U organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća u srijedu 13. veljače 2008. održana je tribina "Kako do vrhunskog visokog školstva?" na kojoj su sudjelovali prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Antonije Dulčić, savjetnik Nacionalnoga vijeća za visoko školstvo, i akademik Slaven Barišić. Rektor je vrlo opsežno govorio o stanju na Sveučilištu u Zagrebu,  Bolonjskom procesu, i o potrebi da se sačuvaju znanstvena istraživanja na Sveučilištu. Prof. dr. sc. Antonije Dulčić opisao je podrobno rad Nacionalnoga vijeća za visoko školstvo, probleme koje je Vijeće pritisnuto bolonjskim rokovima imalo, način na koji Vijeće trenutno radi, i posao koji je još potrebno obaviti. Akademik Slaven Barišić, čiji govor donosimo u nastavku, razmotrio je pitanje zašto je Hrvatskoj potrebno vrhunsko visoko školstvo. Na predavače nadovezali su se i slušatelji svojim interesantnim pitanjima, odnosno brigom za budućnost hrvatske visoke naobrazbe. Vrlo zanimljivu tribinu nažalost nije popratio veći posjet, što je još jedan od pokazatelja kako u hrvatskom društvu nije razvijena svijest o ključnoj ulozi školstva u razvoju i opstanku zemlje.

  

Zašto do vrhunskog visokog školstva?

Tribina "Kako do vrhunskog visokog školstva?"Ponajprije, najljepše zahvaljujem rektoru Sveučilišta u Zagrebu prof. Aleksi Bjelišu i donedavnom predsjedniku, a sada savjetniku Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje prof. Antoniju Dulčiću što su se ljubazno odazvali pozivu HKV-a da sudjeluju na našoj tribini. Dok su nadležnosti rektora svima uglavnom poznate, samo bih spomenuo da je Nacionalno vijeće osnovano 1994.g. kako bi vrednovalo stanje u visokoj naobrazbi i kvalitetu visokih učilišta te predlagalo mjere za poboljšanje sustava visokog školstva. Na ovoj ću tribini ja pokušati odgovoriti na pitanje zašto do vrhunskog visokog školstva prije no što se ostala dva govornika okrenu središnjem pitanju tribine kako do vrhunskog visokog školstva. Rektor će nam govoriti o sadašnjem trenutku našeg najvećeg sveučilišta, a donedavni predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje će nam reći kako se to tijelo sprema odgovoriti na glavno pitanje ove tribine.

 Kao što i sam naslov tribine "Kako do vrhunskog visokog školstva?" implicitno kaže, uz časne iznimke Hrvatska nema vrhunsko visoko školstvo. Nedavno je čak i naš inače slabo zainteresirani tisak zabilježio da nijedno naše sveučilište nije uvršteno u prilično opširne liste najboljih svjetskih sveučilišta. Takve liste tipično obuhvaćaju do petsto sveučilišta i na njima dominiraju sveučilišta iz SAD. No nažalost, nijedno hrvatsko sveučilište nije ni na listama najboljih sveučilišta u Europi, koje europski studenti redovito konzultiraju kada se unutar bolonjskog procesa odlučuju gdje će početi ili nastaviti svoje studije. Također je indikativno da, trinaest godina nakon osnutka Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu, Hrvatska nema svoje liste visokih učilišta, gdje bi budući studenti mogli nešto saznati o usporednoj kvaliteti visokih učilišta koja su im na raspolaganju. Pa tako primjerice izabrati između osam ekonomskih ili četiri medicinska fakulteta. A zašto i bi, ako je točno rašireno vjerovanje da je prilikom zapošljavanja u Hrvatskoj važnije imati dobre veze i bilo kakvu diplomu, nego izvrsnu diplomu.

S druge strane svi želimo da nas liječe najbolji mogući liječnici, da nam djecu i unuke podučavaju najbolji mogući nastavnici i učitelji, da nam sude najpravedniji suci, da nam gospodarstvo vode najbolji inženjeri i ekonomisti i da nam se državne odluke donose na temelju najboljih stručnih i političkih procjena. Kada to postignemo sasjeći ćemo u korijenu korupciju u gospodarstvu, sudstvu, zdravstvu, školstvu, politici i svugdje drugdje, jer kvaliteta je uz etičnost najveći neprijatelj korupcije, kao što je i korupcija najveći neprijatelj kvalitete i etičnosti. A dok to ne postignemo, ne će nam biti dovoljni akcijski i ostali planovi za reforme zdravstva, školstva, sudstva i svega ostaloga, bili ti planovi uvezeni ili ne iz Europe, sa ili bez uskog grla u Saboru. Na primjer, nigdje u svijetu, pa ni u Hrvatskoj, ne pomaže zasipanje držanih službenika i dužnosnika visokim antikorupcijskim plaćama, ako to nisu ljudi od znanja i integriteta. Evo dakle prvog odgovora zašto nam treba vrhunsko visoko školstvo. Nije vrhunsko visoko školstvo hir nekih akademskih zanesenjaka, kao što bi mogli biti doživljeni svi naši današnji govornici, nego jedan od osnovnih elemenata zdravog društva.

Rektorat

Drugi razlog zašto nam treba takvo visoko školstvo su vanjske okolnosti u kojima želimo sebe postaviti u svijetu i sačuvati svoj hrvatski identitet. Vjerujem da se svi slažemo kako sačuvanje tog identiteta ne želimo svesti, poput onog što se dogodilo Indijancima, na puko preživljavanje u našem rezervatu, gdje služimo samo kao vodiči i poslužitelji posjetiocima, uvečer pijući vatrenu vodu i dimeći neku mirisnu travu, te povremeno, lijepo okićeni, otplesati pokoji naš izvorni ples. Možda nas tako vidi HTV koji nam u posljednje vrijeme, uz zapadnjački kič, pušta i naš folklor, iako ga je donedavno uskraćivao suzbijajući hrvatski nacionalizam. Nacionalizam kojeg su donedavni šefovi HTV-a, hotimično ili ne, pomiješali s iskazima rodoljublja, k tome još onog obrambenog. Čak se i naš premijer hvalio da suzbija taj naš nacionalizam, i to baš na Oxfordu, na jednom od pet najboljih svjetskih sveučilišta koje obrazuje i odgaja buduću britansku vladajuću elitu. Britanskoj pak vladajućoj eliti Oxfordi trebaju ne da suzbijaju englesko rodoljublje, nego da ga razvijaju, zato što svjetsko natjecanje znanjem odlučuje o ishodu gotovo svih ostalih svjetskih natjecanja. U tim su natjecanjima igrači narodi i njihove države, i u njima treba održati korak ili nestati.

Duboko sam naime uvjeren da će uspjesi ili neuspjesi država u upravljanju znanjem još dugo odlučivati o opstanku njihovih naroda na svjetskoj pozornici. Potpuna je naime i opasna iluzija, koju provlače mnogi intelektualni krugovi na Zapadu, da će globalizacija promijeniti takvo ozračje. Na našoj maloj zemaljskoj kugli Zapad je sa svih strana okružen Istokom i na čitavom mu se obzoru dižu novi giganti koje se ne će moći uvući u potrošačku nirvanu koju nadgleda Big Brother. Na primjer moderna Kina. Kineska je komunistička partija 1992. g. izabrala novi politbiro od devet članova, koji su svi od reda političari s inženjerskom ili prirodnjačkom pozadinom. Od tada je razvoj Kine, koji su Mao Ce Tungovi vršnjaci već započeli, dobio neviđeno ubrzanje. Gotovo sav početni posao na tom su putu obavila kineska sveučilišta koja su se i sama razvila fenomenalnom brzinom. Ovaj čas Kina ima oko 20 miliona studenata, a broj onih koji završavaju doktorske studije raste po godišnjoj stopi od 26%. Tridesetak kineskih sveučilišta teži ući u svjetsku klasu. Nad tim su se ozbiljno zamislili čak i u SAD, jer žele zadržati vodeću ulogu u današnjem svijetu. Tamo je netko procijenio da prednost SAD osigurava na svojim plećima 2% kreativnih članova zajednice uz pomoć još 5% populacije, pa poduzimaju ozbiljne mjere kako bi generirali ili iz vana privukli što je moguće više vrhunskih stručnjaka i izvrsnih studenata. Uvoz u SAD gotovih stručnjaka s vrhunskim diplomama već se dugo utvrđuje odlukama Senata i u posljednje se tri godine kreće između njih dvadeset do četrdeset tisuća godišnje. Među nadošlim studentima su pak i najbolji studenti iz Kine koji su preplavili vrhunska američka sveučilišta i koji se većinom disciplinirano vraćaju u svoju zemlju, oboružani vrhunskim znanjima.

Pozicija malih zemalja, pa i Hrvatske, u toj je utakmici vrlo delikatna. Jedan mogući izbor je svoju osrednjost utopiti u nekom velikom carstvu. To je bio izbor onih koji su držali da mali narodi moraju nestati jer su kontrarevolucionarni, ili pak onih trećerazrednih koji sami ne mogu stvoriti ništa. No, nije li mala Grčka, sa svojom demokratskom Atenom, Mikenom, pa i Spartom, napravila više za razvoj zapadne civilizacije nego Rimsko carstvo, koje je Grčku djelomično kopiralo i zatim željeznom šakom pokušalo prema svom ukusu zaustaviti kotač povijesti. Te je carskom uravnilovkom zaustavilo sve male i velike inicijative, pa zatim propalo u korupciji i razvratu svojih istrunulih elita. Zato je u interesu Europe i svijeta graditi na različitostima, podržavati originalnost, alternativu i pošteno međusobno natjecanje. Uostalom, ni svjetska pozicija cijele Europe nije puno jednostavnija od pozicije malih zemalja. Zato je po mom uvjerenju najbolje ne samo za Hrvatsku nego i za Europu graditi je kao Europu nacija, a ne kao Europsko carstvo vođeno od samozvane elite koju nitko demokratski ne legitimira.

No bez obzira da li će biti u ili izvan ovakve ili onakve Europske Unije, hrvatski narod može održati svoj identitet različit od onog u indijanskom rezervatu jedino ako ishodi svoj udio i ravnopravnost u natjecanju znanjem. Koristeći priliku koju nam ipak pruža okvir samostalne države na tom putu treba dalje graditi naše vrijednosti i ujedno doprinositi općem razvitku civilizacije. Samo tako ćemo naći snagu da sačuvamo ono što su od davnina naša najljepša svojstva, našu blagost, opraštanje i ljudskost, te možda tako dati primjer i drugima.

Brojne su male zemalja koje su uspjele na putu znanja, oslanjajući se na vrhunsko visoko obrazovanje. Ovdje ću samo ovlaš spomenuti Finsku i Čile. Iz malog, tek stotinu godina starog Tehnološkog sveučilišta u Helsinkiju izrastao je svjetski gigant Nokia, čijim se znanjem danas mnogi služe kad god zažele nekoga brzo čuti ili vidjeti zbog zabave ili posla. U Čileu je pak naše gore list, matematičar svjetskog glasa i dopisni član HAZU, prof. Eric Goles (Goleš), uz političku volju svog socijalističkog predsjednika i uz odlučne mjere državne podrške, preobrazio Čile, počevši tek bliske nam 2000.g. Danas čak i vodeće svjetske tehnološke kompanije tamo osnivaju svoje istraživačke centre, privučene znanjem čileanske mladeži, koja tako ostaje u zemlji, zajedno sa svojim znanjem.

HAZUNažalost, Hrvatska se istovremeno po velikom odljevu mozgova našla na dnu Europe. Odlaskom jednog od tri visoko školovana mlada čovjeka ispred smo samo četrnaest nerazvijenih država na svjetskom planu. To slijedi iz procjena Svjetske banke, jer državnih podataka jednostavno nema ili nisu dostupni. Odlazak mladih posebno pogađa prirodoslovno, tehničko i medicinsko područje. Naši mladi ljudi odlaze uglavnom u potrazi za otvorenim tržištem rada, koje u prvom redu cijeni stečeno znanje, a rijetki nas studenti napuštaju u potrazi za još boljim znanjem. Dobar prijem naših završenih studenata u razvijenim zemljama ili lak nastavak na tamošnjim studijima pokazuju da je odsustvo naših sveučilišta sa svjetskih top lista bar djelomično rezultat loše prilagodbe ustaljenim i diskutabilnim shemama ocjenjivanja kvalitete, a samo djelom u sadržajima i kvaliteti znanja koje se u Hrvatskoj dobiva. No starenje našeg sveučilišnog kadra i odlazak najboljih mladih prijeti spiralom brzog propadanja sveg dobrog što smo naslijedili od stotina godina našeg visokog školstva. Nije problem u tome što naši mladi ljudi odlaze i stječu strana iskustva, dapače trebaju ići, nego je problem u tome što se ne vraćaju. Prema podatcima nadležnog ministarstva od kraja 2004.g., nakon dva medijski vrlo eksponirana kongresa hrvatskih znanstvenika iz zemlje i inozemstva i u okviru široko razglašenih programa povratka, na naša se visoka učilišta vratilo slovima i brojem samo sedam iskusnih znanstvenika odnosno visokoškolskih nastavnika.

Ne želeći ovdje ući u sve pozitivne i negativne aspekte Bolonjske reforme sveučilišta, ona nam je ipak stvorila dodatne probleme u situaciji koju karakterizira odljev mozgova. Jedan od glavnih ciljeva Bolonjske reforme pokretljivost je studenata među bolonjskim sveučilištima, s plemenitim ciljem europskog zbližavanja. U prethodnom se pak sustavu uglavnom putovalo u okviru prethodno dogovorenih zajedničkih istraživačkih projekata. Prirodno je da u bolonjskom režimu studiranja najbolji studenti sami teže prema bolje plasiranim i bogatijim sveučilištima, te su stvoreni izravni administrativni mehanizmi koji to olakšavaju na račun dogovora o zajedničkim projektima. Ujedno je bolonjski sustav studiranja restrukturirao i skratio osnovni četverogodišnji studij na trogodišnji. Pored konfuzije do koje je to dovelo u raspoznavanje stručnih od sveučilišnih studija, odnosno do neželjene usporedivosti s američkim college programima (koji uglavnom popunjavaju praznine američkog srednjoškolskog sustava), rezultat je da prestrojavanje studenata po bolonjskim sveučilištima nastupa već nakon treće godine. Studentski tokovi koji tako nastaju često imaju karakteristike dodatnog odljeva mozgova, a znamo da što je odlazak raniji to je povratak teži i rjeđi. Zato neke europske države, uključujući Njemačku, stvaraju ili su stvorile vlastita elitna sveučilišta, između ostalog kako ne bi gubile svoje najbolje studente. Evo još jednog očitog razloga zašto i Hrvatskoj trebaju, i to hitno, vrhunski sveučilišni studiji.

Ali, iz onoga što je prethodno rečeno, to nije dovoljno. Završenim studentima takvih studija treba u njihovoj zemlji naći perspektive i zaduženja koja su po mjeri njihovog znanja i talenta, inače ćemo naše najbolje samo još više i još bolje izvoziti. Zato je potrebna jasno artikulirana politička volja i odlučne političke mjere da se spomenuti zabrinjavajući trendovi zaustave. Javne deklaracije o Hrvatskoj-zemlji znanja, medijsko talambasanje o visokim hrvatskim nacionalnim obrazovnim standardima i zajam od tričavih 5 milijuna dolara kojim se podupire suradnju hrvatske znanstvene zajednice s dijasporom nisu ni izdaleka dovoljni. Potrebna je široka lepeza ozbiljnih kadrovskih, legislativnih, organizacijskih i financijskih mjera, dobro uravnoteženih po svim resorima i ispravno poredanih u vremenu. Od svega je najpotrebnije oslanjanje na one poštene i stručne ljude u Hrvatskoj koji znaju kako to učiniti. Kako do vrhunskog visokog školstva i kako do moderne Hrvatske, kako do zemlje mira i blagostanja.

Slijedeća su dva govornika među takvim poštenim i stručnim ljudima koji će nam sada reći kako do vrhunskog visokog školstva, a za odluku o punoj modernizaciji zemlje HKV će tražiti potporu hrvatske javnosti.

akademik Slaven Barišić

Pon, 30-03-2020, 12:05:28

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.