Politički korijeni hrvatske gospodarske krize

Utorak, 09. ožujka 2010.

Politički korijeni hrvatske gospodarske krize

Ivo Josipović Nedavno imenovanje gospodarskog savjetničkog tima Predsjednika RH, uz već postojeće slične timove Vlade, izazvalo je ovih dana veliko zanimanje ovdašnjih visokotiražnih medija, pa onda i svekolike hrvatske javnosti. Ponekad se čak stječe dojam da se birao miss ili mister Hrvatske, a ne da se radi o tako ozbiljnim stvarima kao što je prolaz Hrvatske kroz turbulencije svjetske gospodarske krize. Na taj način mediji po običaju skreću pozornost javnosti sa suštine na pojavnost, po tisućljetnom receptu - što manje kruha to više igara, a valjda i više novina. Kako se naše realne gospodarske teškoće samo množe, unatoč množenja savjetničkih timova, možda vrijedi pokušati izreći i nekoliko ozbiljnih riječi. Kao što obično biva, njihova kratkoća previše pojačava kontraste, ali zato možda daje sažetu sliku cjeline.

Naši političari naime rado tvrde da je hrvatsku privredu pogodila svjetska kriza kao viša sila, pa oni nisu ništa krivi. Međutim, uz rijetke izuzetke, hrvatska industrija uništena je već prije te krize, što zbog svoje komunističke nekonkurentnosti iz vremena prije pada Berlinskog zida, što zbog nesposobnosti (ili možda posebnih nadsposobnosti) samoupravljača na brzinu preobučenih u demokrate, koji su je uzeli spašavati nakon pada Berlinskog zida. Zato je mnogo bolje reći da je Hrvatska tek usputna žrtva svjetske krize ponajviše u onoj mjeri u kojoj je pogađa pad kupovne moći njenih uglavnom sitnih zapadnih mušterija, i posebice stranih turista, kojima se prodaje more, zrak i sunce, što nam ih je do daljnjega Bog dao u izobilju.

Spomenuti spasitelji hrvatskog gospodarstva najčešće su menadžeri, ekonomisti i bankari, i to oni koji su, nakon višekratno dokazanih neuspjeha, i nadalje medijske zvijezde državnih gospodarskih savjeta i vijeća. Neki su u tome pravi rekorderi, a paradigmičan primjer je menadžer što se svojevremeno proslavio lošom cijenom koju je postigao pri prodaji hrvatskog T-coma, a koja je tek u zadnji čas ispravljena visokom političkom intervencijom. Neke pak od savjetnika-profesora ekonomije čuli smo objašnjavati svoju međunarodnu znanstvenu anonimnost izravnim angažmanom u "realni" život, čime navodno nadrastaju kabinetsku razinu svoje struke. To je opet hrvatski izum, jer u razvijenom svijetu radije angažiraju za savjetnike one što su prethodno dobili Nobelovu nagradu na „kabinetskoj“ razini. Ta je razina naime u razvijenom svijetu itekako realna pa bi se spomenuta gospoda profesori trebali prije svega zamisliti zašto njihova kabinetska odnosno nastavna razina nije realna. O našim bankarima da ne govorimo, jer su samo hrvatski celofan interesa stranih banaka što ovdje nesmiljeno posluju pod tradicionalnim hrvatskim imenima. Drugim riječima, naši bankari, osim što su sve osim naših, nemaju ni pristup niti uvid u svjetske mehanizme donošenja krupnih financijskih odluka.

Mudrinić Jasno je da takvi ljudi, da i hoće, ne bi znali Hrvatsku izvesti „u petoj brzini iz banane“. Zajednički im je naime, ne samo nazivnik nego i brojnik, operiranje hrvatskim novcem. Nije stoga čudo da se svi naši planovi za izlazak iz stagnacije ili, bolje, iz nazadovanja, svode isključivo na fiskalne i financijske mjere koje trebaju „povećati izvoz“. Takve su se mjere do sada dokazano svodile na presipanje iz šupljeg u prazno, da ne kažemo iz jednog u drugi džep. Naime, njihovi autori niti znaju niti se pitaju što to, osim vode, zraka i sunca koje ima, Hrvatska zna tako dobro proizvesti da se uopće može izvoziti. Ima doduše i nemuštih pokušaja prevladavanja takve, ponajviše tehnološke, nepismenosti. Tako je jedan naš ugledni ekonomist, istina ne iz sadašnjih državnih savjetničkih timova, „znao“ da se brodogradnju ne može spasiti u konkurenciji s Južnom Korejom„ "jer su brodski motori veliki kao kuće“. Kao da brodski motori koje Hrvatska još uvijek gradi prvenstveno vlastitim znanjem, iako po vodećoj svjetskoj licenci, nisu veliki kao kuća. Kao da dalekoistočna sveučilišta ne plaćaju naše sveučilišne nastavnike da poučavaju njihove studente kako graditi brodske motore velike kao kuća.

Gospodarski savjetnički timovi moraju zato imati stručnjake različitih profila koji se međusobno cijene i razumiju, ali svakako obuhvaćaju i one koji poznaju domete visokih tehnologija. Ekstremni primjer spoznaje te istine je današnja Kina. Ekstreman je u dva vida, najprije po političkom rješenju položaja stručnjaka i, zatim, po stručnom sastavu tima. Naime, 1992. g. KP Kine izabrala je novi deveteročlani vrh Politbira, kojeg su isključivo činili tehnički obrazovani pojedinci. Ti su ljudi, zahvaljujući izravnoj političkoj moći, u dvadesetak godina od Kine napravili gospodarsku velesilu. Suprotno tome, na Zapadu se pak stručni savjeti izričito odvajaju od izvršne političke vlasti, a iznimno je rijetka izravna politička moć prirodnjaka i tehnologa, kao što su na primjer Margaret Thatcher (kemija), Angela Merkel (fizikalna kemija) i Xavier Solana (fizika). Međutim na Zapadu se stručne savjete ozbiljno sluša prije donošenja političkih odluka. Iako lelujavo i ne bez otpora, tim je putem 90-ih godina krenula i Hrvatska. Sovjetski savez je pak razvio treći model, prema kojem su stručnjaci služili uglavnom kao celofan prethodno donesenih političkih odluka. Nije stoga čudo da je Sovjetski Savez kolabirao čim je predsjednik Reagan pokrenuo Rat zvijezda, unatoč upozorenja koja je vodećim sovjetskim političarima na vrijeme poslao kasniji nobelovac Andrej Saharov (fizika).

U Hrvatskoj je trećesiječanjskom političkom smjenom u začetku slomljen zapadni model uloge stručnjaka i ponovo uveden sovjetski, dodatno pogoršan potpunom eliminacijom tehnološki pismenih ljudi iz svih relevantnih savjetničkih razina. Jedan od krupnih razloga za tu eliminaciju bila je međunarodna afirmiranost takvih ljudi, koja ih je činila intelektualno nezavisnima, odnosno neupotrebljivima u cirkusko-celofanske svrhe. Tako su na političkom situ ostali samo gore spomenuti "savjetnici", koji su "savjetnici" ne zato što su im stručni kriteriji prvi nego zato što im to nisu. Kako nismo Kinezi, jedini je realni put iz našeg sve bržeg gospodarskog nazadovanja povratak dobrim zapadnim savjetničkim modelima. Iako u malim brojevima, Hrvatska ima vrhunskih stručnjaka, bar po dva-tri u gotovo svim specijalnostima, a gdje ih nema, našlo bi ih se u hrvatskoj dijaspori. Njihovim angažmanom i organiziranjem, uz povezivanje tehnoloških i društvenih područja, mogle bi se dobiti kvalitetne podloge za donošenje političkih odluka, od poljoprivrede dalje.

Takvih se modela naši elokventni, iako u pravilu tehnološki nepismeni političari ne bi trebali bojati jer su političke odluke u demokracijama isključivo u nadležnosti izabrane vlasti. Nažalost, za to je ipak potrebna bar intelektualna skromnost, kritičnost i hrabrost političkih struktura, koju se do sada nažalost nije vidjelo. Stoga će po svemu sudeći Hrvatska nastaviti po silaznoj spirali, sve do konačne, od mnogih željene kompromitacije hrvatske državnosti u širokoj narodnoj svijesti. Time će se na najdubljoj mogućoj razini postići reintegracija Hrvatske u Balkansku krčmu, na kojoj naši političari, svjesno ili nesvjesno, zdušno rade budući da navodno „nema alternative“. Oprosti im Bože, jer prema vlastitim izjavama za alternativu niti ne znaju, dok se brzo, a često i prebrzo, voze limuzinama zadnje tehnološke generacije. U šestoj brzini.

Akademik Slaven Barišić

KOMENTARI ČITATELJA

#1 Lustracija ili propast — Cetina 2010-03-08 19:49

Moralan čovjek koji puno zna teško se prihvaća položaja jer nije siguran da može ispuniti sva očekivanja građana.
Nemoralan čovjek s malo znanja bez problema prihvaća svaki položaj jer nikada nije ni planirao ispuniti očekivanja građana, kao ni svoja obećanja.

Nemoralan čovjek koji puno zna iznimno je opasan, još opasniji od nemoralnog neznalice.

Hrvatskom vladaju nemoralni ljudi bez znanja i, što je još gore, bez duha i volje da ga spoznaju.
Lustracija je nuždan, ali ne i dostatan uvjet za izlazak Hrvatske iz krize. Bez nje su sva očekivanja bilo kakvog poboljšanja puka utopija.
Partijski aparatčiki guše svako dobro i prigušuju svaku, javno iznesenu ideju za poboljšanje stanja.
Volio bih znati državnu instituciju kojoj na čelu nije bivši partijski sekretar ili sekretarica. Koliko ih ima?
Ima li ih uopće?

Politički korijeni hrvatske gospodarske krize

Politički korijeni hrvatske gospodarske krize

KOMENTARI ČITATELJA

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari

Najave

Tko je na vezi?

Uvjeti korištenja

Naša udruga

Stranice članova

Izbor publikacija

Prijava na Portal