Lukšić, Barišić, Slišković, Borovčak i Pešorda o rehabilitaciji četništva

KSrbijaao što je poznato, ovih se dana u Beogradu vodi postupak za rehabilitaciju četničkog zločinca Draže Mihailovića, odgovornom za brojne pokolje hrvatskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Usporedno s time u beogradskim se tiskovinama objavljuju protuhrvatski pamfleti u kojima se nanovo propagira jasenovački mit o 700 000 ubijenih Srba, o 1200 katoličkih svećenika koji su klali Srbe, o Stepincu kao zločincu itd. Pored toga, pred koji dan hrvatski je branitelj Veljko Marić u Srbiji pravomoćno osuđen na 12 godina zatvora. Na sve ove postupke hrvatska vlast šuti i čini se da uopće nema namjeru Srbiji poslati prosvjednu notu ili na bilo koji način izraziti svoje nezadovoljstvo.

O svim ovim događajima i o tome kako će se oni u perspektivi odraziti na Hrvatsku, kao i na hrvatsko-srbijanske odnose za Portal govore istaknuti pojedinci iz hrvatskog javnog života.

Dr. Branimir Lukšić, profesor i publicist: virtuozi krvavoga noža

Lukšić„Ne iznenađuje pokušaj srbijanskih vlasti da rehabilitiraju ratnog zločinca Dražu Mihailovića, jer je 'čiča Draža' utjelovljenje vjekovnih težnja većine Srbijanaca za stvaranje velike Srbije. Mit o Srbijancima kao povijesno, etnički i antropogeografski najvrjednijim stanovnicima i jezgrom Balkanskoga poluotoka, koji imaju pravo uključiti u veliku Srbiju sve zemlje na tom poluotoku u kojima oni žive i vladati nad tim zemljama, nalazimo već kod Jovana Cvijića, a ideju o 'etničkom čišćenju' tih predjela od nesrbijanaca svim sredstvima, od ucjene do fizičkog eliminiranja, već kod Vase Čubrilovića, da ne spominjemo druge velikosrbijanske ideologe, kao što su Jovan Rajić, Dositej Obradović, Dimitrije Davidović, Vuk Stefanović Karadžić, Ilija Garašanin, Nikola Stojanović itd. Ova je ideja prihvaćena u tzv. Ravnogorskom četničkom programu. Prema instrukciji Draže Mihailovića od 20.12 1941., koja je upućena svim zapovjednicima četničkih odreda u Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj, cilj je tzv. Ravnogorskog četničkog pokreta stvaranje etnički čiste Srbije pod žezlom kralja Petra II. Karađorđevića. Što to znači pojasnio je velikosrbijanski ideolog Stevan Moljević 1941. godine u svom projektu 'Homogena Srbija'. Prema tom projektu iz Srbije je trebalo silom protjerati 2.675.000 stanovnika, od toga oko milijun Hrvata i pola milijuna 'Volksdeutscher-a'. To nasilno 'etničko čišćenje' na području buduće velike Srbije moralo se, prema beogradskom četničkom komitetu, provoditi iseljavanjem i likvidacijom u tijeku rata. Dio toga čišćenja su i četnički zločini nad Hrvatima počinjeni između 7.travnja 1941., dakle prije zagrebačkog proglašenja NDH, i 28. srpnja 1941., uključujući i brutalni pokolj 360 katoličkih hodočasnika koje su četnici zaklali i bacili u jamu Golubnjača.

Suradnja s talijanskim fašistima

MusoliniU svrhu stvaranja velike Srbije Mihailovićevi četnici su u Drugome svjetskom ratu prisno surađivali s talijanskim fašistima protiv Hrvatske. Budući da su talijanski fašisti uvijek željeli cijelu Dalmaciju pripojiti Italiji oni su pomagali četnicima u pobuni protiv hrvatske države još od srpnja i kolovoza 1941.U tom cilju 11.8.1941., dakle samo 15 dana nakon četničke pobune u Srbu 'za kralja i otadžbinu', u selu Otriću nedaleko Knina talijanski su fašisti i četnički oficiri potpisali sporazum o zajedničkoj borbi protiv hrvatskoga naroda. S tim ciljem je četnička Dinarska divizija popa Momčila Đujića u ožujku 1942. izradila velikosrbijanski program po uzoru na Ravnogorski četnički program, i njega su prihvatili četnički zapovjednici toga područja u selu Strmici kod Knina u travnju te iste godine. Taj je program predviđao i suradnju četnika s talijanskim fašistima, pa su četnici postali fašistički izvršitelji užasnih masovnih zločina nad civilnim hrvatskim katoličkim stanovništvom (Gata, Naklice, Zvečaje, Cista).

Srbijanska mitomanija o Srbijancima kao 'nebeskom narodu' koji ima poslanje da kroz veliku Srbiju iskupljuje 'varvarske narode' temelj je i srbijanskog krivotvorenja povijesti, koje uključuje sustavno umanjivanje, prešućivanje i izbacivanje Hrvata iz svega što je hrvatsko (I.Pilar). Srbijanski 'istoričari"' poput Jovana Pejina taj zadatak i danas revno odrađuju. U svezi s ovim interesantno je primijetiti, da su pripadnici 'nebeskoga naroda' gubili svaki rat, od kosovske bitke do Domovinskoga rata, da bi onda pokušali dobiti u miru što su izgubili u ratu. Jedino su bili ubilački uspješni kad su Dražini četnici, preobučeni u partizane pred kraj Drugoga svjetskog rata, nemilosrdno klali Hrvate na Bleiburgu, Križnome putu, i nad bezbrojnim podzemnim jamama.

Spomenik „Čiči Draži" u Vukovaru

Mene osobno ne iznenađuje ni sramežljiva ili nikakva reakcija političara i medija u Hrvatskoj protiv rehabilitacije ratnog zločinca Draže Mihailovića. Taj me nedostatak ogorčenja i prosvjeda ne iznenađuje jer je on morao doći od jugofila, četnikoida i mentalnih komunista koji se još uvijek nalaze na ključnim političkim i medijskim mjestima u Hrvatskoj. Osim toga, njihov um radi po načelu pojednostavljene podjele na fašiste i antifašiste, pri čemu on smatra da su oni prvi pripadnici demonske falange, a oni drugi pripadnici anđeoskih četa. Taj um sa dva pretinca ubraja u antifašiste ne samo četnike, te virtuoze krvavoga noža, nego i komuniste koji su radi 'svijetle budućnosti' ubacili u tamu masovnih grobnica nekoliko puta više zaklanih nego fašisti i nacisti zajedno.

Ono pak što me iznenađuje jest činjenica, da stranka koja je povela u Domovinskome ratu borbu za oslobođenje Hrvatske od velike Srbije, bira za koalicijskog partnera osobu , koja je za vrijeme toga rata podigla spomenik 'čiči Draži' u Vukovaru. Tada se prisjetim izreke oca domovine Ante Starčevića, da pošten narod ne može biti prijatelj svom tlačitelju.

Marko Barišić, novinar: Oživljavanje velikosrpske ideologije

Barišić„Pokušaj rehabilitacije četničkog pokreta i njihova vođe Draže Mihailovića, koji je u tijeku pred beogradskim sudom, nije samo revizija povijesti nego i pokušaj da se u novom vremenu, u 21. stoljeću, oživi propala velikosrpska ideologija kojoj je bio cilj uklanjanje nesrpskih naroda s prostora koji su bili zamišljeni kao dio srpskog imperija. Iza tog pokušaja stoje političke snage u Beogradu koje se ne mire s porazima koje je ta ideologija doživjela u ratovima koje je nedavno vodio Slobodan Milošević s ciljem stvaranja velike Srbije. Potpuno su poraženi u Hrvatskoj, NATO im je uzeo Kosovo, Crna Gora je otišla iz njihova zagrljaja dok su jedini uspjeh, kako je to nedavno istaknuo glavni ideolog te politike Dobrica Ćosić, ostvarili u BiH gdje su, unatoč počinjenom genocidu, dobili srpski entitet na skoro pola teritorija te države.

Te snage sada traže novu političku platformu na temelju koje bi provodili staru politiku 'kada se za to stvore pogodne okolnosti'. Komunistička ideologija nije im više prihvatljiva, na Miloševića se ne mogu oslanjati jer su tijekom njegove vladavine doživjeli neke od najtežih poraza, te su se okrenuli četnicima i Draži Mihailoviću. U tom konceptu četništvo bi valjda trebalo postati ključnim dijelom novog srpskog nacionalnog identiteta.

Tim snagama pritom očito nimalo ne smeta što je Draža svoj velikosrpski projekt provodio masovnim zločinima i ubojstvima Hrvata i Bošnjaka i to uz potporu, posebno u Dalmaciji, talijanskih fašističkih trupa koje su im pružale zaštitu. Slave ga, vjerojatno po istom modelu, po kojem se odaje priznanje Ratku Mladiću kojemu je najvažniji dio biografije masovno smaknuće više od osam tisuća zarobljenih Bošnjaka nakon zauzimanja Srebrenice.

Prijetnja susjedima

DražaS obzirom na to, rehabilitacija četnika i Draže Mihailovića, koja se u Srbiji provodi postupno već dulje vrijeme (prije dvije godine njegove osobne stvari izložene su u Vojnom muzeju pod patronatom državnih struktura) predstavlja izravnu prijetnju susjednim zemljama, a posebice Hrvatskoj i BiH. Njome se stvara politički oslonac za kasnije moguće neprijateljsko djelovanje prema tim državama s ciljem ugrožavanja njihove stabilnosti i u konačnici njihove teritorijalne cjelovitosti.

Stoga to ne može biti samo unutarnje pitanje Srbije, kao što ni eventualni pokušaj rehabilitacije nacizma, ne bi bio samo njemački problem nego svih naroda i država koje je ta ideologija pogodila. U tom smislu moraju ići reakcije vlasti u Hrvatskoj kao i onih u BiH.

Srbiji treba jasno dati do znanja, ali odmah a ne tek nakon eventualne sudske rehabilitacije, kako je riječ o neprihvatljivom pokušaju da se jedan zločinački pokret koji je u svojoj biti imao samo jedan cilj - fizičku eliminaciju nesrpskih naroda - amnestira od tih zločina i prikaže kao navodno domoljubna grupacija koja je nesretno završila na gubitničkoj strani u vrtlogu Drugoga svjetskog rata.

Diplomatski potezi

Ako se službeni Beograd ogluši na takve reakcije iz Zagreba i Sarajeva, Hrvatskoj i BiH stoje na raspolaganju i druge mjere, poput poduzimanja diplomatskih poteza, kao i internacionalizacija tog pitanja. Svoj dio odgovornosti u vezi s rehabilitacijom tog kvislinškog pokreta ima i Bruxelles koji je kazao da će pomno pratiti što se u vezi s tim događa, a ni Hrvatskoj, kada sredinom sljjedeće godine postane član Europske unije, ne bi bilo prihvatljivo podržavati ulazak Srbije u tu asocijaciju s Dražom kao nacionalnim junakom i pomilovanim četnicima. U tom smislu jasno treba dati do znanja da će koristiti mehanizme koji će joj tada stajati na raspolaganju ako Srbija nastavi s tim procesom.

Svaka drukčija politika koja bi se u vezi s tim vodila, ograničimo se sada na Zagreb, bila bi zabijanje glave u pijesak pred nadolazećom opasnošću. Podsjećala bi na one famozne zagovornike 'hrvatske šutnje' u vrijeme dok se Milošević spremao na svoje osvajačke pohode. Da je bilo po njima, Milošević bi uspio u svom naumu, ali nije jer mu se suprotstavila organizirana hrvatska država koja ga je na kraju i diplomatski i vojno porazila. Slično treba i sada postupiti kada je riječ o četnicima i Draži. Bolje danas spriječiti rehabilitaciju tog zločinačkog pokreta makar i diplomatskim ratom kako sutra ne bi došao u priliku postati oružanom prijetnjom".

Marija Slišković, predsjednica udruge „Žene u Domovinskom ratu": Državno vodstvo nema odgovor na političku agresiju

„Svi postupci države Srbije imaju konstantu. Njihova politika je osmišljena i provodi se u interesu države i naroda. Naše gledanje, naše mišljenje, sudovi s tim nemaju veze. Pa neće valjda pitati Hrvatsku sviđa li joj se ili mogu li je provoditi. Svjedoci smo početka rata 1991.g., njihove oružane agresije, ali smo i svjedoci njihove političke agresije. Narod nije prihvatio agresiju i govor oružja, prihvatio se i zajednički obranio i sačuvao današnje prostore RH. Na političku agresiju državno vodstvo nema odgovor, a narod je iskazao umor. Srbiji je ostavljen prostor za djelovanje.

Već su 1991.g. na Vojnom sudu podigli optužnicu i u kolovozu 1992.g. završili s osuđujućim presudama braniteljima i civilima Vukovara, čak i sa smrtnim presudama. S naše strane ništa nije poduzeto u pravcu tih presuda i oni danas s tim istupaju legitimno. Svakako je Veljko Marić žrtva osmišljene srpske politike i hrvatske neodgovornosti svih uključujući i branitelje.

Hrvatska nije učinila ni ono što joj je dužnost po međunarodnom pravu, pokrenuti procese protiv počinitelja ratnih zločina koji su počinjeni nad njenim narodom, posebno tijekom 1991.g. U to vrijeme Hrvatskom su harale četničke horde, ponosno vođene raznim vojvodama. Bilo je to vrijeme kada je Hrvatska mogla puno učiniti posebno u odnosu na falsificiranja događaja iz Drugog svjetskog rata.

Uhititi četnike koji hodaju Vukovarom

vukvoarNa žalost povijesna činjenica da nismo imali svoju državu, da nemamo znanja u upravljanju, činjenicu da ni narod a ni oni koji je vode nisu svjesni odgovornosti svakog postupka i svakog propusta. Bavim se žrtvama iz Domovinskog oslobodilačkog rata i meni nije prepreka Srbija već nezainteresiranost od žrtve do državnih institucija. Bilo bi neodgovorno da se tako odnosimo i prema tuđem stradanju.

O Draži Mihailoviću smo u vrijeme našeg školovanja učili da je bio zločinac, da su četnici bili zločinci, da su počinili mnoge zločine. Uvjerena sam da se u vezi povijesne istine nije ništa promijenilo. Događa se politička promjena, želja da se Srbiju pretvori u zemlju mirotvorstva, antifašizma, zemlju koja nikoga nije napadala, uvijek je bila stup obrane od fašizma. Mudro smišljeno i očito pokrenuto u pravi trenutak krize osmišljene politike u cijelom svijetu. Hrvatska nema odgovor kao da je se to ne tiče. S druge strane naši političari koji imaju liderske ambicije govore nam da će Hrvatska postati lider regije. Kontradiktorne stvari, pa neće prepustiti liderstvo Hrvatskoj u kojoj su još aktualne političke brojke ubijenih u Drugom svjetskom ratu, a to pravo oduzeti jednoj mirotvornoj antifašističkoj Srbiji. Hrvatska ne mora slati protestne note, na njih će se Srbija oglušiti kao i međunarodna zajednica.

Hrvatska mora dati pravni odgovor. Zaštititi zemlju i narod pokretanjem svih procesa protiv počinjenih zločina nad narodom i zemljom. Pohapsiti četnike koji se slobodno šeću Vukovarom. Hrvatska ima elemente pozabaviti se sa Srbijom i počinjenim zločinima njenih građana na prostoru Hrvatske i ne dati joj miran prostor falsificiranja povijesne istine.

Hoće li to Hrvatska učiniti? Teško, dok nam političari nemaju državnička znanja, dok akademici nisu uočljivi, dok branitelji dozvoljavaju da nisu faktor izgradnje zemlje u miru, dok su žrtve nezainteresirane za pravdu, dok smo svi odustali od sebe. Rezultat svega toga je politički agresivna Srbija na koju nitko ne daje odgovor. Srbija ima konstantu, traži rehabilitaciju Draže Mihailovića i obranu sa slobode, kako izjavljuje Ministar unutarnjih poslova Srbije, četniku i vojvodi današnjih dana, Vojislavu Šešelju".

Damir Borovčak, publicist: S posljedicama ovakve 'hrvatske' politike susrest ćemo se još zloslutnije u skoroj budućnosti.

Borovčak„U srpnju 2009. godine prošla je nezapaženo vijest kako srpski četnički pokret do 2019. godine planira obučiti sto tisuća četnika. Obuku će provesti 'eminentni srpski intelektualci iz tzv. republike srpske, Srbije, Crne Gore i Makedonije'. Srpski četnički pokret registriran je tada kao nevladina udruga građana u Trebinju, koliko god to nevjerojatno zvučalo. Za predsjednika Inicijativnog odbora izabran je srpski četnički vojvoda Siniša Vučinić, inače pripadnik Srpske radikalne stranke. 'Jedan od osnovnih ciljeva pokreta biti će njegovanje i baštinjenje četništva kao najznačajnije i najsvjetlije srpske tradicije i promocija četništva kao ideologije budućnosti', rekao je Vučinić. U cilju ostvarenja obuke u Trebinju, Banja Luci i Istočnom Sarajevu najavio je osnivanje nastavnih centara u kojima će se 'vršiti edukacija omladine od 16 do 22 godine'. Cilj je godišnje obučiti oko 10 tisuća mladih četnika. Vlasti BiH tada nisu reagirale na osnivanje ovog pokreta iako je on trebao biti zabranjen, kao zločinački i protuustavan.

U studenom 2011. na 16. godišnjicu potpisivanja Daytonskog sporazuma, Banjom Lukom su marširali pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta u povodu obilježavanja 93. godišnjice ulaska srpske vojske u Banja Luku 1918. godine. Organizator skupa, kojem su sudjelovali pripadnici četničkog pokreta, bio je Odbor za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova vlade tzv. republike srpske. Članovi pokreta su marširali noseći prepoznatljive uniforme i zastave, nakon čega su položili cvijeće na grob Svetog Pantelije. Za Srbe poginule u Prvom svjetskom ratu služena je misa u crkvi Svete Trojice, pisao je tada Sarajevo-x portal. Parlament BiH, zbog protivljenja stranaka iz tzv. republike srpske, nikada nije usvojio Zakon o zabrani djelovanja fašističkih i neofašističkih organizacije. Tako su četnici mogli marširati gradom iz kojeg su 1992. i 1993. godine protjerane gotovo sve bošnjačke i hrvatske obitelji, koje se nikada nisu vratile u svoje domove.

Izdaja hrvatski nacionalnih interesa

Tadić JeremićU Bruxelellesu je prošli tjedan, 23. ožujka, srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić odbio komentirati postupak rehabilitacije četničkog vođe Draže Mihailovaća, kazavši da je to unutarnja stvar Srbije. 'To je prije svega unutarnje, iznimno delikatno pitanje u Srbiji i ne bih o tome raspravljao izvan svoje zemlje', odgovorio je Vuk Jeremić na novinarsko pitatnje kako bi se eventualna odluka Višeg suda u Beogradu o rehabilitaciji Draže Mihailovića odrazila na odnose s Hrvatskom. Na dodatno pitanje kakvu bi poruku Srbija poslala svijetu ako rehabilitira Mihailovića, Jeremić je bahato odgovorio: 'dođite u Beograd pa ćemo onda o tome pričati'.

Dok Jeremić tvrdi kako je rehabilitacija Mihailovića samo njihova stvar, u Beogradu je potvrđena prvostupanjska presuda Veljku Mariću, hrvatskom branitelju za događaj koji se dogodio u listopadu 1991. u Hrvatskoj, na području Grubišnog Polja. Marić se teretio da je kao pripadnik hrvatskih oružanih postrojbi, 77. grubišnopoljskoga samostalnog bataljuna, u akciji u selu Rastovac 31. listopada 1991. počinio ratni zločin. Marić je i dodatno optužen po optužnici koja tvrdi da je tijekom oružanih sukoba na grubišnopoljskom području između srpskih paravojnih snaga i hrvatskih postrojbi u akciji 'Otkos' u rujnu i listopadu 1991. opljačkano i spaljeno više od 30 sela. Tako je srpsko tužilaštvo počelo brinuti i o većem broju hrvatskih naselja!? Podsjetimo se, operacija 'Otkos' bila je jedna od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Izvedena je na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije, od 31. listopada do 4. studenog 1991. godine. Oslobođen je okupirani dio Bilogore, oko 300 četvornih kilometara s ciljem prestanka neprestanog granatiranja hrvatskih mjesta i ugrožavanja vitalnih prometnica. Hrvatsko pravosuđe početkom suđenja podnijelo je Beogradu zahtjev za izručenjem Veljka Marića Hrvatskoj, no sudovi u Beogradu taj su zahtjev odbili. Tako se ostvario apsurdan presedan u kojem Srbija presuđuje hrvatskom branitelju za vojno-redarstveno oslobađanje hrvatskih prostora na području srpsko-četničke okupacije i djelovanja.

Komentar svemu tome? Četništvo se rehabilitira, hrvatski se branitelji sude u Beogradu, a srbijanski ministar vanjskih poslova poručuje 'dođite u Beograd pa ćemo onda o tome pričati'. Zar hrvatski političari vjeruju da će prešućivanjem i podilaženjima postići kajanje, promjenu srpske politike i tako doći do pomirenja? Takav stav hrvatske politike ne može se više nazivati zabludom, nesnalaženjem ili nepoznavanjem uzroka i posljedica četništva. Radi se o nečuvenoj izdaji pravde, ignoriranju povijesnih uzroka i posljedica, izdaji hrvatskih nacionalnih interesa i u konačnici ugrožavanju hrvatske države. S posljedicama ovakve 'hrvatske' politike susresti ćemo se još zloslutnije u skoroj budućnosti".

Damir Pešorda, književnik: Neodgovorna hrvatska vlast

pešorda„Vaše pitanje me zapravo rastužuje. Da imamo imalo odgovornu vlast, ne bi uopće bilo potrebe da se ono postavlja. Pitanje rehabilitacije četništva trebao bi postavljati Josipović Tadiću, a ne Dijanović Pešordi. U tom slučaju Dijanović i Pešorda mogli bi eventualno u kojem tekstu pohvaliti državničko ponašanje našeg predsjednika, koji je događanje u Srbiji osudio barem onoliko oštro koliko i ustaštvo u Knessetu te najavio preispitivanje odnosa sa Srbijom, trenutni prekid svih zajedničkih političkih projekata, a i priprijetio da će hrvatska potpora srpskom ulasku u EU izravno ovisiti o tome hoće li Srbija ''četničkoj zmiji' satrti glavu. To bi bilo europsko, antifašističko i dosljedno ponašanje. Dosljedno u smislu onoga stava i onih vrijednosti za koje se Josipović deklarativno zalaže. Ja osobno taj stav i te vrijednosti ne dijelim s predsjednikom, ali bih pozdravio njegovu dosljednost. Osobno držim da je rehabilitacija četništva unutarnja stvar Srbije, ali pod uvjetom da Hrvatska s tom i takvom Srbijom nema ništa osim strogog viznog režima i minimalnih diplomatskih odnosa. Koje obavlja veleposlanstvo u Bukureštu ili Prištini. No, rekoh već, da imamo odgovornu vlast, ovakva pitanja bila bi suvišna. Ali vrijedi i to da ne bismo imali neodgovornu vlast, da smo sve ove godine bili zreli i odgovorni građani i birači.

Pomoći konkretno

Što se tiče tužnog slučaja branitelja Veljka Marića, mislim da za njega ništa korisno nije učinila ni bivša ni sadašnja hrvatska vlast. Kako stvari stoje, ne namjerava se ništa ni učiniti. Vlast zbog toga treba stalno prozivati, ali važno je da svi oni koji se suosjećaju s utamničenim braniteljem učine i nešto konkretno, nešto što mogu i sami, bez države. Koliko znam, na HKV-u je objavljen telefonski broj i račun gospođe Marić. Ako ne možemo utjecati na Milanovića ili Josipovića da poduzmu nešto na državnoj razini, možemo uplatiti određeni iznos na taj račun i tako barem pripomoći da Marićeva obitelj materijalno ne oskudijeva".

 

Davor Dijanović

 

Pon, 22-10-2018, 17:39:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).