Što je u Hrvatskoj veleizdaja?

Tijekom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja održana je sveta misa u crkvi Svetog Ante u Kninu kojoj predsjednik Mesić nije htio nazočiti. U neku ruku, ova odluka je i za pozdraviti, budući da dosljedno slijedi politiku današnjeg predsjednika Republike Hrvatske, pa čemu biti dvoličan - ovako barem svi znamo na čemu smo. No, ipak, dosljednosti je nestalo u trenutku kada je trebalo i obrazložiti nedolazak na misu za Domovinu, pa je to objašnjeno činjenicom kako se "nitko iz Crkve nije ogradio od nedavnog uvodnog komentara Ivana Miklenića u Glasu Koncila u kojem se govori o 'veleizdajniku' s neizravnim aluzijama na Predsjednika Republike". Kao da je to prva misa s koje je današnji predsjednik Republike Hrvatske demonstrativno izostao. Ipak, pročitali smo pažljivo i neizravne aluzije u komentaru Ivana Miklenića od 21. lipnja, iz kojih nije baš bilo jasno kome se i zbog čega spočitava veleizdajstvo, zbog čega smo se onda još malo raspitali.

Prema našim spoznajama, sporan je sljedeći dio Miklenićevog komentara, odnosno njegova zadnja rečenica.

"Hrvatska javnost, osim onih koji prate crkvene medije i emisije o crkvenom djelovanju, uglavnom nije saznala za notu objavljenu sa zasjedanja Predsjedništva CCEE-a u kojoj se u trenucima blokade pristupa Hrvatske EU-u i borbe za ukidanje te blokade doslovno poručuje: »Okupljeni ovdje u Zagrebu nadamo se da će uskoro i Hrvatska moći biti dijelom Europske Unije.« Taj izraz nade i sasvim određenog roka, koji su supotpisali predsjednik CCEE-a kardinal Péter Erdő, ostrogonsko-budimpeštanski nadbiskup i primas Mađarske, te potpredsjednici CCEE-a kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, i Jean-Pierre Ricard, nadbiskup Bordeauxa, veoma je značajna diplomatska poruka onima koji oklijevaju ili blokiraju pristup Hrvatske EU-u, ali i vrijedna potpora nastojanjima Hrvatske na tom putu. Važno je upozoriti da je ta potpora iznesena neposredno nakon što je hrvatski visoki dužnosnik na veleizdajnički i krajnje sluganski način prema određenim političkim snagama zabio nož u leđa tim hrvatskim nastojanjima, pa je ta poruka iz Zagreba svojevrsni melem na tu ranu."

Dakle, radi se o tome da je predsjednik Mesić upravo u trenutku kada su Vladini dužnosnici u Ujedinjenim narodima nastojali ublažiti izvješće haškog tužitelja o nedovoljnoj suradnji s Hrvatskom, predsjednik Mesić na Brijunima organizirao susret s diplomatskim zborom. Tad je ustvrdio, naravno na posebno oduševljene pojedinih veleposlanika, kako nije u redu što se Vlada RH nedovoljno zalaže oko traženja topničkih dnevnika - nečega, što smo već puno puta rekli, ne postoji. Točnije, Mesić je rekao:

"Ako se već govori o tome čiji talac Hrvatska smije ili ne smije biti, onda ova zemlja u prvome redu ne smije biti talac pomanjkanja političke volje svoje vlasti da uradi sve ono na što je obvezuje Ustavni zakon o suradnji s Haškim sudom".

Time je predsjednik Mesić po ne znamo koji put, pokušao preko Haškog suda izvršiti pritisak na hrvatske dužnosnike, odnosno steći bodove kod nekih stranih čimbenika u zamjenu za slabljenje hrvatske pozicije. No, nije li upravo Stjepan Mesić svoj veliki povratak na političku scenu 2000. godine ostvario preko tajnog svjedočenja u haškoj sudnici, zbog čije objave su pojedini hrvatski novinari bili čak i uhićivani? Dakle, od Mesića ništa novoga.

Odgovor Mesiću u svezi njegovog istupa pred diplomatskim zborom u ime Vlade dala je svojedobno kroz posebnu izjavu za Hinu Jadranka Kosor, objasnivši da što se topničkih dnevnika tiče Hrvatska "ono što ima dati, a ono što nema ne može ni dati". Tadašnja potpredsjednica Vlade poručila je Mesiću kako je za Vladu "u najmanju ruku neobično da predsjednik države s vlašću, tko god se podrazumijeva pod tim, komunicira preko diplomatskog zbora". Miklenić je, dakle, u svom komentaru stvari samo pojednostavio, odnosno nazvao ih konkretnim imenom.

Sada ostaje jedino pitanje radi li se ili ne u slučaju predsjednika Mesića o veleizdajničkom načinu zabijanja noža u leđa nastojanjima hrvatskih dužnosnika za ulazak RH u Europsku uniju, odnosno, što se čini još važnijim, zabijanju noža u leđa obranama hrvatskih generala koje Republiku Hrvatsku i u ovom trenutku brane od monstruozne haške optužbe za zajednički zločinački pothvat? Onima koji će odgovoriti ovdje s ne, možemo tek još postaviti pitanje a što onda u Hrvatskoj uopće može imati karakter veleizdaje?

M. M.