Ovaj članak objavljen u francuskom dnevniku Le Monde od 8. rujna prenosimo našim čitateljima iz više razloga. Ponajprije, u nedavnoj su povijesti ideje koje je iznjedravala francuska intelektualna elita duboko utjecale na razvoj zapadne civilizacije, prije često uz pomoć giljotine i mača a sada medija. Ovaj tekst koji je napisao direktor izborne kampanje jednog od šest kandidata na predizborima za socijalističkog kandidata na francuskim predsjedničkim izborima posebno je pak zanimljiv jer se u njemu javno priznaje da je politička ljevica koja se udružila sa svjetskim financijskim krugovima glavni politički nosilac sada već propadajućeg mega-projekta globalizacije.

Priznaje to doduše samo mladi član francuskog parlamenta i marginalni kandidat na predizborima, kojima dominiraju F. Hollande i M. Aubry, kćer J. Delorsa, jednog od tvoraca Europske unije, oboje članovi dominantne struje u socijalističkom stranačkom aparatu. Priznaje se da je glavni politički cilj globalizacije bio ukidanje demokracije. Shvaća se da to kod europskih naroda ne će u konačnici proći, ali da može odvesti u unutarnje konvulzije koje u postojećem svjetskom kontekstu mogu tragično završiti za Zapad kao cjelinu. Ali ritualno se napada „ekstremnu" desnicu i onda kada to nije, istim onim etiketama koje socijalistički deglobalizatori dobivaju od socijalističkih globalizatora, jer europskoj je ljevici ipak najvažnije političku moć ne prepustiti političkim snagama koje se oslanjaju na kršćanski socijalni nauk.

Akademik Slaven Barišić

Deglobalizacija zabrinjava zagovornike liberalizma pod svaku cijenu
(Socijalisti su bili ti koji su nametnuli tržišnu ekonomiju)

Deglobalizacija je u srcu vlastite predizborne kampanje ljevice i bit će u središtu pozornosti slijedećih predsjedničkih izbora. Složenost i žestina napada kojima je izložen ovaj politički plan, kritičke izjave objavljene tijekom ovog ljeta na stupcima čiji su autori Zaki Laidi, Pascal Lamy i Pierre Lelouche ukazuju na zabrinutost koju je taj plan prouzročio u redovima sugovornika liberalizma.

Teza ovih sugovornika je poznata: globalizacija je neizbježna jer su je prouzročile nepovratne tehnološke promjene - „portali i Internet" kaže Pascal Lamy. K tomu je, kako se čini, svjetsko gospodarstvo doseglo visok stupanj umreženosti da su na neki način nestali pojmovi – uvoz i izvoz. Smatrana najvišom točkom, koju je čovječanstvo moglo dostići, globalizacija bi podrazumijevala „prilagođavanje" nacionalnih gospodarstava i društava. „Regulacija" bi naime bila dovoljna za "ovladati" njenim „pretjeranostima".

Za milijune nezaposlenih žena i muškaraca na Sjeveru, odnosno robova na Jugu i Istoku, očajnih zbog globalizacije, ne će trebati ništa drugo doli strpljivo čekati kako bi se njeni učinci pokazali „ na duge pruge".Strpljivo čekanjeZa milijune nezaposlenih žena i muškaraca na Sjeveru, odnosno robova na Jugu i Istoku, očajnih zbog globalizacije, ne će trebati ništa drugo doli strpljivo čekati kako bi se njeni učinci pokazali „ na duge pruge" Uzdignuta na pijedestal zakona prirode, globalizacija se tako nameće čovječanstvu. Predložiti neki drugi način razvoja znači odmah se izložiti klasičnom postupku diskvalifikacije: deglobalizacija je „apsurd" (Zaki Laidi), „demagoška iluzija", „bajka" (Pierre Lolouche), „reakcionarno mišljenje" (Pascal Lamy).

Ukratko, za ove „revnosnike" deglobalizacija je pravi grijeh duha, a globalizacija je i nauk i vjera. Podsjetimo dakle ove religiozne duhove da zakon gravitacije nije bio zapreka ljudima da sagrade zrakoplove niti ovima da lete. Jedini zakoni koji se nameću čovjeku su njegov razum i njegova volja. Ono što su jedni načinili drugi mogu popraviti.

Iznad svega, iako se globalizacija djelomično oslanja na tehnička dostignuća, ona je promišljeni ideološki projekt kojeg uporno provode intelektualci i politički dužnosnici i to s ljevice. Središnju ulogu izvjesne francuske ljevičarske elite koju u promoviranju globalizacije predstavljaju Jacques Delors, Pascal Lamy i Michel Camdessus analizirao je do u detalje Rawi Abdelal, profesor na Harward Business School u djelu Capital Rules: The Construction of Global Finance (Harvard University Press, 2007). Ovo bi djelo zbog javnog zdravlja trebalo konačno prevesti na francuski kako bi ga što više ljudi pročitalo.

Zadojeni idejama o nadmoći slobodne razmjene ti se ljudi smatraju naprednima u borbi protiv konzervativnih zagovornika „socijalizma starog tipa" kojim su upravljalo odozgo; oni ustrajavaju u takvom gledanju pa takav socijalizam Pascal Lamy naziva „reakcionarnim". Za njih je udar „vanjske prisile" (tako se tada nazivala globalizacija) bio znak providnosti koji im je omogućio da afirmiraju svoje koncepcije koristeći se političkim vakuumom „kraja iluzija".

Uvjerili su tada Françoisa Mitteranda da liberalizira financije. Godina 1983 nije bila godina predaje ljevice pred financijskim sektorom već njezino čvrsto povezivanje s njime! Povezivanje čije su glavne karakteristike trebale biti „dominacija" i „regulacija". Od godine 1985, nakon što su došli na čelo Europske komisije (gospoda Delors i Lamy) i Međunarodnog monetarnog fonda (g. Camdessus) započeo je njihov pohod na širenje financijske liberalizacije diljem čitavog planeta. Svojom političkom spretnošću i silnom upornošću ovi su francuski „socijalisti" uspjeli uspostaviti ono što se počelo nazivati „Pariškim konsenzusom".

Ovaj konsenzus dao je ustvari impuls svjetskoj liberalizaciji kretanja kapitala a ne onaj iz Washingtona kojemu se to često prigovara. Na taj način su spomenuti ljudi s francuske ljevice stvorili novog boga liberalizma koji je „pozobao" cijelu evropsku ljevicu i otvorio Toni Blairu stazu za njegov „treći put". Američki povjesničar nam to potvrđuje u svom opsežnom djelu gdje znanstveni rad podupire političku analizu.

Globalizacija je prvo bila financijska: 1983. godine, Internet nije postojao a brodovi za prijevoz kontejnera nisu „vrvili" oceanima. Ona je to još uvijek i u sadašnjoj situaciji kada navala financija zapovijeda gospodarstvu. Gledati kako „financijaši" i njihovi „podupiratelji" zazivaju sreću na narode Juga i Istoka - to je uloga koju igra mit o „ogromnoj kineskoj srednjoj klasi" - kako bi se opravdao sustav u službi njihovog osobnog bogaćenja spada među najodvratnija događanja kojima danas moramo nazočiti. To je „trijumf pohlepe za bogatstvom" koji je osudio nobelovac za gospodarstvo Joseph Stiglitz. To je trijumf koji ne bi bio moguć da lijevi političari umjesto predaje, kako se to još uvijek prečesto vjeruje, nisu dali svoju suglasnost!

Preko sukcesivnih sporazuma o slobodnoj trgovini nametnutih neinformiranim narodima od strane vrlo aktivnih liberalnih ljevičara, financijska globalizacija je nametnula konkurenciju za gospodarstvo, za plaće, za poreze, za službe socijalne skrbi, nadmetanje između naroda i ljudi te njihovih života. Suglasnost za ulazak Kine 2001. godine u WTO (World Trade Organisation), bez da se išta tražilo za uzvrat, očit je primjer ideološke zaslijepljenosti! „Ideje, znanje, umjetnost, gostoprimstvo, putovanja stvari su koje po svojoj prirodi moraju biti međunarodne ali proizvodimo robu kod kuće svaki put kad to bude moguće" - ovo je način razmišljanja i čovječja stvarnost, naglašava Keynes, a to su spomenuti promotori globalizacije poželjeli da izgubimo. Povratak ovoj mudrosti nalazi se u središtu projekta deglobalizacije.

Za ove propagatore globalizacija je oduvijek bila ideološki projekt, san o svijetu koji se konačno riješio politike gdje bi Homo oeconomicus zamijenio Homo sapiensa; ovo je Jurgen Habermas sažeo u formulaciji:Jurgen Habermas„Globalizacija je propast kupovne moći glasačkih listića". Rijetko se naiđe tako ciničnu mistifilkaciju kao što je ova o „sretnoj globalizaciji" „Globalizacija je propast kupovne moći glasačkih listića". Rijetko se naiđe tako ciničnu mistifilkaciju kao što je ova o „sretnoj globalizaciji".

Ali, projekt je demaskiran a mistifikacija je raspršena. Narodi su shvatili kakva je stvarna priroda globalizacije te oni sve više uskraćuju povjerenje vladama - desnima i lijevima - koje su im nametnule nezaposlenost i štednju a sve to uz obećanja o boljoj budućnosti.

Ovaj nedostatak povjerenja odražava se u rekordnom broju apstinencije na izborima, u jačanju ekstremne desnice, u gnjevu brazilskih seljaka bez zemlje, kao i radnika tvrtke Continental Clairoix otpuštenih iz gospodarskih razloga i kojima je 2010. godine ponuđen premještaj u Bizertu (Tunis) za mjesečnu plaću od 260 dinara (ili 133 eura). Ljudi odbijaju čekati „na duge pruge" kako bi se okoristili blagodatima globalizacije jer znaju, prema Keynesu, da ćemo „na duge pruge svi biti pokojni".

Ako u Europi ne uvedemo strategiju društvenog i ekološkog, razumnog protekcionizma ljudi ne će moći odoljeti zovu sirena koje im upućuju ekstremne desnice. Deglobalizacija se protivi totalnom deliriju otvaranja tržišta koje bi uništilo socijalne skrbi, industrije i načine života, jednako kao što se protivi i nacionalističkom povlačenju obojenom mržnjom Marine le Pen.

Deglobalizacija ne znači povući se iz svijeta, naprotiv, ona se zalaže da živimo u solidarnosti i skladu.

Autor: Aquilino Morelle
Profesor na sveučilištu Paris I- Pantheon Sorbonne, direktor kampanje Arnauda Montebourga