Balkanski pristup svjetskoj krizi

Balkanski pristup svjetskoj krizi

Takozvana financijska kriza što sankcionira dugogodišnje nerazumno ponašanje financijskih moćnika koje je upropastilo srednje slojeve stanovništva na Zapadu, seleći njihovu proizvodnju na Istok, predstavlja vodeću političku i medijsku temu svijeta. U političkim i stručnim raspravama koje se vode na Zapadu došao je u pitanje i sam „globalizirani“ liberalni kapitalizam, no bar za sada, nije dovedena u pitanje i demokracija kao osnova državnih sustava Zapada. Zato demokratski pluralizam vodi različitim državnim ponašanjima u rješavanju nastale situacije, od kojih su neka manje, a neka više uspješna. Takav pluralizam je dobrodošao svima, jer omogućuje selekciju boljega. Međutim, ponašanje hrvatske Vlade vezano uz osnivanje Ekonomskog vijeća odskače od svega inače viđenog i ukazuje na pojmovnu konfuziju samoupravnog tipa u glavama našeg ukupnog političkog personarija.

Jedan od uspješnih noviteta u funkcioniranju razvijenih zapadnih demokracija je stvaranje visokostručnih, savjetodavnih tijela, koja savjetuju vladu i druge političke institucije prije donošenja političkih odluka. Ponekad takva tijela služe i kao tampon-zone između političkih institucija i drugih aktera društvenog života kojima državni ustavi osiguravaju autonomiju spram izvršnih, pa i zakonodavnih vlasti. Takvi su akteri na primjer sveučilišta i javni mediji. Kakvegod bile teškoće ili slabosti u radnoj praksi takvih tijela, može se ipak reći da je njihov rad, ili sličan rad pojedinaca, znatno doprinio poboljšanju političkih odluka koje donose izvršne vlasti razvijenih demokracija. Upravo o tome svjedoče i kvalitetna ponašanja nekih država u tekućoj ekonomskoj krizi.

Dva su uvjeta međutim nužna za uspjeh spomenute koncepcije donošenja političkih odluka. Ponajprije, visokostručna tijela moraju biti neovisna u smislu da vlasti ne mogu prethodno utjecati na stručne savjete koje će dobiti. Jednako važno, ta tijela ne smiju vršiti politički pritisak na vlasti putem javnosti, kako bi progurala svoje stručne savjete. Oboje je logički vezano jer je politička vlast, za razliku od stručnih tijela, odgovorna za političke odluke, te svako malo svoju uspješnost izlaže na izborima kakvoj-takvoj demokratskoj kontroli.

Međutim, već nakon trećejanuarske smjene vlasti u Hrvatskoj svjedočimo potpunom odstupanju od opisanog modela. Ponajprije je prevladala je tendencija stvaranja "stručnih" tijela koja to nisu, uglavnom bezbrojnih "vijeća", koja služe zamatanju prethodno donesenih političkih odluka u celofan stručnosti, radi njihovog lakšeg plasiranja širokoj javnosti. Situacija je otežana pristankom nekih stručnjaka, vođenih svojim interesima ili svojim utopijama, da sudjeluju u takvim operacijama i na taj način daju legitimitet stručnim anonimusima koji su dovođeni po političkoj podobnosti, pod krinkom da predstavljaju glas anonimne javnosti.

Takvim neshvaćanjem uloge savjetodavnih stručnih tijela bio je narušen prvi uvjet donošenja uspješnih političkih odluka, pa je hrvatski državni sustav neumitno krenuo nizbrdo. No ovih se dana Vlada ogriješila i o drugi nužni uvjet uspješnosti, naime na potrebu diskrecije u komunikaciji između stručnog tijela i vlasti. S Ekonomskim vijećem, kojeg je izvukla kao zeca iz šešira, Vlada se, uz široki kalodontski osmjeh, javno sukobljava na hrvatskoj „daleko vidnici“ u traženju rješenja ekonomske krize u koju je uletjela petom brzinom. Takvim ponašanjem Vlade Vijeće je postalo politički akter prvog reda i konačno nametnulo Vladi, u njenom već poznatom hodu jedan korak naprijed-dva natrag, donošenje rebalansa proračuna u predizborno vrijeme. Da ne govorimo o otužnom sadržaju tog rebalansa i ostalih isključivo financijskih i fiskalnih mjera, kao što je "podrška izvozu" o kojoj slušamo već četrdesetak godina. Bez da se sve to vrijeme itko od naših ekonomskih stručnjaka ozbiljno zapitao gdje su u Hrvatskoj inženjeri koji će znati napraviti kvalitetni izvozni proizvod. Pa su mladi inženjeri, dok ih još ima, jedini ozbiljni izvozni proizvod Hrvatske koja po brain-drainu prednjači ne samo u Europi nego i u čitavom svijetu [Zašto do vrhunskog visokog školstva?].

Ako je prvotni motiv Vlade i bila njena želja da svoju javnu odgovornost za nastalo krizno stanje hitno zamagli prenošenjem te odgovornosti na Ekonomsko vijeće, izgleda da je nastala situacija potpuno izmakla elementarnoj demokratskoj kontroli. U toj se situaciji javno otvara legitimno političko pitanje tko su ti stručnjaci, poput malo poznate predsjednice Vijeća Sandre Švaljek ili proslavljenog potpredsjednika Ivice Mudrinića, što preuzimaju stvarnu političku vlast u Hrvatskoj, koji je njihov stvarni stručni domet ili politički status, odnosno koje ili čije političke interese predstavljaju i, ponajviše, kamo nas doista vode.

Akademik Slaven Barišić