Europska unija s četiri brzine i hrvatska brzina

Kao što smo već nekoliko puta ovdje navodili, Lisabonski sporazum omogućuje pojačanu suradnju zemalja unutar EU pod uvjetom da ih ima bar devet, a misterija koju se pokušavalo odgonetnuti je, naravno, kojih devet. Možda je Le Monde od 22. listopada 2011. konačno zadigao veo s te tajne u članku pod naslovom „Devet zemalja treba napustiti eurozonu". Na ljutu ranu ljuta trava, pa oštra europska monetarna kriza čini da karte počinju padati na stol s licem okrenutim gore.

Članak je napisao Christian Saint-Etienne, svojevremeno suradnik MMF-a i, ujedno, profesor industrijske ekonomije Nacionalnog Konzervatorija umjetnosti i obrta Francuske. Izgleda da je rekao ono što visoka hijerarhija MMF-a još ne može reći. Ne, kako bi netko mogao pomisliti, da devet zemalja treba ispasti iz prve europske lige nego da Njemačka, Nizozemska, Austrija, Belgija i Luksemburg zajedno s Francuskom, Italijom, Španjolskom i Portugalom trebaju osnovati federalnu zonu koju povezuje „federalni euro" kao Premier-ligu.

Pet brzina

Zaista, 92% bruto nacionalnog dohotka eurozone koncentrira se u tom sklopu, koji bi, kaže autor, na svjetskim rang-listama ekonomske moći bio u vrhu. Ostalih osam članica eurozone trebale bi nastaviti sa sadašnjim eurom čija će relativna vrijednost, kaže, postepeno slabiti. JugosferaPreuzetni bi dakle bili svi oni koji su vjerovali da se kroz brojku 9 Lisabonski sporazum "dalekovidno" bavi Jugosferom. Prema donjem tekstu Jugosfera je tek peterorazredna, periferna posljedica daleko ambicioznijeg plana stvaranja karolinške Europe proširene na zemlje „koje su u više povijesnih trenutaka već pripadale istoj političkoj sferi"Da ne govorimo o devet članica EU koje su zadržale nacionalne valute kao oznaku svoje gospodarske slabosti i o Velikoj Britaniji koja je sačuvala funtu kao stup svoje atlantsko-commonwealthovske alternative. Uvaženi profesor joj tu alternativu sada šutke nudi. Evo nas dakle pred Europom u četiri brzine, pa se iz Sanaderove pete brzine sada zapravo možemo samo zapitati hoćemo li i koliko će nas u jugobrzini biti.

Preuzetni bi dakle bili svi oni koji su vjerovali da se kroz brojku 9 Lisabonski sporazum "dalekovidno" bavi Jugosferom. Prema donjem tekstu Jugosfera je tek peterorazredna, periferna posljedica daleko ambicioznijeg plana stvaranja karolinške Europe proširene na zemlje „koje su u više povijesnih trenutaka već pripadale istoj političkoj sferi". Bio taj scenarij točan ili ne, on svakako odražava načine mišljenja u Francuskoj. Budući da je Francuska jedina nuklearna sila eurozone nije nezanimljivo kako se tamo razmišlja, a dobro informirani Le Monde je poznat po tome što objavljuje samo relevantna razmišljanja poznatih intelektualaca i vodećih stručnjaka. Što se Hrvatske tiče dolje navedeno se razmišljanje svodi na šutke izrečenu tvrdnju da nije važna ili da je od marginalne važnosti.

Kormilar između Scile i Haribde važniji od same Scile ili Haribde

Hrvatska se već stoljećima nalazi na periferiji Zapadne Europe i kao takva često dobiva ponižavajuće periferne uloge. Nekada smo bili vojnici na granici europskih carstava koji su ginuli za limene medalje, a sada konobarimo na našim vlastitim ljepotama. Mnogi se hrvatski političari takvim ulogama zadovoljavaju i u njima traže i nalaze svoje postojanje. Kako pri tome treba savijati kičmu, ne smeta ih kada se hrvatska politička kičma lomi, čime se sustavno bavi Haški sud. Oni koji pak vjeruju u drugačiju budućnost Hrvatske moraju shvatiti da je ona moguća samo uz pomoć hrvatske elite koja je sposobna nositi se s političkim realnostima, a ne podlijegati političkim utopijama, pa se zatim penjati na stratišta svake vrste diljem svijeta.Dobri kormilariŠanse da na idućim izborima nađemo dobre kormilare nažalost su gotovo jednako male kao i nalaženje manje lošeg izbora na referendumu o Scili ili Haribdi jer postojeći kormilari uglavnom ne znaju koliko je mala dubina prolaznog kanala Hrvatsku treba provesti između Scile i Haribde, ušla ili ne ušla u EU. Kao što izvrsno pokazuje donji tekst to sve više postaje pitanje dnevnopolitičke taktike, jer ćemo se očito sa sličnim problemima suočavati izvan ili unutar EU. Zato su sljedeći izbori važniji od referenduma o ulasku u EU, zato je kormilar između Scile i Haribde važniji od same Scile ili Haribde.

Šanse da na idućim izborima nađemo dobre kormilare nažalost su gotovo jednako male kao i nalaženje manje lošeg izbora na referendumu o Scili ili Haribdi jer postojeći kormilari uglavnom ne znaju koliko je mala dubina prolaznog kanala. Zato će vjerojatno na problem trebati gledati dugoročnije, odnosno najbolje iskoristiti vrijeme koje je preostalo do točke bez povratka. To su nam vrijeme podarili izginuli i živi borci za hrvatsku državnost i još uvijek ga ima. Hrvatska politička situacija može se dubinski poboljšati jedino stvaranjem mlade, snažne i kreativne hrvatske elite, ravnopravne svjetskim intelektualnim elitama.

Izvući pouke

U tom vidu treba primijetiti da jedna od tri ključne mjere kojom u navedenom članku Le Monde formira "Federalnu Europu" podrazumijeva stvaranje mreže federalnih sveučilišta kao uvjeta svjetske uspješnosti cijele asocijacije. U međuvremenu se Hrvatska batrga u ne baš visoko letećim raspravama o "reformama" osnovnog, srednjeg i visokog školstva, koje novine uglavnom svode na pitanje ovakvih ili onakvih školarina, zaobilazeći ključno pitanje kvalitete predanog, odnosno primljenog znanja.

Nije ni čudo da tako postavljene rasprave ne nailaze na interes široke publike koja intuitivno osjeća da te rasprave nisu prave. Javnost se tako fokusira na dnevnopolitičke igrokaze koje joj serviraju veliki mediji i vodeće političke strukture. Ona tako gubi iz vida da je pitanje obrazovanja jedno od sudbinskih političkih pitanja kojim se razvijeni svijet otvoreno bavi, i da će odgovori na to pitanje odrediti pobjednike i poražene svijeta budućnosti. Ako u nekoliko slijedećih mjeseci izvučemo bar tu pouku, učinili smo mnogo.

Akademik Slaven Barišić

Prilog

Za europsku monetarnu federaciju

Devet bi zemalja trebalo napustiti euro

Od restrukturiranja grčkog duga do rekapitalizacije banaka, od kritiziranja talijanskog duga do upozorenja koju je agencija Moody´s dala s obzirom na ocjenu Francuske trostrukim A, od usporavanja ekonomije do teškoća da se postignu ciljevi smanjenja deficita, sve očito ide ukrivo. Kako smo do toga stigli? Ne samo time da je jedinstveni novac bio loše postavljen, već su zemlje juga eurozone povjerovale da se mogu osloboditi proračunske discipline čim su u zonu ušle, umjesto da svoje napore udvostruče.

Da bi se razumjeli problemi eurozone, treba se prisjetiti situacije pedeset država koje tvore SAD. Kako su se one uspjele držati zajedno kroz XX. stoljeće opterećeno tolikim ratovima i u godinama oko 2000., od 11. rujna 2001 kada je pogođen New York do 15. rujna 2008. kada je pogođen Wall Street? Pa tako što su bile integrirane u federalnu državu s federalnim proračunom koji predstavlja petinu bruto nacionalnog dohotka (BND-a), dijeleći povrh toga iste vrijednosti i iste strateške interese.

Europljani su pak pomiješali novac s papirom na kojem se otiskuje. Zemlje eurozone trebale su imati isti novac bez federalizacije zone, bez dijeljenja istih vrijednosti i istih interesa, čak ulazeći u frontalnu fiskalnu i socijalnu konkurenciju. Vrhunac toga bio je postignut kada su Francuska i Njemačka donijele 85 milijardi eura Irskoj, koja je ujedno tražila da im izravno fiskalno konkurira s stopom od 12,5% poreza na društva, gotovo tri puta manjom od odgovarajuće francuske stope.

Od najveće je važnosti razumjeti da, ako je konkurencija na tržištu dobara i usluga poželjna, kako bi se navelo ekonomske čimbenike dobro upotrebljavati sredstva koja su im na raspolaganju, konkurencija kroz fiskalne i socijalne norme je suprotna temeljima liberalne demokracije i tržišne ekonomije: da bi bila učinkovita, konkurencija pretpostavlja da svi čimbenici djeluju pod istim fiskalnim i socijalnim pravilima. U SAD su glavni fiskalni i socijalni sustavi federalni, i zemlja je podvrgnuta istim trgovinskim ili financijskim pravilima.

Kome ta konceptualna grješka eura nije dovoljna, može primijetiti da su u trenutku pokretanja eura 1999. zemlje članice usvojile suprotne politike. Njemačka je, zajedno s Nizozemskom i Austrijom, izabrala industrijski model s izvozom da bi ponovo pronašla svoje natjecateljske sposobnosti i već nekoliko godina bere viškove tekuće bilance, koji su odraz viškova unutarnje štednje i visoke razine profita svojih poduzeća. Francuska, i u manjoj mjeri Španjolska i Italija, izabrale su model konzumacije vučen javnom potrošnjom na kredit. Taj je model rezultirao jakom deindustrijalizacijom i rastućim deficitima tekuće bilance. Svaki od ta dva modela ima svoje prednosti i ograničenja, ali svakako ne mogu funkcionirati zajedno unutar iste monetarne zone, napose ako ta nema proračun kojim se sredstva mogu redistribuirati od jedne zemlje drugoj. Kriza eura restaurirala je "vanjsku prisilu" koja dolazi od deficita tekuće bilance i zemlje Juga našle su se "gole".

U tim će uvjetima ili zemlje Juga prihvatiti isti model kao Njemačka, što bi otvorilo druge probleme ekonomske koordinacije jer bi potrošilo ukupni višak eurozone, ili će se dvije pod-zone eura morati razdvojiti prilikom slijedećeg kritiziranja javnog duga zemalja Juga.

Postoji i drugo rješenje. Moguće je unutar eurozone izolirati devet zemalja koje dijele isti novac, iste vrijednosti i iste strateške interese: četiri zemlje oko Njemačke (Nizozemska, Austrija, Belgija i Luxembourg) te četiri zemlje juga Europe (Francuska, Italija, Španjolska, Portugal). Te su zemlje u više povijesnih trenutaka pripadale istoj političkoj sferi. Zajedno imaju višak tekuće bilance i javni deficit koji se brzo smanjuje. Predstavljaju 92% BNP-a eurozone. Te bi zemlje mogle napustiti eurozonu preuzimajući tri serije međusobnih obaveza:

1. utvrditi fiskalne i socijalne minimume, na primjer obavezati se da se stopu poreza na društva i fiskalnu stopu na štednju ne će smanjivati ispod 20%;

2. zabraniti strukturalne deficite zemalja članica te federacije veće od 1% BNP-a tako dugo dok je rast jednak ili veći od potencijalnog rasta, i nadgledati poštovanje spomenutih obaveza kroz federalni ured kada u tome zakažu nacionalne države;

3. uspostaviti poseban proračun te zone za financiranje infrastruktura, istraživanja i razvoja, te za uspostavu mreže federalnih sveučilišta. Taj bi se proračun mogao financirati iz euro-obveznica.

Dok slaba zemlja ne može napustiti eurozonu jer bi njena nova valuta devalvirala dok bi dug ostao u eurima, federalni bi euro jačao spram sadašnjeg eura koji bi ostao zajedničkim novcem osam zemalja koje se ne uključuju u federalni euro. Sadašnji bi euro padao, što bi poduprlo rješavanje teškoća u kojima se nalaze Grčka, Malta, Estonija ili Cipar. Irska, Finska, Slovačka i Slovenija, koje su se često ponašale nekooperativno, nemaju pak vokacije ući u federalnu eurozonu.

Iznad svega, nova bi monetarna i proračunska federacija postala druga ekonomska sila svijeta, prva trgovinska i industrijska sila svijeta, politički div sposoban da stane uz bok Kine i SAD. Tako Europa može izaći iz krize prema gore. Gdje su nasljednici Roberta Schumana i Konrada Adenauera koji su u još dramatičnijim okolnostima našli snage predložiti podjelu ugljena i čelika? Možemo li im mi biti jeka dijeleći zajedničke vrijednosti i jedan novac unutar koherentne federacije?

Christian Saint-Etienne
Le Monde