Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

Po Zagorju na uskrsni ponedjeljak

Posljednje provjere: Vozačka isprava, čiki, upaljač, sitni prigodni darovi i litra maslinova Zagorjeulja za brata – nabavio sam ga od Ivana iz Kaštela. Sve je tu. Palim motor prije osme vure. Preko Pušće do ZagorciLova je išla u „nerazvijene krajeve“, ide i danas samo se stvar drukčije zove. Onda se Zagorje, baš nekako u doba kad sam krenuo u osnovnu školu, dosjetilo jadu, pa je gotovo kolektivno otišlo „na privremeni rad“. Uglavnom u Njemačku. Odlazile su, istina, samo glave obitelji. Danas iz Hrvatske odlaze obitelji u kompletu - otac, mater i djeca. Za koga se u Hrvatskoj prazni prostor, nemam pojma, ali ja bum zadnji ostal, kak god teško bilo.Na njemačkim markama i u znoju lica svojega Zagorci su u komunizmu opstali podižući Njemačku i Zagorje istodobno.Pojatnoga. Starom „zagorskom“ (dobro uređenom i obnovljenom) do Zaboka. Na rotor, pa na novu obilaznicu Zabok – Bračak – Bedekovčina. Još malo pa će se i moje Zagorje zeleno prometno povezati s ostatkom svijeta. Kad se to zbude, čini mi se da ću svaki dan landrati z brega na bregek. Nikako da se zasitim zagorskog bregovlja. I tak još od malih nogu. Zagorje mi je odmalena bilo veća senzacija od „velikoga“ Zagreba. Nekad su Ivice Kićmanovići iz sela odlazili u grad. Sad mi se čini da je sazrjelo doba za povratni proces.

Zagorje za 21. stoljeće

Još se sjećam kad sam ko klinac, prije više od četrdeset godina uguran u prenatrpani cug na Glavnom Zagorje2kolodvoru na rukama ujaka - kroz prozor. Gužve su bile apokaliptične. Busevi još nisu imali izravne linije, automobil prava rijetkost. Klepetalo je satima. Na postaji u Krušljevcu čekao nas je deda Stjepan sa svojim zaprežnim kolima. Nigdje asfalta. Električna struja tek tu i tamo. Čovjek bi pomislio da je doputovao u 19. stoljeće, a ne samo sedamdesetak kilometara od Trga bana Jelačića, ondašnjega Trga Republike. Lova je išla u „nerazvijene krajeve“, ide i danas samo se stvar drukčije zove. Onda se Zagorje, baš nekako u doba kad sam krenuo u osnovnu školu, dosjetilo jadu, pa je gotovo kolektivno otišlo „na privremeni rad“. Uglavnom u Njemačku. Odlazile su, istina, samo glave obitelji. Danas iz Hrvatske odlaze obitelji u kompletu - otac, mater i djeca. Za koga se u Hrvatskoj prazni prostor, nemam pojma, ali ja bum zadnji ostal, kak god teško bilo.

Na njemačkim markama i u znoju lica svojega Zagorci su u komunizmu opstali podižući Njemačku i Zagorje istodobno. Zaobilaznica je stigla do Bedekovčine, radi se i dalje, ali ovdje je kraj priče o novoj cesti, moram sići i nastaviti lokalnom cestom kroz Poznanovec, gdje je i dalje, poput „aveti prošlosti“, nekakav dom boraca.

Zlatar Bistrica. Ceste su i u njoj obnovljene. I ona prema Mariji Bistrici i ona prema Zlataru. U Zlataru su napokon obnovili središnju prometnicu, pa kotači klize i usporavaju pred novim rotorima i smjerokazima. Ne tako davno cesta je bila sama jama. Ne znam koliko je to zasluga gradonačelnika, pjesnika Stanka Majdaka, ali znam da je on smislio krilaticu pod kojom Zagorje ne samo u turističkom već i u prometnom pogledu ulazi u 21. stoljeće – Zagorje, bajka na dlanu. Moram ga pitati kad očekuje puštanje u promet nastavka moderne prometnice, pa da napokon po pravoj cesti izvozim puni krug Zagorja. Hm, vidjesmo se u rujnu 2015. na pogrebu Ivana Rožića u Belcu i otad nam se puti nisu susreli.

Kad na gruntu ostane samo baka...

Preko Batine (Gornje i Donje) popeh se na visoravan podno Ivanščice na koju se prolio Belec. Barokna Crkva Belec crkvaMarije Snježne ostavlja čovjeka bez daha. Tako i mene i moje dvije suputnice. Misa u devet. Belec je ostao bez župnika. Preminuo je. I sad bogoslužje obavlja svećenik, koji opslužuje nekoliko župa. I odmah na BelecS bratom stojim u zadnjem redu vjerojatno najbolje obnovljene barokne crkve u Hrvatskoj. I sad ovdje nema stalnoga župnika! Punica ga poslije mise traži literaturu o crkvi, ponijela bi je u Zadar. Nema. U izradi je. Poslije odlazimo na belečko groblje pomoliti se za duše naših pokojnika. Pogađate, groblje je na susjednom bregeku. S njega se pak na idućem bregu vidi vinograd i klijet u koju prije objeda svakako moramo navratiti. Stvarno, bajka na dlanu.početku nabraja za koga se misa prikazuje. Kad ono među pročitanima i Ivan Rožić, bratov punac i Slavica Piskač, naša mati. Đurđica Rožić priredila nam je iznenađenje...

S bratom stojim u zadnjem redu vjerojatno najbolje obnovljene barokne crkve u Hrvatskoj. I sad ovdje nema stalnoga župnika! Punica ga poslije mise traži literaturu o crkvi, ponijela bi je u Zadar. Nema. U izradi je. Poslije odlazimo na belečko groblje pomoliti se za duše naših pokojnika. Pogađate, groblje je na susjednom bregeku. S njega se pak na idućem bregu vidi vinograd i klijet u koju prije objeda svakako moramo navratiti. Stvarno, bajka na dlanu.

U dvorištu na trampolinu igraju se Vid i Jana pod budnim okom tete Ivane. Vrijeme je za žgano, razgledavanje noviteta u dvorištu, na hiži, u voćnjaku i gruntu. Sve je na svom mjestu: Voćke orezane, polja izorana. Kad su stigli sve napraviti, ta, pri hiži je ostala samo baka Đurđa. Svi ostali otišli su putovima Ivice Kičmanovića. Ili Bogu na sud. Dela se, ipak, dela.

Klijet postojano spi. Zbudili smo je uoči podneva. Kaj bu pet litri dosta za ručak? Bude, velim. Drveninu na klijeti trebalo bu oličiti. Kovanu ogradu balkona takaj. Redove između trsja pokositi. Dugi su oko 180 metara. Nema druge, jednu subotu, čim prije to bolje, treba se primiti posla. Fala Bogu, stanje u bačvama je zadovoljavajuće.

Impozantan jelovnik ne ću nabrajati, da ne dođe do ušiju mojega kardiologa, po kajkavski sercologa. Vele da je šunka imala 14 kilograma. Jajca i luk, također su domaće proizvodnje. Velim, ne ću nabrajati, a ipak sam počeo... A kaj bum, kam bu suza neg na oko?!

Kako sačuvati bajku na dlanu?

Z malim Vidom igram nogomet. Ima više kondicije od mene. Na trampolin se ne dam. U hladovini bistricapopodnevni gemišt je pravi lijek. Za kremšnite i voćne kolače ne mogu to tvrditi, ali bili su fini i mirisali na još. Jurek i dvije katice ponosno se javljaju iz ograđenoga kokošinjca, Ari drijema podno prikolice. U posjet stiže BistricaU Zlatar Bistrici mi sine – zakaj ne bi skočili do Marije Bistrice? Mišljenja su podijeljena, a volan u mojim rukama i gas pod mojom nogom. Na semaforu je bilo zeleno... I tak smo se za koju minuticu našli u središtu Marije Bistrice. Nema gužve! Razvedrilo se u tren. U Mariji Bistrici meni uvijek u misli dođu dva sveca: Alojzije Stepinac i Ivan Pavao II., i dva Franceka: Kuharić i Tuđman. U crkvi popodnevna krunica. Nabavljamo nekoliko sitnica, da i licitari budu zadovoljni u ovo blaženo predvečerje. Kava. I put pod noge.nam sjeverac i tamni, teški oblaci. U tren toplo popodne pretvara se u zubato. Idemo dalje. Čekajte, kaj ne bumo još jednoga putnoga?

U Zlatar Bistrici mi sine – zakaj ne bi skočili do Marije Bistrice? Mišljenja su podijeljena, a volan u mojim rukama i gas pod mojom nogom. Na semaforu je bilo zeleno... I tak smo se za koju minuticu našli u središtu Marije Bistrice. Nema gužve! Razvedrilo se u tren. U Mariji Bistrici meni uvijek u misli dođu dva sveca: Alojzije Stepinac i Ivan Pavao II., i dva Franceka: Kuharić i Tuđman. U crkvi popodnevna krunica. Nabavljamo nekoliko sitnica, da i licitari budu zadovoljni u ovo blaženo predvečerje. Kava. I put pod noge.

Na „staroj zagorskoj“ poslije Zaboka ulazimo u kolonu, koja vjerojatno prestaje tamo negdje iza „zelenoga Uvijek iznova Srbija.jgpvala“ u Zagrebu. Srećom, ne moramo preko graničnoga prijelaza, jer bi doma stigli sutradan ujutro. Nas, naime, za nos vuče tko stigne i kako god hoće. Tako i uoči uskršnjih blagdana blokiralo nam granice, tako da svima koji su dolazili u Hrvatsku i odlazili poslije Uskrsa iz nje, prisjedne i Hrvatska i Uskrs. Kakva čestitka Europske unije, a posebice naših dragih susjeda Slovenaca. Bruxelles je bez ikakvih provjera ne tako davno puštao cijele invazivne valove ilegalnih afroazijskih migranata. Sad pak blokira Europljane, ali i svrhu i smisao vlastite opstojnosti.

Vozeći u koloni razmišljam: Imamo državu, a kao da ju nemamo. Nastavi li se s neodrživim ponašanjem, pretvorit ćemo Hrvatsku u neodrživu državu. Sudeći po postignućima političkih elita tijekom posljednjih sedamnaest godina, nekima je takav scenarij vrhunaravni cilj. Hoćemo li uspjeti sačuvati bajku na dlanu postaje ozbiljnim pitanjem u suton ovogodišnjega uskrsnoga ponedjeljka. Navečer, pod dojmom bajke na dlanu, htio bih nastaviti s ponavljanjem gradiva Ive Pilara, ali oči se same sklapaju nad otvorenim stranicama „Uvijek iznova – Srbija“.

Nenad Piskač

Sri, 28-06-2017, 15:50:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0060_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).