O uspjehu nogometne nacionalne vrste

Veličanstveni uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije nakon dugo su vremena doveli do Finakevelike nacionalne euforije i velike količine pozitivnog naboja. U, prema istraživanjima, drugoj najnesretnijoj naciji EU, probudili su se optimizam, vjera i pobjednički mentalitet koji su nas krasili i u vrijeme Domovinskog rata. Kao što su, međutim, nogometaši i navijači pokazali ono najbolje, tako su i mrzitelji Hrvatske pokazalo ono najgore pa smo proteklih dana mogli svjedočiti neviđenim prostačkim i primitivnim napadima i izljevima mržnje na nogometnu reprezentaciju i općenito uspjeh Hrvatske.

Uspjeh nogometne nacionalne vrste, koji je u hrvatskom narodu probudio vjeru i optimizam, u kontekstu širih političkih i društvenih kretanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Đuro Vidmarović, Miljenko Stojić, Matko Marušić, Stipe Kutleša i Damir Borovčak.

Đuro Vidmarović: Budimo dostojanstveni i svoji kao što su to naši vice-prvaci

Nisam veliki ljubitelj nogometa, ali sam odavno svjestan kako je on najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ovu sintagmu slušamo godinama. Međutim, postoje zemlje koje to opovrgavaju. Među njima je i Hrvatska. Uspjeh naše nogometne vrste na svjetskome nogometnome prvenstvu 2018. godine, ne može se promatrati isključivo sportskim očima. On je poprimio općenarodni karakter, iznjedrio iznenađujući optimizam u hrvatskome narodu, probudio u njemu vjeru u ljudske potencijale, uskrisio poniženo hrvatstvo, odbacio nakane vodećih političara koji žele stvoriti Vidmarovic„novu nacionalnu paradigmu“, raspršio podmukle igre euro-establišmenta koji Hrvatsku kani vratiti u „region“, odnosno u novi jugo-balkanski političko-ekonomski savez.

Doček „vatrenih“ ne samo u Zagrebu, već u svim mjestima širom hrvatskoga etničkog prostora, iznenadio je hrvatsku političku elitu, osim Predsjednice koja je pokazala istančani politički refleks. Nije bilo teško neuočiti kako je doček u Zagrebu, u režiji poznatoga kazališnog maga Krešimira Dolenčića, bio nemušt i osakaćen. Prisjetimo se dočeka Janice i Ivice Kostelića. Politička elita nije imala snage doći na pozornicu i u ime države zahvaliti se vice-prvacima svijeta. Zbio se tužan raskorak između naroda i njegove države oličene u političkoj eliti. I ne samo to, čekajući nogometaše u ugodnome ambijentu stare kavane, naši državni voditelji nisu imali toliko snage da bar u ovome momentu prevladaju osobne i stranačke animozitete i zajedno se raduju općenacionalnome uspjehu. Što više, lider parlamentarne stranke koju su osnovali braća Radić, obrušio se na doček najpogrdnijim riječima, nazivajući pjevača-dragovoljca Domovinskog rata koji je besplatno pjevao nogometašima, na njihovu zamolbu, fašistom. Nije se čuditi nekim curofima, puhovskima i njima sličnim ujdijevcima, koji ne znače ništa, ali ovaj je čovjek lider parlamentarne stranke.

Dalje: naša nogometna vrsta, predvođena meni do sada malo poznatim gospodinom Dalićem, pokazala je pravi put Tuđmanza rješavanje hrvatskih problema:

Prvo: potreban nam je mudar, rodoljubiv, radin, tolerantan i OptimizamUspjeh naše nogometne vrste na svjetskome nogometnome prvenstvu 2018. godine, ne može se promatrati isključivo sportskim očima. On je poprimio općenarodni karakter, iznjedrio iznenađujući optimizam u hrvatskome narodu, probudio u njemu vjeru u ljudske potencijale, uskrisio poniženo hrvatstvo, odbacio nakane vodećih političara koji žele stvoriti „novu nacionalnu paradigmu“, raspršio podmukle igre euro-establišmenta koji Hrvatsku kani vratiti u „region“, odnosno u novi jugo-balkanski političko-ekonomski savez.kršćanskom etikom prožeti lider, s naglaskom na poniznost.

Drugo: nogometna vrsta jer dokazala kako nam je potrebno panhrvatsko jedinstvo, sloga, ili vraćanje na Radićevo učenje: glave skupa, i Tuđmanovu pomirbu.

Treće: nogometaši su pokazali kako se treba boriti za svoj narod („u boj za narod svoj!“) kako treba komunicirati s narodom, koliko u narod treba vjerovati. To nas je učio nebrojeno puta pokojni predsjednik Tuđman – svjedočim osobno.

Četvrto: nogometaši su pokazali koliko griješe naši političari kada se rugaju pojmu populizam, tumačeći ga kao podilaženje narodu, jer oni, tobože, bolje sagledavaju sve probleme od naroda.

Peto: nogometaši su pokazali da Hrvatska ima ljudskih potencijala i uz dobro vodstvo neće biti razloga za bježanje mlade populacije u „bijeli svijet, trbuhom za kruhom!“

Šesto: naši mladi junaci svoje su pobjede posvećivali poginulim herojima Domovinskog rata i svim dragovoljcima, DRpokazujući time kako nije uspio protu-hrvatski cunami koji je Domovinski rat prikazivao kao građanski, a dragovoljce i branitelje kao kriminalce, pijance i drogeraše.

Sedmo: nogometaši su svojim biografijama dokazali da za Domovinu ginu djeca radnika, seljaka, siromašnih i čestitih tzv. običnih hrvatskih građana, a ne djeca foteljaša i nomenklaturščika. Paradigma: Luka Modrić.

Osmo: naša nogometna vrsta dokazala je kako ne postoji problem Srba u Hrvatskoj, te da je napetost između njih i većinskoga naroda rezultat manipulacije i režije iz Beograda, uz asistenciju tobožnjih domaćih lidera.

Deveto: nogometaši su proslavili Republiku Hrvatsku u svijetu više od hrvatskih diplomata. I to na pozitivan način. Nije li to putokaz za izbor ljudi u diplomatsku službu, umjesto da se onamo šalju tzv. kvotaši i implementatori („veži konja gdje ti aga kaže!“).

Deseto: iskoristiti ovo što su učinili Dalić i njegovi momci, kao brend u turističkom smislu i u ekonomskom pozicioniranju na međunarodnome tržištu. Hitno obuzdati uvoznički lobi.

Jedanaesto: nogometna vrsta pokazala je mladima kako je korisno i časno, zdravo i mudro, domoljubno i rodoljubno, baviti se športom. Treba nam stadion!

Dvanaesto: naši su se mladići pokazali kao mudri ljudi, staloženi, odmjereni, odgovorni, ponizni i rodoljubivi. Nema među njima drogeraša, alkoholičara, ekscentrika, srebroljubaca i psihičkih bolesnika. A za to je zaslužan izbornik, odnosno lider Dalić.

Trinaesto: doček „vatrenih“ pokazao je kako svi naši novinari nisu prodane duše, strani plaćenici, ideološki mutikaše, nemoralne, anacionalne i apatridske individue.

Četrnaesto: doček je pokazao kako je bauk hrvatskoga nacionalizma koji neprijatelji Hrvatske svima nama drže nad glavom kao Damoklov mač, prazna puška. Svi su klicali „Mi Hrvati“ i pjevali „Moja Domovina“ – pa što? Koga su time vrijeđali! Da, Vučića i njegove vučiće, ali to je njihov, a ne naš problem.

Petnaesto: Oslobodimo se straha od riječi Hrvat i Hrvatska, i shvatimo kako su naši neprijatelji ove nevine riječi poistovjetili s pojmovima „ustaša“ i NDH. Budimo dostojanstveni i svoji kao što su to naši vice-prvaci, jer koliko sami sebe cijenimo, toliko će nas cijeniti i drugi. Predsjednica je stekla priznanja i simpatije širom svijeta jer je javno iskazala svoj hrvatski patriotizam.

Moglo bi se još toga kazati, ali za sada toliko.

Fra Miljenko Stojić: Igrajmo

Nastojat ću u ovome svome komentaru biti što kraći, budući da držim kako sada nema mjesta nekim velikim StojićUspjehIzbornik hrvatske nogometne vrste Zlatko Dalić i igrači pronašli su zajednički jezik. Odlučili su igrati pošteno, srčano i napadački. Svakoga su cijenili, ali se ni pred kim nisu povlačili. Išli su naprijed i onda kada se mnogima činilo da više od svega toga nema ništa. Mogli su do samoga vrha da sudac, i možda još tkogod drugi, u sve ne umiješaše svoje prste. Ali je možda i bolje ovako. Nismo se umislili, sebi i drugima poslali smo poruku da se mnogo toga može napraviti kad se zavrnu rukavi i iskoriste darovi koje nam je Bog dao.teorijama, ma koliko nam se činile opravdanima. Nogometaši su pokazali sve, narod je pokazao sve, vrijeme je, dakle, naših osobnih odluka.

Svoju izabranu nogometnu vrstu ispratili smo u sjeni navodne »nogometne močvare« koju treba isušiti, nepronalaska crtača kukastog križa na Poljudu, povlačenja po sudu Modrića i Lovrena, pokušajem uhićivanja Zdravka Mamića, priličnih neuspjeha na nogometnom polju... Ništa obećavajuće. I onda se dogodi »čudo«. Postadosmo drugi na svijetu ili 13. nogometna vrsta u povijesti koja je uopće ušla u završnicu svjetskog prvenstva. Bog nam se smilovao pa nas progurao na to mjesto ili?

Izbornik hrvatske nogometne vrste Zlatko Dalić i igrači pronašli su zajednički jezik. Odlučili su igrati pošteno, srčano i napadački. Svakoga su cijenili, ali se ni pred kim nisu povlačili. Išli su naprijed i onda kada se mnogima činilo da više od svega toga nema ništa. Mogli su do samoga vrha da sudac, i možda još tkogod drugi, u sve ne umiješaše svoje prste. Ali je možda i bolje ovako. Nismo se umislili, sebi i drugima poslali smo poruku da se mnogo toga može napraviti kad se zavrnu rukavi i iskoriste darovi koje nam je Bog dao. Nadodao bih, tek tada on će nam udijeliti čudo kao nagradu, ta nije on zabavljač da nam udijeli čudo kao neku zabavnu točku. Zaključismo, nogometaši su nas iznenadili.

Narod je sve prepoznao pa iznenadi nogometaše i sve nas. U stotinama tisuća pohrlio je na ulice pozdraviti svoje Dočekjunake po povratku u domovinu. Pokazalo se hrvatsko zajedništvo i mnogoštošta drugoga, čemu smo nazočili ovih dana. No, spomenuo bih brojke. Kažu da je od uzletišta plesa do Trga bana Jelačića nogometaše pozdravilo oko 550.000 ljudi. Dodajmo tome i brojke onih koji su ih pozdravili ili će ih tek pozdraviti u raznim drugim mjestima. A tu su i brojke onih koji jednostavno nisu mogli nigdje izići na pozdrav. Nas je, kažu, negdje sveukupno oko 4 milijuna. Koliko je onih kojima se nije pozdravljalo naše junake? Po svim izračunima veoma mali broj. I da ih se bojimo, ne samo zbog toga?!

Umjesto svih teorija i prepucavanja nama je, po meni, ovih dana, ako već nismo, sjesti i zaključiti što nam je dalje činiti? Hoćemo li ostati gledatelji te pljeskati i pozdravljati one koji igraju ili ćemo i sami izići u polje igre? Neke smo zgoditke već i postigli. Odlepršao je Krešimir Macan, trese se stolica onome Sandiu Blagoniću iz HAZU-a, kao đavao od krštene duše bježe od odgovornosti da su oni bili ti koji su ugasili Thompsonu i svima nama onaj mikrofon na trgu... Stanemo li, sve će oni to nama vratiti s kamatama. Zato igrajmo! Ako treba grizimo i u produžetcima, grizimo u izvođenju jedanaesteraca. To je ono što nam Bog Vida sinporučuje preko naših nogometaša. Čak su i nevjernici po bezbožnom Zapadu shvatili da se ovdje radi o nekim višim stvarima od običnog športskog zabavljanja. I zbog toga se svi dive Hrvatima ovih dana.

Samo za potrebe ovoga komentara izdvojio bih iz svega Domagoja Vidu i našu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. U onoj gunguli oko Thompsona Vida je predložio da se zapjeva »Ustani bane«, pjesma zbog koje se ne tako davno išlo u tamnicu zahvaljujući tadašnjoj klateži, a današnja klatež opet bi to ponovila kad bi joj se ukazala prilika. Drugi Vidin potez za upamtiti je onaj s dočeka u njegovom rodnom Donjem Miholjcu. Nazvao je okupljenima »Hvaljen Isus i Marija«, nije bio zadovoljan kako su promrsili nekakav odgovor pa ih je upitao jesu li zaboravili kako se pravilno odgovara. I onda je sve bilo u redu. Puk se oslobodio, prodisao svojim plućima. Onako kao predsjednica pred onim svjetskim političkim veličinama. I sada joj svi plješću, jer su prepoznali zdravu izvornost. Zbog toga bi bilo dobro da je stala pred okupljeni narod u Zagrebu. Ne bi bilo zvižduka, samo pljesak. Drugi su dobro zaključili da je dobro skloniti se dok sve ne prođe. Ali pođemo li pravim putem, otpuhat ćemo mi to.

I još nekoliko riječi na kraju ovog ipak nešto duljeg teksta. Budemo li slušali klatež oko sebe, nikada ne ćemo zaigrati. Klatež sklonimo u stranu, ta upamtili smo ih opet ovih dana, pustimo priče, budimo ponosni Hrvati te izgradimo svoju domovinu, na naš ponos i na ponos svih ljudi dobre volje!

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Kako je domoljublje put u bolji život nacije

Već sam prije napisao neobičnu rečenicu da se bez domoljublja ništa veliko ne može postići. Tu su rečenicu Matko Marušićprevidjeli i prijatelji i neprijatelji; prijatelji možda zato što se ona čini previše naivnom i jednostavnom, a neprijatelji sigurno zato što je ne mogu shvatiti. No, uspjeh hrvatske nogometne vrste u Rusiji tu rečenicu jako podržava, da ne kažem da je dokazuje. Tako da sam se na nju morao vratiti, jer bolji odgovor ne znam smisliti. Mislim da ga i nema.
Domoljublje nije antisrpstvo, niti bilo koje drugo „anti“, nego je čista ljubav. Ljubav nezagađena mržnjom, zavišću ni ohološću. Domoljublje je onaj zdravi, plemeniti i prirodni osjećaj radosti pripadanja. Takav je osjećaj dragocjen i u ljubavi žene i muškarca, u odnosima u obitelji, u prijateljstvu i nadasve u vjeri naših otaca. Zato ga manje vrijedni ne mogu imati, a neki koji ga imaju kvare ga osjećajima, interesima i računima koje časna duša mora izbjegavati.

U Rusiji je pobijedilo hrvatsko domoljublje. No, kako je to odjednom do njegadošlo, tako lijepog i velikog, tako dragog i radosnog?

Kako su hrvatski nogometaši stekli domoljublje

Hrvatski nogometaši su imali domoljublje i prije Rusije. Oni dolaze – svi redom – iz hrvatskoga naroda koji se nikad Dalićnije odrekao svoje nacije i svoje vjere. Mnogi se ljudi jesu odrekli domoljublja i vjere, kadšto možda misleći da ih „mogu malo“ zatajiti, za neki ulog koji im se činio važnim, zbog nekog straha koji su im neprijatelji donosili, ili pritiska koji im sada rade. Ali narod se domoljublja i vjere nikad nije odrekao. I to je taj hrvatski narod koji uvijek i jednako glasuje, koji se uvijek borio u obrani hrvatske slobode i – kojega ljevičari mrze, a neutralni ga se malo kao stide.

To smo mi. Hrvatski narod. Koji je dao majčine sinove, od Zrina i Gvozdanskog do Pariza i Moskve. Koji ni najmanji incident nije izazvao u veličanstvenim dočecima Vatrenih, koji se iskreno radovao, a nikoga nije mrzio.

G. Dalić je bio odlučan da se domoljublje stavi u funkciju truda, organizacije i discipline. Domoljublje je bilo tu, izbornik i igrači su znali što su trud, organizacija i disciplina i – hrvatska nogometna vrsta je dala svoj maksimum, koji je donio odgovarajući rezultat.

Može li se tako i izvan nogometa?

Ne može. Može u malim skokovima i na lokalnim razinama može, ali uspjeh u Rusiji i domoljublje koje ga je Nogometdozvalo, ne mogu postati sustav koji bi od cijele Hrvatske napravio ono što je napravio od njezine nogometne vrste.

Domoljublje je kao vjera: oni ne rade „na terenu“, nego u DomoljubljeDomoljublje je kao vjera: oni ne rade „na terenu“, nego u čovjekovom duhu. Krivo je moliti Boga da pobijedimo na utakmici, ali treba moliti Gospodina da nam dade snage da se natječemo najbolje što možemo. Naše domoljublje na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji nije pobijedilo zato što su igrači točnije dodavali i pucali, nego zato što im je dalo snagu da iz sebe izvuku ono najbolje što su ionako imali.čovjekovom duhu. Krivo je moliti Boga da pobijedimo na utakmici, ali treba moliti Gospodina da nam dade snage da se natječemo najbolje što možemo. Naše domoljublje na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji nije pobijedilo zato što su igrači točnije dodavali i pucali, nego zato što im je dalo snagu da iz sebe izvuku ono najbolje što su ionako imali.

Ako uzmemo da nam je domoljublje koje je g. Dalić primjereno iskoristio u nogometu donijelo veći trud, organizaciju i disciplinu, pogledajmo malo detaljnije kao bi to izgledalo u svagdanjem životu hrvatske države.

Polazimo, dakle, od toga da nam je domoljublje savršeno, onakvo kako smo osjetili i iskazali u svezi sa Svjetskim prvenstvom u Rusiji: duboko, jako, kulturno, plemenito, bez mržnje i zavisti, kršćansko, ljudsko, zdravo i lijepo. Ne bi trebalo sve to nabrajati, jer to smo mi i znamo tko smo, što smo i kakvi smo. Ali, lijepo je i vrijedi se podsjetiti.

Stvarno smo krasni domoljubi.

Dakle, na posao.

Trud

Hoće li nam hrvatsko domoljublje, na statističkoj razini države, donijeti veći trud, tako da ga statističari mogu dokazati kao rezultat? Hoćemo li se više truditi na poslu, iako nam plaće ne će povisiti? Znači li to da ne ćemo uzimati lažna bolovanja i ne ćemo kasnije dolaziti na posao i ranije s njega odlaziti kad se za to ukažu prilike? Hoćemo li se više truditi oko uspješnog školovanja svoje djece, tako da ćemo im svakodnevno kontrolirati domaće zadaće, pristojnost u školi i pratiti ocjene tako da otac i majka zajedno idu na informacije i svaki roditeljski sastanak? Hoćemo li, u ime dobrobiti svoje djece, i njihovih vršnjaka u školi, toj školi ponuditi neke svoje aktivnosti, vještine i iskustva koje ionako imamo, pa ih nekoliko sati tjedno lako možemo pokloniti svetom mjestu na kojemu našu djecu uče da steknu znanje i ponašanje koje će im donijeti bolji život (što će se onda statistički vidjeti na razini države)?

Organizacija

G. Dalić je radio s dvadesetak elitnih igrača, prirodno nadarenih, a školovanih u najboljim inozemnim nogometnim školama. Kako onda njihov uspjeh može utjecati da hrvatski nogomet općenito postane bitno bolji na razini svih Hrvatskaklubova svih liga? Gdje su, i tko su, izvan nogometa, ti Dalići i ti elitni igrači u Hrvatskoj? Domoljublje djeluje tek kad imaš stručnjake, a samo po sebi stručnjake ne stvara.

No, domoljublje bi moglo djelovati tako da se poboljša rad Hrvatskoga nogometnoga saveza i lokalnih nogometnih zajednica – na stvaranju elitnih igrača i trenera. A isto se onda može proširiti i na sve druge aspekte života u Hrvatskoj. A do tamo je dalek put, koji traži da se domoljublje ugradi u trud, organizaciju, disciplinu, poštenje, nesebičnost, poniznost i strast za nacionalnim napretkom, a ne samo onim osobnim.

Hoćemo li, a zbog svetog hrvatskog domoljublja u kojemu smo toliko uživali i toliko se njime ponosili zadnjih tridesetak dana, popraviti organizaciju rada u zdravstvu, da se manje nepotrebno troši i da se štedi koliko je moguće? Hoćemo li osobno organizirati uređenje okoliša u našemu kvartu? Kako ćemo organizirati pravosuđe tako da ne bude lijeno i korumpirano, nego nam na ponos zbog ozbiljnosti, objektivnosti, brzine i pravednosti? Hoćemo li, na primjer, u ime svetoga hrvatskog domoljublja, mirno čekati u redu gdje se čeka red, a bez ubacivanja preko reda? Hoćemo li se – osobno – odreći svakog oblika korupcije, od toga da dajemo i tražimo račun za kavu, do urednog plaćanja poreza i odbijanja pravljenja usluga i protuusluga koje su strašna nepravda onima koji to ne mogu raditi? A da ne govorimo kako korupcija ruši povjerenje u društvo i državu i svagdanji život čini ružnim i bolnim.

Da, postoji put u bolji i uspješniji život i taj put se zna. On obvezatno uključuje i domoljublje, ali mora ga se sagledati u njegovoj punini i punoj istini, i prema toj se istini treba postaviti i domoljubno i realno.

Disciplina

Hoćemo li, u ime divote našega domoljublja pobuđenog i ohrabrenog nogometom, odmah početi razvrstavati svoje smeće „na kućnom pragu“, premda su odgovarajući kontejneri dosta daleko od toga praga? Hoćemo li „od danas“ prestati bacati papiriće i druge otpatke po ulicama? Hoćemo li (mladež) ljude pozdravljati pažljivo i pristojno, gledajući ih u oči, puštati starije i žene ispred sebe i pomagati im informacijama i ljubaznim smiješkom i pomoći im u nošenju teških stvari? Hoćemo li namah, eto zbog pobjedničkoga Mandžukićeva gola Englezima, prestati Upitnikpsovati? Obećati sami sebi da više nikad ne ćemo juriti kroz žuto na semaforu i pretjecati na punoj crti, makar ispred nas neko vozio kao onaj autobus s našim nogometnim junacima?

Odgovor

I tako dalje... Ne ćemo postići sve što sam naveo, a nisam naveo ni deseti dio onoga što bi nam naše domoljublje moglo donijeti, što bi nam trebalo pomoći popraviti. Možda nam ni u čemu ne će pomoći... To ne možemo znati na razini države. Ali možemo na osobnoj razini!

Možemo, svaki put kad se sjetimo Mandžina gola ili Subinih obrana,ili kad netko pjeva „Lijepa li si“ pomisliti „što ja to radim s mojim divnim hrvatskim domoljubljem? Ja volim moju domovinu i moj narod, i pokazao sam to u ljeto 2018., ali što mi je to donijelo? Jesam li bolji? Što sam u ime te ljubavi dao mojoj domovini i mojemu narodu?“ A onda se sjetiti: „Ah, da, zbog Mandže sam počeo odvajati smeće, i to ti je, brajo, lako i ugodno, sve je čistije, a žena zadovoljna; a kad je žena zadovoljna, to ti je raj u kući“.

I tako, malo po malo, nesustavno ali uporno, pola svjesno a pola nesvjesno, kad se sjetimo zanosa i sreće 2018. – napravimo neko dobro djelo. Malo. Samo ponekad. Ali ipak... Naše domoljublje to zaslužuje, naša sreća i naša

Božja milost za taj rezultat – to zaslužuju.

Tako ćemo dulje nositi svoje sveto hrvatsko domoljublje, dulje biti sretni, a usput i napraviti mnogo dobrih djela.
Pa će naposljetku ti dosadni statističari to opaziti i na državnoj razini.

A zato i jesmo domoljubi. Jer volimo svoju domovinu i želimo joj dobro.

A Domovina – to smo mi.

Stipe Kutleša: „Hrvatski“ su mrzitelji uspjeha nogometne reprezentacije gori i od onih velikosrpskih

Ne treba nikome dokazivati da šport danas ima važnu političku funkciju u svijetu i u svakoj državi. Stoga je i hrvatsko osvajanje drugoga mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu u Moskvi događaj koji je za športsku, a političku percepciju Hrvatske u svijetu možda važniji događaj nego obnavljanje hrvatske države u Domovinskom ratu. Za nas je, naravno, stvaranje države na prvom mjestu jer da nema vlastite države, kakva god bila, ne bi bilo ni hrvatske nogometne reprezentacije. A država nije onakva kakvu smo željeli. Da takva ne bude pobrinuli su se oni kutlešakoji su ovaj narod i zemlju doveli do propasti, na samo dno, a to su upravo oni koji u njoj vladaju nakon 2000. godine, naravno i danas. Nakon svega što smo doživjeli u posljednjih dvadesetak godina, ima debelih razloga (a i dokaza) da je sve isplanirano: Hrvatsku treba uništiti.

Prema istraživanjima hrvatska je nacija druga najnesretnija nacija u EU. Pored ovakve vlasti čudo da nije prva! Tu su nesreću Hrvatskoj i hrvatskom narodu programirali, ostvarivali i donijeli upravo oni koji se sada hoće ukrcati u vlak hrvatskoga ponosa, oduševljenja, nacionalne euforije, pozitivnoga naboja i sl. a to su protuhrvatski političari, njihovi mediji, njihove institucije, mrzitelji svega hrvatskoga. Dok se jedni vješto kamufliraju u krivo rodoljublje (da se cigani ne dosjete), drugi ipak ne mogu obuzdati izljeve mržnje da ne potvrde, i riječima i djelima, da im je najveće zadovoljstvo kada je Hrvatska na koljenima, kada je gubitnik. Upravo je najveći broj onih koji obnašaju najviše (ali i niže) političke i društvene funkcije u državi i društvu uzrok hrvatskoga zla. Hrvatske su vlasti po svojim motivima i protunarodnom i protudržavnom djelovanju u zadnja dva desetljeća (a najvjerojatnije u dulje) nanijele hrvatskom narodu i državi veće zlo nego što je bila vojna agresija u Domovinskom ratu. I zato ne čudi da smo među najnesretnijim narodima u EU.

Da Hrvatska i njezin narod nije pala niti će biti uništena, uz Božju pomoć, pobrinuli su se hrvatski nogometaši i nogometpokazali kako se bori za Hrvatsku. Nisu se oni borili samo za sebe, kako kaže maloumni i nemoralni mrzitelj koji, sudeći po samome sebi, tvrdion je Tako se pokazalo da ni svjetska nogometna i sudačka organizacija nisu imune na moguće nečasne pa čak i mafijaške poslove u koje se opravdano smije sumnjati. Na nedopustive pogreške u suđenju upozorili su najveći svjetski nogometni znalci. Finalna utakmica bila je prava sramota za svjetske nogometne organizacije. Tu se jasno pokazuje prezir tzv. „velikih“ naroda prema tzv. „malim“ narodima. Mnogobrojan narod ujedno ne znači velik niti malobrojan znači mali narod. Malobrojni Hrvati su pokazali da su veliki narod, ne samo u nogometu.

Simpatije prema Hrvatima postale su planetarna pojava. Kakva promidžba Hrvatske! Hrvatski su nogometaši postavili novu nogometnu paradigmu: u polumafijaškom svijetu gdje se vrte milijuni i milijardi eura, gdje je sve podređeno korupciji hrvatski nogometaši igraju iz ljubavi za naciju da joj vrate ukradeni ponos kojega su joj ukrali nitko drugi nego antinarodni veleizdajice. Ljudi u Srbiji bili podvojeni: jedni su navijali za hrvatsku reprezentaciju, drugi protiv nje. Ovi drugi su u svom sljepilu zatražili da njihov nogometni izbornik da ostavku jer je navijao za Hrvatsku. Jer, kako izvješćuju srbijanski elektronički mediji: „Samo se šaka kretena...raduje pobedi Hrvata“.

Dok se čitav svijet čudi fenomenu zvanom Hrvatska, na domaćem terenu sasvim druga slika, ne jedna nego dvije Hrvatske: prava, narodska, domoljubna, čestita i ona druga izdajnička Hrvatska s nekoliko desetaka bukača koji imaju sve medijske i druge mehanizme da svojom bukom nadjačaju šutljivu i poniznu Hrvatsku. Nogometaši koji su stotine, tisuće pa i milijune puta više učinili za Hrvatsku nego svi njezini političari (do neke se mjere predsjednica izuzima iz te „kaste“ jer se pokazala kao dostojna predstavnica Hrvatske; i ona je osvojila nogometni, ali i politički svijet). Hrvatski vlastodržci i slugani učinili su sve da se Hrvatska po mnogočemu percipira kao najgora zemlja u svijetu. To su njihove ogromne „zasluge“. Zato i ne treba čuditi da se u Hrvatskoj proteklih nekoliko dana slavi, raduje, luduje, ali da je istodobno prisutna velika doza žalosti zbog hrvatskog uspjeha.

Ta je žalost najviše došla do izražaja u sabotažama prigodom dočeka Vatrenih u Zagrebu. Njihov je najveći grijeh mptšto su ujedinili Hrvate u zemlji i izvandomovinstvu. Za to je slijedila osveta. Zabranjeno je da se pjevaju pjesama (kao u doba druga zločinca JeBeTe) koje se inače normalno i masovno pjevaju. Thomson je sudski oslobođen za pjevanje jedne od tih pjesama u Slunju. A ovi idu protiv zakona vlastite države. Zabrana pjevanja pjesama odraz je dubokog totalitarnog, komunističkog mraka u Hrvatskoj. Takve se scene više ne mogu vidjeti osim možda u Sjevernoj Koreji. Čak su se dijelile novčane nagrade od 50 000 kuna da se Thomsonu spriječi dolazak na pozornicu. Koji sotonski mrak!

Još više od toga, čuli smo da se spremao meki ustaški državni udar. To je uradak iz Plenkovićeve radionice. Točnije, to je izrekao njegov savjetnik K. Macan. Savjetnik naime ne govori javno ono što ne misli njegov šef. Dakle, njegov šef se svrstao na nenarodnu, abnormalnu stranu, a to znači protuustašku jer su svi Hrvati koji su domoljubi po definiciji „ustaše“. Nakon kratkih konzultacija se ipak predomislio i pragmatički procijenio da savjetnika treba maknuti što znači da se predomislio pa se svrstao na drugu, tj. „ustašku“ stranu, u ovom slučaju narodnu, FenomenDok se čitav svijet čudi fenomenu zvanom Hrvatska, na domaćem terenu sasvim druga slika, ne jedna nego dvije Hrvatske: prava, narodska, domoljubna, čestita i ona druga izdajnička Hrvatska s nekoliko desetaka bukača koji imaju sve medijske i druge mehanizme da svojom bukom nadjačaju šutljivu i poniznu Hrvatsku. Nogometaši koji su stotine, tisuće pa i milijune puta više učinili za Hrvatsku nego svi njezini političari (do neke se mjere predsjednica izuzima iz te „kaste“ jer se pokazala kao dostojna predstavnica Hrvatske; i ona je osvojila nogometni, ali i politički svijet). Hrvatski vlastodržci i slugani učinili su sve da se Hrvatska po mnogočemu percipira kao najgora zemlja u svijetu. To su njihove ogromne „zasluge“. Zato i ne treba čuditi da se u Hrvatskoj proteklih nekoliko dana slavi, raduje, luduje, ali da je istodobno prisutna velika doza žalosti zbog hrvatskog uspjeha.normalnu stranu. Tko to još u svijetu misli da domoljublje nije normalna stvar? Možda za hrvatske vlasti nije? Od sada je, dakle, i on ustaša kao i stotine tisuća sudionika nogometnog slavlja ali i par milijuna onih koji su se priklonili nogometnim reprezentativcima. Ustaštvo je u NDH (ne radi se o Nezavisnoj državi Hrvatskoj iz doba 1941-45 nego o sadašnjoj Normalnoj državi Hrvatskoj) sada legalizirano. Zato se svaki normalan Hrvat ne bi smio opirati da je „ustaša“.

Uostalom, prema prvom Pečarićevu poučku (PPP) svaki Hrvat koji nije za memorandum SANU 2 i za ideju Velike Srbije do linije Virovitica – Karlovac - Karlobag ili nije mason, on je po definiciji ustaša. Kako se Hrvati dijele na domoljubne i državotvorne, normalne Hrvate domoljube (ili ustaše) i one koji su velikosrbske sluge, onda slijedi da su svi branitelji i svi koji su sa simpatijama i euforijom dočekali Vaterne, zapravo ustaše. Dalje, za velikosrbe su svi Hrvati ustaše pa čak ako su i njihovi sluge. Ako je to tako čemu se braniti? Zar ustaše u doba Drugoga svjetskoga rata (postojale su i nečasne iznimke) nisu bili općenito čestitiji od najvećeg broja partizana i komunista?

„Hrvatski“ su mrzitelji uspjeha nogometne reprezentacije gori i od onih velikosrba koji su hrvatske uspjehe pripisali Srbima. Tako npr. neki srbijanski mediji hrvatski uspjeh tumače odavno poznatom i uvijek aktualnom velikosrpskom tezom da su za uspjehe Hrvata zaslužni, nitko drugi nego, Srbi. Tako su se u srbijanskim medijima pojavile informacije kako mladi Hrvati uz srbijansko Užičko kolo slave pobjedu te kako je „srpska snajka bodrila Hrvatsku do četvrtfinala“. Snajka je, naime, supruga, hrvatskog vratara Subašića“. Izričito se navodi i ovo: „Srbin Danijel Subašić, golman hrvatske selekcije, izrastao je u junaka na Mundijalu u Rusiji“, „Srbin doveo Hrvate u četvrtfinale Mundijala“ i slični naslovi. „Međutim, srpska javnost nije ni znala da se radi o momku iz Zadra koji je srpskog porekla.“ Subašić, crnokako se dalje navodi „sada poriče korene“, naravno srbske. No sam Subašić je rekao: „Ne znam koliko puta moram reći da sam Hrvat i katolik. Hrvatska je moja domovina i Zadar je moj grad...Uostalom, kršten sam u Katoličkoj Crkvi i imam sve katoličke sakramente...“ No to srbijanskim medijima ne smeta da njegovu suprugu nazove „srpskom snajkom“.

Nije bolje prošao ni Luka Modrić, posebno nakon što je proglašen najboljim nogometašem svjetskog prvenstva. Naslovi kao „Modrić krije da je Srbin“ samo su izraz budalaste srbijanske paranoje. Zanimljivo je kako to navodni Srbin Modrić kaže da mu je hrvatska nogometna reprezentacija svetinja. Nešto u umovima tih srbijanskih mitomana nije u redu. Čak su prije nekoliko godina od srbijanskih medija Srbima proglašeni, nećete vjerovati, Thompson i Mamić.

Naime, po čemu bi netko kome je majka Hrvatica bio isključivo Srbin čak da mu je i otac pravi i čisti Srbin? Ili obrnuto: ako mu je majka Srpkinja, a otac Hrvat. Po čemu bi taj netko bio opet Srbin. Zar po istoj logici ne bi mogao u oba slučaja biti Hrvat? No kod velikosrba toa logika ne prolazi. Poznato je da Židovi pripadnost svojoj vjeri i narodu određuju prema ženskoj lozi, tj. prema majci što je sigurnije i ispravnije. Tko zna tko može biti otac, a za majku se uvijek zna. I tako je sin Hrvatice „prekršten“ u Srbina. Dalje, zašto bi netko tko je po vjeri pravoslavac automatski bio Srbin? Smatraju li Srbi pravoslavne Ruse, Ukrajince, Rumunje, Bugare, Grke... Srbima? Ne smatraju. Kako to da onda Srbima smatraju sve pravoslavce u Hrvatskoj?

Poznato je da u 19. st. u Hrvatskoj nije bilo Srba nego samo pravoslavaca. Svi su se oni smatrali pripadnicima hrvatskog naroda iako su bili pravoslavne ispovijesti. Tek kada je velikosrpska i kasnije jugoslavenska politika sve pravoslavce u Hrvatskoj prekrstila u Srbe i mnogi u hrvatskom narodu su, sasvim pogrešno, pravoslavce smatrali Srbima. To je tako velikim dijelom i danas, što je posve pogrešno. Dokazi za to su mnogi ljudi pravoslavne vjere koji su se izričito izjašnjavali kao Hrvati. Samo nekoliko primjera: književnici, pjesnici, vojskovođe, znanstvenici kao Preradović, Harambašić, Borojević.

Pa kad bi sve to bilo istina Hrvati nemaju problema sa Srbima ni danas niti su imali ikada ako su ti Srbi bili normalni članovi državne zajednice. Mnogi su od njih čestiti građani koji su u Domovinskom ratu sudjelovali na strani Hrvatske, mnogi i danas djeluju smatrajući Hrvatsku svojom domovinom. Hrvati imaju problema sa velikosrbima i imat će ih sve dotle dok oni budu postojali.

Srbijanske su teze o Subašiću, Modriću, Thomsonu, Mamiću, da ne nabrajam mnoge popznate likove iz hrvatske kulture, znanosti i sl., posve točne samo pod jednom predpostavkom a to je da su srbijanski mitovi istiniti. Toj mitologiji podlegao je, nažalost, i danas veliki dio Srba.

Evo jednog takvog mita s kraja 19. stoljeća (ne zaboravimo da sličnih mitova kod Srba ima i u 21. stoljeću): „Prakolijevka Srba bila je čak tamo u dalekoj Aziji, u zemlji Indiji. Misli se, da je tu bila i prva Srbija...vrlo davno prije Hrista. (...) Jedan ogranak Srpstva krenu iz Indije prema zapadu i ustavi se oko rijeke Tigra i Eufrata, u zemlji Mezopotamiji (Međurečju). Tu Srbi osnovaše Novu Sarbarsku (Srbiju)... Neki pisci vele, da su se Srbi tu zatekli... u doba zidanja vavilonske kule, pa čak da su je oni i zidali...Drugi između Kaspijskog i Azovskog mora osnovaše novu Srbiju ili Servaniju, a treći u Sibiru osnuju novu Srbiju...U današnjoj Bavarskoj i Češkoj, ...Srbi osnovaše drugu Bijelu Srbiju koja se također zvala Bojka... A od te Bojke srpske kasnije Švabe stvoriše svoju Bojoaniju (Bavarsku) i Bojemiju (Češku)... Oni najsjeverniji Srbi duž Baltičkog Mora osnovaše Baltičku Srbiju u Pruskoj, Pomorskoj (Pomeranu), u Maklenburgu i Hanoveru... Današnji Sloveni (misli se na Slavene – opaska autora) zvahu se jednim... rođačkim imenom: Srbi. ... Kasnije u Velikoj Srbiji (bilo je) jedno gorštačko pleme... (koje) se ... nazivaše Hrvati.“

Sada je srbijanska javnost doista prosvijetljena novim spoznajama o tome da je Srbi Subašić, Modrić, Vida (kojega srbijanski mediji nazivaju najvećim ustašom u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i on je čak pjevao „srpske pesme“ i zato mu mediji kliču: „Domagoje, Srbine) i drugi zaslužni za veliki uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije. „I tako iz onog ostatka prastarih Srbalja, ponikoše novi narodi: Česi, Moravci, Poljaci, Rusi, Slovaci, Slovenci, Hrvati, Bugarci...Tako na... srpskim kostima niknu današnja Germania, Belgija, Dania (tj. Danska – o. a.), Holandia, veći deo Francuske, Španije, sva Austrija, Prajska (tj. Prusija – o. a.) i Italija, sva Grčka, ceo Balkanski poluostrv, Vlaška, Moldavija i ostale zemlje....Ime Srbin postalo je u nezapamćeno doba, na mnogo stoljeća prije Hrista... Ne postoji na zemaljskoj kugli ni jedan drugi narod (nego) srpski narod koji... ima iza sebe prošlost od preko pet hiljada godina, kao najveći narod na planetu, kao najsnažniji narod na zemaljskoj kugli, beskonačno plodan i raširen, koji je oplodio sve zemlje Evrope, Azije i Afrike, jedan narod, kojemu bi zapravo cijeli svijet morao biti podvrgnut, narod u kom se je i sam Hrist rodio“.

Što se tiče srbijanskih „komšija“ kaže se: „Ali nekoji Srbi i sami se nazivaju još: Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Bokelji, Hrvaćani, Ličani, Banovci, Krajišnici, Slavonci, Srijemci, Bačvani, Banaćani, Srbijanci, Šumadinci, Starosrbijanci, Makedonci itd.“ Da još radikalnije teze postoje među srbijanskim akademicima svjedoči i tvrdnja iz 21. stoljeća da je Isus Krist govorio aramejskim jezikom, a to je zapravo, kako se tvrdi, srbski jezik.

Ako bismo htjeli zaključivati iz gornjih premisa (neka svatko za sebe propita njihovu istinitost) onda bi se moglo reći: svjetskim nogometnim prvenstvom u Rusiji najzadovoljniji mogu i moraju biti upravo (Veliko)Srbi jer su sve tri medalje pripale zapravo Srbima koji se „slučajno“ zovu drugim imenima („I tako iz onog ostatka prastarih Srbalja, ponikoše novi narodi: Česi, Moravci, Poljaci, Rusi, Slovaci, Slovenci, Hrvati...“, „tako na... srpskim kostima niknu današnja Germania, Belgija, Dania (tj. Danska – o. a.), Holandia, veći deo Francuske...“). Prema tome, uspjesi ili neuspjesi nogometnih reprezentacija Poljske, Hrvatske, Njemačke, Belgije, Danske, Francuske, Španjolske na ovom svjetskom nogometnom prvenstvu ujedno su uspjesi ili neuspjesi Srba. Srba se jedino ne tiču Brazilci, Urugvajci, Japanci, možda ni Englezi, ali ni to nije sigurno jer: „srpski narod (je) oplodio sve zemlje Evrope, Azije i Afrike“.

Damir Borovčak: Čekat će se da se prašina slegne

Od kad je svijeta i vijeka promjene u društvu donosili su vođe. Bilo ih je izvrsnih, korisnih i omiljenih, no bilo ih je VođaJedna medijska analiza raspravlja i o nogometnom izborniku, objektivno ukazujući na nenametljivu, iskrenu i dobrohotnu osobnost Zlatka Dalića. On nije osvojio samo srca navijača, već i onih koji ne prate tako pozorno nogomet, a doživjeli su ga kao čovjeka iz duše naroda. S obzirom na rijetko viđeni entuzijazam koji Hrvati pokazuju ovih dana, očito je riječ o novom idolu, rijetkog vođe s nepatvorenim ljudskim osobinama. S takvim karakteristikama čeka se i vođa koji bi hrvatsku naciju konačno mogao izvuči iz svakodnevnog beznađa i pogurati prema naprijed. Posve je jasno, Hrvatskoj ne nedostaju potrebni sposobni ljudi poput Dalića, već postoji veliki višak nepatriotskih političara i umišljenih veličina na vlasti. U vodstvu države potrebni su ljudi trezveni, mirni i samozatajni, ali dovoljno odlučni, koji svojim rezultatima rada postaju autoriteti.zločinačkih, narcisoidnih i štetnih po društvo i narod. Hrvati pamte obje vrste, a u slobodnoj Hrvatskoj od njezinog stvaranja 1991. još uvijek su ostali preduboki tragovi komunizma i "velikog vođe" iz bivše države i tog zlog sustava. Njegovi slijednici, "djeca komunizma" i danas čine veliku štetu hrvatskom narodu bez obzira u kojoj se stranci Damir Borovčaknalaze. A znamo da ih ima najviše u vlasti i strukturama, gdje se odlučuje o hrvatskoj društvenoj i nacionalnoj sudbini.

Veličanstveni uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije, dokazivanje hrvatskih mogućnosti u sportu, što se svakako zrcali i na mogućnosti u gospodarstvu i politici, doveli su do velikog nacionalnog zanosa i ogromne količine pozitivnog naboja. Ponovno su se probudili vjera i optimizam u hrvatske sposobnosti, mentalitet pobjednika i velike želje naroda da se dogode i značajne promjene u društvu, koje je u glibu zbog umišljenih veličina i samozvanih političkih predvodnika, koji se uglavnom prije izbora lažno predstavljaju, a poslije na vlasti pokazuju preokretljivu ćud. Od VRO "Oluje" ne pamti se takav oduševljeni izlazak naroda na ulice, kao što se dogodilo predhodnih dana, pri dolasku naših nogometnih reprezentativaca sa svjetskog prvenstva iz Moskve. Pitanje glasi, jeli moguće da probuđeni optimizam dovede do promjena na hrvatskoj političkoj sceni koje bi, kao i u slučaju nacionalne nogometne vrste, na čelo Hrvatske dovele one najbolje i najsposobnije političke pojedince?

Pokazalo se da su medijski i politički etablirani mrzitelji Hrvatske proteklih dana izašli iz svih rupa, pokazujući neviđenu količinu mržnje primitivnim napadima na nogometnu reprezentaciju i događaje vezane uz sveopće narodno veselje, što u ovom času postaje znak za potencijalni svestrani uspjeh Hrvatske u perspektivi. Napad je zakulisno bjesnio na pojedine igrače i izbornika, a posebice na hrvatskog branitelja Marka Perkovića Thompsona koji je bio njihov izabrani gost, kao autor i pjevač domoljubnim pjesama koje su cijelu nogometnu ekipu nadahnjivale u njihovim sportskim pobjedama. To nisu kritičari društva i društvenih kretanja, to su mrzitelji izokrenutog uma, opčinjeni kazališnim dosezima izvlačenja hrvatskog državnog stijega iz antifašističkih vagina. Najžalosnije je to da su ti mrzitelji obilno na hrvatskim državnim jaslama, izravno ili posredno sišući hrvatski državni proračun i organizirano sijući mržnju cijeli niz godina.

Jedna medijska analiza raspravlja i o nogometnom izborniku, objektivno ukazujući na nenametljivu, iskrenu i dobrohotnu osobnost Zlatka Dalića. On nije osvojio samo srca navijača, već i onih koji ne prate tako pozorno nogomet, a doživjeli su ga kao čovjeka iz duše naroda. S obzirom na rijetko viđeni entuzijazam koji Hrvati pokazuju ovih dana, očito je riječ o novom idolu, rijetkog vođe s nepatvorenim ljudskim osobinama. S takvim karakteristikama čeka se i vođa koji bi hrvatsku naciju konačno mogao izvuči iz svakodnevnog beznađa i pogurati prema naprijed. Posve je jasno, Hrvatskoj ne nedostaju potrebni sposobni ljudi poput Dalića, već postoji veliki višak nepatriotskih političara i umišljenih veličina na vlasti. U vodstvu države potrebni su ljudi trezveni, mirni i samozatajni, ali dovoljno odlučni, koji svojim rezultatima rada postaju autoriteti.

Na tragu o uspješnom vođi, zanimljiv je razgovor objavljen ovih dana sa Mariom Stanićem "brončanim" hrvatskim nogometnim reprezentativcem iz Francuske 1998. Stanić je povodom dočeka u Zagrebu izjavio: "Ovo je izašlo iz nogometnih okvira. Ovo je dokaz da se društvo može pomaknuti. Kroz nogomet, kao globalni fenomen, uistinu se puno može utjecati i mijenjati naše društvo. Ovo igrači dugo su bili prepušteni sami sebi, a sada smo svi skupa. Napokon smo pokazali da možemo izaći i na ulice ako hoćemo. To je spoznaja koja se ne može opisati riječima. Nevažno je hoće li ovo trajati još dan, dva, mjesec, godinu. Ovo je predivno. Jer, nacija je bila mrtva u svakom pogledu i ovo ju je oživilo kao ništa u zadnjih 20 godina. Bili smo isfrustrirani, u sivilu i letargiji. Dopustili smo da potonemo do najnižih strasti. Izašli smo iz grobova i najveća je pobjeda što su ljudi postali svjesni da se treba boriti, da se isplati žrtva, da ne treba odustajati. Sada znam da sve možemo. Nije me briga koliko će ovo trajati. Ovo je pokazalo da ipak ima nade, veći dokaz nismo mogli dobiti. Jer, pozitivno ozračje čini te čovjekom" – istaknuo je Stanić.

I doista ima nade dok je pojedinaca koji se ne stide izreći da im je prioritet poštenje, koji štuju svoju katoličku vjeru i Boga, po čijim postulatima istinoljubivo rade i žive. Iako sve govori da su brzi i nenadani preokreti u društvu mogući pojavnom iskrenih i bogobojaznih vođa, potrebno je nešto više da se loše stanje preokrene u dobro. To je ona čarobna osobina – poniznost, čije smo spominjanje često čuli u posljednje vrijeme. Kada takvo jednostavno i prirodno ponašanje primijetimo kod nekog od naših političara u usponu, doći će čas sveopćih društvenih promjena. Do tada će i nadalje sadašnji politički establišment pokušavati na sve načine izigravati zahtjeve i želje hrvatskog naroda. Za sada je izglednije da će, i poslije rezultata referenduma, i poslije izlaska naroda na ulice u čast nogometnog uspjeha, na političkoj razini ostati sve po starom. Čekati će se da se prašina slegne i da se sve ponovno usmjeri po starom.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.