Pad Princa

Nije baš nešto novo čak i u tekućoj povijesti da se političke karijere državnih vođa završavaju teškim skandalima. Na primjer, u ovom se trenutku francusko pravosuđe odvojeno bavi trima velikim financijskim aferama vezanim uz imena bivšeg predsjednika Republike J. Chiraca, te dvaju predsjednika Vlade D. de Villepina i E. Balladoura. Međutim, francuski mediji te slučajeve prate, ali ih ne upotrebljavaju za proizvodnju javne histerije. Slučaj Ive Sanadera u režiji hrvatskih medija drma pak temeljima Hrvatske. U režiji onih istih hrvatskih medija,TrivijalnoVeć je civilizirani Niccolo Machiavelli svoga talijanskog princa upozorio da za sebe rezervira cinična ponašanja i napose određivanje svog interesa kao „državnog", a da od svojih podanika, počevši s ministrima, traži rad za opću korist koji su, prema riječima Vesne Škare-Ožbolt, još jučer objavljivali naručene napade na protivnike Ive Sanadera, valjda zato što ovaj ima lijepe oči. U takvom se ponašanju može vidjeti samo „Drž´te lopova" ali i znatno više, naime pokušaj da se Hrvate uvjeri kako su nesposobni imati državu, pa im je jedini spas pod tuđinskom paskom. Drugim riječima, pokušava se podvaliti teza da stvarne hrvatske domoljubne elite nisu dovoljno sposobne voditi hrvatsku državu, što je često prikriveno vezano uz rasističku tezu da su Hrvati bezvrijedna necivilizirana rulja koja treba nestati.

Bio sam među rijetkima koji su otvoreno kritizirali Ivu Sanadera kada je bio vrlo jak pa se sada, kada je slab, mogu javno upitati je li on bio „sposoban" ili ne, i po kojim kriterijima. Ivo Sanader je bio političar, a takvi se dijele, kao što jednom C. de Gaulle reče A. Malrauxu (kad smo već kod Francuza) "na ljude koji radom uvode red i na ljude cirkusa" koji drže predstavu. Red se dugoročno može graditi samo na istini, etici i znanju, ali i politički cirkus ima svoja pravila. Već je naime civilizirani Niccolo Machiavelli svoga talijanskog princa upozorio da za sebe rezervira cinična ponašanja i napose određivanje svog interesa kao „državnog", a da od svojih podanika, počevši s ministrima, traži rad za opću korist. Evo tih njegovih riječi u prijevodu I. Frangeša (uz zamjenu riječi vladar riječju princ, kako je u originalu):

„Nego, kako će princ upoznati svog ministra? Evo načina koji neće slagati. Kad vidiš da tvoj ministar više misli na sebe negoli na tebe i da u svakom svom činu gleda na svoju korist, takav neće nikad biti dobar ministar i nikad se nećeš moći pouzdati u nj: tko upravlja nečijom državom ne smije nikada misliti na sebe nego na princa i ne smije princu ništa spominjati što nije u svezi s njim. S druge pak strane, da bi uzdržao ministra, princ mora misliti na njega, častiti ga, obogaćivati, pridobivati njegovu harnost, dijeliti mu časti i službe, da ministar uvidi kako ne može biti bez princa te da, obasut častima, ne mora željeti još više časti; da okružen bogatstvom ne mora poželjeti još više novca; da opterećen dužnostima zamrzi svaku promjenu. Kad su, dakle, ministri i princ u postupku s njima takvi, mogu se pouzdati jedan u drugoga; nije li tako svršit će se uvijek loše i po jednog i po drugog."

Jasno, pametno, ali i trivijalno. Iako je tom receptu Ivo Sanader bio blizak, sudeći po medijskim informacijama nije ga se u cijelosti držao, da li zbog neobrazovanosti ili zbog neopravdane potrebe za originalnošću. I, kako je prorekao Machiavelli, Princ je pao, ali s njim smo i mi pali jer smo ga sami izabrali. No, učimo bar na pogrješkama, ne tražimo među sobom novog princa koji će nam grmjeti s neke rive, a u duši nas smatrati budalama. U prevelikoj potrebi za karizmom skriva se naime opasnost zamjene istine cirkusom vulgarne demagogije. Prevelika se karizma često svodi na duboko podcjenjivanje inteligencije naroda i popuštanje vlastitoj slabosti kroz svjesnu ili nesvjesnu procjenu da je makijavelistički „politički realizam" i paternalizam jedino moguće rješenje za političko vođenje naroda.

Stoga tražimo novog vođu po potpuno suprotnim kriterijima, dakle među ljudima koji red kroz rad stavljaju na prvo mjesto. Politički vođe koji su se kroz povijest tako opredjeljivali uvijek su počinjali od obrazovanja naroda, a ne od sustavnog zaglupljivanja masa. Za sobom su ostavljali trag na kojem su se izrastale generacije. Nakon što je hrvatska država karizmatski stvorena došlo je vrijeme za njeno marljivo uređivanje, kako bi u prvi mah bar slabe štitila od ciničnih i beskrupuloznih, a zatim krenula dalje. Shodno tome, Hrvatskoj treba čvrsta osoba koja će povesti u potrebne državne reforme, okruživši se poštenim, samosvjesnim, obrazovanim ljudima. Iako su rijetki, u Hrvatskoj ih ima. Samosvijest kroz visoko obrazovanje stekli su kad su svoje učitelje i prijatelje nadmašivali u međunarodnom natjecanju, a ne im bili pokorni vodonoše. Poštenje su dokazali kad su mogli lako krasti a nisu krali, jer su u poštenje vjerovali. Samo se takvi mogu prometnuti u stvarnu novu hrvatsku političku elitu i Hrvatsku s uspjehom voditi u budućnost. Sve ostalo je građenje kula na pijesku, do malo vjetra.

No, hrvatski problem je manje u tome kako naći takve ljude nego kako učiniti da riječ istine i razuma doprije do hrvatskog naroda. Paradoksalno, glavna prepreka istini su hrvatski mediji. Ponajprije su ocrnili Franju Tuđmana te ga još za života pokopali u izolaciju i to unatoč njegovoj neospornoj karizmi, osobnom poštenju i potpunoj predanosti hrvatskom cilju. Zatim su, zajedno sa S. Mesićem, I. Račanom i I. Sanaderom, proveli opću detuđmanizaciju, koja je iz javnog prostora eliminirala veliki dio hrvatskih elita srca, uma i mača. Nedavno su na vlast doveli Ivu Josipovića iako je čovjek bez karizme, te stvorili korisnog predsjedničkog kandidata od N.Vidoševića, miljenika dama iz hrvatskog jet-seta. Sada se spremaju da od mlado-komunista Z. Milanovića naprave političkog prvaka Hrvatske. Velika je to moć i veliki cinizam.

U uvjetima Hrvatskoj nesklonog medijskog monopola, koji novac, moć i cirkus stavlja ispred svih etičkih vrijednosti, bilo koja će politička grupacija teško uspjeti s radikalno suprotnim programom. No, tu je i Crkva. Ona je jedina velika snaga u Hrvatskoj kojoj bi cinizam moćnika trebao biti potpuno stran, jer je to i Isusu bio. Zaista, Crkva se sve češće obraća vjernicima pozivom da se uključe u politička zbivanja i promiču kršćanske vrijednosti. No, onda bi trebala učiniti sve što može kako bi se osigurao prostor medijske slobode. Taj prostor treba otvoriti ne samo vjernicima nego svim ljudima dobre volje i, naročito, dobronamjernim ljudima suprotnih mišljenja. Tako se Crkva politički ne svrstava, društvo se ne klerikalizira, nego se samo stvaraju uvjeti za iznošenje istine kad ih nema, takvi uvjeti da se za istinu može zalagati, s njom pobjeđivati. Ja sam Put, Istina i Život, rekao je Isus kao Bog, a oni koji ga žele slijediti mogu to ili kao nejaki ljudi ili kao mučenici. Kao i Isus, mučenici pobjeđuju svojom žrtvom, a ne ovozemaljskom pobjedom. No većinu čine dobri ljudi, nejaki da budu mučenici. Isus se u prvom redu njima obraćao i jedino što je od njih tražio bilo je da žive svoj ovozemaljski život u kršćanskom skladu i veselju, ljubeći bližnjega svoga. Eto takvima, od Princa prezrenima, Crkva treba pomoći. Uostalom, i Isus je kao Čovjek bio "kamen koji odbaciše graditelji-upravo taj-koji je postao ugaonim Kamenom".

Samo okupljanje na tako dubokim univerzalnim vrijednostima, usporedno s probojem posvemašnje medijske blokade, može dakle osigurati izvlačenje Hrvatske iz političke kaljuže u koju je upala. Treba djelovati uporno, snažno i jednako u svim domoljubnim političkim grupacijama koje se prepoznaju u tako široko postavljenom političkom okviru, jer će se inače naša mala Hrvatska zauvijek utopiti u intelektualnoj kaljuži sveopćeg "političkog realizma".

Akademik Slaven Barišić