Karijera prof. dr. Ive Josipovića kada se zagrebe lak na površini

Približava se drugi krug predsjedničkih izbora, i prema anketama u vodstvu je prof. dr. Ivo Josipović. U javnosti mediji o njemu stvaraju sliku kao o istaknutom znanstveniku iz područja prava - sveučilišnom profesoru, i skladatelju, te kao o čovjeku čistog morala i prošlosti, bez afera. Uostalom, sam Josipović na internetskoj stranici svoje kampanje za sebe kaže: ”Sveučilišni sam profesor, saborski zastupnik i skladatelj. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predajem Kazneno procesno pravo, Međunarodno kazneno pravo i Prekršajno pravo. Član sam više domaćih i međunarodnih pravničkih i umjetničkih udruga. Objavio sam 85 znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim časopisima i napisao oko 50 skladbi koje izvode eminentni hrvatski i strani umjetnici.” Ukratko, po svemu navedenom izgleda da se radi o istinskoj vertikali hrvatskog društva. No, kad se raščlane sastavnice životopisa Ive Josipovića, postaje jasno da je istinito jedino ono što bi trebalo biti najmanje važno za predsjednika države, a to je njegov hobi – glazba. Ostale dvije odrednice Ive Josipovića, znanstvena (sveučilišna) karijera i neokaljanost teško da mogu proći imalo objektivnu recenziju.

U svojoj biografiji Ivo Josipović uopće ne spominje svoje djelovanje izvan matične kuće (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu) u devedesetim godinama. U televizijskom sučeljavanju s Milanom Bandićem priznao je ipak da je protiv njega donesena prvostupanjska presuda prema kojoj je dužan vratiti novac koji je izvukao iz Komercijalne banke kroz Štedno-kreditnu zadrugu Zlatica. No, prokomentirao je to riječima da ako on i ne vrati izvađeni novac, da nitko ne će izgubiti niti kune, budući da će zadruga dobiti novac od banke. Dodao je da su i drugi hrvatski građani na taj način vadili svoj novac, što je, osim što je neistinito i vrlo licemjerno. Naime, ogromna većina građana nije sjedila u Upravnom vijeću te štedno-kreditne zadruge (poznate i po «Kregarovom kreditu», dakle po kreditima koje su određeni ljudi bliski upravi štedionice dobivali pod višestruko povoljnijim uvjetima od običnih smrtnika). Osim toga, ta je štedionica osnovana kapitalom udruge građana Posmrtna pripomoć, u čijem su Nadzornom odboru sjedili, između ostalih, pogodite tko? Ivo Josipović i Josip Kregar. To što je koliko se zna protuzakonito da neprofitna organizacija, kakva je Posmrtna pripomoć, osniva kao tvrtke kćeri profitne tvrtke kao što je štedno kreditna zadruga Zlatica je, valjda, sitan previd Nadzornog odbora i uvaženih profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Došli smo tako i do znanstvenog opusa dr. Ive Josipovića. Već sam pogled na deset priznanja i nagrada koje je on dobio ukazuje na nelogičnost: od tih 10 nagrada 9 ih je vezano uz glazbu, a onu preostalu, desetu, prof. dr. Ivo Josipović dobio je još kao student - Rektorovu nagradu za najboljeg studenta Pravnog fakulteta 1978. godine. Dakle, istaknuti pravni stručnjak nije dobio niti jedno priznanje za rad u svojoj struci, pravu.

Osim priznanja, postoje i znanstveni i stručni članci kao važno mjerilo znanstvene kvalitete nekog znanstvenika. Prof. dr. Ivo Josipović u svojoj biografiji tvrdi: ”Objavio sam 85 znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim časopisima”. Zaista se radi o lijepom broju radova. No, uvidom u baze podataka o objavljenim radovima dobije se temeljitija, i bitno drugačija slika o znanstvenom opusu jednog redovnog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Najprije smo zavirili u bazu Web of science (Web of knowledge, http://isiwebofknowledge.com/), najopsežniju bazu znanstvenih radova u svijetu. U nju su uključeni svi radovi objavljeni u časopisima koji se referiraju u bazi Current Contents (CC). Ukratko, CC časopisi su oni koji izlaze redovito, i koji radove njima poslane uredništvo časopisa šalje priznatim stručnjacima određenog područja na (anonimnu) recenziju, ili na više njih. Od 85 radova Iva Josipovića u tu, visoku kategoriju, ulaze samo 2, oba iz muzikologije, dakle, niti jedan iz osnovne struke profesora Josipovića.

Slijedeća baza podataka koju smo pregledali je Hrvatska znanstvena bibliografija, koja navodi sve radove pojedinih znanstvenika od 1996., svrstane prema vrstama radova. Tako nalazimo da je prof. Josipović objavio:

Autorske knjige (3)

Uredničke knjige (1)

Poglavlja u knjizi (10)

Znanstveni radovi u drugim časopisima (3)

Radovi u postupku objavljivanja (1)

Ne ćemo, i ne možemo detaljno ulaziti u svaki od navedenih radova, već ćemo samo izdvojiti nekoliko «sitnica» koje odmah upadaju u oči. Od tri autorske knjige, prva je samostalni uradak prof. Josipovića u izdanju njegovog matičnog Pravnog fakulteta. Preostale dvije istog su naslova, od istih autora, isti je izdavač, ista godina objavljivanja. Kad se pogleda opširniji prikaz tih knjiga, uoči se jednak broj stranica, slične ključne riječi, ali i posve identični ISNB broj za obje knjige, što znači da se radi o istoj knjizi. Pregledom poglavlja u knjizi može se vidjeti da je stvaran broj manji od 10, ima tu istih radova (3 i 4, odnosno 9 i 10), te radova od kojih je jedan prijevod drugog na engleski (6 i 7). Posebice su dojmljivi izdavači knjiga u kojima se nalaze ta poglavlja. Primjerice, građanske udruge (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava), koje zasigurno nemaju nezavisne recenzente za radove koje objavljuju. Među izdavačima su i Pravni fakultet u Zagrebu, Inženjerski biro Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Od 3 znanstvena rada u drugim časopisima, radovi 2 i 3 predstavljaju isti rad na hrvatskom, odnosno engleskom jeziku (najvjerojatnije se radi o dvojezičnom časopisu).

Jasno nam je da je pravo u nekoj mjeri «nacionalna» znanstvena disciplina, i da će stoga znatan udio radova biti objavljen u časopisima i knjigama domaćih izdavača. Kod prof. Ive Josipovića je, međutim, zanemariv udio radova koji su prošli bilo kakvu recenziju. Osim toga, usporedili smo Josipovićev znanstveni opus na temelju ovdje analiziranih baza znanstvenih djela, Web of Knowledge (Web of Science) i Hrvatske znanstvene bibliografije, s opusom nekih drugih redovitih profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu. Usporedba je porazna za prof. Josipovića. Neki njegovi kolege imaju nezanemariv broj CC radova (dakle, radova visoke kategorije), da o ostalim radovima i ne govorimo.

Na službenoj internetskoj stranici Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (www.pravo.hr) može se vidjeti i popis djelatnika. Mnogi su djelatnici na svoju stranicu tog popisa stavili, a što bi drugo, popis svojih radova, znanstvenih, stručnih, ostalih. Prof. Ivo Josipović nije iskoristio tu priliku. Možda tada ne bi broj njegovih radova u njegovim biografijama varirao od «pedesetak» do najnovijih 85, kako je napisao na svojoj internetskoj stranici kampanje. A da nije možda zgodno i sakriti poneki rad? Pogotovo sada u predsjedničkoj kampanji? Ma ne, ne bi to učinio predsjednički kandidat koji se zalaže ne za pravdu, već za Pravdu, koji je veliki borac za čiste račune i protiv korupcije – naravno da se ne može boriti protiv sebe samog – i koji kaže da država treba čuvati branitelje kao što su oni čuvali nju. Tako, dok su branitelji svojim životima čuvali Hrvatsku, Ivo Josipović se bavio znanstvenim radom, pa je objavio, 1994. godine, i članak pod naslovom:

Međunarodni tribunal za ratne zločine počinjene na teritoriji nekadašnje Jugoslavije: Osvrt na rezoluciju Saveta bezbednosti br 827/1993.

Uostalom, da nam se ne prigovori da smo članovi obavještajnog podzemlja koje izmišlja gadosti o njemu, a s kojim će se obračunati, kako je to prof. Josipović nedavno javno rekao, prenosimo poveznicu na stranicu (http://scindeks.nb.rs/article.aspx?artid=0022-60849401013J) iz Srpskog citatnog indeksa:

Dakle, Ivo Josipović 1994. godine objavljuje članak, na srpskom jeziku, u Jugoslovenskoj reviji za međunarodno pravo. U potpisu članka izostavio je Republika Hrvatska, iako smo već tri godine bili priznata država. Vrijeme je to rata, kad nismo imali diplomatske odnose s državom u kojoj je izlazio taj časopis, kad nam je vojska te države radila o državi i glavi. I, što je autor ovog teksta podebljao u prenesenom Sažetku, za Ivu Josipovića se nije radilo o prostorima bivše Jugoslavije, već o jugoslovenskim prostorima. Nije to tek nevina pogrješka. Ivo Josipović je ipak pravnik. A oni brzo shvate i znaju važnost preciznog izražavanja. Jednostavno, Ivo Josipović 1994. po ovome što vidimo nije eksplicitno priznavao Republiku Hrvatsku, za njega su to bili „jugoslovenski prostori”. Priznaje li ju danas? Strah nas je odgovora na to pitanje.

D. J. L.