Snjeguljica i sedam patuljaka

Ovih je dana hrvatska Vlada, opečena svojim rješavanjem "svjetske" gospodarske krize ukidanjem božičnice i božičnih domjenaka, odlučila osnovati Ekonomsko vijeće s petnaest članova sastavljeno po medijskoj formuli „ekonomija ekonomistima“. No, ovakvim se potezom priznaje nemoć Vlade da riješi nove krizne situacije, uz prethodnu mnogo dublju nemoć da se razmjerno mirno razdoblje iskoristi za industrijalizaciju i modernizaciju zemlje. Možda zato da bi iza "svjetskog" neuspjeha prikrila sudjelovanje u tom osnovnom hrvatskom neuspjehu, Vlada intenzivno gura Ekonomsko vijeće u prvi medijski plan. Tako ponajprije zasjenjuje svoju elementarnu političku odgovornost za potpunu prazninu svojih floskula o "društvu znanja". Ipak, bez obzira na računice Vlade, postavlja se konceptualno pitanje može li izabrano Ekonomsko vijeće riješiti spomenutu dvostruku krizu Hrvatske. "Svjetska" je kriza posljedica dubokih strukturnih neravnoteža koje su nastale prenošenjem mnogih proizvodnih djelatnosti sa Zapada na Daleki Istok i napose u Kinu. U tekstu akademika Slavena Barišića koji slijedi zato donosimo nekoliko osnovnih naznaka o industrijalizaciji Kine i o "Vijeću" koje je taj proces vodilo. Vjerujemo da će se nakon tog uvida pojačati skepsa čitalaca prema izgledima za uspjeh našeg ekonomističkog Ekonomskog vijeća, i prije no što pogledaju u njegov konkretni sastav.(mm)

Snjeguljica i sedam patuljaka

Sadašnje konvulzije svjetskog gospodarskog sustava mnogi manje ili više svjesno doživljavaju kao trudove majčice Zemlje pri porodu nove velike sile, Kine. Dok se Zapadom širi panika i poduzimaju najrazličitije mudre i manje mudre mjere sprječavanja sveopće propasti zapadnih gospodarstava, problem s kojim se suočava Kina je da će zbog otežanog plasmana kineskih proizvoda godišnja stopa povećanja njenog BDP-a pasti na „samo“ nekih 8%. Teško da će to zaustaviti Kinu na putu njenog daljnjeg svjetskog uspona.

Ekonomski i financijski stručnjaci Zapada su, naime, u bezumnoj trci za kratkoročnim super profitima izvezli klasične industrije na Daleki Istok, krivo računajući da će radom svojih vrhunskih prirodo-znanstvenih i visoko-tehnoloških stručnjaka, koji po nekim procjenama čine nekih 2% radne snage i oko 5% onih koji im pomažu, zadržati kontrolu nad svjetskim privrednim razvojem i ključnim strateškim proizvodnim sektorima. Takvom su kratkovidnom politikom umrtvljene srednje klase i demobilizirane mlade generacije koje potječu iz tih klasa, a koje su kroz vertikalu od klasičnih proizvodnji do visokih tehnologija generirale glavninu stvaralačkih elita Zapada. Mladi Zapada zainteresirani za znanost i tehnološki razvoj dodatno su demotivirani slabljenjem svog materijalnog i socijalnog položaja spram svojih vršnjaka koji su izabrali „mekše“ i glamuroznije karijere managera, stručnjaka za marketing, trgovaca, zabavljača, "socijalnih radnika", visokih činovnika i političara. Vodeća američka i europska sveučilišta tako su ostala bez domaćih studenata prirodnih znanosti i visokih tehnologija. Zapad to već dugo slabašno krpa brain-drainom, ponajviše iz tranzicijskih zemalja, Indije i Kine. Na primjer, prema podatcima Svjetske banke, svaki treći visoko-školovani građanin Hrvatske napušta zemlju, dodajmo, uz sveopću ravnodušnost hrvatske javnosti, potpuno nesvjesne "puzajučeg Bleiburga" koji joj se kontinuirano događa.

Za razliku od Hrvata, mladi kineski stručnjaci, koji su svoja znanja stekli na najboljim američkim i europskim sveučilištima, većinom se vraćaju u Kinu i to u naponu snage. Vraćaju se ne toliko privučeni materijalnim dobitcima koliko jasnim perspektivama i mandatima što im pruža kineska politička elita uz osjećaj da im zemlja sudjeluje u povijesno važnim pomacima svijeta. Tako Kina postaje ozbiljan takmac Zapadu ne samo u klasičnim proizvodnjama nego i na 2%+5% razini, danas u najelitnijim znanstvenim istraživanjima, a u ne tako dalekom sutra, u njihovoj visoko-tehnološkoj primjeni.

Sadašnji uspon Kine rezultat je dakle snažne političke volje kombinirane sa stvarnim znanjima o strukturi moderne civilizacije. Počelo je s Deng Xiaopingom, koji je pod stare dane naslijedio Mao-Ce Tunga, nakon natezanja s tim zastrašujućim „genijem“ komunizma, hodom po granici svog života i smrti. Deng je 1992.g. na vrh Partije nametnuo Izvršni komitet čijih su svih devet članova, uključujući novog kineskog vođu Hu Jintaoa, bili tehnički stručnjaci i/ili prirodnjaci. Najbolje obrazovani što im je tadašnja Kina mogla dati, svi su po redu pripadali generaciji rođenoj između 1940. i 1945.g koja je do izbora na funkciju već stekla životno iskustvo i svijest da je politika umjetnost mogućega, kombinirajući to s vrhunskom odlučnošću i dovoljnom snagom da ekspresno promjene Kinu. Ti ljudi, u mnogim zapadnim krugovima posprdno nazivani tehnokrati, danas slave povijesne pobjede, za široku javnost ilustrirane posljednjim Olimpijskim igrama. Zanimljivo je međutim da su i dva nova člana Izvršnog komiteta izabrana na Kongresu Partije 2007.g. po sličnom, ali ne istom ključu. Uvažavajući desetgodišnji vremenski pomak obojica pripadaju generaciji 1950.-1955.g.. Jedan je doktorirao ekonomiju. Drugi, Xi Jinping, koji ima status nasljednika vođe, nakon izvrsnog četverogodišnjeg studija organske kemije, nastavio je studijem marksizma i ideološkog obrazovanja, te doktorirao pravo. Ta dvojica predstavljaju izvjestan otklon Izvršnog komiteta od prvotne radikalne „tehnokratske“ formule, očigledno razumno usklađen s novim okolnostima i izazovima pred kojima se nalazi suvremena Kina.

Iako je skoro paradoksalno uspoređivati po svemu gotovo neusporedive Hrvatsku i Kinu, neodoljivo upada u oči s jedne strane sličnost da su obje ranih 90-ih krenule iz kaosa, a s druge strane razlika u tome kamo su danas stigle. Dok je Franjo Tuđman ratovao, stvorio zaista moćnu (nakon 2000 g. razjurenu) vojsku i uspješno vodio teške vanjsko-političke bitke, u Hrvatskoj su prevladali ekonomisti i manageri, koji su vjerovali da se sve može postići financijskim i fiskalnim mjerama i akrobacijama, prebacivanjem državnih sredstava iz jednog džepa u drugi. Čak i kada bi se (rijetko) odlučili fiskalno i financijski „potpomagati izvoz i konkurentnost“ takve ljude, za razliku od Kineza, nije puno brinulo ima li u zemlji kadrova koji će to moći i znati provesti. Takvi su se gospodarski promašaji još više produbili nakon 2000 g.. Kao rezultat rasprodane su banke i velika državna poduzeća bez pokretanja novog ciklusa modernizacije privrede i tako otrpljena dezindustrijalizacija Hrvatske. U neuspjehu smo bili bolji i od prosjeka Zapada, jer nismo sudjelovali bar u njihovoj formuli 2%+5%.

Zato posebno brinu posljednje domaće naznake za koje se, doduše, ne može još razaznati pripadaju li već uobičajenim pričama za djecu naših političkih nomenklatura ili pak daljnjem produbljivanju dekadencije. Na primjer, Vlada je ovih dana glamurozno osnovala „Vijeće petnaest istaknutih ekonomista“, po formuli „ekonomija ekonomistima“ koju se, nasuprot kineskom modelu, zagovara u jednom visokotiražnom dnevniku. Najveću medijsku ekspoziciju pri tome dobiva osoba koja se, zajedno s autorom iz spomenute novinske formule, svojedobno proslavila neslavnom prodajom hrvatskog T-Coma. Kako god bilo, status quo ili daljnja dekadencija, izgleda da Hrvatska još jednom ne će krenuti putem svoje reindustrijalizacije i rada, sad već ne samo za razliku od Kine nego i od Obamine Amerike. Nego da će, nakon "rješavanja problema" hrvatskih brodogradilišta, nastaviti petom brzinom putem rasprodaje preostalih čestica hrvatske zemlje i kapljica mora, svakom tko dovoljno plati. Čak da sadašnja Vlada konačno pokuša stvarno krenuti naprijed, Hrvatskoj je isteklo vrijeme pa više ne smije riskirati s dokazano nesposobnim vođama, jednostavno zato što bi novi neuspjesi ugrozili samu državnost Hrvatske njenim definitivnim pretvaranjem u "bananu". Jedini je mogući put demokratska zamjena sadašnjih „lijevo i desno centralnih“ političkih nomenklatura novom, dobro uravnoteženom i dobro vođenom ekipom. Ako su to mogla devetorica u Kini za samo desetak godina, kako snažna ekipa ne bi mogla sve promijeniti u Hrvatskoj? Što prije to bude politički moguće, to će za Hrvatsku biti bolje.

Akademik Slaven Barišić,
bivši savjetnik Predsjednika RH za strategiju razvitka