Jedan mali prilog uz temu:

RH kao Monnet ili ne….

Još od samog utemeljenja Europske unije previše se inzistira na njezinoj trgovinskoj dimenziji, koja ni danas nije kompenzirala glad za duhovnim, vjerskim, kulturnim i povijesnim dimenzijama njezinih aktivnih i potencijalnih članica. Trgovinski karakter njezina inicijatora i uvelike utemeljitelja Jeana Monneta, koji je sam bio uspješan trgovac konjakom u Velikoj Britaniji, Kanadi i SAD-u kroz Prvi i Drugi svjetski rat, odrazio se i u njegovoj viziji EU-je kao « zajednici ljudi » povezanih pretežito trgovinskim interesima (Monnet je naslijedio obiteljski posao od svog oca, zadužen za vanjsku trgovinu, dok se njegov brat bavio unutarnjom trgovinom). Monnetova se koncepcija Europske unije protivila De Gaullovoj strasti za dubokom povijesnom kulturom i očuvanju država, za sto Monnet, koji nije volio školu po vlastitom priznanju, nije imao nikakva senzibiliteta.

Monnetu se pripisuju i zasluge za nagovor Roosevelta da pokrene vojnu industriju, što je navodno skratilo 2. svjetski rat za koju godinu (Victory program). Lobirao je u to doba za potpuno utapanje Francuske vojske u britansku, u jednu jedinu instituciju pod Churchillom, iako je bio svjestan da « ništa nije moguće bez ljudi, ali ništa nije trajno bez institucija ». Što bi dakle Francuska bez svojih institucija : morao je biti svjestan da ne bi potrajala. U tome je vjerojatno i srž njegova neslaganja s de Gaullom, a imali su nesuglasica i oko Alžira.

Prema nekim povijesničarima , Staljin je preko američkih Židova nagovorio Roosevelta da se umijesa u rat (vidjeti Laurent Rucker, “Staline, Israël et les Juifs” ), da bi kasnije i sam postao « antisemit ». Premda se Monnetove veze u SAD-u vide uglavnom kao trgovinske, on je daleko poznatiji po svom doprinosu u Sjevernoj Africi, gdje je utjecao na generala Girauda da se uvedu zakoni koji štite Židove, naime žrtve rasnih zakona (nije im se dotada omogućavao pristup u vojsku, na temelju kojeg bi imali pravo na francusko državljanstvo, ali i unatoč monnetovu dogovoru s generalom Giraudom, imali su pričekati da potonji završi u sudnici poslije rata…) Nedvojbeno je Monnetova uloga bila i politička, makoliko u sjeni, jer je, uz pomoć londonskih (a možda i američkih) veza, bio glavni pregovarač s generalom Giraudom, odnosno inicijator uspostave Francuskog vijeća nacionalnog oslobodjenja u Alžiru. (Pierre Viansson-Ponte, Le Monde, du 17 mars 1979).

Nakon Drugog svjetskog rata, zabrinut brzim oporavkom Njemačke, Monnet se zalagao za njezino povezivanje s Francuskom, tajno pripremajući projekte u područjima koja su mogla poslužiti ratnoj industriji (čelik, ugalj), u cilju « Europske obrane ». Trebalo je, ktomu, integrirati Njemačku u zajednički otpor Zapada Sovjetskom savezu, a povremeno su prevladavale i ideje « američko-njemač ke » suradnje, ostavljajući Francusku po strani. Ipak je u Francuskoj vladao de Gaulle, za kojeg je Europa značila « Francusku i Njemačku, a sve ostalo je povrće ».

Dok je Monnet gradio imidž « počasnog građanina Europe » (kako ga je 1976. proglasio Europski savjet u Luxembourgu), De Gaulle je svoju sklonost zajednici država radije nego zajednici stopljenih građana izrazio i svojim glasovitim montralskim pozdravom bivšoj francuskoj koloniji 1967., « Živio slobodni Quebec », koji je odjeknuo diljem svijeta, kao veliko međunarodno priznanje nekadašnjoj « Novoj Francuskoj ». Manje se, međutim, de Gaulle proslavio u Alžiru, gdje je izdao Europljane i Francuskoj odane Alžirce, te ih ostavio na pokolj, dok je u svojoj zemlji čak sudio (i nasmrt presuđivao) najzaslužnijim časnicima koji su odbili taj čin zločina i izdaje, da bi Alžir potonuo u višedesetljetni kaos, nasilje, u kojem se, sudeći po nekim kuloarskim pričama izbjeglica iz Alžira i u Quebecu, ni danas ne zna niti tko pije niti tko plaća; smrt prijeti svakome, sa svih strana.

Vratimo se Europi. Monnetovi ljubitelji prigovaraju Europi, da je on uistinu ujedinio, odnosno stvorio, ali da to nije njegova Europa (izvor iz 1979.). Mogao bi to biti rezultat sukoba povijesnih, kulturnih i vjerskih principa s trgovinskim, koji su često bez duše u modernoj trgovini. Možda i previranja globanih interesa. Nekada su američki ekonomisti smatrali da bez jake Europe nema ni jake Amerike, a posebno je francusko-ameri čki odnos zasnovan na naizmjeničnoj ljubavi i mržnji, kako je istaknuo Dominique de Villepin u jednom intervjuu u Kanadi, prilikom vruće rasprave protiv američke unilateralne odluke napasti Irak. Amerika je danas ipak sve više solo igrač na međunarodnoj sceni, i teško je reći što prevladava : ljubav ili mržnja.

Europom pak odzvanja sve više vapaja i molitvi za kršćanske principe, za nacionalni identitet, za njezino kulturno i vjersko nasljeđe, za njezinu slavnu povijest, čega je odraz i « Pismo hrvatskih biskupa u povodu pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u EU » u kojem je konačno definirana problematika integracija : « kojoj i kakvoj se Europi želimo pridružiti i zajedno ju izgrađivati, na kakvim se temeljima odvija proces europskog ujedinjavanja i s kojim ciljevima, postoje li neki obrisi po kojima možemo zaključiti ima li to novo društvo, u koje i Hrvatska želi ući, ta nova Europska unija, koju se već više od pola stoljeća planira i stvara, nešto u čemu se i mi prepoznajemo, otkrivamo svoju prošlost, vidimo svoju sadašnjost, ali i s nadom gledamo u svoju budućnost » (HKV, 28. ožujka 2010).

Da se ne želi odreći kršćanskih principa, pokazao je i francuski narod, a i irski, prilikom glasovanja o Ustavu iz kojih se izbacuje svaki njihov spomen, premda su političari često olako prelazili preko glasa naroda, što je i napravilo toliki jaz između političkih sustava i obilježja naroda koji bi trebali predstavljati.

Nove članice ili one buduće ipak daju novi ton Europskoj uniji. Dok dosta političara u Hrvatskoj priziva veći američki utjecaj, koji nije nimalo zanemariv ni u Hrvatskoj ni u drugim bivšim komunističkim zemljama, Hrvatska ne bi u tom procesu trebala igrati ulogu Monneta, štoviše u doba « transparentnost i » demokracija i « svjetske krize » gdje trgovci i nemaju osjećaja za socijalne dimenzije i sve veći jaz između bogatih i siromašnih : srednji sloj nestaje.

Naprotiv, Hrvatska bi morala što prije odbaciti polustoljetne komunističke revizije hrvatske povijesti i probuditi žar za kulturu, za povijest, učenje i rad na moralnim, kršćanskim principima koji su Europu održali kroz stoljeća, i duhovno, i moralno, i ekonomski.


Barem hrvatska povijest nije « povrće » i sigurno bi bila pravi gušt za mnoge europske zemlje, obzirom na njezino potisnuto bogato iskustvo i naslijeđe, kad bi se pošteno proučila. Opčinjeni komunističkim revizijama, ne iznenađuje što su hrvatski političari predlagali ili iz sjene prihvaćali lažne uvjete pristupa ne samo Europskoj uniji nego i NATO-u. Kao takvi doista su inferiorni u Europi,koja, makoliko ih se odricala, još živi na kršćanskim civilizacijskim temeljima : to ni njezini neprijatelji nebi podcjenjivali koliko neki nedorasli političari u moderna vremena, kao takva ima blagoslov i od toliko marljivih Kristovih učenika sve do Papa.

U Hrvatskoj će mnogi koji je predstavljaju dakle morati nešto naučiti, makar i « po stare dane », da bi otkrili ljepotu prošlosti i što Hrvate uistinu približava Europi. Kako se Talijani ne mogu odreći činjenice da su imali gradova koliko cijela Europa prije nego se ona izgradila i da je tu u Vatikanu zapisana njezina povijest, ni Francuska svog naslova « kćeri Crkve » (fille de l’Église), ni Njemačka svoje sposobnosti oporavka i discipline, i nakon što je Staljin nekažnjeno zbrisao vjekovne kolonije s Baltičke obale iz njihove slavne povijesti, i Hrvatska bi trebala zaviriti u svoje kršćanske izvore, da bi našla svoje mjesto i vratila (samo)poštovanj e, a akoBogda, i ispravila tolike nepravde i pred sobom i pred Europom, te uistinu uskrsnula, kao za kralja Tomislava.

Moderna trgovina ljudima, nacijama, ne vodi nikamo. Ali u Hrvatskoj još se čuje, svjesno ili nesvjesno, eho komunističih magerećih klupa: kao da i Crkva mora razmišljati o svemu tome inferiorno, i samo se, negdje po strani, užasavati, kako tko poželi...

Voiceofcroatia. net

Manje se, međutim, de Gaulle proslavio u Alžiru, gdje je izdao Europljane i Francuskoj odane Alžirce, te ih ostavio na pokolj, dok je u svojoj zemlji čak sudio (i nasmrt presuđivao) najzaslužnijim časnicima koji su odbili taj čin zločina i izdaje, da bi Alžir potonuo u višedesetljetni kaos, nasilje, u kojem se, sudeći po nekim kuloarskim pričama izbjeglica iz Alžira i u Quebecu, ni danas ne zna niti tko pije niti tko plaća; smrt prijeti svakome, sa svih strana.

***********************************************************************

Čudno neko tumačenje francuskog kolonijalnog beščašća i velezločina u Alžiru, i općenito Africi. I danas se neke afričke zemlje, koje je francuski kolonijalizam do kraja ponizio, da se nazivaju sramotnim imenom “frankofonske zemlje”.

I kako to da gospođica VoC traži i bori se za “neovisnu Hrvatsku”, a ne bi to isto dala Alžircima, da žive u “neovisnom Alžiru”, da govore arapski, da se klanjaju Alahu!
Dalje, tvrdi da je de Gaulle izdao “Europljane i Francuskoj odane Alžirce, te ih ostavio na pokolj”. Je li to isto važi i za Tuđmana koji je stvarajući (neuspješno) neovisnu Hrvatsku izdao “Hrvate odane Srbiji (Jugoslaviji)”?

Oficiri koji nisu priznali francusko napuštanje Alžira organizirali su najsramniju terorističku organizaciju OAS i ubili su na tisuće Alžiraca i Francuza, a gospođica VoC te sramne ubojice naziva “najzaslužnijim časnicima koji su odbili taj čin zločina i izdaje”. Ne razumijem. Zar se to isto ne bi moglo reći za srpske koljače-oficire JNA koji su branili Jugoslaviju(Srb iju) i ubili na stotine tisuća civila??

Francuzi su, račune se, ubili između jedan milijun do milijun i pol Alžiraca za vrijeme svoje strahovlade. Organizirali su Francuzi u Alžiru klasične sabirne logore smrti, nalik na gulage ili na nacističke logore. Dok su kokodakali o ruskim ili nacističkim logorima, svoje su prešućivali ili zataškavali. Je li to kršćanska kultura?

Kada je narod krajem 1992. izašao na prve slobodne izbore u Alžiru i izabrao svoju narodnu vlast, korumpirana vojna hunta (nasljednici komunističkog satrapa Boumedijena) izravnom intervencijom dvojice svjetskih treorista (Bila Clintona i Mieteranda) dobili su “zeleno svjetlo” da uguše narodni pokret. Svi masovni zločini u Alžiru pod okriljem noći čini alžirska vojska protiv pobunjenika (kaio i u Hrvatskoj 1991.) uz pristanak “kršćanskog i demokratskog Zapada”. I taj kaos traje do danas, kaos koji je unio “demokratski Zapad” (otkrivena su brojna i bogata nalazišta plina u Alžiru?? nije na odmet miris pljačke).

Sjećam se našeg Franje Tuđmana koliko je bio razočaran bezličnim novčanicama EURA . Kako je rekao očekivao je da će na njima biti eksponiran barem dio prebogate povijesno-kultu rne baštine kao izraz najvećeg europskog bogatstva ,a to je bogatstvo nacionalnih različitosti.
Nu ti svjetski inegrativni i dezintegrativni procesi se dešavaju mimo našeg utjecaja ali je važno kako ćemo se MI postaviti , a da ostanemo MI. Slovenci su bili Slovenci u Jugoslaviji a to su sad i u EU. Nacionalna svijest je kod njih izgrađena . Hrvati kao začetnici obiju Jugoslavija sad na isti način vide spas u EU .To je svojstvo izkompleksirano g i malodušnog naroda. Mi još vodimo unutrašnje bitku između hrvatskih Hrvata koje simbolizira Tuđman i Jugoslavenskih Hrvata koje simbolizira Tito. Nije to desna i lijeva opcija što se podrazumjeva u zrelim državama , ovdje je dilema hoćemo ili nećemo biti svoji na svome. Nije to kako g. Boljunac kaže lijeva i desna cipela to je dilema hoćemo li hodati svojim nogama ili ćemo biti oni koje u invalidskim kolicima drugi vozaju.
Nema suživota između te dvije "cipele" ,ili smo zdravi ili invalidi. To ovisi samo o nama , a što napravimo od sebe to će drugi prihvatiti. Problem je glupost i onog nazovimo zdravog dijela koje se malodušno priklanja političkoj spekulaciji odricanjem od "ozloglašenog" Tuđmana dok ovi drugi sve više i Hudim jamama usprkos slave svoje komunističko božanstvo JBT.
4% zdravih ,ma jeli to moguće?1?!

"Ne mogu nigdje naci podatak da je Arapima bio zabranjen njihov nacin zivota pod Francuskom; stovise zivjeli su bratoubilacki, bez ikakve zdravstvene i socijalne skrbi, obrazovnih ustanova, infrastrukture dok im sve to Francusk"

***************************************

A što je falilo Hrvatima u Jugoslaviji?

Na takav bezočan način braniti europski kolonijalizam, nije mi jasno. Ma kojeg prava imaju Francuzi na Afriku?

"Na takav bezočan način braniti islamski kolonijalizam, nije mi jasno. Ma kojeg prava imaju Arapi na Afriku?"

To se ni Francuzi ne bi dosjetili pitati

Osjećajući poziv savjesti na očitovanje glede povijesnog trenutka u kojem se hrvatski narod našao i predstojeće katastrofe po narod i državu (t.j. onoga što je od nje ostalo!), biskupi su sklepali svoj napis.

Diplomatski vješto 'upakirali' su u jezično prihvatljiv uradak koji iznosi neke povijesne činjenice vezane uz nastanak europske zajednice. Pitanje je što s tim? Kakva je praktična svrha njihovog uradka? Nikakva. Ili zapravo jest nekakva budući da čini kako se nastoji dati vjetar u leđa nastojanjima da se hrvatski narod zatre te onemogućiti bilo kakvo djelotvorno suprotstavljanj e naizgled iminentnoj katastrofi Hrvata!

Ovaj, usuđujem se reći, lukavi uradak završava, doduše, foskulama o uzdanju u Božju i Majke Božje pomoć, kao da narod to ne zna! samo, nije mi jasno, kako bi to nama trebao Bog pomoći kad sami svjesno kročimo u pakao i pokazujemo svoje opredjeljenje za isti? Bog pomaže onda kada čovjek s Njime surađuje, t.j. kada svojim postupcima (i mišlju i riječima) staje u obranu svog dostojanstva kojega kao Božji stvor ima! (Da ne govorim o dužnosti štićenja kršćanskih vrijednosti i morala u društvu, koje Europska zajednica potpuno negira i ismijava.)

Napis birokratčića Bozanića - političarčića (diletanta) i ostalih (od kojih neki možda i pod pritiskom) namjerno zavodi hrvatski puk da krene put svoje katastrofe. Narod, zbog nedostatka analitičkih sposobnosti, zaokupljenosti dnevnim preživljavanjem , a donekle zbog svlastitog ropstva materijalnomea, ne uspijeva proniknuti dubinu problema i shvatiti užas prijeteće propasti. Umjesto da se isti narod odvrati od puta pogubnoga i usmjeri u život i prosperitet, njemu se preporučuje put u bezdan.

Umjesto da se potakne puk da žustro rekne 'ne' zloslutnoj tvorevini koja mu 'a priori' odriče samosvojnost i kršćanske vrijednosti koje su ga stoljećima održale na životu, te ukaže na svjetli primjere Norveške i Švicarske, nasuprot užasu već postojećeg dužničkog ropstva koje nam je povezanost s ovom tvorevinom donijela, oni groteskno preporučuju, ni-manje-ni-viš e nego silazak u pakleni krug.

Čini mi se da je jedina svrha ovog napisa svojevrsna panacea kako bi Hrvati odumrli nekako postupno, uz milozvučne riječi ovoga tečnog napisa jer je tako biti bezbolnije! Kakav užas!

Hrvatski je narod izborio svoju domovinu 90-ih jer je crkva bila uz narod, bili su kao jedan! Bio je prodvođen uzoritim kardinalom Kuharićem, moćnim zagovorom bl. Alojzija Stepinca i stvarnom očinskom brigom Svetog oca, Ivana Pavla II. Pitam se što bi rekli danas ovi sveci kad bi pročitali ovu poražavajuću poruku biskupa i guranje vlastitog naroda u propast.

Ono što je najporaznije u svemu tome jest ključna pogrješka koju čine msileći da će se na ovaj način dodvoriti danas-sutra nekakvim eu strukturama koje će im valjda milosrdno udijeliti koricu kruha. A i to, ako budu dobri. Pitam se jesu li ikada pročitali životopise svetaca i je li uopće više vjeruju u duhovnu dimenziju čovjeka i svjedočenje vjere u životu.

Sve u svemu - jadni mi!

Hvala za Vaše strpljenje.
Pozdrav iz Stuttgart-a

Citat Pleter:

Osjećajući poziv savjesti na očitovanje glede povijesnog trenutka u kojem se hrvatski narod našao i predstojeće katastrofe po narod i državu (t.j. onoga što je od nje ostalo!), biskupi su sklepali svoj napis.

Diplomatski vješto 'upakirali' su u jezično prihvatljiv uradak koji iznosi neke povijesne činjenice vezane uz nastanak europske zajednice. Pitanje je što s tim? Kakva je praktična svrha njihovog uradka? Nikakva. Ili zapravo jest nekakva budući da čini kako se nastoji dati vjetar u leđa nastojanjima da se hrvatski narod zatre te onemogućiti bilo kakvo djelotvorno suprotstavljanje naizgled iminentnoj katastrofi Hrvata!

Ovaj, usuđujem se reći, lukavi uradak završava, doduše, foskulama o uzdanju u Božju i Majke Božje pomoć, kao da narod to ne zna! samo, nije mi jasno, kako bi to nama trebao Bog pomoći kad sami svjesno kročimo u pakao i pokazujemo svoje opredjeljenje za isti? Bog pomaže onda kada čovjek s Njime surađuje, t.j. kada svojim postupcima (i mišlju i riječima) staje u obranu svog dostojanstva kojega kao Božji stvor ima! (Da ne govorim o dužnosti štićenja kršćanskih vrijednosti i morala u društvu, koje Europska zajednica potpuno negira i ismijava.)

Napis birokratčića Bozanića - političarčića (diletanta) i ostalih (od kojih neki možda i pod pritiskom) namjerno zavodi hrvatski puk da krene put svoje katastrofe. Narod, zbog nedostatka analitičkih sposobnosti, zaokupljenosti dnevnim preživljavanjem, a donekle zbog svlastitog ropstva materijalnomea, ne uspijeva proniknuti dubinu problema i shvatiti užas prijeteće propasti. Umjesto da se isti narod odvrati od puta pogubnoga i usmjeri u život i prosperitet, njemu se preporučuje put u bezdan.

Umjesto da se potakne puk da žustro rekne 'ne' zloslutnoj tvorevini koja mu 'a priori' odriče samosvojnost i kršćanske vrijednosti koje su ga stoljećima održale na životu, te ukaže na svjetli primjere Norveške i Švicarske, nasuprot užasu već postojećeg dužničkog ropstva koje nam je povezanost s ovom tvorevinom donijela, oni groteskno preporučuju, ni-manje-ni-više nego silazak u pakleni krug.

Čini mi se da je jedina svrha ovog napisa svojevrsna panacea kako bi Hrvati odumrli nekako postupno, uz milozvučne riječi ovoga tečnog napisa jer je tako biti bezbolnije! Kakav užas!

Hrvatski je narod izborio svoju domovinu 90-ih jer je crkva bila uz narod, bili su kao jedan! Bio je prodvođen uzoritim kardinalom Kuharićem, moćnim zagovorom bl. Alojzija Stepinca i stvarnom očinskom brigom Svetog oca, Ivana Pavla II. Pitam se što bi rekli danas ovi sveci kad bi pročitali ovu poražavajuću poruku biskupa i guranje vlastitog naroda u propast.

Ono što je najporaznije u svemu tome jest ključna pogrješka koju čine msileći da će se na ovaj način dodvoriti danas-sutra nekakvim eu strukturama koje će im valjda milosrdno udijeliti koricu kruha. A i to, ako budu dobri. Pitam se jesu li ikada pročitali životopise svetaca i je li uopće više vjeruju u duhovnu dimenziju čovjeka i svjedočenje vjere u životu.

Sve u svemu - jadni mi!

Sigurno ste jadni kako pisete, ako ne znate ni citati sto je napisano. Doista, i to treba nauciti, sto se sigurno nije naucilo u magarecim komunistickim klupama. Da ovo ne shvatite kao uvrjedu, na tome i sama radim, kod sebe. Pa sam ponovno tocku po tocku procitala Pismo Biskupa, i za svaku izvukla glavnu ideju - zapravo za svaki paragraf. Ne nalazim apsolutno nista od ovoga o cemu vi govorite. Cak bi se neki paragrafi koje vi pisete lijepo uklopili

Zato cu odgovoriti na ovaj komentar na temelju Pisma o kojem i Vi govorite.

Za pocetak, kako god mi "obicni ljudi" zelimo komadic tog Svetog zivota i zato citamo izvore iz nase krscanske civilizacije (koliko je samo zanimanje za zivote svetaca medju narodima...), ne vidim zasto Biskupi nemaju pravo na komadic tog "laickog" svijeta u kojem se ujedinjiva Europa, cime su nam pomogli vidjeti kakav je to proces, kako je naime zamisljen, kako tece, i kako bi trebao teci.... Zar Crkva nema pravo pratiti to ujedinjenje i nesto reci?

Zapravo, upustit cu se u tu avanturu i odgovoriti Vam na svaku recenicu.