Dvije ili više stranaka?

Ponedjeljak, 16. kolovoza 2010.

Dvije ili više stranaka?

Prolazeći oštrim korakom pored mene u hodniku svog ureda krajem daleke 1991. g. - kada su polagani temelji moderne Hrvatske - Franjo Tuđman se zaustavio, učinio korak unazad, i upitao "Dvije ili više stranaka?". Iako potpuno iznenađen tim pitanjem, odgovorio sam kao iz puške "Više!". Na pitanje "Zašto?" dodao sam "Zato što dvije političke stranke mogu postati dvije političke mafije, koje se uredno smjenjuju između vlasti i opozicije, zaustavljajući tako svaki protok novih ideja." Pogledao me vrlo prodorno, možda i ljutito, te šutke otišao. Bilo kako bilo, omogućio je Hrvatsku s više stranaka.

izbori Kao što danas znamo, to nažalost nije riješilo problem, ponajviše zbog toga što je većina vođa malih saborskih stranaka (izuzimajući SDSS, koji funkcionira po drugom uzorku i koji se pokazao kao ozbiljan, Hrvatskoj nelojalan politički faktor) ispala potpuno nedorasla svojoj ulozi. Umjesto da budu nosioci novih rješenja mnogi od njih su se prometnuli u sitne trgovce političkim utjecajem, čak kad bi im poneki problem uopće dopro do malog mozga. Kako je većina takve sitne političke trgovine tekla kroz Sabor, ovaj se polako pretvarao u tržnicu političkih intriga i kompromisa, kojom dominiraju lokalni politički mešetari. Rezultat je da su se stvarne saborske debate zamrle, da se sve svelo na odrađivanje unaprijed riješenih domaćih partijskih zadaća, uz uglavnom lošu glumu naturščika, koja sve manje i manje zanima hrvatsku javnost. Zaista, koga više osim saborskih zastupnika zanimaju HTV-ovi prijenosi saborskih sjednica?

Što se tiče izvanparlamentarnih stranaka, njihov gotovo astronomski broj je često vezan uz ego-putovanja možda dobronamjernih ali politički neiskusnih pojedinaca i onda kad su obdareni prirodnom karizmom, bistrinom i elokvencijom. No elokvencija, iako u politici oduvijek nužna, nije danas i dovoljna, jer da bi se sudjelovalo u uspješnoj političkoj vlasti treba imati koordinirani politički program, koji vuče naprijed i koji je infrastrukturno poduprt tako da je realno ostvariv. Tako nešto nije viđeno ni kod naše dvije velike stranke, a kamo li kod izvanparlamentarnih stranaka, koje uglavnom znaju što ne će, ali ne znaju što hoće i, naročito, što mogu. Lako je na primjer biti protiv ulaska u EU, ali onda treba znati kako će se ponašati Hrvatska (koja kao podivljala loza izrasta u turističku monokulturu sličnu Grčkoj) ako mnogi svjetski mediji odluče objavljivati simultano, u sklopu poslovičnih „novinarskih sloboda“, da u Hrvatskoj na primjer maltretiraju turiste. Zato rizik razgovora o uvjetima ulasku u EU treba prihvatiti, a razgovore prekinuti jedino ako EU ustraje na nama neprihvatljivom konceptu Jugosfere unutar EU, koju, gle slučajnosti, Lisabonski ugovor artikulirano omogućuje.

Treba ipak jasno reći da je u korijenu sadašnje gotovo očajne vanjsko-političke pozicije Hrvatske u prvom redu kriva neuspješna ili nepostojeća razvojna politika dviju velikih stranaka. To ne čudi u slučaju SDP-a, jer je komunizam propao između ostalog zbog nesposobnosti njegovih političkih nomenklatura, koliko god su one bile „politički spretne“, i njihove bespogovorne pokornosti višem centru. S druge strane, možda je u svim tranzicijskim zemljama upravo zbog tih svojstva kriptokomunistima omogućena „pretvorba u socijal-demokrate". Tolika nesposobnost ipak čudi kod HDZ-a, jer ga je njegov osnivač Franjo Tuđman drugačije zamišljao i postavljao. Neposredno pred stranačke izbore 2000. duže sam razgovarao sa svakim posebno, Ivom Sanaderom i Ivićem Pašalićem, koji su se nametnuli za predsjedničke kandidate, i rekao im da bi trebalo razmisliti što činiti s državnom vlašću koju će HDZ uskoro osvojiti, kako im se ne bi dogodilo, rekoh, da to ne znaju, kao što to nisu znali mnogi državni dužnosnici već poslije 1995. Za razliku od Ivića Pašalića, Ivo Sanader mi je s visoka odgovorio da on već sve zna i ponudio mi dekorativno mjesto svog savjetnika, što sam uljudno otklonio. On je pak pod nacionalističkim retorikom Hrvatsku odveo u Bruxelles i Beograd, a sad je, znamo, u Los Angelesu, dok HDZ tone pod teretom njegovog „velikog znanja“.

Mislim dakle, kao i 91., da nije dilema treba li nam jedna mala stranka koja će postati velika, ili jedna velika stranka koja je postala mala. Pravo je pitanje u stvari kako poboljšati intelektualnu razinu naših malih i velikih stranaka i nadrasti sterilno političko ponašanje ponajprije naslijeđeno od komunizma, a kasnije još i dodatno primitivizirano. Iako se svaka zemlja u vanjskoj politici mora ponašati jedino po nemilosrdnim svjetskim pravilima, svoj unutar-politički život može ipak urediti po uzorku koji se razlikuje od drugih. Nepobitna je međutim činjenica da dosadašnji veliki trud mnogih dobrih i pametnih ljudi uložen u pokretanje nove domoljubne stranke ili u ujedinjenje postojećih strančica, nije dao ozbiljne rezultate. Jednako je nepobitno opravdana često izražavana skepsa prema mogućnostima unutarnje demokratizacije politički petrificiranog HDZ-a, napose dok se ne razbistri način na koji je za predsjednika stranke izabran Ivo Sanader i ne odbaci metoda stranačkih izbora „aklamacijom“.

Obje su te nepobitne činjenice zajedno dovele do krajnje kritične gospodarske i političke situacije. Neki su vanjski politički krugovi naime i dalje skloni definitivnom rješenju hrvatskog pitanja iskorjenjivanjem političkog hrvatstva. Ne vodi li na to i sadašnje stanje u kojem na primjer svaki treći visoko-obrazovani Hrvat odlazi u inozemstvo, dok nam inozemci dolaze isključivo kao gazde (i turisti), a ne kao partneri? Takva tiha, politički i medijski prešućivana "pretvorba", koja ozbiljno prijeti održanju političke pa i biološke supstance hrvatskog naroda, još je mnogo dublja i opasnija od neuspjele materijalne pretvorbe iz 90-ih godina. U neku su ruku sadašnje krizne prilike još teže nego 90-ih jer su izazovi rafiniraniji, a uspjeh je jednostavno nemoguć bez aktiviranja svekolikog znanja koje Hrvatska još posjeduje.

To se znanje može aktivirati samo ako za to postoji artikulirana volja hrvatskih političkih vlasti. Stoga držim, polazeći od izvornih zamisli Franje Tuđmana, da je pored daljnjeg napora za izgradnju i okrupnjavanje nove domoljubne stranke potrebno odmah prići unutarnjoj demokratizaciji svih stranaka uključujući već etablirani HDZ. Ključ tih procesa dakle leži u rukama političkih struktura velikih i malih stranaka koje, napose, moraju smoći hrabrost saslušati glas intelektualnih elita i kad im nije mio. Brojni načini takve komunikacije, koji uvažavaju etičku autonomiju intelektualaca, dobro su poznati zapadnim demokracijama i ne treba ih izmišljati nego samo provesti, bez fige u džepu. A ljudi znanja moraju pak izaći iz komocije svoje anonimnosti ili iz nametnute im izolacije i, prije svega, prevladati svoju odbojnost prema nemilim vidovima realnog političkog života. Hrvatska je naime premala da bi si smjela dopustiti još jedan veliki poraz, jer bi taj mogao biti konačan.

Akademik Slaven Barišić

KOMENTARI ČITATELJA

#1 Pametno! — puljanin 2010-08-15 18:31

Ovo Miklenićevo, 'glasujmo za neku malu stranku' samo dovodi ljude u dodatnu pomutnju jer ne navodi : za koju malu stranku, što ona treba zastupati, kakav će medijski tretman imati, s kojim financijskim sredstvima raspolagati, je li infrastrukturom pokriva Hrvatsku, BiH i iseljeništvo, preostaje li dovoljno vremena do izbora da se ta neophodna infrastruktura stvori…sve to mi liči na stav Crkve prije predsjedničkih izbora kada je takvim općenitostima pridonijela pobjedi Josipovića jer 'naši' su imali 7 (sa Bandićem koji se ugurao među 'naše' čak osam) kandidata i svaki od njih se vidio u 'okviru bez slike' koji je Crkva postavila! Tako bi se moglo dogoditi i s ovim 'malim' kojih imamo barem desetak!? A mali obično imaju velike ambicije, agresivan nastup, skučen program rada, kadrovski su tanki u 'vrhu', nesposobni za predizborno koaliranje sa sličnima sebi jer su nefleksibilni pošto na lokalnoj razini obično u njih već u startu uđu ili ambiciozni nesposobnjakovi ći koji su politički potrošeni ili fanatični pojedinci sa svojom 'povijesnom misijom' pa pokraj takvih teško ulaze drugi mlađi i sposobni…naime da 'mali' uspiju nužan je dobar program i…ogromni novci bez kojih je uzaludan i najveći entuzijazam, marljivost i tomu slično. Već se po portalima vidi da se odričemo poštenih, sposobnih i POZNATIH (to se isto ne može zanemariti) osoba iz javnoga života što predstavlja još jedan korak u pravcu poraza državotvornih snaga u Hrvatskoj.
Mišljenja sam da do slijedećih izbora treba raditi u dva pravca : prvo, vršiti pritisak na HDZ da se demokratizira u smislu vračanja politici Franje Tuđmana što iziskuje određene kadrovske promjene u čelništvu stranke, 'trolist' Šeks, Jarnjak i Bebić bi trebali otići u političku mirovinu jer su oni glavna prepreka otvaranju takvog procesa, te legalizacija frakcija u okviru istog, nacionalnog, narodnjačkog i demokršćanskog svjetonazorskog okvira. Oni koji misle da je HDZ-ova 'povijesna misija' gotova griješe upravo onako kako su griješili svi oni prije Drugog svjetskog rata misleći to isto za HSS. Trebao je doći veliki rat i 45 godina titoističke diktature, da HSS više ne bude najjača stranka u Hrvata i to prije svega zahvaljujući činjenici što se, mimo nje i u specifičnim povijesnim uvjetima, pojavila grandiozna povijesna veličina u osobi dr. Franje Tuđmana. Što se sve činilo u i oko HSS-a početkom 90-tih pa je usprkos tomu ta stranka preživjela. Stranke veličine HDZ-a teško propadaju i bivaju zamijenjene nekom novo 'uskrslom' pogotovo u vremenima koja nisu 'prevratnička'. (jedina prilika za to je bio Sedmi sabor HDZ-a kada je neposredno nakon njega, kako se danas vidi, propušteno stvoriti u Saboru relevantnu snagu tuđmanista prelaskom u tada osnovani HIP. To očito Pašalić tada 'nije smio' napraviti, a razlozi zbog čega on to nije učinio, nego tek nakon puno vremena išao stvarati HB, danas vide i oni, inače, 'slabije obaviješteni'.) Dakle, bez HDZ-a ne može se osvojiti vlast u Hrvatskoj samo sa 'malima', kako to preporuča velečasni Miklenić, a mnogi 'mali' takvo mišljenje glasno i objeručke prihvaćaju uvjeravajući sve oko sebe kako je 'upravo na njih mislio'!
Ali pošto ni HDZ ne može, u sadašnjoj situaciji, VIŠE zadržati vlast bez 'malih', na malima je da se povežu u jedan koalicioni savez koji bi trebao biti potencijalni koalicioni partner PROMIJENJENOM HDZ-u! Sve državotvorne snage izvan HDZ-a : pravaške stranke, Obiteljska stranka, Jedino Hrvatska… i ugledni pojedinci poput Jurčevića, Mikšića…(a, u koliko se HDZ ne preustroji i promijeni svoju politiku, naravno i Miroslav Tuđman) trebale bi stvoriti čvrsti blok već ove jeseni koji bi na slijedećim izborima mogao biti opasan konkurent OVAKVOM (DANAŠNJEM HDZ-u). Naravno da takvo što je jedino moguće napraviti ako se stranke uspiju dogovoriti, prije svega, oko lista npr. u Splitu bi objektivno Podrug trebao voditi listu, u Dubrovniku Obiteljska stranka, Osijeku HSP itd. Tu treba obuzdati ambicije pojedinaca.
Dakle, po mojem mišljenju, PROMIJENJENI HDZ sa HSS-om - jedna lista + Blok malih državotvornih stranaka i utjecajnih pojedinaca – to je jedina pobjednička formula! Ako se HDZ ne PROMJENI onda će Blok od toga samo profitirati, a time će pokrenuti post izborne promjene u H!DZ-u

Dvije ili više stranaka?

Dvije ili više stranaka?

KOMENTARI ČITATELJA

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari

Najave

Tko je na vezi?

Uvjeti korištenja

Naša udruga

Stranice članova

Izbor publikacija

Prijava na Portal