Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

Hrvatska lekcija njemačkom ZDF-u s interpretativnom izjavom Damira Grubiše

Od 3. siječnja 2000. na političkome planu u Hrvatskoj više ništa nije prepušteno slučaju. Nadzire se i kontrolira svaki politički proces, vodstva stranaka i mediji. Riječ je o iscrpljujućoj politici neoproštene Piskačpobjede kojom se iznutra iz dana u dan guši slobodarstvo, demokracija, težnje hrvatskoga naroda i budućnosna perspektiva uz istodobnu obnovu i promoviranje jugoslavenskih, velikosrpskih i komunističkih mitova i krivotvorina. Primjerice, raspodjela Titove baštine ide otprilike ovako: Titova lokomotiva Sutjeska pripala je Srbiji, Titov brod Galeb Hrvatskoj, Titovi Brijuni Šerbedžijinoj klapi, Titova Partijska škola Kini, Titov Zapadni Balkan Europi, a interpretacija raspada Titove Jugoslavije pripala je kreatorima prve i druge Jugoslavije i njihovim domaćim slugama.

Jasno je kako je pritom jugoslavenska totalitarna baština prepuštena tihom zaboravu. Tako i Titovo lovište Macelj s procijenjenih 13.000 ubijenih bez suda i evidencije. Tako i Titova Huda jama. Daksa, Široki, Jazovka... Tihom zaboravu prepuštene su kosti nevinih žrtava Titova režima i njegove osobne zapovjedne odgovornosti u prekomjernom „granatiranju“ hrvatskoga naroda i ostalih „narodnih neprijatelja“. Nije dopušteno potpuno osvjetljavanje ni najnovijih zločina počinjenih u velikosrbijanskoj agresiji. Kako se treba ispravno ponašati prema onima koji nastoje osvijetliti zločine i zločince suprotive hrvatskome narodu i državi pokazuje nam primjer istražitelja Nikole Kajkića. On je postao pokazni primjer sudbine onih koji ne prihvaćaju načela politike neoproštene pobjede.

Oklijevanje Zapada: Zeleno svjetlo srbijanskoj agresiji

U takvim okolnostima začudio sam se i ugodno iznenadio otvorenom pismu ministra vanjskih poslova dr. Gordana Grlića Radmana od 29. studenoga 2019. upućenoga glavnom ravnatelju njemačke tv ZDF Thomasu Bellutu i Grlić Radmanglavnom uredniku Peteru Freyu. Pismo je dostupno na poveznici. Povod mu je dokumentarna serija „Balkan u plamenu: Jugoslavija – bačva baruta“. Serija od tri nastavka dostupna je na poveznici. Ministar smatra kako će njegovo pismo „pridonijeti boljem razumijevanju važnih procesa i uzroka raspada bivše Jugoslavije te kasnijeg osnivanja novih država u srednjoj i jugoistočnoj Europi, kao i opovrgnuti niz tvrdnji iznesenih u dokumentarnom filmu te ukazati na neke nespomenute, a važne činjenice“.

U dokumentarnom serijalu krivo se navodi da je Hrvatska prva tražila suverenitet. Ministar podsjeća kako je SR Slovenija u SFRJ „bila pokretačka snaga u borbi za veću samostalnost republika i jasan otpor politici dominacije srpskog komunističkog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Budući da je komunistički režim u Hrvatskoj bio mnogo rigidniji u odnosu na onaj u Sloveniji i da je u Savezu komunista Hrvatske utjecaj Srba bio nadproporcionalan, Zagreb JNAse samo plaho priklanjao slovenskim stavovima. Čak i nakon proljeća 1990.... Važno je spomenuti predvodničku ulogu Slovenije kako bi bilo moguće ispravno ocijeniti položaj Hrvatske početkom devedesetih godina kada su se poduzimali pokušaji rješavanja jugoslavenske krize političkim putem.“.

Ministar dr. Grlić Radman demantira iznesenu uvodnu tezu o tomu da „Tuđman želi odcjepljenje od Jugoslavije i za to prihvaća mogućnost rata“. Grlić Radman naglašava: „Slično kao baltičke zemlje u odnosu prema Moskvi ili nedugo prije toga građani DDR-a u odnosu prema diktaturi SED-a, demokratske vlade Slovenije i Hrvatske, uz podršku velike većine građana, pokušavaju se oduprijeti pritisku Beograda i prijetnjama vojnom intervencijom Jugoslavenske narodne armije (JNA). Kao de facto nenaoružana zemlja, Hrvatska poduzima sve što je u njenoj moći kako bi izbjegla oružani sukob. To nije nalagala samo želja za mirom, nego i logika potpuno nejednakih omjera snaga... Srbija je preuzela kontrolu nad jugoslavenskom vojskom... Da su međunarodna zajednica i EZ, slično kao u slučaju baltičkih država, jasnije podržale demokratski artikulirane težnje za neovisnošću Slovenije i Hrvatske koje su bile moguće prema jugoslavenskom ustavu, Beograd bi sigurno bio ustuknuo... Milošević i Jugoslavenska narodna armija, koja je bila pod kontrolom Srbije, to su oklijevanje Zapada protumačili kao zeleno svjetlo za vojnu intervenciju.“.

Olako etiketiranje Tuđmana bez uporišta u činjenicama

Podmetanje je i sljedeća ocjena iznesena u dokumentarcu: „... ideološki potpaljivači zovu se Tuđman i Milošević. Dvojica bezobzirnih nacionalista koji dovode do prelijevanja čaše“. Ministar Grlić Radman odgovara: „Franju Tuđmana izjednačavati sa Slobodanom Miloševićem kao 'potpaljivačem' krvavog raspada Jugoslavije znači FTuspoređivati ih bez uporišta u činjenicama“. Ministar podsjeća zaboravni ZDF na „Miloševićev govor na Kosovu u lipnju 1989. u kojem on prijeti oružanim sukobom zbog razilaženja u mišljenjima u Jugoslaviji. U to doba u Hrvatskoj je na vlasti još bilo staro rigidno krilo hrvatskih komunista s predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Stankom Stojčevićem na čelu. Stojčević je bio etnički Srbin iz Hrvatske i sasvim sigurno nije davao povoda za Miloševićeve prijetnje. Tek godinu dana poslije toga u Hrvatskoj dolazi do demokratskih promjena“. I povijesno točno zaključuje: „U svim četirima jugoslavenskim ratovima Milošević i jugoslavenska, a poslije srpska vojska kao instrument velikosrpske politike bili su na jednoj strani, dok su Slovenija, zatim Hrvatska, BiH i u konačnici Kosovo bili na drugoj. Već takvo činjenično stanje dovoljno govori samo po sebi“.

Velika je laž i to da je Tuđmanov uzor bila „neovisna Hrvatska iz 1941., Hitlerova marionetska država u kojoj su vladali ustaše“. Stoga poslije navođenja niza lako provjerljivih činjenica ministar vanjskih poslova zaključuje: „Cjelokupni ustavnopravni poredak Hrvatske koji je uspostavljen za Tuđmanova vladanja temelji se na osudi ustaškog režima“. Ne bi hrvatski ministar pogriješio ni da je izravno kazao kako se takvim tvrdnjama ZDF svrstao u red onih koji desetljećima nameću kolektivnu krivnju hrvatskome narodu i njegovoj težnji za samoopredjeljenjem i emancipacijom od Beograda.

Njemački dokumentarac tvrdi kako „Tuđman preuzima fašističko znakovlje“, te prenosi tvrdnju Laure Silber „da je šahovsko polje za Srbe u mnogim aspektima imalo značenje slično kukastom križu“. Hrvatski grb, piše Grlić Radman, bio je „središnji element grba Socijalističke Republike Hrvatske u Titovoj Jugoslaviji, dio grba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“, ali i ranije kad je Hrvatska bila u Austro-Ugarskoj. A „šahovsko polje“ je u svom „obiteljskom grbu rabila i srpska kraljevska obitelj“. Grlić Radman je poentirao nedvojbenom istinom: “... problem nije bio stari grb sa šahovskim poljem, nego moguća emancipacija Hrvatske od Beograda. Nosivi stup jugoslavenske komunističke diktature i srpske pretenzije na vlast od 1945. bio je da se svaki oblik demokratizacije Hrvatske, a time i neizbježnu političku emancipaciju od Beograda treba izjednačiti s nacionalizmom, fašizmom odnosno ustaškim režimom. Tu je propagandu Beograd osobito snažno širio početkom devedesetih godina, sve kako bi zaustavio demokratske promjene, a poslije opravdavao velikosrpsku agresiju i ratne zločine“.

Izostavljena važnost međunarodnog priznanja

Grlić Radman upozorava i na nekritičku tvrdnju o tomu da „Tuđman želi otpustiti sve srpske policajce u Kninu i zamijeniti ih Hrvatima“. I kaže: „U tom kontekstu nije bilo posrijedi pitanje etničke pripadnosti, nego pitanje priznaju li policajci novoizabranu demokratsku vlast u Zagrebu i poštuju li policijsku hijerarhiju u skladu s važećim hrvatskim i jugoslavenskim propisima“. Istaknuo je kako nijedna pravna država ne može tolerirati policajce koji izvršavaju priznanjezapovijedi drugih središta moći. „Istodobno, bilo je na tisuće etničkih Srba koji su i dalje služili u hrvatskoj policiji i koji su poslije branili Hrvatsku od agresije Jugoslavenske narodne armije“.

Što je još važno? „U Vašem dokumentarnom filmu na žalost su posve izostavljene važne činjenice povezane s međunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske, koje su podržali njemački kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, iako iz njemačkih izvora, a posebice iz kvalitetnih izvješća ZDF-a iz tog razdoblja, jasno proizlazi da je međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske od Europske zajednice i drugih država, do kojeg je došlo u zimu 1991./1992., bila prva učinkovita inicijativa međunarodne zajednice protiv Miloševićeve agresije; ta inicijativa presudno je pridonijela okončanju agresije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku... Tako je međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske mnogima u Hrvatskoj doslovce spasilo život. Ono je, istina, stiglo prekasno da bi se izbjegao rat (vidi točku 2 ovog pisma) i masakr poput onoga u BadinterVukovaru, hrvatskom gradu na Dunavu, koji je u studenom 1991. sravnjen sa zemljom, ali se i tada pokazalo kao učinkovito sredstvo za obuzdavanje Miloševića i Jugoslavenske narodne armije u Hrvatskoj. Smatram da bi bilo važno gledateljima ZDF-a objasniti te okolnosti“ – stoji u otvorenom pismu.

Potom se Grlić Radman osvrće na izjavu povjesničarke Marie-Janine Calic: „Njemačka se tek bila ujedinila i inzistirala je na pravu naroda na samoodređenje, ali Srbi su rekli i mi imamo pravo na samoodređenje, ako srpski narod želi živjeti u jednoj državi, onda mu to treba i dopustiti“. I ovdje je odgovor precizan i neugodan za tendenciozne autore dokumentarnoga filma. Naime: „Tu nedostaje još jedna ključna informacija. U kolovozu 1991. Europska zajednica osnovala je takozvanu 'Badinterovu komisiju', na čelu koje je bio predsjednik francuskog Ustavnog suda Robert Badinter. Ostali članovi bili su predsjednik njemačkog Ustavnog suda Roman Herzog, na funkciji potpredsjednika, te predsjednici ustavnih sudova Italije, Španjolske i Belgije. Zadaća komisije bila je izraditi smjernice za proces razdruživanja Jugoslavije“. Badinterova komisija je „jasno navela da federalne jedinice, dakle jugoslavenske republike, imaju pravo na samoodređenje i da se njihove postojeće granice u smislu međunarodnoga prava ima smatrati novim državnim granicama, a da manjine unutar tih granica imaju pravo na standarde zaštite ljudskih prava koji se odnose na manjinske etničke skupine“. Na temelju te ocjene, stoji u otvorenom pismu, „njemačka vlada i sve ostale članice EZ-a te međunarodna zajednica u cjelini priznale (su) Sloveniju i Hrvatsku“.

Nametanje krivnje za BiH, Oluju i neprocesuiranje zločina

Naravno, jedno od općih mjesta politike neoproštene pobjede odnosi se na navodnu hrvatsku krivnju „podjele BiH“: „U dokumentarnom filmu iznesena tvrdnja da su predsjednik Franjo Tuđman i bosanskohercegovački Hrvati zajedno s TuđmanMiloševićem slijedili dugoročni plan podjele BiH previše je pojednostavljena i opovrgavaju je mnoge činjenice“. U tom pogledu otvoreno pismo ministra vanjskih poslova iznosi šest točaka u kojima podsjeća na to da se Hrvatska u to doba borila za vlastiti opstanak pred osvajačkim ratom i srpskom okupacijom, te da se ratna odšteta procjenjuje „na više od 32 milijarde eura“; da su se Hrvati u BiH zajedno s Muslimanima godine 1992. na referendumu izjasnili za neovisnost BiH; da je Hrvatska među prvima priznala neovisnost BiH; da je hrvatsko-bošnjački rat okončan Washingtonskim sporazumom poslije kojega su se opet zajednički branili; da je sva humanitarna i vojna pomoć BiH stizala preko Hrvatske čak i u doba sukoba, te da je Hrvatska tijekom rata primila stotine tisuća muslimanskih izbjeglica; da je zbog rata „i etničkog čišćenja broj bosanskohercegovačkih Hrvata, jednog od triju konstitutivnih, državotvornih naroda BiH, najviše smanjen u odnosu na prijeratno razdoblje – čak za trećinu“. Zaključno: Muslimani „bez potpore bosanskohercegovačkih Hrvata i susjedne Hrvatske sigurno ne bi bili uspjeli spasiti Bosnu i Hercegovinu od srpsko-jugoslavenske vojske“ – piše ministar Grlić Radman.

Što se tiče VRO Oluja, stvari u otvorenom pismu stoje ovako: „U odnosu na operaciju 'Oluja' u dokumentarnom se filmu navodi da je Tuđman nakon četiriju godina srpske okupacije u prvom redu želio 'osvetu', da je cilj bio ponovo Olujaosloboditi okupirana područja i 'protjerati Srbe iz Krajine'. Nigdje se, nažalost, ne spominje da je zahvaljujući toj legitimnoj operaciji sudbinu Srebrenice u posljednjem trenutku izbjegao Bihać – zaštićena zona UN-a smještena na granici s Hrvatskom i opkoljena srpskim snagama. Opkoljenom Bihaću, u kojem je živjelo mnogo više ljudi nego u Srebrenici, prijetila je opasnost od pada u srpske ruke i ponavljanja strašnih zločina. Strateški gledano, hrvatska operacija 'Oluja', koja je izvedena u svega nekoliko dana, bila je prvi veliki i ujedno presudan vojni poraz za velikosrpski projekt u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Operacija 'Oluja' zapravo je omogućila hrvatsko-muslimansku ofenzivu u Bosni i Hercegovini, a zatim i mirovne pregovore u Daytonu“. Grlić Radman navodi kako su hrvatske vlasti pozivale Srbe da ostanu, ali se većina Srba odlučila otići za svojom poraženom vojskom. Svako od njih može se vratiti u Hrvatsku, a mnogi su se i vratili.

U dokumentarcu povjesničarka Marie-Janine Calic govori kako u Hrvatskoj „nitko ne govori da su počinjeni ratni zločini, nego da su to sve popratne pojave rata“. Na to ministar, među ostalim, piše: „Ta tvrdnja nije u skladu s činjenicama. Za ratne zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj hrvatski su sudovi osudili i hrvatske vojnike, do vojnog čina generala (general Mirko Norac). Drugi postupci još su u tijeku“.

Simpatičan diktator Tito i krivnja nesimpatičnih nacionalista

Otvoreno pismo zatim skreće pozornost i „na temeljni pristup dokumentarne serije ZDF-a... u kojemu se osjećaju gotovo jugonostalgični ton i simpatiziranje Tita“. Iako ga se naziva diktatorom, istodobno se „navode brojne ocjene kao što su „Tito je izgledao dobro, bio je simpatičan, imao je plave oči koje su očaravale... umio je konkretizirati budućnost... nakon rata postao je superzvijezdom. Svi Jugoslaveni željeli su mir i stabilnost, a upravo je on to obećavao“. Grlić Radman piše: „Tako se stvara slika kvazi-pozitivnog diktatora i kvazi-pozitivne komunističke diktature. Tito je prikazan kao pozitivan, karizmatičan lik... Taj narativ zaključuje se s mišljenjem da su nakon Titove smrti nacionalisti preuzeli glavnu riječ i da je Jugoslavija utonula u ubilački rat. S našeg gledišta takav opis pokazuje Titokoliko su, u određenim krugovima, još uvijek snažni odjeci jugoslavenske propagande i ideološki uvjetovanog idealiziranja bivše Jugoslavije“.

Međutim: „za velik dio građana Jugoslavije Tito je bio osoba koja je ulijevala strah, a komunistička diktatura koju je on uspostavio bila je država sustavne nepravde koja je velik broj ljudi i cijele obitelji obilježila za čitav život. Na žalost, u Vašem se dokumentarnom filmu nijednom riječju ne spominju masovna ubojstva koja su počinili Titovi partizani prije, a posebno nakon kraja rata. Među žrtvama, koje se broje u desetcima tisuća, s jedne su strane bili njemački i talijanski okupatori te domaći kolaboratori koji su prethodno položili oružje i predali se, a s druge strane, građani i cijele obitelji s djecom koji su po komunističkom tumačenju bili zapreka komunističkoj partiji u preuzimanju vlasti“ – piše hrvatski ministar vanjskih poslova i europskih integracija.

I opet povijesno točno, bez ideoloških interpretacija, zaključuje kako je komunistička partija „oslobodilački pokret do kraja rata iskoristila za svoje ciljeve i provela komunističku revoluciju, koja ni po čemu nije zaostajala za Staljinovim revolucionarnim metodama. Komunisti su likvidirali građanske intelektualce različitih nazora, umjetnike, poduzetnike, nekomunističke radnike i seljake, svećenike i muslimanske vjerske vođe te demokratske političare, ali i partizane koji nisu htjeli podržati takvu praksu“.

Titova baština: Osnova krvavog raspada Jugoslavije

A ovo pak zavrjeđuje ući u udžbenike: „Tito i njegova komunistička diktatura razorili su temeljne strukture građanskog društva i onemogućavali razvoj novog demokratskog i slobodnog društva više od četiri desetljeća. Kao što se opisuje u Vašem dokumentarnom filmu, nije bilo ni slobode mišljenja, ni slobode medija, ni pravne države. Ali zato su postojali kult ličnosti, represivni državni aparat i politički zatvorenici, sustav špijuniranja te politička ubojstva u zemlji i inozemstvu. Četrdeset i pet godina na brutalan se način sprječavala kritička demokratska rasprava o uistinu gorućim temama društava jugoslavenskih republika.

Suočavanje s prošlošću i razvoj tolerantnog društva onemogućio je upravo Tito. Zanimljivo je da neki intelektualni Jugakrugovi u zapadnoj Europi ignoriraju te aspekte i umjesto toga govore o Titu kao o karizmatičnoj osobi i mirotvorcu. Bi li pomirenje Nijemaca i Francuza uistinu bilo uspješno i trajno da se odvilo pod nekim komunističkim diktatorom i pod jednako takvim sustavom vladavine? Ili su to pomirenje tek omogućile zapadnonjemačka i francuska demokracija s demokratski izabranim kancelarom Konradom Adenauerom i demokratski izabranim predsjednikom Charlesom de Gaulleom na čelu? S našeg gledišta Tito i četrdesetpetogodišnji komunistički sustav vladavine bili su jedna od osnova za Miloševićev uspon i krvavi raspad Jugoslavije“ – stoji u otvorenom pismu čelnicima ZDF-a.

Glupost godine: Ministar šteti imidžu Hrvatske i ugrožava slobodu medija u Njemačkoj

Otvoreno pismo ministra dr. Gorana Grilić Radmana upućeno ZDF-u iskočilo je iz uhodane prakse domaćih otpravnika poslova politike neoproštene pobjede. Šteta je što na mjestima odlučivanja nema više istupa hrvatskih političara i državnih dužnosnika u kojima promiču povijesnu istinu, pa i onu o uzrocima raspada Jugoslavije, karaktera jugokomunističkoga režima, velikosrbijanske agresije i uloge predsjednika Tuđmana u demokratskim procesima s početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Otvoreno pismo, međutim, naišlo je na osporavanje poraženih snaga.

Damir Grubiša, poznat još od 1972., diplomat politike neoproštene pobjede poslije 2000., pod naslovom „Diplomatski gaf ministra Grlić Radmana šteti imidžu Hrvatske“ (Diplomatski gaf ministra Grlić Radmana šteti imidžu Hrvatske) iznio je primjedbe sa stajališta politike neoproštene pobjede. Smatra da ocjene iz otvorenoga pisma „spadaju u klasični instrumentarij jedne iskrivljene verzije povijesti“. A kao „meritum stvari“ u prvi plan stavlja knjige „s kapitalnim radovima uglednog hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina“. On je, poznato je, „kapitalan“ i ugledan povjesničar jedino poraženim snagama „na ovim prostorima“. U svijetu znanosti je marginalan, a u diplomatskom svijetu još i više, poznat je po Titovoj fotografiji u kancelariji hrvatskoga veleposlanstva u Parizu.

Grubiša zamjera ministru što je uopće reagirao, trebali su reagirati gledatelji njemačke televizije, ili neki novinar iz Hrvatske, „a ne predstavnik države“. Takvim stajalištem, sasvim usklađenim s politikom neoproštene pobjede, on promovira hrvatsku šutnju kao jedinu ispravnu državnu politiku. „Na takve stvari, ovakvim načinom, reagiraju samo predstavnici autoritarnih država“ – piše Grubiša podmećući hrvatskoj državi autoritarnost. Odlučnije od ZDF-a on tvrdi, da su Srbi „bili itekako istjerani iz državnih službi“ i provlači nit od „Brionskog zapisnika“ do “zastrašujuće smrtne prijetnje Miloradu Pupovcu nacrtanim vješalima“! Doista, kapitalan pogodak u središte „merituma stvari“ neoproštene pobjede. Naime, „svaka hrvatska država je fašistička država“ (V. Šešelj), osobito ako u njoj nisu na vlasti jugoslaveni, komunisti i velikosrbi.

Grubišin „memorandum“ svodi se na ovo: „posve je neuobičajeno da jedan ministar... reagira na jednu TV emisiju“. On zna da otvoreno pismo nije u interesu države i vjeruje da ministar nije napisao i poslao otvoreno pismo! Drži da je Grlić Radman „bio pod pritiskom da to učini“, te da je pismo na razini „propagandističke retorike i de facto političkog pritiska na slobodne medije jedne druge države“. Priželjkuje li Grubiša sudbinu Grlić Radmana prema uzoru na sudbinu Nikole Kajkića – onemogući ga, rezultate rada gurni pod tepih, suspendiraj ga i uništi mu život - ranije provedeno pod geslom „locirati, identificirati, uhititi i transferirati“? Ili očekuje njegovu javnu drugarsku samokritiku?

Zaključno, smatra konsternirani Grubiša, pismo šteti imidžu Hrvatske. Pritom ne misli na SRH. Bilo bi dobro istražiti koliko je diplomat Grubiša pridonio „imidžu Hrvatske“... No, ako imidžu demokratske Hrvatske šteti iznošenje istine, onda prema Grubišinom stajalištu, pozitivnom imidžu Hrvatske pridonosi iznošenje laži o njoj. Doista, pored Grubiše i brojnih drugih otpravnika poslova neoproštene pobjede ne treba nam još i ZDF-ovo iskrivljavanje istine. Naime kaj. Hrvatska od 1945. do naših dana ima dovoljno odlično plaćenih domaćih proizvođača hrvatskoga, više-manje fašističkoga, imidža. Dio njihovih protuhrvatskih teza, minuloga rada i prakse ušao je i u dokumentarni film „Balkan u plamenu: Jugoslavija – bačva baruta“. Jedino iz tog konteksta logična je Grubišina memorandum-obrana, od navodne hrvatske agresije navodno ugrožene „slobode medija“ u Njemačkoj i napad na ministra Grlić Radmana.

Nenad Piskač

Ned, 29-03-2020, 20:08:44

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.