Referendum u Irskoj za ravnopravnost u EU

Referendum u Irskoj za ravnopravnost u Europskoj uniji

Zamisao vladajućih europskih političara da zaobiđu europske narode prilikom prevođenja Europe iz konfederacije u federaciju, tu i tamo centraliziraniju i od bivše Jugoslavije, nije prošla na irskom referendumu. Irci naime dobro znaju što su kroz povijest pretrpjeli da postignu svoju nezavisnost pa je Irska jedina europska zemlja čiji Ustav traži referendum o tako ozbiljnom pitanju kao što je Lisabonski ugovor, čiji je sadržaj ovdje već ukratko izložen [Od abortiranog Ustava do pojednostavljenog pakta]. U ostalim europskim zemljama, uključujući i one koje su referendumom odbile Europski ustav, vladajuće su političke strukture uspjele ograničiti izjašnjavanje na parlamente, to jest na same sebe, iako u nekim vidovima Lisabonski ugovor centralizira Europsku uniju radikalnije od odbačenog Ustava.

Česte reakcije na irsko NE su zapjenjene prijetnje o ignoriranju Irske, odnosno o ignoriranju postojećeg europskog pravila o odlučivanju koncenzusom. Tako se lakše može zamisliti kako će Europa funkcionirati ako toga pravila ne bude. Kako će tek biti ako Hrvatska postane dio Lisabonske Europe u kojoj po nekoliko malih zemalja imaju jednog predstavnika u najvišoj izvršnoj vlasti. Kako će joj tek biti ako i čitav „Zapadni Balkan“ tu uđe, pa po nekom pisanom ili nepisanom regionalnom ključu Hrvatska dobije jednu od članica bivše Jugoslavije za svog predstavnika.

Neki se pak ljute što je „Irska ugrizla ruku koja ih hrani“. Istina, Irska je mnogo dobila od svog ulaska u Europsku uniju, ali je i Europska unija mnogo dobila od takve Irske. Irska je uspjela ponajprije zato što je zaista bila strukturalno spremna za modernizaciju i što je taj posao dala u ruke ljudima koji ga znaju, a ne neznalicama koji od toga prave svoju političku karijeru. Mnoga modernizacijska rješenja koja su tako nađena pokazala su se najboljim u Europi, bolja od onih koja je sugerirala centralna birokracija u Bruxellesu. Pa se tako dokazalo da Europa nacija u svom pluralitetu funkcionira bolje od onih koji žele biti „ruka koja hrani“ i koja se ljuti, te, ne daj Bože, pljuska.

Po običaju najjadnija je reakcija HRT koja je u svom glavnom dnevniku objavila „misao“ kako su Irci glasali NE jer je Lisabonski ugovor napisan komplicirano. Pa se može zaključiti da su glupi Irci valjda bili nesposobni shvatiti svu dubinu i draž tog Ugovora. Ponajprije, to nije istina, jer se suština Ugovora lako shvaća, kao što pokazuje gore spomenuti objavljeni kratki tekst. Takva se „misao“ može plasirati samo u Hrvatskoj, gdje su mediji pažljivo izbjegli objasniti javnosti o čemu se radi. Za razliku od Hrvatske, Irska pak ima pluralističke medije koji su pred javnost iznijeli argumente za DA i NE. Da su ih Irci dobro razumjeli pokazuje i odziv birača koji je bio gotovo za trećinu veći nego prilikom referenduma 2001.god. kada je odbačen Ugovor iz Nice.

Ipak, u svemu tome ohrabruju riječi koje je u jednoj televizijskoj emisiji uoči objave rezultata irskog referenduma izrekao François Fillon, predsjednik francuske vlade: „Ako irski narod odluči odbaciti Lisabonski ugovor tog ugovora ne će biti, nego će se nastaviti dijalog s irskim narodom“. Znači da predsjedniku francuske vlade irski narod nije glup, nego ga je slušao i čuo. I tako bar djelomično demantirao irske predreferendumske demonstrante s ovdje priložene slike (Le Monde, 14. lipnja 2008., str.10), koji svojim gestama prigovaraju vodećim europskim političarima da im ili ne daju govoriti ili da ih ne žele slušati.

U interesu je Europske unije sačuvati ono što je uvijek činilo snagu i ljepotu Europe, a to je vrenje različitosti njenih kultura. U ravnopravnom dijalogu malih i velikih zemalja tako će se pokazati da i mali mogu biti bolji od velikih, ne samo u nogometu nego i u pronalaženju rješenja koja svima otvaraju nove putove razvitka i punine života.

Akademik Slaven Barišić