Zločin talijanskih fašista bez antifašističkog otpora
Ovogodišnja dvadeset i treća pjesnička manifestacija Croatia rediviva održana u Selcima na Braču (23. poeta oliveatus je Branimir Bošnjak) protekla je u znaku sedamdesete obljetnice paljenja Selaca. Kako taj po svemu tragičan događaj ne bi ostao prekriven povijesnom prašinom, pače pepelom, ove je godine u izdanju udruge Didulić izišla knjiga Ive Vukovića Talijansko paljenje Selaca na Braču 9. kolovoza 1943. (Selce – Zagreb, 2013., Mala biblioteka Selački korijeni, 224. str.).
Mogu samo zamisliti što bi se dogodilo da su Hrvati u Italiji spalili gradić s tadašnjih 2.300 duša, neki poznavatelji govore i o 3.000. Iako to nisu učinili, ostali su „fašisti", dok se Talijanima fašizam oprostio zajedno sa pripadajućim zločinima. „Ova knjižica je možda bila i posljednja prilika za pisani In memoriam, sjećanje na brački prekrasni gradić, do tada ratom netaknut, razoren do temelja u tri dana" (Katarina Jakšić, Predgovor).
Traljavi NOP
Osnovni povijesni fakti su jasni. Tijekom talijanske okupacije glavni problem selačkoga načelnika svestranog haesesovca Ivana Štambuka Ivulića (1911., Selca – 1971., Split) bio je kako prehraniti pučanstvo. Načelnik je svojim vezama izlažući se pogibelji uspio dobavljati hranu. Prehranjivao je čak i partizane, njih dvadesetak, skrivene u dva obližnja tabora, koji su se u Selca spuštali u potrazi za hranom. Glad je bila osnovni otočki problem. U Selcima je bila smještena talijanska postrojba od četrdesetak vojnika.
Na otoku nije bilo oružanoga ili bilo kakvoga otpora, iako se NOP na Braču utemeljio 17. srpnja 1941. kako to tvrdi partijska „historiografija". Pred kraj okupacije talijanska jedinica preselila je u obližnji Sumartin, odakle je bijeg s Brača bilo lakše i brže organizirati. Brački su se partizani mjesec dana prije kapitulacije Italije odjednom osilili, ohrabrili i skovali plan otimačine talijanskoga pješadijskog oružja u Bolu.
Sudionici 23. Croatia rediviva
Iako su u akciju uključili i civile, ponajviše mlade Bračanke, akciju (5. kolovoza 1943.) su uprskali, omeo ih jedan jedini talijanski vojnik, iako su mladi borci u akciju uključili i „starije drugove". U pucnjavi poginula su dva partizana i jedan Talijan. Talijani su se isti dan povukli u Šibenik, gdje je zbog gubitka oružja strijeljan svaki deseti vojnik i svi oficiri.
PartizaniZdrav razum mora se upitati poslije upoznavanja s elementarnim činjenicama zašto su partizani otimali oružje, ako ga nisu bili u stanju upotrijebiti za obranu? Svojom strategijom i taktikom samo su ugrozili stanovništvo. A obrana od paljenja mogla se organizirati jer su Talijani svoj plan paljenja unaprijed javno objavili. Mjesec dana prije kapitulacije Italije partizani su se još skrivali! Iz osobnog iskustva znam da se sa „60-70 pušaka i nešto strjeljiva" može braniti. Ako je cilj obrana, a ne obnova Jugoslavije.Partizani su se dvije godine od osnutka domogli „60-70 pušaka i nešto strjeljiva". Talijani, međutim, sutradan zahtijevaju povrat toga naoružanja i prijete – ako im se ne vrati oteto da će na Brač poslati kaznenu jedinicu koja će paliti kuće po otočkim mjestima. U knjizi ne piše, ali otada se gubi svaki trag partizanima, narodnooslobodilačkom pokretu i otetom oružju. Naporima načelnika općine i drugih pametnijih ljudi, koji su pregovarali s Talijanima ne bi li spriječili paljenje, preko zagrebačkih veza prikupljeno je dovoljno pušaka za povrat, ali Talijani zahtijevaju baš svoje oteto naoružanje i ne žele prihvatiti drugo.
Bračka Hirošima čeka povijesnu valorizaciju
Talijani letcima obavještavaju kad će po mjestima paliti kuće. Novo Selo i Selca na rasporedu su 9. kolovoza. Stanovništvo Selaca je 8. kolovoza navečer napustilo domove. Talijanska kaznena jedinica iskrcala se kod Supetra, Pučišća i Sumartina. Nakon što su popalili pola Bola, sutradan su zapali najprije Novo Selo. A onda su na red došla Selca. Nije pomogla molba župnika don Luke Trebotića, načelnika Ivana Štambuka i nekolicine hrabrijih mještana. Selca su spaljena do temelja. A selačka pisana povijest inače seže do Povaljske listine iz godine 1184...
Knjiga još donosi brojna svjedočanstva očevidaca, dokumentarne foto priloge, literarne uratke nadahnute ovim tragičnim događajem, bilješku o autoru i Pogovor Neve Ursić, urednice Male biblioteke Selački korijeni. Knjiga predstavlja prinos i poticaj budućem povijesno znanstvenom istraživanju, koje će, nadamo se, osvijetliti ovu epizodu bračke Hirošime. Knjizi, naime, nedostaje kritička valorizacija događaja, a osobito ondašnjih osoba.
Primjerice, zdrav razum mora se upitati poslije upoznavanja s elementarnim činjenicama zašto su partizani otimali oružje, ako ga nisu bili u stanju upotrijebiti za obranu? Svojom strategijom i taktikom samo su ugrozili stanovništvo. A obrana od paljenja mogla se organizirati jer su Talijani svoj plan paljenja unaprijed javno objavili. Mjesec dana prije kapitulacije Italije partizani su se još skrivali! Iz osobnog iskustva znam da se sa „60-70 pušaka i nešto strjeljiva" može braniti. Ako je cilj obrana, a ne obnova Jugoslavije.
Odgovornost fašizma i suodgovornost antifašizma
Nadalje, jednako su valorizirani načelnik općine Ivan Štambuk Ivulić, kojega u narodu bije glas čovjekoljupca kršćanskoga nadahnuća i koji se sa župnikom suprotstavio talijanskim palikućama (pa su ih Talijani morali vezati i držati vezanima sve dok nisu zapalili i posljednju kuću), i organizator tzv. NOP-a za istočni dio Brača i područje Selaca, Zore Nižetić Žeravica, koji je bio na čelu partizana što su se tijekom paljenja Selaca sakrili u mišju rupu.
Selce, „ovo malo ljubljeno mjesto" (D. Štambuk), poslije paljenja više nije dosegnulo onaj sjaj kojim je dotad sjalo. Stanovništvo je skroz osiromašeno. Raseljeno... Obnavlja ih na svoj način Croatia rediviva.
Danas Selca broje između 650-700 stanovnika. Šjor Vinko i njegova supruga, kod kojih prenoćih na samu sedamdesetu obljetnicu paljenja Selaca, prodali su u Splitu sve i vratili se u Selca. Uzgajaju masline i prave odlično maslinovo ulje. Selcima ljeti odzvanja pjesnička riječ trojedinoga hrvatskoga jezika - ča, kaj, što. Fašisti odavno otišli. A mene i dalje svrbi pitanje – kakav je to antifašizam koji nije branio Brač od fašizma, pa zaklopivši korice knjige zaključujem da je za paljenje Selaca odgovoran fašizam, a suodgovoran tzv. antifašizam.
Nenad Piskač
Prilog
Drago Štambuk
RUŠEVNA PALAČA
Počivaš u mom srcu,
u njemu, oče, usađen je tvoj grob.
Sad kada te nema što da učinim
s tvojim čekićem, pilom, cirkularom
svijetlim?
Kako obnoviti, bez tvojih zlatnih ruku
naš urušeni dom? U prostoru sumornom,
bez jeke tvojega koraka i svjetla tvoje riječi, izgovarati Očenaš i pritom
ne misliti na tebe
i ne vidjeti kako bajama raste gdje
sjedio si nekada – kao kralj otokâ,
kao mudrac pristigao iz morske šume,
kao onaj koji zna ključeve sviju svjetova
i tajne zadimljenih zaveslaja na Haronovoj lađi.
Srce moje tvoj je vječni dom
i čempresi koji u njemu rastu
tebe slave
i onda kada te zaboravim.
Dok sunce, tvoj zlatni cirkular,
izlazi svakog jutra iz mog mramornog
srca i penje se do planine, pa zatim silazi
kano u more, tvojoj posljednjoj kući, svijetleći
sjajem vječnog spomena i rasipljući zlato
ljubavi – tvoja dobrota kiši po suhom
otočkom bilju, čvrsti i zatamnjuje
lišće maslina.
Vijenac koji tvoj učenik plete za ovjenčanika
u Selcima ove godine ima boju i stas tvoje
ljubavi, rosu tvoje skrbi.
Stavljajući ga na glavu odabranoj
pjesnikinji mislio sam na tebe i tvoju darežljivost,
na sve što ovo malo ljubljeno mjesto
tvojim načinom slavi.
Kralju otokâ, smokvo iznikla iz zida
spaljene palače; mirotvorče, razdjelitelju
blagoslovâ. Sa zgarišta podižeš od bijeloga
kamena nove zidove i gradiš vječnu kuću
davanja. Kuću koja te nadrasta, odjeljuje od noći,
izbavlja od dana i u njemu ognja vječnoga.
Moje tijelo je tvoj sarkofag.
Spašavam li te to
od ruzine vremena
ili od samoga sebe?
(Iz zbirke Uklesano u planinama, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.)