Dnevnik Josipa Jovića - srijeda, 6. travnja - utorak, 13. travnja 2016.

Srijeda, 6. travnja 2016.

Gledam sinoć na HTV-u Satirikon. Gosti Tarika Filipovića su tri bračna para, kojima je zajednička karakteristika preudaja, odnosno preženidba. Profesor glazbe Darko Domitrović i njegova vjerna ljuba, njegovo nadanje i njegova bivša studentica Sandra Bagarić, sva onako prpošna, neobuzdana, prosta i brbljava, razvaljenih usta, s rukama i nogama u zraku. Nimalo damski. Onda je tu šutljivi Dino Rađa, kojemu je bilo pomalo neugodno, sa svojom Viktorijom, bivšom manekenkom. I na koncu sam Tarik, koji je ugostio u emisiji vlastitu suprugu, misicu Lejlu, kojoj je zatrebao valjda izlazak iz sjene, koja se, ne više tako lijepa, pojavila u širokoj žutoj haljini. Domaćin i gosti su se silom smijali vlastitim šalama i dosjetkama.

Ova emisija koja ide svakog utorka u 20 sati reklamira se kao dobar humor i vrhunska estetika. Zapravo, kao i svaka reklama, ova poruka želi sakriti bit. To je beskrajno loš humor i niska estetika s prizemnim, vulgarnim i neukusnim aluzijama i skečevima. Ne znam zašto se zove Satirkon kad od satire nema ni traga, osim što umišljene i isforsirane zvijezde ironiziraju same sebe. Vidjeli smo do sada uglavnom pretencioznog i nametljivog inače solidnog voditelja kvizova, lošeg glumca i nikakvog pjevača. Emisija koja je samo za nijansu bolja od one „bezvezne“, koja se tako nekako i zove i koja ide dan ranije u istom terminu. I jedna i druga promiču regionalne asove i veze, samo što je Danijela Trbović politički tendenciozna. Valjda je to relikt Radmanove ere? Ako su ovo udarne televizijske produkcije koje se uostalom prikazuju u elitnim terminima i to na prvom programu, onda je HTV zaista spao na niske grane.

Četvrtak, 7. travnja 2016.

Dokumentarac Bio je samo dobar san redatelja Branka Ištvančića i producenata Irene Škorić i Antuna Ivankovića JeanJean je odveden iz vukovarske bolnice, na smrt premlaćen u Hangaru i ubijen na Ovčari. Mogao se izvući kad je sve bilo već gotovo, ali nije želio. Čak je i obećao majci doći za Božić, ali odlučan opet se vratiti. U Vukovaru je doživio ono najgore i ono najbolje i odlučio je ostati do kraja.stigao i u Split, u kino Karaman. Tu su potpredsjednik Sabora Ante Sanader, župan Zlatko Ževrnja, zastupnik i predsjednik splitskog HDZ-a Petar Škorić, predstavnici braniteljskih udruga, dosta mladih ljudi. Kino je jedini prostor u kojemu uzvanici ne sjede u prvom redu.

Kao što svi već znamo, a vrijedi se stalno podsjećati, radi se o mladom Francuzu Jeanu Michelu Nicolieru, dvadesetpetogodišnjaku koji se osjetio pozvanim iz Pariza doći braniti, kako je sam govorio, jedan potlačeni i ugroženi narod koji je odlučio ići putem nezavisnosti. I nije bio jedini takav stranac. O djetinjstvu povučenog i mirnog dječaka i o njegovoj odluci koja se nije dala opozvati priča majka Lyliane. Jean je odveden iz vukovarske bolnice, na smrt premlaćen u Hangaru i ubijen na Ovčari. Mogao se izvući kad je sve bilo već gotovo, ali nije želio. Čak je i obećao majci doći za Božić, ali odlučan opet se vratiti. U Vukovaru je doživio ono najgore i ono najbolje i odlučio je ostati do kraja. Cijelo vrijeme gledanja vrti mi se u glavi refren iz jedne njemačke antiratne pjesme iz 1937.: Wann wird man je verstehn. Da, tko će, kako i kada razumjeti taj idealizam s jedne i tu okrutnost i mržnju, s druge strane i tu ravnodušnost svijeta, nepravednost sudaca i zlonamjernost tumača.

Jeanova majka svjedoči kako je francuska politika u ono vrijeme pod Mitterrandom bila posve nezainteresirana, držeći srpsku stranu, a običan svijet, njezini prijatelji su mislili kako joj je sin skrenuo s uma. Moj Jean, reći će ona, imao je ono što nisu imali Francuska i Europa. Imao je hrabrost i čast. Majka je iz Vukovara donijela u svoj stan vrećicu zemlje, stavila je u vazu i posadila „cvijet nade i mira“, iznad kojega stoji hrvatska zastavica. Nije proklela zemlju u kojoj je kosti ostavio njezin sin, već se zemljom ponosi. Brat Paul kaže kako lako može oprostiti onaj kome nije poginuo ni brat ni otac ni sin. Kaže se za političke potrebe kako ne smijemo zaboraviti, ali moramo oprostiti. Lako je, doista, to reći. Čini mi se kako je lakše zaboraviti nego oprostiti.

Treba reći i ovo: HAVC Hrvoja Hribara nije smatrao potrebnim izdvojiti ni kune za ovaj film, ali je zato financira 15 minuta-Masakr u Dvoru, kao i tolike filmove koji negativno, tobože kritički ili ironično govore o Domovinskom ratu, a ni jedan koji bi o tom ratu za slobodu govorio s ponosom, dignitetom, zahvalnošću i slično. Toliko o našoj „kulturnoj politici“.

Petak, 8. travnja 2016.

Koordinacija deset židovskih općina i Srpsko narodno vijeće neće na jasenovački komemoraciju. U tom im stranu drže aktivisti iz SDP-a. Kao razlog spominju se postava i Savjet Muzeja, s čime nisu zadovoljni. I ono glavno: „relativizacija i revitalizacija ustaštva“. A kao dokaz uzima se sve što dođe pod ruku: i uzvici na stadionima i mise za Poglavnika i govor mržnje na internetu pa čak i uklanjanje Titove biste i odustajanja od dosadašnje politike „regiona“. Za sve to smatraju odgovornima vodeće ljude u državi.

Ognjen Kraus veli: Oni koji toleriraju ustašku ideologiju zauzet će pozornicu, a on to ne želi gledati! U tome grmu leži zec. Smeta im nova vlast koja nije po njihovoj volji. Smeta im i povratak pokroviteljstva nad obilježavanjem bleiburških žrtava, jer samo njihove žrtve zaslužuju KlevetanjeSmeta im nova vlast koja nije po njihovoj volji. Smeta im i povratak pokroviteljstva nad obilježavanjem bleiburških žrtava, jer samo njihove žrtve zaslužuju pijetet. Hrvatima je namijenjena povijesna uloga zločinaca. Nadam se kako je zaista prošlo vrijeme u kojemu manjine vladaju ovom zemljom i imaju monopol na ideologiju. Žrtve se i ovaj put koriste za ucjenjivanje državnika i klevetanje države i naroda i to ne bi smjelo proći. Nije fer ni prema žrtvama.pijetet. Hrvatima je namijenjena povijesna uloga zločinaca. Nadam se kako je zaista prošlo vrijeme u kojemu manjine vladaju ovom zemljom i imaju monopol na ideologiju. Žrtve se i ovaj put koriste za ucjenjivanje državnika i klevetanje države i naroda i to ne bi smjelo proći. Nije fer ni prema žrtvama.

Subota, 9. travnja 2016.

Sa Zorom obilazim tržnicu na Sućidru. U velikim trgovačkim mega-centrima (u Splitu i Solinu, ne znam za koje to kupce, ima ih već pet-šest i nije bilo administrativnih prepreka za investiranje) osjećam se nekako frustrirano. Na tržnicu, na otvorenom, među seljacima koji iznose i prodaju trud svojih ruku, gdje možete još proljudikati sa svojim svijetom i čuti zanimljive šale i komentare, osjećam se puno bolje i radije plaćam dvostruko.

Podaci za siječanj govore kako nam je izvoz porastao za 3,5 posto i iznosio je šest milijardi kuna, a uvoz za deset posto i iznosio je 10 milijardi kuna, što znači kako je pokrivenost uvoza izvozom tek 60 posto. Deficit u robnoj razmjeni sa svijetom je pola milijarde eura i porastao je za 22 posto. I to je cijena ulaska u EU, a povlačenje iz njezinih fondova nikako da krene. Bolje od statističkih podataka o stanju gospodarstva govore police u trgovinama. Tamo ni meso ni mlijeko ni orasi, ni špinat ni jabuke ni bademi pa ni šibice ni čačkalice nisu domaći proizvod. I hrana za turiste je uvozna. Od takve slike stvarnosti bi trebalo krenuti u kreiranje famoznih reformi.

Nedjelja, 10. travnja 2016.

Idem prema Blidinju, parku prirode između Vran planine i Čvrsnice, na tromeđi posuške, duvanjske i jablaničke općine, na tromeđu triju županija. Nekad čarobna pustoš, tek čobani i stada ovaca, franjevci, jezero i stećci, danas vikend naselje s preko tisuću kuća, skijalištem, restoranima, motelima, asfaltnom cestom. Ali, i dalje je čarobno. Fra Petru Krasiću pripadaju sve zasluge za otkrivanje ovoga raja na zemlji. Teško mi padaju prelasci granice, one granice koju prije tristo godina nacrtaše Mlečani i Turci podijelivši isti narod, ista polja, iste rijeke i ista sela.

Ponedjeljak, 11. travnja 2016.

U Mostaru velika fešta, koju otvori Kolinda Grabar Kitarović. Tamošnje izdanje Večernjeg lista po petnaesti put dodjeljuje Večernjakov pečat, nagradu osobi godine. Ove je godine tu nagradu zaslužio slovački predsjednik, predsjednik zemlje uskoro predsjedateljice Europske unije. Sve je u svezi s kandidaturom BiH za ulazak u EU. Tu je puno veleposlanika, stižu video pozdravi i dobre želje iz svih zemalja članica. Most i mostovi su metafora nove Europe i nove Bosne i Hercegovine. Slušamo kako je tu divnu multietničku zemlju malo pomeo nesretni rat i opet će biti divno kao i prije. Tu su dva člana Predsjedništva BiH Dragan Čović i Mladen Ivanić, nema onoga trećega. Zato je od Bakira Izetbegovića nedavno stigla za Hrvate PusićVesna Pusić pred Vijećem sigurnosti izlaže svoj program uređenja svijeta. Za višednevnog lobiranja po New Yorku, pred Međunarodnim je institutom za mir kao svoj glavni argument istakla kako je ona ipak žena i kako nije rodno neutralna! Ambicioznost bez pokrića ili možda ipak nije. Konkurencija kandidata iz istočnoeuropskih zemalja nije joj preteška, a osigurala je očito potporu nekih moćnih država. Još samo da osigura podršku države iz koje dolazi.ohrabrujuća izjava. Spreman je Alijin sin na veliki ustupak. Dozvolit će im da sami biraju svog člana Predsjedništva. Još se samo traži pogodan modalitet. Kratka reportaža podsjeća na sve dosadašnje dobitnike. Ali gdje je nestao Milorad Dodik koji je također jednom dobio ovu nagradu, jer se založio za hrvatski entitet. Danas valjda nije zgodno njega spominjati. Stara je to navada retuširanja povijesti.

Utorak, 12. travnja 2016.

Vesna Pusić pred Vijećem sigurnosti izlaže svoj program uređenja svijeta. Za višednevnog lobiranja po New Yorku, pred Međunarodnim je institutom za mir kao svoj glavni argument istakla kako je ona ipak žena i kako nije rodno neutralna! Ambicioznost bez pokrića ili možda ipak nije. Konkurencija kandidata iz istočnoeuropskih zemalja nije joj preteška, a osigurala je očito potporu nekih moćnih država. Još samo da osigura podršku države iz koje dolazi.

Kako stvari stoje ni to neće biti problem, unatoč svemu. Bivša ju je Vlada podržala i to pet poslije dvanaest, nakon izbora, u svom tehničkom mandatu, a nova znakovito šuti. Machiavelli i njegove „konstelacijske istine“ i relativni principi su očito vječni.

Josip Jović