Razgovor s akademikom S. Barišićem, dopredsjednikom HKV-a,
objavljen u Hrvatskom slovu od 13. listopada 2006.


 

Pred osam mjeseci na vas je izvršen atentat u vašem uredu na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu podmetanjem eksploziva u računalo. Da li su nađeni počinioci atentata i njihovi motivi?

Nisam obaviješten o rezultatima službene istrage, pa se o motivima može samo nagađati. Znakovito je da je atentat izveden u prostoru sveučilišta, koji je zaštićen običajima, ustavom, zakonima, bravama i čuvarima.

Znači li to da je motiv bio u poruci javnosti?

O motivu se obično nagađa po učincima koje je djelo proizvelo. Doživljaj tog atentata potpuno je drugačiji u širokoj nego u akademskoj javnosti. U našim vodećim medijima, uz rijetke izuzetke, čitav taj događaj bio je sveden na senzaciju iz crne kronike. Zato je u širokoj javnosti tako i doživljen, pa zaboravljen. S druge strane, u cijeloj našoj sveučilišnoj povijesti nije bilo sličnog napadaja na prostorima sveučilišta. Zbog toga su mnogi u akademskoj zajednici atentat doživjeli kao poruku da ih više ništa ne štiti od fizičkog napadaja zato što misle i govore. A to bi bila vrlo dalekosežna poruka, jer u demokraciji je društvena uloga akademskih građana upravo to da misle i govore.

Slaven BarišićNiste li možda stradali kao bivši savjetnik predsjednika Tuđmana?

Istina je da se kod nas se od 2000.g širi atmosfera slobodnog lova na ljude koji su, braneći se bez mržnje, stvorili hrvatsku državu. Promjeni ozračja nacionalnog pomirenja pridonosi i tužiteljstvo Haškog suda svojim neutemeljenim, paušalnim tezama o zločinačkom pothvatu. Time tužiteljstvo ujedno miješa svoje sudske kompetencije s izvršnim političkim funkcijama, protivno tradicionalnom zapadnjačkom principu trodiobe vlasti. I inače Zapad postepeno odustaje od mnogih svojih temeljnih vrijednosti ili ih pretvara u farsu, no uskoro će se vidjeti da to čini ponajprije na svoju vlastitu štetu. Iza svog ponašanja u doba stvaranja hrvatske države čvrsto stojim, jer je bilo besprijekorno. Tko god želi može me napasti protudokazima, a ne eksplozivom ili paušalnim ocjenama.

Kakve su reakcije u intelektualnoj javnosti?

Shvaćajući sve domete tog događaja, Francuska se akademija znanosti, kroz svoj Odbor za obranu prava ljudi znanosti kojem predsjedava nobelovac François Jacob, obratila našim državnim vlastima s traženjem da zaštite u prvom redu sve naše znanstvenike, pa onda i mene. Slično je reagirala i domaća službena akademska javnost. Najviše me razočaralo da se nisu oglasile domaće udruge za zaštitu ljudskih prava, primjerice od HHO-a pa dalje, iako se obično javljaju i za mnogo manje, ako je to u skladu s njihovom političkom orijentacijom. U svijetu se obično krše prava političkih manjina no hrvatska je posebnost da se češće krše prava većine. U svakom je slučaju neprihvatljivo da se u Hrvatskoj i pomisli na odmjeravanje ljudskih prava po političkom usmjerenju. To je suština ljudskih prava u demokraciji, bez obzira da li pojedinci kojih se to tiče pripadaju većinskom ili manjinskom smjeru demokratskog mišljenja. Mislim da bi zbog svog selektivnog ponašanja odgovorni u udrugama za zaštitu ljudskih prava trebali povući moralne konzekvence.

Niste li se kao dopredsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća i sami stavili na političku razinu?

Dnevnopolitičko svrstavanje i djelovanje ne spada u primarne djelatnosti HKV-a, udruge koja je okupila oko tisuću članova. Glavna namjera HKV-a je da organiziranim razmišljanjima pomogne u prepoznavanju i rješavanju hrvatskih problema. Naša je naime ocjena da su stručne obrade političkih odluka u Hrvatskoj često nedostatne, unatoč postojanju brojnih državnih stručnih, savjetodavnih tijela, koja su formalno neovisna od politike. Uspješne se države razlikuju od neuspješnih po tome da političke odluke slijede stručnu analizu, a ne obrnuto, da se stručni argumenti koriste kao celofan za unaprijed donesene političke odluke. To je uvijek bio glavni motiv moje javne djelatnosti. Zato HKV prvenstveno namjerava iskoristi stručne kapacitete svojih članova, među kojima su i mnogi istaknuti stručnjaci različitih profila. Ambicija HKV-a je stvaranje neovisne stručne adrese u Hrvatskoj koju će i široka javnost moći pratiti sa spontanim interesom i punim povjerenjem.

Kada smo već kod načelnih stavova i nacionalnih interesa, mislite li da je ulazak Hrvatske u EU u nacionalnom interesu?

Hrvatska je dio Zapada, makar i Zapada od pred 90-ak godina, iz kojeg je bila na silu istrgnuta. Zapad je dio hrvatskog kulturnog identiteta i tu se ništa ne može promijeniti bez ugrožavanja tog identiteta, a to ne želimo. Stoga mislim da prvo pitanje nije gdje ide Hrvatska nego gdje ide EU.

Može li Hrvatska zadržati svoj kršćanski identitet, ne vrati li se EU svojim kršćanskim korijenima?

Odgovor na to važno pitanje ovisi mnogo više o uspjehu kršćanstva da održi svoju vjeru i da obrani svoje vrijednosti u modernoj Europi, nego o formalnom upisu kršćanskih korijena u ustav EU. Tu međutim postoji jedna ozbiljna poteškoća koja opterećuje kršćanstvo već stoljećima, iako ju je znanost u stvari već davno prevladala. Naime, još se od Galileja misli da je vjera nekako u oprijeci s dostignućima prirodnih znanosti, koje su u kratko vrijeme promijenile materijalne osnove naše civilizacije. Tako se i među vjernicima i među onima bez vjere provlači dojam da vjera i moderna civilizacija moraju pokleknuti jedna pred drugom. Posljedica te percepcije su milioni ljudskih žrtava u posljednja dva, tri stoljeća i postepeno potiskivanje kršćanstva iz razvijenog svijeta. No, nije ispravno u ime znanosti zaustavljati razvoj vjere, ili pak obratno. Ponajprije treba shvatiti da su vjera i znanost komplementarne. Već po samoj svojoj definiciji vjera se odnosi na transcendentalni, intuitivni duhovni prostor, a prirodne znanosti same sebe ograničavaju na ljudskim osjetilima izravno dostupan materijalni svijet. Stoga znanost treba ostaviti vjeri da u znanstvenim spoznajama slobodno doživljava i prepoznaje Božje djelo. A vjera treba ne samo tolerirati nego i poticati ljude da otkrivaju i razumijevaju sve materijalne strukture koje ih okružuju, i da tako produbljuju svoj doživljaj njihove ljepote. Vjera i znanost se tako ne samo odvajaju nego i dodiruju, jer se svaka znanstvena spoznaja može i upotrijebiti i zloupotrijebiti. Upravo na tom razmeđu vjera i njena etika moraju naći svoju praktičnu ulogu odvajanja dobra od zla. Čini mi se da su na taj način raščišćeni odnosi vjere i znanosti jedno od dobrih temeljnih polazišta za stvaranje životno sposobne, znanstveno-razvojne kršćanske alternative liberalno-materijalističkom predlošku, koji u Europi prevladava, ali koji ljude ne ispunjava. Drugo važno polazište takve alternative je kršćanski socijalni nauk, kojem sam i osobno vrlo blizak, kao i mnogi drugi u Europi. Zato zajednički trud da se kršćanska Europa sačuva i cjelovito razvije ima izgleda na uspjeh. Sadašnji hrvatski kršćanski identitet, potvrđen u obrambenom Domovinskom ratu, sasvim je kompatibilan takvoj Europi.

To je projekt predodređen za duge staze, pa je zanimljivo pitanje kamo trenutno ide EU?

I uspjeh i neuspjeh tog dugoročnog projekta imat će epohalne posljedice. Za sada pak EU još nije postigla ni elementarnu unutarnju stabilnost, nego se u europskim političkim krugovima vode tvrde debate o političkim rješenjima koja uravnotežuju unutarnje nacionalne interese i senzibilitete s postojećim liberalnim projektom cjeline. Radi se o interesima koji se na primjer tiču energetike, poljoprivrede, sudjelovanja u visokim vojnim i civilnim tehnologijama i slično. Dobra rješenja nije lako naći jer su veliki politički sustavi često birokratizirani i inertni, pa je i to poznati problem EU. Jedan od prvotnih plemenitih ciljeva EU bio je spriječiti međusobne ratove velikih europskih nacija. No zamijeniti veliki europski rat sukobom još većih političkih cjelina, pa i civilizacija, svijetu prijeti još većom kataklizmom. To stvaranju EU daje i diskutabilnu vanjskopolitičku dimenziju. Zato još nije sasvim razvidno kamo sada ide EU. Nažalost o svim tim pitanjima naši vodeći mediji govore zašećereno, podrazumijevajući valjda da Hrvatska mora u EU po svaku cijenu, kakva god bila da bila EU i njena budućnost, odnosno položaj i budućnost Hrvatske.

Zašto je u Hrvatskoj stvorena atmosfera potrebe ulaska u EU pod svaku cijenu?

Osobno mislim da je to posljedica dubokog nepovjerenja naših vodećih političkih slojeva u mogućnosti i sposobnosti hrvatskog naroda. Takva se percepcija prenosi na Hrvatsku. Zato Hrvatska poslije 2000.g. naokolo dijeli političke ustupke, valjda u nadi da će joj jednom biti vraćeni. Ta je nada jalova jer je uspjeh u davanje političkih kredita nepoznat u političkoj povijesti svijeta.

Znači li to da EU nije poželjna perspektiva Hrvatske?

EU je poželjna perspektiva Hrvatske, ali ne pod svaku cijenu, ne po cijenu vitalnih hrvatskih interesa, ne po cijenu gubitka identiteta hrvatskog naroda ili po cijenu njegovog svođenja na slugansku ulogu. Taj problem hrvatski narod ispravno osjeća i to je razlog eurorealizma šire javnosti. Dva su hrvatska interesa zaista temeljni, oba legitimni jer su obrambeni. To su održanje političkog suvereniteta hrvatskog naroda nad teritorijem Hrvatske, te ravnopravnost hrvatskog naroda s ostalim narodima u Bosni i Hercegovini. Odstupiti od opstanka hrvatskog naroda u ime njegovog navodnog boljitka očita je besmislica. Kroz čitavu se povijest većina u hrvatskom narodu nije pristajala odreći svog identiteta da bi u materijalnom pogledu živjela bolje, ili da bi uopće živjela, pa se nadam da to ne će učiniti ni sada. U mnogim članicama EU slično se razmišljaju o svom identitetu, a prevlada li takva EU, u njoj mjesto može naći i Hrvatska. Pridruživanje EU može biti samo metoda za postizanje cilja, t.j. za unapređivanje zemlje, a ne cilj sam po sebi.

Što vi, kao bivši savjetnik predsjednika RH za strategiju razvitka, mislite da je Hrvatskoj u toj situaciji činiti?

Treba što hitnije prići energičnom restrukturiranju i moderniziranju društvenog i gospodarskog ustroja zemlje. Uvjeren sam da i ovdje i u hrvatskoj dijaspori postoje za to sposobni ljudi. Siguran sam da su pored naše Janice Kostelić moguće naše Janice i u mnogim drugim kategorijama ljudske djelatnosti. Sve te mlade talente treba pronaći i dobro obrazovati, te im dati mogućnost da rade i vode ovu zemlju. Organizirani napor u tom smjeru može, a u desetak godina nakon završetka agresije već je i mogao, dati ozbiljne rezultate. Čim bi Hrvatska vlastitim snagama demonstrirala sposobnost modernizacije i strukturnog usklađivanja s razvijenom Europom, ili, zašto ne, ponuditi i neka bolja rješenja, mogla bi mnogo ravnopravnije razgovarati sa svojim partnerima nego što to sada čini. Zato razvoju vlastitim snagama treba prići bez obzira da li Hrvatska ušla u EU sutra ili nikada. Stvarni cilj Hrvatske u materijalnom pogledu mora biti strukturna ravnopravnost s razvijenim zemljama svijeta, a sve će ostalo samo biti rezultat uspjeha ili neuspjeha na tom putu.

Slaven BarišićMislite li da mladi u Hrvatskoj znaju da joj trebaju?

Ne samo da mladi nedovoljno znaju da budućnost Hrvatske bez njih ne može, nego također nedovoljno znaju da oni trebaju buduću Hrvatsku. Nitko mladima ne može pružiti ljubav i skrb kao njihova zemlja i nigdje njihov uspjeh ne može polučiti veće poštovanje i pažnju. Međutim, kod nas se mladima prerijetko pružaju dovoljno kvalitetni uvjeti za rad i razvoj. Stoga se među mnogima šire besciljnost, razočarenje i cinizam, a oni najbolji jedva čekaju otići. Do nedavno se takav gotovo jednosmjerni odlazak zvao brain-drain, a u novom se celofanu to zove "pokretljivost". Dugo sam radio na Zapadu i još se uvijek krećem u svjetskoj znanosti. Zato znam da je čak i u toj prilično kozmopolitskoj sredini teško biti stranac, i znam koliki su naši talenti tamo bez traga nestali. S druge strane, bez izvrsnosti svojih mladih budućnost Hrvatske nema šanse i njihov odlazak bez povratka treba zaustaviti.

Od kuda konkretno početi?

Ponajprije trebamo kroz medije poraditi na mijenjanju atmosfere u zemlji, kako bi se ljudima vratilo samopoštovanje, vjera u vrijednost rada i u prednost stvaranja pred snalaženjem. Ujedno, u moru korupcije i marketinškog opsjenarstva treba uspostaviti otoke stvarne izvrsnosti. Hedonizam koji trenutno šire naši vodeći mediji, od najprimitivnijeg «Big Brother» predloška pa dalje, treba zamijeniti mnogo dubljim zadovoljstvom kakvo pruža svako, pa i najmanje stvaranje. To se gotovo jednako tiče opstanka Hrvatske kao i opstanka EU, pa i čitavog Zapada, jer se i tamo inovativnost počinje povlačiti pred uspostavljenom moći, odnosno razvoj pred šminkanjem postojećeg stanja. Treba naći političku volju da se u zemlji i u dijaspori identificiraju najsposobniji i najstručniji ljudi, bez obzira na njihovu uže političko usmjerenje, te im dati dodatne nadležnosti i utjecaj. Naravno, uz uvjet da su voljni doprinijeti dobrobiti hrvatskog naroda. I konačno, treba organizirati komunikaciju takvih ljudi s mladima, kako bi se otoci izvrsnosti širili, i konačno povezali čitavu Hrvatsku. Mala zemlja može drugima biti ravnopravna jedino po izvrsnosti.

Nije li školstvo prirodno mjesto komunikacije mladih i odraslih?

Jeste, i to je upravo razlog zašto sam čitav svoj život posvetio pitanjima školstva, te vezi školstva i znanosti kao esencije kreativnosti i izvrsnosti. Iako je Hrvatska od Austro-Ugarske naslijedila jedan od najboljih školskih sustava u svijetu, naše današnje školstvo nažalost dijeli mnoge od općih problema društva. Tu reforme bez prethodnog energičnog saniranja stanja samo zamagljuju istinu. Ključ uspješnog školstva su dobro obrazovani i zadovoljni nastavnici, pa njima u prvom redu treba dati znanje, društvenu važnost i ugled, a tek onda ulagati u zgrade, reforme i računala.

Kako, kao prvi predsjednik Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu, ocjenjujete stanje u našem visokom školstvu?

Zahvaljujući svojoj inerciji visokoškolski sustav Hrvatske bio je svojevremenim samoupravnim reformama pogođen manje nego srednje školstvo. Zatim smo ga u Domovinskom ratu uspjeli materijalno i kadrovski sačuvati. Započete reforme su nažalost prekinute sveobuhvatnim političkim čistkama nakon smjene vlasti 2000.g.. Tome je uslijedilo razdoblje kaosa u kojem se nova vlast pokazala nesposobnom formulirati vlastitu razvojnu alternativu, pa je taj nedostatak zamijenjen povećanim uvozom Bolonjskog procesa. Nakon 2003.g su se bar mogli iskoristiti oni vidovi tog procesa koji su nama prikladni, i zaorati duboko. No, umjesto toga, prilagodbe Bolonjskim uvjetima provedene su u žurbi, često samo površno ili formalno, kao u želji da se samo dobije dobra međunarodna politička ocjena. Tako su dodatno zacementirane neke situacije koje već dugo treba mijenjati. Zato je po meni situacija sada znatno teža nego da su se, uz dobre pripreme, visokoškolske reforme pokrenulo nešto kasnije, sporije i dublje. No, ni sada još nije prekasno pod uvjetom da se hitno provedu zaokreti, koji bi osigurali poboljšanje kvalitete visokoškolskog sustava.

Može li u tome pomoći naš sustav znanosti?

U razvijenom svijetu znanost ima izgrađena sučelja i prema naobrazbi i prema gospodarstvu. Iako Hrvatska ima relativno dobru znanost, gospodarstvo za nju ne iskazuje stvaran interes, s obzirom na njegovu sadašnju malu potrebu za visokim tehnologijama. Čak se i u visokom školstvu profiliraju zabrinjavajući trendovi mirenja s postojećem gospodarskim stanjem, odnosno povlačenja znanosti iz nastave. Znakovito je da je i protekla runda Bolonjske prilagodbe kod nas ostavila pitanje poslijediplomskih studija u sjeni. Nasuprot tome, u svijetu se kvaliteta pojedinog sveučilišta iskazuje kroz razinu njegovih poslijediplomskih studija, jer se tu učenje prvi put ozbiljno sastaje sa stvaralaštvom. Ako se postojeći trendovi produže, Hrvatska će ostati bez najviše obrazovne razine, odnosno najuspješniji će studenti morati sistemski odlaziti na školovanje izvan granica zemlje. I uglavnom tamo ostajati s pogubnim posljedicama po Hrvatsku. Zato je izgradnja kvalitetnog sustava obrazovanja i znanosti jedan od temeljnih uvjeta izgradnje modernog gospodarstva i društva, i obratno. Znanost su «oči» nacije koje vide dio budućnosti i ne smije je se zanemariti zato što su «ruke» nacije još slabe. Niti se «oči» mogu pretvoriti u «ruke», kao što nam je već pokazao propali samoupravni eksperiment «suradnje znanosti i udruženog rada». Znanost je samo dio čitavog organizma koji može funkcionirati ispravno samo ako je dobro uravnotežen i zdrav.

Problemi koje ste naveli su kompleksni, očito povezani, a rješenja koja naznačujete mogu izgledati utopijska. Što na to kažete?

Ljudi se često pravdaju utopijom kad nešto nisu kadri učiniti. Oni hrabriji zasukuju rukave i preuzimaju rizik. Nisu li i Isusa razapeli zbog njegove navodne utopije, koja je zatim postala kršćanska realnost? Kao daljnji primjer pretvaranja utopije u realnost uzmimo stvaranje suvremene hrvatske države. Da je to zaista bila utopija ne bi bio izveden sasvim stvarni atentat bombardiranjem Banskih dvora, čija sam i ja tada bio kolateralna žrtva. Za ovaj naš razgovor prikladan je i primjer stvaranja EU, jer je EU također počela kao utopija, a danas je realnost, bez obzira što o njoj netko mislio. Zato duboko vjerujem da okupljanjem najboljih snaga hrvatskog nacionalnog bića, uz jasno izraženu volju njenih stvarnih duhovnih, političkih i stručnih autoriteta, i Hrvatska još uvijek može naći svoju budućnost.

  Nenad Piskač

 

{mxc}

Sri, 21-08-2019, 01:58:36

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.