Dnevnik Krešimira Kartela srijeda, 30. ožujka - utorak, 5. travnja 2016.

Srijeda, 30. ožujka 2016.

Ima li čega lošeg u tome da svoj dnevnik započnem sličnim riječima kao velik broj dama i gospode prije mene? Zaista, obratio mi se g. Dijanović i zamolio me da vodim ovaj dnevnik. Prije svega sam pomislio da se ne uklapam u cijenjeno društvo prethodnih pisaca dnevnika, no to je na neki način i bila urednikova namjera, a ja sam je teške volje prihvatio. Nikoga ne zanima moj, usuđujem se reći, uobičajeni obiteljski život ili koliko me smetaju tromi vozači, pa ću svakoga dana bilježiti svoje misli. O društvenim i političkim događajima, naravno. To mi je bila glavna preokupacija i prije nego je postalo moj posao.

Imam svoju rutinu; dolazim na posao, kuham si kavu i smjesta po paljenju računala unakrsnim klikanjem po portalima čitam novine. Malo one koji me čine zadovoljnim, malo one koji mi daju čudan osjećaj, najsličniji onom kad se udarite i histerično smijete toj boli. Piše Branko Mijić za Novi list kolumnu koja zajedno s naslovom broji 510 riječi. 8 puta spominje se riječ Karamarko, koji je i objekt kolumne, ovaj put autor nema negativno mišljenje o Oreškoviću i Predsjednici koji su mimo sugestija Karamarka imenovali nove šefove tajnih službi; 6 puta Hasanbegović, koji se u tekstu spominje kao jedini Karamarkov sljedbenik i onaj koji se čak niti na web stranicama Ministarstva nije udostojio spomenuti da je Rijeka proglašena Europskom prijestolnicom kulture 2020. (što je stazićevska laž, lakše ju je provjeriti nego podatak da je Mijić bio posljednji urednik glasila SKJ) i jedan put NDH, zlu ne trebalo, da se ne zaboravi.

Lucidni Branko sugerira da Rijeka nije bila sastavni dio NDH, a od 1990. nije bila ni za HDZ, pa Hasanbegović nema niti razloga čestitati Rijeci i za što. U umjetno stvorenom vremenskom diskontinuitetu, čini mi se, ipak ima mjesta i za niz društveno-političkih aktivnosti koje su više od pola stoljeća fertilizirale mentalne sklopove poput Mijićeva u Rijeci, pa bi Hasanbegovićevu tajnovitu šutnju autor mogao potražiti u ogledalu, umjesto u povijesti.

Četvrtak, 31. ožujka 2016.

Većinu dana provodim u Zagrebu, a većinu vremena u Zagrebu provodim na Gornjem gradu. Katarinin trg već mi je 15 godina omiljeno mjesto za ispijanje espressa na suncu. Čekam presudu Šešelju bez uzbuđenja. Prisjećam se Karlovićeva svjedočanstva u knjizi Preživio sam Vukovar i Ovčaru, suđenja četnicima za Ovčaru i usamljenih komentara Višnje Starešina o ulozi KOS-a, tj. vrha JNA u Domovinskom ratu, odnosno na sudu u Haagu. Šešelja, naravno, smatram krivim, ali ne u smislu zapovjednog vrha, nego tek posrednika između pravih arhitekata zločina i bradate mase.

Karamarko će za nekoliko sati uporabiti jedan od izraza koji mi pada na pamet – harlekin. Svakako da sam spomen Šešelja u Hrvatskoj izaziva osjećaje, ali upravo je to i bila njegova zadaća. Danas i djeca znaju tko je taj Šešelj i kako izgleda; Adžića i Kadijevića sjećaju se suvremenici, a Vasiljevićevo je lice već izazov. Hrvatsko društvo ne smije pristati na ta ponuđena rješenja. Hrvatska nije ratovala protiv Velike Srbije, nego protiv Jugoslavije i njezina velikosrpstva kao terminalne i logički nužne faze svake DnevnikOdlučio sam čekati hoće li se itko sjetiti herceg-bosanske šestorice. Ovaj ću dan pamtiti i kao dan kada sam uživao u Dnevniku HRT-a. Teme: Šešelj, Krvavi Uskrs – gost Ante Nazor, spomenuo upravo šestoricu; istraživački prilog o energetskim vaučerima i eventualnoj ulozi Zorana Milanovića i njegova brata u tom zakonskom paketu. Športski dio proširen je brojnim vijestima iz malih hrvatskih športskih saveza. Za vremensku se prognozu pobrinuo dragi Bog pa je i ona dala krasne vijesti.jugoslavenske tvorevine. Fokusiranjem na Šešelja, koji je ionako bio samo proteza, zaboravlja se JNA, a zaboravljajući JNA, zaboravlja se i Jugoslavija.

Zamišljam situaciju u kojoj, dakle, političar, predsjednik Radikala biva osuđen. Kako li će međunarodna zajednica od iste osude amnestirati dvojicu glavnih operativaca Šešeljeve stranke, danas srbijanskog premijera i predsjednika? Odgovor stiže dok naručujem drugu kavu: oslobođen. Pa naravno. Čudim se jedino Hrvatima jer se oni toliko čude. Ljutnja i bijes – da, ali čuđenje? Haškom sudu? Zaista?

Odlučio sam čekati hoće li se itko sjetiti herceg-bosanske šestorice. Ovaj ću dan pamtiti i kao dan kada sam uživao u Dnevniku HRT-a. Teme: Šešelj, Krvavi Uskrs – gost Ante Nazor, spomenuo upravo šestoricu; istraživački prilog o energetskim vaučerima i eventualnoj ulozi Zorana Milanovića i njegova brata u tom zakonskom paketu. Športski dio proširen je brojnim vijestima iz malih hrvatskih športskih saveza. Za vremensku se prognozu pobrinuo dragi Bog pa je i ona dala krasne vijesti.

Petak, 1. travnja 2016.

Ne želim se truditi izmišljajući neku šalu, ionako će dnevnik biti objavljen kasnije. Portali su već preopterećeni glupim i nemaštovitim šalama. Ja sam, pak, preopterećen poslom. Čekam subotu i izbore u Socijaldemokratskoj partiji. Ne ću niti prognozirati ishod. Zanima me samo kakva će biti retorika pobjednika, a kakva poraženih i kako će se to odraziti na skorašnje lokalne izbore. U srazu Komadine i Milanovića ne vidim potencijal za ozdravljenje ljevice u Hrvatskoj.

Jedan je kandidat stari partijski kadar okružen ljudima s prilično pozitivnom percepcijom u javnosti, međutim kronično politički nemaštovit. Drugi je egotistični manijak bez grama empatije - one socijalne, onog preduvjeta za vođenje socijaldemokratske organizacije, okružen ljudima s hipotekom partijskih uhljeba i nesposobnosti u izvršnoj vlasti, ali i mogućim objektima istraga. Nijedno, stoga, ne ulijeva povjerenje, ali sigurno je da izbori nisu zanimljivi samo članovima i glasačima SDP-a.

Subota, 2. travnja 2016.

Uvjerljiva pobjeda Zorana Milanovića pokazuje kako članska slika Partije nije istovjetna onoj njihovih glasača. Prema nekim procjenama SDP broji oko 40 tisuća članova i po brojnosti članova nije čak ni druga stranka u LjevicaLjevica nema odgovore na pitanja koje pred Hrvatsku stavlja 21. stoljeće jer je, djelujući po rudimentarnim načelima iz poraženog sustava, osuđena na hranjenje strvinama. Doista, nisu li neki prvaci SDP-a najpoznatiji upravo po tome što nemaju socijalnu svijest ili političku viziju, ali iz zasjede čekaju nešto što bi mogli danima, tjednima i mjesecima razvlačiti uz samozadovoljni cerek.Hrvatskoj. Ili partija, kako oni preferiraju. Zlatko Komadina potvrdio je moju tezu od jučer izjavom za medije: “Meni je posebno drago da se u SDP-u može glasati u Ulici Maršala Tita.” Dakle, nema govora o novoj političkoj paradigmi najveće oporbene stranke, nema zauzimanja dugoročnog stava oko javnog zdravstva ili ostalih elemenata socijalne države, nema govora o javnim poduzećima, o energetskoj politici. Ne. Mi smo i dalje Titovi partizani, antifašisti, a protivnici su filofašisti i to je klimaks našeg političkog diskursa.

Milanović je svoje pokazao, nemam ga namjeru komentirati više. Mogu samo ponoviti da me zanima kako će u bliskoj budućnosti djelovati zagrebačka, riječka i splitska organizacija Partije. Hoće li se uistinu, kao što su najavljivali kandidati, sve vratiti na stanje uoči izbora? Koliko pamtim, upravo je to stanje dovelo do dvojice kandidata (ali dvojice kao minimum, ne kao pluralizam i demokratsko bogatstvo stranke, naime Picula i Mršić nisu se kandidirali kako ne bi doveli do osipanja glasova). Nije li to stanje dovelo do otvorenog sukoba u Zagrebu? Bit će još malo mir, za medije, ali ne zadugo, blizu su izbori, a pamćenje je svježe.

Vratit ću se malo još na članstvo i glasače, nisam bez razloga to naveo. Glasači ljevice ne zaslužuju ovakve reprezente. Oni ljevicu poistovjećuju s negacijom, definiraju se po svemu što nisu ili ne žele biti. U tom logičkom košmaru nepostojanjem nekih vrijednosti, ljevica ne bi mogla egzistirati, osim ako ne stvori nove protuvrijednosti, baš kao u slučaju famoznog antifašizma. Ljevica nema odgovore na pitanja koje pred Hrvatsku stavlja 21. stoljeće jer je, djelujući po rudimentarnim načelima iz poraženog sustava, osuđena na hranjenje strvinama. Doista, nisu li neki prvaci SDP-a najpoznatiji upravo po tome što nemaju socijalnu svijest ili političku viziju, ali iz zasjede čekaju nešto što bi mogli danima, tjednima i mjesecima razvlačiti uz samozadovoljni cerek.

Nedjelja, 3. travnja 2016.

Nemam što za prijaviti. Misa, kava, sunce, ručak, supruga i djeca. U srijedu sam napisao da ću umjesto o intimnom pisati o društvenom, ali nisam ni upalio vijesti.

Ponedjeljak, 4. travnja 2016.

Ante Tomić već je danima na naslovnici. Žrtvoslovni aktivisti naoštrili su očnjake i krenuli u novu rundu kulturnjačenja. Svatko u svojem prepoznatljivom stilu; Urša Raukar s hiperdramatičnim jaukom, a Zoran Pusić s međurečeničnim oponašanjem pretovarenog Golfa Mk1 u usponu. Srž je otprilike ova: ako je Hrvatska došla do točke u kojoj novinari za svoj komentar, za svoju Ustavom zajamčenu slobodnu riječ, moraju strahovati od reakcije javnosti, onda je to još jedan korak prema fašizmu. Moguće da je to točno. Zašto se ne bismo vratili koji mjesec unazad pa se poigrali usporedbama, hipokrizija i primjena dvostrukih mjerila mi je nezamjenjiva zabava.

Marko Jurič: “Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom: budite oprezni budući da je u blizini crkva u kojoj stoluju, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikari. Pripazite kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu koji bi možda trebalo obilježiti tablama ‘pazi, oštar četnik u blizini”.

Ante Tomić: “Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom.”

Koje su razlike?

Marka Juriča kaznila je Agencija za elektroničke medije, a Antu Tomića pokušala su kazniti dvojica slučajnih prolaznika na ulici. Inteligentni će smjesta zaključiti u kojem je slučaju kazna javno institucionalizirana. Zoran UsporedbaMarka Juriča kaznila je Agencija za elektroničke medije, a Antu Tomića pokušala su kazniti dvojica slučajnih prolaznika na ulici. Inteligentni će smjesta zaključiti u kojem je slučaju kazna javno institucionalizirana. Zoran Pusić nije palio Golf, a Urša Raukar nije uzela suzavac. Ante Tomić nije zavrijedio skup potpore, Marko Jurič jest. Anti Tomiću potpora se pružala s multifunkcionalnog skupa na kojem je nazočilo više desetaka ljudi, možda čak i više od 200. Marka Juriča poduprlo je više tisuća ljudi.Pusić nije palio Golf, a Urša Raukar nije uzela suzavac. Ante Tomić nije zavrijedio skup potpore, Marko Jurič jest. Anti Tomiću potpora se pružala s multifunkcionalnog skupa na kojem je nazočilo više desetaka ljudi, možda čak i više od 200. Marka Juriča poduprlo je više tisuća ljudi.

Multifunkcionalni skup odsad je izvorišna točka za sve rasprave o slobodi medija. Skup potpore Marku Juriču ostat će po izričitom nalogu zapamćen samo po nekoliko folklornih dodataka. E, da, Marko Jurič je pričao o stolnom svećeniku srpske grkoistočne denominacije u Zagrebu koji je veličao četničke vojvode, a Ante Tomić je pobjegao u Beograd pisati o Zlatku Hasanbegoviću, ministru u Vladi Republike Hrvatske. Pritom je pokazao upravo onu uskogrudnost koju bi on, tobožnji progresivac, trebao ismijavati u svojim remek-djelima. Borac za sekularnu državu muslimane je poistovjetio s Bošnjacima, vjeru s nacijom. Oni koji, kako kaže, preziru Hasanbegovića, upravo su njegovi istomišljenici, pa shodno tomu oni i jedini koriste pejorativnu terminologiju za Bošnjake, ponovo poistovjećujući naciju s vjerom.

Utorak, 5. travnja 2016.

Napokon se o spektakularnoj krađi sefa Željka Dolačkog oglasio i nadležni ministar Vlaho Orepić. Od javnosti je zatražio potporu, a slučaj opisao kao dokaz da sustav iziskuje reorganizaciju.

Vraćam se u nedavnu prošlost. 4. siječnja Nikola Grmoja za medije kaže: “Ako ćemo biti u budućoj vladi, onda želimo imati i resore u kojima možemo provesti reforme”, dodavši da izlaze iz pregovora ako HDZ ne prihvati uvjete. Među uvjetima je i MUP. U tom trenutku ja sam, a vjerujem i velik broj ljudi, bio uvjeren da će, ako jedna politička organizacija, zagovarajući reforme za koje je sigurna da smao ona može osigurati, tako snažno inzistira na preuzimanju nekih ministarstava, na čelo tih ministarstava doći ili netko iz Mosta s političkim autoritetom ili takvi prekaljeni stručnjaci koji će svojim imenom i djelom već predstavljati reformu bez presedana. I onda predstave Vlahu Orepića. Clark Gable iz Ploča s intrigantnim CV-om. Od časnika JRM-a do športskog trenera fitnessa. Dobro, pomislio sam, možda je čovjek ćudoredna tvrđava koja će depolitizirati sustav i inzistirati na poštenju, jer ako nema političku legitimaciju, a iza sebe nema ni dana u sustavu, mora imati takve moralne standarde kojima se uklapa u planove kakve je Most stavio pred HDZ i javnost.

Ne ću pisati o pokazivanju mišića Karamarku i slikanju s Gotovinom, ne ću pisati o tome kako je radosno demantirao Karamarka o smjeni Dominića. Ne ću pisati o tome da mu je sugerirana reorganizacija sustava prepunog sumnjivih likova, a da on sad govori kako mu je zadatak reorganizacija sustava. Preskočit ću sve to i KaramarkoNije sporno da ga Karamarko i HDZ pritišću, to je i maloj djeci vidljivo, no nije li to igra koju je Most inicirao nakon što su napustili koncept korektivne potpore? Nije li upravo Most i prije sastavljanja vlade vršio javni i ini pritisak na partnere miješajući se u njihova ministarstva?vratiti se na njegove kvalifikacije i moralne odgovornosti. Most je, obećavajući nove moralne standarde u politici, očito zaboravio na moralnu odgovornost. Ministar nije niti jednom riječju spomenuo sve ovo što sam ja ukratko spomenuo, nije niti slovom spomenuo svoju odgovornost, da ne kažem bahatu samodopadnost bez pokrića, a kamoli ostavku, pa se pitam – što je po moralnim standardima Mosta potrebno da ministar barem ponudi ostavku, ne treba čak ni biti neopoziva. Treba li on osobno biti umiješan u iščašene radnje? Po čemu je Most barem deklarativno reformirao djelovanje u izvršnoj vlasti?

Ako spominjemo Karamarka, nije li on došao na mjesto ministra smijenjenog nakon loše percepcije policije u javnosti? Nije li čak i prethodna vlast smjenjivala ministre zbog negativne percepcije? Osim ako sam Karamarko nije provalio u taj sef, ne pada mi nijedna isprika za nepodnošenje ostavke, a ministar, naprotiv, traži potporu. Još spominje politički pritisak. Nije sporno da ga Karamarko i HDZ pritišću, to je i maloj djeci vidljivo, no nije li to igra koju je Most inicirao nakon što su napustili koncept korektivne potpore? Nije li upravo Most i prije sastavljanja vlade vršio javni i ini pritisak na partnere miješajući se u njihova ministarstva?

Meni se čini da je došlo do zabune u korištenju terminologije. Uz infinitive formirati i reformirati, zaboravio se i onaj – deformirati.

Krešimir Kartelo

Ned, 21-10-2018, 17:44:02

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).