Vjera i znanost

Protivno percepciji koju modernim civiliziranim svijetom šire ideologizirano školstvo i jednoumni mediji, da su vjera i znanost duboko suprotstavljene kategorije, katolička je crkva od početaka podržavala istraživanja u prirodnim znanostima. Naime već su rani kršćanski mislioci držali da su red i ljepota materijalnog svijeta odraz božanske ruke Stvoritelja. O takvom stavu kršćanstva svjedoči i činjenica da je prva Akademija u svijetu koja je izričito obuhvaćala prirodne znanosti, Accademia dei Lincei, osnovana 1603.g. u Rimu (London 1662.g., Pariz 1666.g.) i da joj je šesti član bio Galileo Galilei. Istina, ubrzo su neki tadašnji uskomisleći mozgovi sveli potragu za redom i ljepotom na dogmu da se Sunce okreće oko Zemlje, a ne Zemlja oko Sunca. Stoga je Galileo bio prisiljen promrmljati, tako da ga nitko ne čuje, poznati: "Eppur si muove!" Iako je papinstvo, uvažavajući rezultate dodatnih astronomskih istraživanja, u Galilejevom slučaju priznalo grješku već 1741.g., zloupotreba tog i nekolicine sličnih događaja, širenjem percepcije da Crkva samo tolerira, trpi ili se boji znanosti, a svakako da za njom zaostaje, dovela je katoličku crkvu u stoljetnu intelektualnu defenzivu s nemjerljivim posljedicama po razvoj moderne civilizacije.

Umjesto da se vjera i znanost razluče i svakom čovjeku ostavi slobodni izbor da u Boga vjeruje ili ne, a onima koji vjeruju da se dozvoli u redu i ljepoti prirode prepoznati Stvoritelja i širiti svoje veselje, u modernom društvu prevladava suprotno ponašanje. Naime, neki su si ljudi, ponajprije u ekonomskim, humanističkim i političkim područjima, a u novije vrijeme također u biološkim i medicinskim znanostima, prisvojili božanska svojstva i podržani medijima krenuli u stvaranje novog, po njima boljeg čovjeka. Već sada su rezultati početnih napora takvih modernizatora vrlo zabrinjavajući. Prijete da ljudske mase razvijenog svijeta, rađane i odgajane bez obiteljske i međusobne ljubavi i topline, počnu sličiti hordama bioloških robota s izmjenjivim rezervnim dijelovima, koji tumaraju svijetom vođeni TV-programima. Takve su društvene tendencije u kršćanstvu sporadično izazvale reflekse koji Europu prepuštaju neizvjesnom prolasku biblijskog zrna gorušice kroz razdoblje teške suše, dok Crkva traži svoju životnost, a možda i budućnost svijeta među masama siromašnih, uglavnom onih iz Afrike i Južne Amerike. 1996.g. kardinal Joseph Ratzinger, anticipirajući razvoj suvremenog svijeta, izriče u knjizi „Sol zemlje“ i ove riječi: „...ako društvo u cjelini više ne predstavlja kršćansko okruženje, kao što to nije bilo ni u prvih četiri ili pet stoljeća, onda će Crkva morati sama stvoriti ćelije u kojima će se ljudi međusobno podržavati, pomagati i jednostavno živjeti zajedno.“

Brojne inicijative Crkve, koju sada vodi papa Benedikt XVI, ohrabruju ipak one koji misle da se većinski kršćansku Europu može održati odmah i sada. Ponajprije ohrabruju masovno iskazana vjerska stremljenja mladih diljem Europe. Ona se jasno očituju iako se u temelju naobrazbe i svakodnevnice europske mladeži nalaze i epohalna otkrića prirodnih znanosti koja leže u materijalnim osnovama moderne civilizacije. Dakle, mladi uglavnom intuitivno, a mnogi znanstvenici promišljeno, ne doživljavaju vjeru i znanost kao suprotnosti. Zato kršćanska Europa ima ozbiljne izglede na uspjeh uz dijalog vjere i znanosti koji vodi jasno izraženim teološkim i etičkim stavovima Crkve, ne toliko o rezultatima znanosti koliko o primjenama i percepcijama tih rezultata u ljudskom društvu. Štoviše, Crkva bi se ponovo mogla staviti na samo čelo znanstvene potrage za redom i ljepotom prirode jer je sigurna da ju je stvorio Bog. Pa tako nastupiti od školskog vjeronauka do sveučilišta i dalje, te se zauvijek riješiti stigme zastarjelosti, otvarajući nove perspektive vjeri u suvremenom svijetu.

Takvi duboki pomaci u Crkvi bude ozbiljne nade pa zato svojim čitaocima stavljamo na uvid uvodne riječi pape Benedikta XVI na nedavnom zasjedanju Papinske akademije znanosti u Rimu, koja okuplja mnoge nobelovce i ostale znanstvenike najvišeg svjetskog ugleda.

Slaven Barišić, redoviti član HAZU

GOVOR NJEGOVE SVETOSTI BENEDIKTA XVI. ČLANOVIMA PAPINSKE AKADEMIJE ZNANOSTI PRILIKOM NJIHOVOG PLENARNOG ZASJEDANJA

Dvorana Clementine
Petak, 31. listopada 2008.

Uzvišene dame i gospodo,

Sretan sam što mogu pozdraviti Vas, članove Papinske akademije znanosti prilikom Vašeg plenarnog zasjedanja, i zahvaljujem profesoru Nicoli Cabibbou na njegovim ljubaznim riječima koje mi je uputio u Vaše ime. Birajući temu Znanstveni uvid u evoluciju svemira i života, želite se usredotočiti na područje istraživanja koje izaziva velik interes. Doista, mnogi naši suvremenici danas žele razmišljati o posljednjem izvoru bitka, njegovu uzroku i njegovu cilju, te o smislu ljudske povijesti i svemira.

U tom se kontekstu prirodno javljaju pitanja u svezi odnosa između poimanja svijeta znanstvenika i poimanja koje nudi kršćansko Otkrivenje. Moji su prethodnici, papa Pio XII. i papa Ivan Pavao II. primijetili da nema suprotnosti u načinu na koji vjera razumijeva stvaranje i dokazivanja empirijskih znanosti. Filozofija je u svojim početcima za objašnjavanje početka kozmosa predlagala tumačenja na temelju jednog ili više elemenata materijalnog svijeta. Geneza se nije promatrala kao stvaranje, već kao mutacija ili preobrazba; bilo je to na neki način horizontalno tumačenje početka svijeta. Odlučujući napredak u razumijevanju početka kozmosa bilo je razmatranje bića po sebi i bavljenje metafizike najosnovnijim pitanjem o početnom ili transcendentalnom početku bića koje sudjeluje u genezi. Da bi se razvijao i evoluirao, svijet mora najprije biti, i tako mora doći iz ničega u bivstvovanje. Mora, drugim riječima, biti stvoren od strane prvog Bića koje je takvo po svojoj biti.

Tvrditi da je postanak kozmosa i njegovih razvoja dalekovidna mudrost Stvoritelja ne znači tvrditi da je stvaranje povezano samo s početkom povijesti svijeta i života. Ono zapravo znači da Stvoritelj utemeljuje te razvoje i da ih podržava, podupire i trajno potpomaže. Toma Akvinski je poučavao da zamisao stvaranja mora nadići vodoravni početak odvijanja događaja, što je povijest, i, sukladno tome, sve naše čisto naturalističke načine razmišljanja i kazivanja o evoluciji svijeta. Toma je primijetio da stvaranje nije niti pokret niti mutacija. Ono je u stvari temeljni i trajni odnos koji povezuje stvorenje sa Stvoriteljem, jer on je uzrok svega što jest i svega što postaje (v.. Summa Theologiae, I, q.45, a. 3). “Evoluirati” doslovno znači “odmatati svitak”, odnosno, čitati knjigu. Slika prirode kao knjige ima svoje korijene u kršćanstvu i mnogi su je znanstvenici prigrlili. Galileo je prirodu smatrao knjigom čiji je Bog autor, na isti način na koji je Bog autor Svetog pisma.

Ona je knjiga čiju priču, čiju evoluciju, čije 'pismo' i značenje mi 'čitamo' putem različitih znanstvenih pristupa, dok uvijek pretpostavljamo temeljnu prisutnost autora koji se u njoj želio objaviti. Ta nam slika isto tako pomaže shvatiti kako svijet nipošto nije nastao iz kaosa, nego je nalik uređenoj knjizi; on je kozmos. Unatoč elementima iracionalnoga, kaotičnoga i destruktivnoga tijekom procesa promjena u kozmosu, materija kao takve jest 'čitljiva'. U nju je ugrađena 'matematika'. Ljudski se duh stoga može dati ne samo u 'kozmografiju' te proučavati mjerljive fenomene, nego se može upustiti i u 'kozmologiju' te razlučivati vidljivu unutarnju logiku kozmosa. Ne možemo odmah vidjeti sklad, niti cjeline i međusobnih odnosa pojedinih dijelova, niti njihovog odnosa prema cjelini. No ipak uvijek ostaje širok raspon shvatljivih događaja, i proces je racionalan po tome što otkriva uređenje razvidnih odnosa i neporecivih konačnosti: u anorganskom svijetu između mikrostrukture i makrostrukture, u organskom i animalnom svijetu između strukture i funkcije, a u duhovnom svijetu između poznavanja istine i težnji za slobodom. Eksperimentalno i filozofsko istraživanje postepeno razotkriva ta uređenja; ono ih uočava kako rade na očuvanju sebe u postojanju, kako se brane od nejednakosti, i kako nadilaze prepreke. I zahvaljujući prirodnim znanostima znatno smo povećali naše razumijevanje jedinstvenosti uloge čovječanstva u kozmosu.

Razlika između jednostavnog živog bića i duhovnog bića, koje je 'capax Dei' (sposobno za Boga), ukazuje na postojanje razumske duše slobodnog transcendentalnog subjekta. Tako je Katekizam Katoličke crkve oduvijek potvrđivao da je “svaku duhovnu dušu stvorio izravno Bog” – ona nije proizvod roditelja – i da je ona stoga besmrtna” (Catechism of the Catholic Church, 366). To ukazuje na osobitost antropologije, te poziva na njeno proučavanje suvremenim umom. Uzvišeni akademici, želim zaključiti prisjećanjem na riječi koje Vam je uputio moj prethodnik papa Ivan Pavao II. u studenom 2003; “znanstvena istina, koja i sama sudjeluje u božanskoj Istini, može pripomoći filozofiji i teologiji da potpunije razumiju ljudsku osobu i Božju objavu čovjeku, objavu koja je dovršena i usavršena u Isusu Kristu. Za to važno obostrano obogaćivanje u potrazi za istinom i dobrobiti čovječanstva ja sam, zajedno s cijelom Katoličkom crkvom, duboko zahvalan”. Na Vas i Vaše obitelji, kao i na sve povezane s radom Papinske akademije znanosti, od srca prizivam Božji blagoslov mudrosti i mira.

Preveo: D.J.L.