniti mlađim i sposobnijim ljudima, posebno provjerene čiste prošlosti, ponajprije sudionicima hrvatske obrane od velikosrpskih agresora, onim junacima s linija bojišnice, ili onima koji su se u tom periodu vremena istaknuli svojim društveno-političkim radom u medijima, u diplomaciji, u znanosti, u društvu i kulturi, u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa u bilo kojoj sferi utjecaja ili području rada, u tom vremenu stvaranja i obrane hrvatske države.

Dakle, 1998. trebalo je započeti proces opće društvene lustracije, u školama, na fakultetima posebice na filozofskim i pravnim fakultetima, u diplomaciji, u HAZU, u javnoj društvenoj upravi, u sudskoj vlasti. Trebalo je proglasiti razdoblje komunizma zločinačkim razdobljem, zakonski zabraniti stranku SDP kao nasljednicu KPJ i KPH, s time lustrirati i sve kadrove koji su se ogrezli u svom ranijem partijašenju, posebice one aktivne, ali i one podupiračko-poltronske. Pri tom razlikovati i valorizirati one koji su se obratili i iskazali u obrani Hrvatske od agresora. Trebalo je svemu tome pristupiti zakonski, smišljeno i moralno odgovorno, kao bi časni i moralni ljudi dokazani u razdoblju obrane Hrvatske, postali noseći kadrovi nove moderne samosvojne hrvatske države.

Naravno, tu bi se sada moglo prigovoriti tadašnjem predsjedniku dr. Franji Tuđmanu za njegovu neučinkovitost ili nedosljednost. No ne mislim davati podršku takvoj procjeni. Naime, treba imati u vidu da je tada predsjednik Tuđman već bio ozbiljno načet teškom i agresivnom bolešću. Ne bi stoga bilo “fer” njega dovoditi u poziciju neupitne odgovornosti, jer čovjek koji je bolestan nije u najmanju ruku toliko efikasan kao zdrav. No trebalo bi postaviti pitanje odgovornosti svih onih koji su bili njegovi savjetnici i prijatelji, službeno ili neslužbeno. Oni koji su mogli i trebali utjecati da iako bolestan, predsjednik razmisli o potrebi lustracije, pa ako baš i hoćete na nekog svog političkog nasljednika. Tada je u njegovom okruženju trebalo hvatati svaki trenutak skretanja pozornosti na vrijeme koje dolazi, na potrebu zacrtavanja političke vizije budućnosti.

Možda bi se tu i tamo netko provukao kroz “moralno sito” lustracije, no sigurno ne bi imali ovo političko stanje kakvo je danas na hrvatskoj političkoj sceni. Imali bi vjerojatno više prohrvatsku politiku, odgovornu politiku, politiku napretka i izgradnje Hrvatske, a ne politiku rastakanja svega hrvatskoga. Time bi bila riješena i ostala politička potpitanja kao napr. gospodarstvo (ekonomija), demografija, sudska vlast, mentalitet i navike itd. Za pretpostaviti je da bi u tih 20 godina (1998. do 2018.) dobili nove zdrave hrvatske naraštaje, mlade studente i studentice, činovnike i radnike, koji bi Hrvatsku doživljavali svojom Domovinom punom perspektive, odgovorne i privlačne budućnosti, za život njihovih obitelji i njihove djece.

Nažalost danas imamo besperspektivnost zbog izdajničke, poltronske, sebične, laktaroške politike, politike prodaj-kupi, politike kriminalnih podvala. Jedna od značajki takve politike u godini 2018. jest najočiglednija politika izigravanje prava naroda na odlučivanja o važnim nacionalnim pitanjima posredstvom referenduma. To je dno-dna politike koja je odvojena od živog vrela i volje naroda, odvojena od realnosti zahtjevnosti časti, morala i poštenja u politici.

Stipe Kutleša: Hrvatskom vladaju oni koje ju nisu htjeli

Preko četvrt stoljeća Hrvatska postoji kao samostalna i nezavisna država, a u stvarnosti kao da nije ni samostalna ni neovisna. I nije. Barem kada se gleda s hrvatskog nacionalnog i domoljubnog stajališta. Ta je država nominalno hrvatska, ali je prije antihrvatska, briselska, jugoslavenska jer vlast u njoj, posebno nakon 2000. godine, pokazuje da je antinarodna vlast. Kada se pogleda to razdoblje onda se može reći da je svijetlo razdoblje hrvatske države bilo u Domovinskom ratu kada je i stvorena i sačuvana hrvatska država od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Vanjski je neprijatelj poražen, a unutarnji je, nažalost, porazio i još uvijek poražava većinu hrvatskog naroda. Najveći broj hrvatskih ljudi u domovini i gotovo svi u izvandomovinstvu osjećaju se možda još i gore nego u doba komunističke vladavine. Hrvatskom vladaju oni koje ju nisu htjeli, jugonostalgičari za koje je Hrvatska „slučajna država“ i koju treba što više destabilizirati.

To da je Hrvatska još nedovršena država svima je jasno. U DemografijaNijednu hrvatsku vladu do sada nije zabrinjavala demografija koja je problem desetljećima. Tek su se vlasti u zadnjih nekoliko godina počele, navodno, brinuti za hrvatsku demografiju koju rješavaju opet na štetu hrvatskog naroda. Omogućili su i stimulirali iseljavanje, a za uzvrat su omogućili useljavanje onima koji nikada i ni po čemu nisu imali nikakve veze s hrvatskim narodom. Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum podpisani su mimo volje hrvatskog naroda.njoj ništa nije kako treba i kako se moglo učiniti nakon Domovinskog rata. U čemu je problem Hrvatske danas? Možemo ga promatrati s bilo kojega stajališta: političkog, gospodarskog, demografskog, sudbenog, kulturnog, znanstvenog...Rezultat je uvijek uglavnom isti. Jedina časna iznimka je hrvatski šport. Nisu ni ljudi iz športa slučajno bili na udaru. To je sasvim jasno jer su Hrvatsku „stvarali“ po svojoj mjeri jugoudbaški i kosovski kadrovi koji su poslali hrvatske domoljube da ginu u ratu, a oni su iz domaćih i inozemnih špilja izašli tek kada je sve bilo gotovo. I zauzeli sve najvažnije položaje u svakoj sferi društva. Zato se i toliko bore da se „dokaže“ da je Hrvatska stvorena na avnojevskim i zavnohovskim temeljima što je čista laž.

Hrvatska je stvorena unatoč Avnoju i Zavnohu, a ne da je na njima utemeljena. Avnoj i Zavnoh su antihrvatske kategorije koje sa samostalnom hrvatskom državom nemaju nikakve veze. Da su tzv. (anti)hrvatski antifašisti (crveni fašisti ili komunisti) htjeli Hrvatsku stvorili bi je poslije Drugoga svjetskoga rata, tj. mogli su sačuvati državu i promijeniti ideološki sustav te države. Nisu htjeli jer im to nikada nije ni bio glavni cilj. Naprotiv, cilj je bio Hrvatsku držati kao taoca u nekakvoj jugoslavenskoj, komunističkoj, titoističkoj tvorevini koja je uvijek bila negacija prave hrvatske države.

Osnovnu polugu vlasti činili su materijalno bogatstvo, novac, položaji u društvenim i državnim strukturama. Zato su „novokomponovani“ hrvatski odrodi i izrodi vješto i uz pomoć stranih centara moći osigurali sebi i svom potomstvu ne samo bogatstvo nego i buduće pozicije. Oni ne trebaju bježati trbuhom za kruhom. To je namijenjeno onom velikom broju hrvatskih ljudi koji su uvijek bili nepodobni za upravljačke funkcije, a pogotovo se to i dan-danas odnosi na tzv. neprijateljsku emigraciju tj. hrvatsku dijasporu. Najbolji dokaz za to da potomci hrvatskih iseljenika rođeni u dijaspori vrlo teško dobivaju hrvatsko državljanstvo i kada zadovoljavaju sve uvjete. Ako ga i dobiju onda to traje ne mjesecima nego godinama. Ponižavanja i ucjenjivanja su tolika da ljudi izgube volju imati posla s takvim birokratima i podkupljivcima da odustaju od svojih zahtjeva za državljanstvom. Umjesto toga državljanstvo preko noći dobivaju strani ljudi koji su došli s udaljenosti tisućama kilometara od Hrvatske i to bez većih problema i vrlo brzo. Sapienti sat.

Nijednu hrvatsku vladu do sada nije zabrinjavala demografija koja je problem desetljećima. Tek su se vlasti u zadnjih nekoliko godina počele, navodno, brinuti za hrvatsku demografiju koju rješavaju opet na štetu hrvatskog naroda. Omogućili su i stimulirali iseljavanje, a za uzvrat su omogućili useljavanje onima koji nikada i ni po čemu nisu imali nikakve veze s hrvatskim narodom. Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum podpisani su mimo volje hrvatskog naroda.

Uzroci ovakvog tmurnog hrvatskog stanja leže jednim dijelom i u navikama i mentalitetu. Navike su nešto što se uči, ali se od njih može i odučiti. Hrvatski je čovjek općenito radin, pošten, pogotovo kada se nađe u inozemstvu, tj. u nekom uređenom sustavu. Ali u hrvatskom neuređenom društvu sustav tjera ljude na korupciju, neodgovornost, nerad, nepoštenje, prevaru i sl. Takvi su nam uostalom i glavni nositelji vlasti. Rijetkim iznimkama čast. Nema segmenta društva u kojemu je Hrvatska dovršena, kompletna i respektabilna država.

Hrvatska država i narod su u opasnosti od nestajanja. Tko to ne vidi neka obriše naočale. Što napraviti za spas naroda i države? Najprije promjena izbornog zakona, a onda i drugih zakona, promjena Ustava, uvođenje kategorije opoziva, isključenje iz sustava upravljanja svih koji su na bilo koji način nanijeli materijalnu, političku, moralnu i drugu štetu narodu i državi. Nitko od onih koji su „potrošeni“ u političkom smislu ne bi smio moći doći u priliku da postane glavni čimbenik. Rješenja postoje, samo treba maknuti one koji rješenja sabotiraju. Hrvatska nije pred ponorom, ona je već u ponoru. Ako se u njoj ne dogode radikalne i brze promjene postoji opasnost da država i narod neprimjetno zauvijek odu u propast.

Mr. sc. Zdravko Mršić: Hrvatska u ekološkom preokretu

Hrvati odnedavno opet imenom imaju svoju državu. Da je Republika Hrvatska prava, nezavisna država ona bi štitila narod i obavljala njegov skupni posao. Obavljanje skupnog posla svakog naroda naziva se politikom. Međutim, od toga u Hrvatskoj ništa.

U Hrvatskoj nema nacionalne politike, jer hrvatski političari koji su svrstani u najamne političke stranke nikako da prionu uz narodni posao. Hrvatska politika je u „autsorsingu“. Sve narodne nevolje, koje je Uredništvo navelo u pozivu za novogodišnji prilog, dolaze od propusta izabranih političara u RH da obave posao naroda. Dosadašnja hrvatska politička demokracija sastojala se u povremenom biranju ponuđenih političara, kako bi oni sustavno obavljali tuđi posao: posao kapitala, posao Europske unije ili posao njemačkih korporacija. Hrvati „demokratski“ biraju političare, koji ne znaju, neće i ne smiju obavljati posao hrvatskog naroda, koji ostaje neobavljen. „Maslina je neobrana!

Tako Hrvati u svojoj nacionalnoj autonomiji već desetljećima biraju i dovode na vlast ljude, koji ne nose narodni posao. To je posljedica sramotnog izbornog sustava, koji prisiljava Hrvate da stalno za vlast biraju istu vrstu političara, koji se ne kane prihvatiti hrvatske politike te njom štititi zemlji i narod. Hrvati svoje opako izborno pitanje trebaju riješiti građanskim demokratskim nasiljem. To ne bi bilo nasilje protiv hrvatske države ili hrvatske autonomije, nego demokratsko nasilje protiv svjetske države Kapital, koja je – od provale Berlinskog zida i prestanka opasnosti za kapitalizam do danas – obuimala gotovo sve nacionalne države uspostavljene na povijesnim prostorima naroda. Građansko demokratsko nasilje bilo bi pravom demokracijom. To bi bila demokracija iz (žutog) lajbeka.

Poslije toga dužnog zahvata sve ostale tegobe, koje tište hrvatski narod i koje je Uredništvo pobrojilo u svojem pozivu za prilog, treba napasti izgradnjom i dogradnjom hrvatskog životnog prostora – hrvatskog lebensrauma. Takav posao čeka sve narode, jer je puna tri desetljeća država Kapital uređivala njihove životne prostore. Narodi vrste Homo sapiens trebaju sami prionuti uz gradnju svojih povijesnih životnih prostora. To treba napraviti i hrvatski narod. Svim je narodima najpreči njihov životni prostor. Croatia First! . . . America First!

Dosad su hrvatski političari vodili politiku kapitala i Europske unije te provodili njemačku politiku. To se jasno vidjelo TehnologijaNova, čista tehnologija koja će donijeti spas vrsti doći će od čistih energenata, čistih materijala i čistih proizvodnih postupaka. Kako bi se ustalila nova, čista tehnologija vrsti trebaju novo znanje i novi izumi. Posao nakupljanja nove čiste tehnologije i smišljanja čistih proizvoda je golem posao koji stoji pred svim narodima. Više nikomu nema života od rente. Prljava tehnologija koja je kapitalistima puna dva stoljeća nosila rentu postaje neizdašnom za nakupljanje i dodane vrijednosti i zarade.po ostavci hrvatskog premijera 2009. godine: Hrvatskoj nije bilo dopušteno da prihvati dogovorena kineska ulaganja u hrvatsku prometnu, komunikacijsku i energetsku infrastrukturu vrijedna, po javnoj izjavi tadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Kini, deset milijarda američkih dolara. Gotovo svi narodi svijeta dosad su vodili politiku kapitala. Gotovo svi europski narodi provodili su politiku velikih europskih korporacija, iza kojih ne stoji javni, nego privatni kapital.

Međutim, nedavno je svim pripadnicima vrste Homo sapiens pa i nositeljima privatnog kapitala postalo jasno, da je klima na Zemlji postala kritičnom sastavnicom nacionalnih životnih postora, jer je klima, koja je sad temeljito poremećena dio životnog prostora. Klima je zrak svakog životnog prostora. Klima je bitan čimbenik globalnosti vrste Homo sapiens, važniji od svjetske mreže poslovanja, koja je mnogo pridonijela globalnosti naše vrste. Kapitalizam je tijekom dva stoljeća onečistio plohu Zemlje i gotovo nepovratno upropastio klimu Zemlje. To je učinio bjesomučnom uporabom prljave i pogibeljne tehnologije utemeljene na gorenju ugljena i nafte te na razbijanju jezgara teških atoma.

Nova, čista tehnologija koja će donijeti spas vrsti doći će od čistih energenata, čistih materijala i čistih proizvodnih postupaka. Kako bi se ustalila nova, čista tehnologija vrsti trebaju novo znanje i novi izumi. Posao nakupljanja nove čiste tehnologije i smišljanja čistih proizvoda je golem posao koji stoji pred svim narodima. Više nikomu nema života od rente. Prljava tehnologija koja je kapitalistima puna dva stoljeća nosila rentu postaje neizdašnom za nakupljanje i dodane vrijednosti i zarade. Rad, nakupljanje pravog znanja i čiste tehnologije te nakupljanje skupnog ili društvenog kapitala donijet će vrsti olakšanje i ozdravljenje. Društveni kapital koji je vezan uz rad, prostor i klimu mora s vremenom iz vrste istisnuti privatni kapital, koji nakupljaju samoživi ljudi, koji nikad neće prihvatiti odgovornost za vrstu, životni prostor, Zemlju, klimu i za život. Zar vrsta Homo sapiens nije sama sebe izgradila radom, znanjem, izumiteljstvom, poduzetnošću i zajedništvom?

Kako bi se počeo obavljati posao vrste za oporavak klime i za spas života trebaju se pojaviti novi političari, koji će početi okupljanje vlastitih naroda i mobilizaciju vlastitih zemalja. To se svakako odnosi i na Hrvatsku. Okupljen narod ima jaku silu, koja može svladati silu kapitala. Dodatni razlog za okupljanje naroda i za mobilizaciju vrste je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos, koji je kapital prouzročio diljem svijeta. Hrvatski narod će proizvesti silu, koja će usmjeriti Hrvatsku u pravom smjeru. Hrvati se moraju osloboditi, a hrvatska država mora postati poduzetnicom.

Budući da Kapital neće narodima i narodnim političarima nilom prepustiti upravljanje njihovim državama i da neće olako odustati od ubiranja rente putem prljave industrije, za početak prelaska vrste u čišću budućnost bit će potrebno građansko demokratsko nasilje nad vladavinom kapitala. „Nije sve u šoldima“, ali će sve početi građanskim demokratskim nasiljem. Sve će početi demokracijom iz (žutih) lajbeka. U 2019. godini hrvatski narod bi se trebao početi istinski brinuti za svoj životni prostor, koji je dio ugroženog životnog prostora vrste.

Godine 2011. bivši vrhunski britanski „diplomat“ Carne Ross napisao je knjigu „Revolucija bez predvodnika: Kako će obični ljudi preuzeti vlast i promijeniti politiku u 21. stoljeću“ (Simon & Schuster, London). (Carne Ross, kojemu je supruga Hrvatica s Brača, bio je drugi čovjek u stalnom britanskom izaslanstvu u UN kad se 2003. godine na temelju lažnih podataka tražila intervencija u Iraku. Ross je podnio ostavku na svoj položaj, jer nije htio obmanjivati svijet. Da je Ross bio temeljito „umrežen“ u britansku vlast vidi se po tomu, što je odmah poslije podnošenja ostavke upućen na Sveučilište New York i što mu je ostavka prihvaćena istom za godinu dana. Danas je Ross samostalan politički savjetnik s nekoliko ureda u svijetu. Ross je svoju savjetničku kuću utemeljio na savjet svoje supruge.) Za geslo knjige Ross je uzeo riječi Victora Hugoa: „Rat će biti mrtav, stratišta će biti mrtva, granice će biti mrtve, kraljevi će biti mrtvi, dogme će biti mrtve, čovjek će početi živjeti.“ i riječi Gill Scott-Heron: „Revolucija neće biti televizijski snimana.“ Kasniji slijed političkih događaja pokazuje, da vlast kapitala slabi i da jačaju nacionalne političke snage te da će posljedično vrsta Homo sapiens preuzeti vlast nad sobom i postati slobodnom za prilagodbu okolnostima i za prilagodbu okolnosti svojim potrebama. Oporavak klime je nasušna potreba vrste.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.