Učinimo konačno zaokret - oslonimo se na sebe

 

 

Početkom 90-ih godina hrvatska se vlast našla pred teškim problemima uvođenja Hrvatske u gospodarski sustav koji je prevladao nakon pada Berlinskog zida i popratnih carinskih barijera. Osnovni problem ne samo Hrvatske nego i svih zemalja u tranziciji bio je kako provesti privatizaciju u zemlji čije su granice otvorene, a stanovništvo bez novca. Neke tranzicijske zemlje, kao na primjer Mađarska, odlučile su se za jeftinu rasprodaju svojih dobara strancima, pa sada zbog toga debelo žale. Hrvatske su pak vlasti, u skladu s politikom predsjednika Tuđmana da glavnina nacionalnih dobara ostane pod nacionalnom kontrolom, imale suženi izbor unutar kojeg se sukobljavalo nekoliko koncepcija.

Jedna je mogućnost bila uvesti prijelazno razdoblje preuzimanjem samoupravnih poduzeća u državno vlasništvo. Mislilo se da u upravnim strukturama proizvodnih poduzeća drugačiji ljudi trebaju ponajprije zamijeniti dotadašnje komunističke direktore, čija je glavna sposobnost bila antišambriranje pred partijskim komitetima u potrazi za državnim dotacijama. Neki su naginjali oslanjanju na financijske i tehničke direktore, jer su oni imali iskustva u kupovinama, proizvodnji i prodaji, vezanim uz djelatnosti njihova poduzeća. Nažalost, bila su to manjinska gledanja, a sam predsjednik Tuđman, opterećen ratom i vanjskom politikom, nije za gospodarska pitanja mogao naći dovoljno vremena.

Luka Rajić

U takvim okolnostima prevladalo je mišljenje da privatizaciji treba pristupiti odmah, a onda je zemlji bez novca kao glavni izbor preostala podjela bogatstava prema društvenim odnosima naslijeđenim iz nutrine propalog komunističkog gospodarskog sustava. Takvu su politiku žustro zastupali i neki novi, samoproglašeno "agilni" kandidati za vlasništvo. Zato se takva operacija činila vrlo rizičnom. Naime, podjela privilegija u pravilu završava nezadovoljstvom većine koja je izostavljena, pogotovo ako brzo ne rezultira sveopćim boljitkom.

Kao što nam je svima poznato, rezultati hrvatske privatizacije, odnosno prvobitne akumulacije kapitala, bili su s nacionalnog stanovišta slabi. Banke su, nakon određenih previranja, ipak završile u rukama stranaca, a privreda je tajkunizirana uglavnom neuspješno. Briljantno su se razvijali samo oni domaći tajkunati koji su stanovništvu prodavali kruh, mlijeko i ostalu hranu, makar iz uvoza, a produžavala se lista proizvodnih poduzeća koja su se gasila uz rasprodaju svojih zgrada i zemljišnih čestica. Rezultat je bila dezindustijalizacija Hrvatske, stagniranje poljoprivrede, školstvo u zrakopraznom prostoru, zdravstvo u materijalnim i konceptualnim problemima i tako dalje. Značajne iznimke su izgradnja cestovne infrastrukture koja je, pored političkog jedinstva zemlje, donijela i koristi jadranskom turizmu, te uvođenje sustava modernih elektronskih komunikacija koje su pak jednako pomogle njihove zapadne vlasnike i proizvođače kao i hrvatske potrošače.

Željezara SisakDok se to događalo naši su novi gospodarski moćnici tumačili sebi i drugima da ljudskim društvom upravljaju darvinistički zakoni (teza kojoj se protivio i sam C. Darwin), da "slobodnom tržištu" treba ostaviti da učini svoje, odnosno da državu ne treba upotrebljavati da štiti slabe, obuzdava silnike, progoni korupciju, a šanse izjednačava prema sposobnostima. Drugim riječima da kontrolira i uravnotežuje podivljali, primitivni, liberalni kapitalizam. Građanstvo su doživljavali kao ovce za šišanje s lijeva, s desna, odozgo i odozdo, polazeći od privatizacije bankarstva do privatizacije školstva, znanosti, zdravstva, te "stupovanja" mirovinskog osiguranja i slično. Ti su ljudi svoju premoć gradili ne na boljem znanju nego na svjesnom napuštanju etičkih ograda. U gospodarskom vakuumu, uglavnom nastalom njihovim gospodarskim neuspjesima, mnogi su brzo prepoznali nove, strane gospodare i poslužili im da strane interese maskiraju kao nacionalne. Nisu li, na primjer, u širokoj javnosti Zagrebačka i Privredna banka dugo doživljavane kao "naše", slično kao i T-HT?

Nije dakle problem bio u načelnom opredjeljenju predsjednika Tuđmana da nacionalne vrijednosti sačuva za hrvatski narod pomoću "agilnih" ljudi nego u tome kako su neki spretnjakovići shvatili svoju ulogu i odnos s narodom. Zbog toga je u svom užem krugu i sam predsjednik jasno pokazivao intimnu ogorčenost, ali ne i gubitak nade. Jer, kako reče pred svoj odlazak, ostaje narod!

Zaista, hrvatski će narod bar još jednom, nadajmo se što prije, političku vlast demokratski predati svom novom vođi kojem je Hrvatska, a ne on, na prvom mjestu. Kao što su neki spretnjakovići brzo prepoznali strane gospodare tako će i njih narod prepoznati i demokratski im uskratiti svoje povjerenje. Izabrat će onog koji jasno iskazuje veliko NE primitivnoj snalažljivosti na račun nacionalne zajednice, te je odlučno zamjenjuje vrijednostima za koje su samozatajno izginuli svi oni naši, što su svojom krvlju stvarali Hrvatsku kakvu su sanjali. Taj je put mnogo teži, ali je i jedini kojim pravom čovjeku vrijedi krenuti zajedno sa svojim narodom.

Miroslav TuđmanRadi toga je na predstojećim predsjedničkim izborima Miroslav Tuđman kandidat naroda, onog naroda koji je ostao. Za razliku od stranačkih kandidata, on je neposredni nosilac svekolike hrvatske nade, jedini koji može prevladati domaću političku i medijsku blokadu. S realnostima vanjsko-političke scene izbliza se upoznao kada je na njoj dokazano da i mali narodi mogu biti pobjednici, ako se oslone na svoje istinske elite. Bio je jedan od arhitekata brzog, uspješnog stvaranja pobjedničke hrvatske vojske i temelja sustava nacionalne sigurnosti. Iskusan dakle, snažan i staložen čovjek, intelektualac moderne naobrazbe i sveučilišni profesor, svjestan je svih izazova i opasnosti modernog svijeta. Zato će Hrvatsku znati ispravno postaviti u nadmetanju velikih, koje je opterećeno sve dubljom krizom Zapada.

Najvažnije, on zna da će u toj utakmici Hrvatska opstati samo ako se na unutarnje-političkom planu osloni na svoje tradicije, na volju naroda i na svoje istinske elite oboružane ljubavlju, poštenjem i vrhunskim znanjima, te onom agilnošću kakva iz njih proističe. Tek to će Hrvatskoj dugoročno osigurati stabilnu budućnost i učiniti je samosvjesnim sudionikom razvitka moderne civilizacije.

Akademik Slaven Barišić

{mxc}

Pet, 20-09-2019, 04:54:28

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.