Godinama slušamo priče s najviše razine o pokradenoj Hrvatskoj i milijardama koje su iznesene u inozemstvo. Tragom pisanja dr. Branimira Molaka i na ovom Portalu, i nakon pojave predsjednika Inine Uprave Tomislava Dragičevića pred milijunskim auditorijem u središnjem Dnevniku HRT-a, odlučili smo se ponovo vratiti temi hrvatskog plina u Jadranu. Naime, prema onome što smo skupili došli smo do zaključka da je predsjedniku Republike u potragama za nestalim milijardama dovoljno poslati svoga savjetnika umjesto u Beč u sjedište Ine, Avenija V. Holjevca 10, Zagreb, nepunih desetak kilometara od Predsjednikovih dvora. Tamo bi se gospodina Tomislava Dragičevića moglo pitati za razjašnjenje po čemu je ugovor između Ine i talijanske Eni dobar za Inu, još uvijek dobrim dijelom u hrvatskom vlasništvu, i zbog čega su hrvatski građani izviješteni u istom Dnevniku kako je talijanski partner Hrvatskoj prepustio navodno svoju polovicu proizvodnje iz polja u Sjevernom Jadranu. Na prvo pitanje, odnosno pitanju koliko je plinskih milijardi iz hrvatskog Sjevernog Jadrana prepušteno Italiji posvetit ćemo se prvo, dok ćemo se pitanju talijanske polovice trenutne proizvodnje pozabaviti u drugom posebnom prilogu.

Prvo što treba reći po pitanju plina u Jadranu je kako svatko razuman na ovom svijetu očekuje da će cijene naftnih energenata i plina s vremenom rasti, budući da se ne radi o obnovljivim izvorima energije - ako već nekome u Ini treba to posebno objašnjavati. Stoga, u svakoj računici treba uzeti u obzir da će cijena plina u prosjeku biti veća kako se svjetske zalihe smanjuju. Nije uzaludno najveća sila na svijetu, SAD, imala do nedavne krize s rekordnim cijenama nafte dugogodišnju potpunu zabranu eksploatacija nafte u svome priobalju. Nafta i plin predstavljaju strateške resurse - da se poslužimo tom među hrvatskom "elitom" posebno dragom riječju - koje bi svaka zemlja trebala nastojati sačuvati dok se razmjerno jeftino crpe najveća svjetska nalazišta. Jer, jednom kada nafte i plina ponestane, zemlje koje raspolažu s prirodnim rezervama bit će u strateškoj prednosti, a one koje ne raspolažu s prirodnim rezervama ne će biti u prednosti. Je li ovo dovoljno jednostavno obrazloženo ili treba ponoviti?

Pisanje nekih medija

Mnogi hrvatski mediji prenijeli su više ili manje opsežno podatke koje je javnosti podastro dr. Branimir Molak. Ukratko, on je ukazao na posebno štetni ugovor po kojem se talijanskoj strani plin iz hrvatskog dijela Jadrana izvozi  efektivno po 0,063-0,08 dolara po prostornom metru, dok se istovremeno ruski plin preko Ine uvozi u Hrvatsku (kada plinovodi preko Ukrajine nisu zatvoreni) uz cijenu od 0,22-0,24 dolara za prostornom metru (podatci za 2006. godinu). Podrobnosti vezane uz ovaj šokantni nerazmjer cijena opisane su u posebnom okviru uz ovaj članak. Također, u tom okviru može se više pročitati o tome čega ima a čega nema u reagiranju Ministarstva gospodarstva na pisanje medija o cijeni izvoza i uvoza plina u Republiku Hrvatsku. Ukupna šteta po hrvatsku stranu do koje je došao dr. Branimir Molak i neki mediji procijenjena je na više milijardi dolara.

Što kaže talijanska Enija

Na Internetu se lako mogu naći godišnja izvješća talijanske Eni, bišeg Agipa, u kojima su obuhvaćena i nalazišta u Hrvatskoj. Kao što je i za očekivati, brojke koje talijanska kompanija navodi konzistentne su iz godine u godinu i nema im razloga ne vjerovati. U godišnjem izvještaju iz 2003. napisano je kako je Eni zajedno s hrvatskom nacionalnom kompanijom Ina potpisala zajedničku eksploataciju nalazišta plina u Hrvatskoj. Navodi se kako na otkrivenim poljima plina (Ivana, Ika, Ida, Anamarija i Marica) odgovaraju rezervama od 20 milijardi kubičnih metara plina.

U nastavku se također navodi podrobnije koju infrastrukturu treba izgraditi i zaključuje kako ukupna investicija koju hrvatski i talijanski partner dijele pola-pola iznosi 320 milijuna eura, odnosno oko 400 milijuna dolara po tečaju na kraju 2003. godine. Dakle, talijanska ulaganja za spomenuta polja plina iznosila bi oko 200 milijuna dolara, dok je ukupna vrijednost nalazišta po cijeni od 15 centi po kubično metru plina iznosi oko 3 milijarde dolara. Naravno, cijena od 15 centi po kubičnom metru plina koju smo iskoristili za ovaj račun danas je potpuno nedostižna i u budućnosti samo može biti viša. Primjerice, cijena ruskog plina danas iznosi 45 centi po kubičnom metru, što je tri puta više. Odnosno, uz 45 centi po kubičnom metru 20 milijardi kubičnih metara plina u hrvatskim plinskim poljima vrijedilo bi oko 9 milijardi dolara.

Inina publikacija

"Energijo, imaš žensko ime" - spretno je izabrani naslov Inine publikacije s kraja 2008. kojim se naglašava jednostavna činjenica kako energetska budućnost Republike Hrvatske dobrim dijelom ovisi o plinskim poljima u Jadranu, a koja sva nose ženska imena. U ovoj se publikaciji opširnije opisuje stanje s istraživanjima plinskih nalazišta u hrvatskom dijelu Jadrana, kao i o napretku u eksploataciji i izgradnji infrastrukture.

Podatak koji je nas posebno zanimao je što određuje ugovor s talijanskom Eni, odnosno koji je točno omjer podijele hrvatskog plina između Ine i Eni. I našli smo ga, pa ga ovdje izdvajamo: "...Ugovor je predvidio da se (talijanski) udjel u proizvodnji postupno smanjuje, što bi u konačnici, na razini cjelokupnog trajanja eksploatacije jadranskog plina, značilo podjelu u omjeru oko 70:30 u korist hrvatske strane".

Može se dakle zaključiti, barem što se tiče polja Ivana, Ika, Ida, Anamarija i Marica, kako će od 20 milijardi kubičnih metara plina talijanskoj strani u konačnici pripasti oko 7 milijardi kubičnih metara. To je uz cijenu od 15 centi po kubičnom metru odgovara vrijednosti oko milijardu dolara, ili po današnjoj cijeni ruskog plina od 45 centi po kubičnom metru vrijednosti oko 3 milijarde dolara. Drugim riječima, po ovom što smo uspjeli sakupiti iz i svima drugima dostupnih podataka, za uloženih 200 milijuna talijanska će strana na hrvatskom plinu zaraditi najmanje jednu pa na gore milijardi dolara, ovisno kojom brzinom bude crpila svoj dio ugovora.

Najkraće: za ulog od 200 milijuna dolara (bez kamata) Eni je dobila oko 7 milijardi kubičnih metara hrvatskog plina, što odgovara cijeni od oko 3 centa po kubičnom metru.

Za ovako sklopljen posao predsjednik Inine Uprave Tomislav Dragičević u Dnevniku HRT-a pred nekoliko dana rekao je kako Ina i talijanski Eni koji zajednički rade u sjevernom Jadranu imaju dobar, kvalitetan ugovor te kako Eni plin sa sjevernojadranskih polja dobiva na temelju ulaganja u taj projekt. Nema što, stvarno dobar i nadasve kvalitetan ugovor, samo se postavlja pitanje za koga?

Umjesto zaključka

I što reći na kraju? Valjda jedino da nas ne bi čudilo da predsjednik Inine Uprave Tomislav Dragičević bude uskoro u izboru talijanske Eni proglašen menadžerom godine i da hrvatski visokotiražni mediji o tome izvijeste na svojim naslovnicama uz popratne hvalospjeve. Bio bi to još jedan tipičan primjer "vrhunskog hrvatskog menadžmenta" koji je još jednom uspio zadužiti Hrvatsku za ovo i još mnoga buduća pokoljenja.

M. M.

PRILOZI

Hrvatska svoje izvore plina predala Talijanima, od kojih sada traži milost 

Koncesijski ugovor potpisan bez javnog natječaja i odluke Hrvatskog sabora između Ine i Enija 1996. godine osigurao je talijanskoj tvrtki na temelju ulaganja od oko 320 milijuna eura polovicu proizvodnje plina koji daju eksploatacijska polja Sjeverni Jadran i Marica za samo 6 centi po prostornom metru plina.

Takva cijena primjenjivala se od početka proizvodnje do kraja 2006. godine, što potvrđuje i izvješće Ministarstva gospodarstva o energetici za 2006. godinu iako je u međuvremenu tržišna cijena ruskog plina, koji kupuju i Italija i Hrvatska, dosegla više od 25 centi po prostornom metru u 2006., a danas je gotovo 50 centi. 

U ime Ine ugovor s Agipom, kako se Eni tada zvao, potpisao je Andrija Kojaković, tadašnji predsjednik Uprave Ine, u nazočnosti premijera Zlatka Mateše i Hrvoja Šarinića, koji je tada bio predsjednik Nadzornog odbora Ine. Ugovorom je Eni osigurao dobavu 2 milijuna prostornih metara plina dnevno na rok od 25 godina, koliko traje koncesijski ugovor. Ugovorom je definirano da za 90 milijuna eura bude izgrađen i plinovod između plinskih polja i Hrvatske.

Koncesijski ugovor je bio i ostao tajan te ga Ina skriva iza formulacije poslovna tajna, zbog čega međusobni odnosi Ine, koja je od države prvotno dobila koncesiju, i Enija, koji je uložio u istraživanje i proizvodnju, nikada nisu rasvijetljeni.

Feral Tribune je 2006. godine pisao kako je Krunoslav Vitanović, koji je u pismu upućenom austrijskom pravosuđu 2003., koje je tada istraživalo tajne račune Hrvatske u Austriji, optuživao državni vrh za primanje mita u iznosu nevjerojatnih 4 milijarde dolara od Enija za sklapanje štetnog koncesijskog ugovora.

Feral je tada osim spornih 6 centi za prostorni metar plina u pitanje dovodio i koncesijsku naknadu Hrvatskoj za eksploataciju rudnog bogatstva od 2,5 posto, koja vrijedi i danas, iako je u europskim državama uvriježena naknada od najmanje 12 pa do 20 posto.

Potpredsjednik Vlade Damir Polančec najavio je u razgovoru za Business.hr kako će se ta koncesijska naknada u Hrvatskoj postupno dizati idućih godina usporedo s postupnim usuglašavanjem cijene plina s tržišnom vrijednosti, no pitanje je može li se koncesijska naknada dizati i zajedničkom poduzeću Ine i Enija Inagipu, kojem je ugovorom vjerojatno zagarantirana zaštita od samovoljnog dizanja naknade.

Uglavnom, konzervativna procjena gubitka koji je Hrvatska pretrpjela zbog povlaštene cijeni Eniju od 6 centi na 25 godina procijenjena je na vrtoglavih 1,6 milijardi dolara, i to samo u slučaju da tržišna cijena plina iznosi danas već nedostižnih 15 centi po prostornom metru plina. S cijenom Gazpromova plina i neostvarena zarada na plinu raste, no pitanje je nije li od 2006. cijena plina po kojoj se iz Hrvatske opskrbljuje Italija već usuglašena s tržištem. Nažalost takvi podaci za sada ostaju skriveni od hrvatskih građana.

Polančecovo ministarstvo demantira Molaka  

Ministarstvo je, naime, reagiralo na članak u današnjem Večernjem listu pod naslovom "Hrvatska proizvodi više plina nego što joj treba" u kojem se uz tu tvrdnju, kako se navodi u članku, neovisnog stručnjaka Branimira Molaka potkrepljuje podacima iz spomenute publikacije.

"Energija u Hrvatskoj 2006." godišnja je publikacija Ministarstva gospodarstva koja se, kako navode iz tog resora, kao javni i svima dostupni dokument nalazi i na Internetskim stranicama Ministarstva. 

Iz Ministarstva također ističu kako je u toj publikaciji razvidno i detaljno navedena bilanca plina - proizvodnje, uvoza, izvoza i potrošnje za 2006. godinu, a ne, kako je navedeno u spomenutom članku, za 2008. godinu.

"Količina ruskog plina koja se uvozi u Republiku Hrvatsku je dakle u 2006. pokrivala 40 posto ukupne potrošnje, odnosno uvezli smo 1,127 milijardi prostornih metara plina od 2,88 milijardi prostornih metara plina koliko je iznosila potrošnja u toj godini.

Iste godine je temeljem dugoročnog ugovora između Ine i talijanske tvrtke ENI izvezen plin kao naknada za dio investicija koje je ENI uložio u istraživanje i privođenje plinskih polja u eksploataciju u sjevernom Jadranu u količini od 895,6 milijuna prostornih metara. Ovaj ugovor ima karakter komercijalnih bilateralnih ugovora i kao takav zasnovan je na tržišnim odnosima, kao i plin koji uvozimo iz Ruske Federacije", kaže se u priopćenju.

Iz Ministarstva reagiraju i na dio teksta vezano za cijene, odnosno na iznesenu tvrdnju kako je plin izvezen u Italiju po višestruko nižoj cijeni nego je on uvezen iz Rusije. "U publikaciji 'Energija u Hrvatskoj 2006.' navedene su cijene plina za krajnje kupce te cijene transporta plina na teritoriju Republike Hrvatske. U navedenoj publikaciji ne nalaze se cijene iz bilateralnih komercijalnih ugovora niti Ministarstvo može utjecati na tržišne odnose i tržište plina.

Ministarstvo prati kretanja na tržištu i sukladno tome, a vodeći računa o domaćoj proizvodnji, odobrava maksimalne cijene za zaštićene kupce sukladno propisanim tarifnim pravilnicima", navodi se u priopćenju. 

Hina

Reagiranje na tekst „ Hrvatska proizvodi više plina nego što joj treba“ objavljen u Večernjem listu dana 8. siječnja 2009. godine 

Potaknuti pozivima građana i novinara, a s ciljem potpunog, jasnog i objektivnog informiranja javnosti, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva dostavlja sljedeće reagiranje odnosno ispravak informacija objavljenih u dnevnoj novini „ Večernji list“ autora Antonia Mandira na stranici 4. dana - 8.siječnja 2009. pod naslovom „ Hrvatska proizvodi više plina nego što joj treba“. Činjenice su sljedeće: „Energija u Hrvatskoj 2006. “ je godišnja publikacija koju izdaje Ministarstvo gospodarstva rada i poduzetništva kao javni i svima dostupni dokument koji se nalazi i na internetskim stanicama Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. U njemu je razvidno i detaljno navedena bilanca plina – proizvodnje, uvoza, izvoza i potrošnje za 2006.godinu a ne kako je u tekstu navedeno 2008.godine.

Količina ruskog plina koja se uvozi u Republiku Hrvatsku je dakle u 2006. pokrivala 40 posto ukupne potrošnje, odnosno uvezli smo 1,127 milijardi m3 plina od 2,88 milijardi m3 plina koliko je iznosila potrošnja u toj godini.

Iste godine je temeljem dugoročnog ugovora između INE i talijanske tvrtke ENI izvezen plin kao naknada za dio investicija koje je ENI uložio u istraživanje i privođenje plinskih polja u eksploataciju u Sjevernom Jadranu u količini od 895,6 milijuna m3. Ovaj ugovor ima karakter komercijalnih bilateralnih ugovora i kao takav zasnovan je na tržišnim odnosima, kao i plin koji uvozimo iz Ruske Federacije.

U publikaciji „Energija u Hrvatskoj 2006. „ navedene su cijene plina za krajnje kupce te cijene, cijene transporta plina na teritoriju Republike Hrvatske. U navedenoj publikaciji ne nalaze se cijene iz bilateralnih komercijalnih ugovora niti Ministarstvo može utjecati na tržišne odnose i tržište plina. Ministarstvo prati kretanja na tržištu i sukladno tome, a vodeći računa o domaćoj proizvodnji odobrava maksimalne cijene za zaštićene kupce sukladno propisanim tarifnim pravilnicima.

Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva - 8. siječnja 2009.

Osnovni podatci o dr. Branimiru Molaku

Autor se energetikom, upravljanjem u krizama ili izvanrednim stanjima, rizicima, zaštitom okoliša. bavi već dulje od trideset godina.

Branimir Molak je rođen je 1944. godine u Bjelovaru, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Zagrebu 1963. nakon čega se upisao na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, gdje je završio studij eksperimentalne fizike (smjer: nuklearna) 1967. Postdiplomski studij nuklearne i atomske fizike završio je na istom fakultetu obranom magistarskog rada "Polarizacija gama zraka u Rayleighovom raspršenju" 1970. godine. Disertaciju: "Doprinos izračunavanju maksimalnog iscrpka plinskog ležišta" obranio je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. Bio je to prvi obranjeni doktorat tehničkih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu i u bivšoj Jugoslaviji iz naftnog rudarstva - razrada ležišta (plin), a tada je bio i najmlađi doktor znanosti iz područja naftnog rudarstva.

Bio je zaposlen u Institutu "R.Bošković". Više od jedanaest godina radio je u INA Naftaplinu (istraživanje nafte i plina), a od početka rada NE Krško do slovensko-srpskog moratorija na gradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj, bio je inspektor RH za njenu sigurnost, zatim u Urbanističkom institutu Hrvatske (energetika u prostornom planiranju) i honorarno na fakultetima (PMF i RGN). Od početka rata 1991. angažirao se u obrani Hrvatske. Bio je posljednji ratni zapovjednik sustava obrane, zaštite i spašavanja civilnog stanovništva RH (pri MORH-u) sve dok sustav nisu razorili usred Domovinskog rata.

Bio je na brojnim specijalizacijama iz područja istraživanja i proizvodnje, te planiranja nafte i plina, nuklearne energetike, analize rizika, nuklearne sigurnosti i planiranja za slučaj kriza u mnogim zemljama. Sve boravke financirale su znanstvene i stručne ustanove iz svijeta (SAD, Francuska, Njemačka, UN...). Za svoje znanstvene projekte i stručne ili znanstvene radove nikada nije u Hrvatskoj dobio (a niti tražio) materijalnu potporu. Sudjelovao je kao od Europske zajednice pozvan ekspert (s izlaganjima) na najznačajnijim skupovima o energetici na Mediteranu (prirodni plin u Antibesu, električna energija u Rabatu) u organizaciji Mediteranskog centra za energetiku iz Sophie Antipolis (Francuska) i ECC (iz svake mediteranske zemlje po dva pozvana eksperta). U nekoliko navrata Shellov Razvojni institut nudio mu je zaposlenje. Godinu 1990. većim dijelom proveo je u arapskom svijetu radeći na razvoju proizvodnje nafte.

Osnovao je Hrvatsko društvo za prosudbu rizika i bio njegov predsjednik. U godinama 1991., 1992., 1994. 1995. i 2001. sudjelovao je (na poziv i trošak organizatora ili inozemnih znanstvenih ustanova) referatima na konferencijama Society for Risk Analysis (najznačajnija svjetska organizacija za pitanja rizika) u SAD i Njemačkoj. Godine 1991. boravio je u Washingtonu, gdje je u Federal Emergency Management Agency (američko ministarstvo za izvanredna stanja) održao predavanje o ratu u Hrvatskoj i prikupio brojne informacije za uspostavu što djelotvornijeg sustava zaštite i spašavanja u Hrvatskoj, koji je bio uspostavljen za rata u Hrvatskoj. Prilikom triju boravaka u Americi za vrijeme Domovinskog rata (1991., 1992., 1994.) zauzimao se za širenje istine o agresiji na Hrvatsku (izlaganja: u UN (New York), agenciji za zaštitu okoliša EPA (Cincinnati), Baltimoreu, San Diegu, novinski članci u SAD....). Poslije u tekstovima pripremljenim za Boston, Seattle i New Orleans zalagao se uz stručne teme i za iznošenje istine o Hrvatskoj.

Do sada je objavio više od 150 znanstvenih i stručnih radova iz područja: energetike, istraživanja i proizvodnje nafte i plina, nuklearne energetike, zaštite okoliša, analize rizika, upravljanja u krizama, nuklearne fizike, organizacije i primjene znanosti i rezultata istraživanja, te nekoliko knjiga samostalno ili u suradnji (ležišta plina, upravljanje u krizama, prilozi za Hrvatski nacionalni program Matice Hrvatske). Za neke od radova zainteresirali su se Shellov Razvojni institut, Američki ured za standarde, Oak Ridge NL (SAD), neki njemački instituti itd. Član je mnogih međunarodnih stručnih udruga. Nije član niti jedne političke stranke.

{mxc}