Govor akademika Slavena Barišića na Skupštini Hrvatskoga kulturnog vijeća 2013. godine

Došlo je vrijeme da na našoj današnjoj skupštini izvijestim o aktualnoj situaciji viđenoj iz mog resora. Priznajem da mi to teško pada jer tekuću fazu hrvatske povijesti najbolje opisuje stih jednog poznatog pjesnika: „Samo je šutnja velika, sve je ostalo slabost!". Zaista, prošle su mnoge godine kako HKV upozorava da se situacija u Hrvatskoj ne razvija dobro, ukazuje na uzroke takvog stanja i predlaže bolja rješenja. No, kao i proročici Kasandri, HKV-u je izgleda suđeno da u njegova proročanstva gotovo nitko ne vjeruje. Tako je kod nas uzrečica „Pijetao koji prerano pjeva završava u loncu" nadvladala duboku narodnu mudrost „Tko rano rani dvije sreće grabi".

Taj je problem djelomično strukturalnog, gotovo društveno-povijesnog karaktera. Naime, u hrvatskoj intelektualnoj sferi već dugo prevladava krivi dojam da je zvonka javna riječ važnija od svakog djela.

Stoga se dio društvene intelektualne elite, a naročito njene medijske zvijezde, prečesto iscrpljuju u traženju sve novijih i efektnijih formulacija iste suštine, ne znajući kako ju bitno mijenjati. Istina je da zvonka riječ dobro prodaje novine ali je, usamljena, mnogo manje korisna kada se radi o razvoju i modernizaciji zemlje. Pogotovo što se za odgovarajuću mantru da je percepcija važnija od realnosti objeručke objesio i hrvatski politički jet-set pa se u takvom ozračju odvija i većina hrvatskog javnog političkog života.

Tako nam se u Hrvatskoj događa da se duboku gospodarsku i političku krizu rješava ispraznim političkim glagoljanjima ili u najbolju ruku financijskim i fiskalnim presipanjima iz šupljog u prazno, sve skupa pojačano neumjerenim talambasanjem o ključnoj ulozi menadžerstva i marketinga u razvoju. Time se pod pritiskom neproduktivnih ali utoliko više predatorskih individualnih interesa opasno ljuljaju takvi stupovi hrvatskog nacionalnog zajedništva kao što su sustavi zdravstvenog i mirovinskog osiguranja te srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja.

Okupljanje najboljih

U trenutku kada se javljaju brojni samoproglašeni tumači lika i djela Franje Tuđmana osobno mogu svjedočiti da takav nije bio njegov san o slobodnoj Hrvatskoj. Okupljanje najboljihTa koji i najmanji poduzimač već stoljećima ne zna da je prvi uvjet uspjeha svakog pothvata u izboru sposobnih, složnih i marljivih suradnika. Nisu li poslije rata Njemačku iz pepela digli jednooki, jednoruki ili jednonogi inženjeri oboružani samo znanjem i nisu li ju njihova intelektualna djeca do danas održala pri vrhu svijeta. Nije li Kina postala gospodarska, politička i vojna sila približno u istom periodu u kojem je naš politički jet-set doputovao do kategorije svjetskog financijskog smeća.Suprotno tome, prva stvar koju je on učinio bilo je okupljanje najboljih što ih je Hrvatska tada imala u diplomaciji, vojnoj vještini, kulturi, znanosti, športu i u ostalim područjima koja je poznavao. Bio je potpuno svjestan koliko je važno da javne poslove vode zreli i već afirmirani ljudi, a da glavni kriterij javnog uspjeha bude stvarno postignuće, a ne samopromocija.

Nije ovdje riječ o nekoj posebnoj mudrosti. Ta koji i najmanji poduzimač već stoljećima ne zna da je prvi uvjet uspjeha svakog pothvata u izboru sposobnih, složnih i marljivih suradnika. Nisu li poslije rata Njemačku iz pepela digli jednooki, jednoruki ili jednonogi inženjeri oboružani samo znanjem i nisu li ju njihova intelektualna djeca do danas održala pri vrhu svijeta. Nije li Kina postala gospodarska, politička i vojna sila približno u istom periodu u kojem je naš politički jet-set doputovao do kategorije svjetskog financijskog smeća.

No kada se kod nas, kroz ritualnu kakofoniju raznih financijskih i ekonomskih mjera za „povećanje izvoza", uopće čulo pitanje što znaju i mogu napraviti hrvatski inženjeri i znanstvenici, što to Hrvatska može izvoziti osim mora, sunca i mladih talenata. Na tom mjestu zapinje glasnost našeg političkog jet-seta i počinje muk ili prijetvornost medija, jer osjećaju ispravno, iako možda samo djelomično svjesno, da dolazak drugačije odabranih mladih i snažnih ljudi predstavlja duboku ugrozu struktura izraslih iz komunizma.

Stoga prolaze već desetljeća promjena koje ništa ne mijenjaju. Zato se Hrvatska ne će pomaknuti iz svoje sadašnje inferiorne pozicije sve dok demokratskim sredstvima ne promjeni srž svog političkog vodstva, od „poklonika percepcije" koji narod duboko preziru do „stvaraoca" koji čine sve da ga, kao i same sebe, što bolje obrazuju i razviju.

Akademik Slaven Barišić