Udbaška Hrvatska nije europska Hrvatska

Počevši od predsjednika Države, Vlade i Sabora pa kapilarno daleko, daleko u dubinu hrvatskoga tkiva pod debelom zaštitom nalazi se udbaška Hrvatska. Ma gdje bila, a ima je svuda, od općinskih do najviših razina. To je jedini sustav koji funkcionira u „ovoj zemlji“. Nema države u EU koja snažnije štiti totalitarni terorizam, kao što se u Hrvatskoj štiti terorizam i zločini pokojne jednopartijske jugoslavenske tvorevine. Udbaška je Hrvatska zapravo dio naddržavnoga, regionalnog atavizma koji prezire Europu i EU. Taj je današnji atavizam rođen s komunističkom obnovom Jugoslavije, obnovom koja počiva na rijekama krvi i masovnim zločinima za koje je samo Partiji normalno da nitko zbog njih nije odgovarao.

Kukuriku koalicija nikoga nikad, pa ni svoje medije s povlaštenih pet posto PDV-a, nije tako grčevito štitila, kao što štiti zločine jugoslavenskoga državnog terorizma i partijske tajne policije. Gdje je nestala lažna krinka partijaša o „europskim standardima“, o tome da treba „individualizirati krivnju“, o tome da je svaki zločin – zločin? Kad je riječ o udbaškim zločinima nad Hrvatima Partija ima izdvojeno mišljenje, izdvojeno od europskih standarda. Kad je riječ o Perkoviću i Europskom uhidbenom nalogu, Partija cijelom svijetu šalje poruku kako je sve to skupa za nju neobvezujuće jer partijski zločini ni u teoriji ne mogu biti zločini.

Takva ideološka zatupljenost i zadrtost održala se u Hrvatskoj i danas nastoji krojiti njezinu budućnost. Kako je moguće da živimo u demokratskom društvu, a kolo vode partijaši, udbaši i zaštitnici ubojica? Navodno je Tuđman kriv za sve. Ali, TuđmanaPartijski "antifašizam"Josipović, Leko i Milanović, pokazali su što znači partijsko jedinstvo na djelu, oni jednostavno ne žele postupiti po europskom standardu samo zato što taj standard u konkretnom slučaju izravno dira u partijsku tajnu policiju, samu bit partijskoga ideološko-totalitarnog djelovanja. Izlaskom na vidjelo zločina počinjenih u ime Partije, pa i onih zločina počinjenih na teritoriju drugih država, na vidjelo izlazi i komunistički totalitarizam osuđen u EU, kojemu Partija u Hrvatskoj tepa da je „antifašizam“ nema već trinaest godina! Navodno je i Katolička crkva kriva. Ali, ona nije čimbenik hrvatskoga višestranačja. Navodno je kriva HDZ. Vjerojatno je sukrivac budući da ni ona kao ni Račanova koalicija nisu procesuirale udbine zločine, ali HDZ nije izmislila podmukli Lex Perković.

Josipović, Leko i Milanović, pokazali su što znači partijsko jedinstvo na djelu, oni jednostavno ne žele postupiti po europskom standardu samo zato što taj standard u konkretnom slučaju izravno dira u partijsku tajnu policiju, samu bit partijskoga ideološko-totalitarnog djelovanja. Izlaskom na vidjelo zločina počinjenih u ime Partije, pa i onih zločina počinjenih na teritoriju drugih država, na vidjelo izlazi i komunistički totalitarizam osuđen u EU, kojemu Partija u Hrvatskoj tepa da je „antifašizam“. Je li u Njemačkoj jugoslavenska partijska policija ubila Đurekovića (i ne samo njega, riječ je o seriji ubojstava), u ime antifašizma ili u ime jugoslavenskoga državnog terorizma, sasvim je nebitno, jer zločin je zločin i zločinac je zločinac kad mu se zločin dokaže na pravednome sudu. Partija onemogućava čak i to da se dođe do pravednoga sudbenog pravorijeka! Partija ne podnosi istinu o sebi.

Hrvatska s Partijom na grbači ne može biti normalnom članicom Europske unije. Partiju EU zanima ponajviše u kontekstu „povlačenja sredstava“. Partiju EU zanima i u kontekstu što bržeg uključivanja Srbije u EU, jer Partija bez četnika još od 1945. nije ideološki i kadrovski kompletna. U tom pogledu započela je i kampanja najvećih „regionalnih“ tajkuna (Todorić, Jankovič, Tedeschi...) za njihovu inicijativu o nekakvom regionalnom gospodarskom udruživanju, što je sa stajališta Ustava – protuustavno.

Partija je na slučaju Perković uvela Hrvatsku u fokus svjetskoga škandala i razotkrila svoje pravo lice. Njemačka je 6. lipnja ratificirala pristupni ugovor Hrvatske s EU. Već 13. lipnja Partija u proceduru stavlja zakonsku odredbu prema kojoj izigrava nedvojbeni europski standard, ali i ponižava njemačko pravosuđe. I njemačku državu, koja je za međunarodno priznanje Hrvatske učinila mnogo, što je s partijskog stajališta – neoprostivo. Svemu tome prethodilo je Josipovićevo poklonstvo Kraljici u Londonu i primanje Sorosa, te Pusićkino hodočašćenje četniku Nikoliću u Beograd.

Uzalud Europska komisija Partiju u Hrvatskoj biranim riječima upozorava da se ne igra s europskom pravnom stečevinom. Njemačka kancelarka Angela Merkel s pravom otkazuje dolazak na svečanost primitka Hrvatske. Bilo bi vjerojatno najbolje u ovome trenutku da svi čimbenici iz EU otkažu svoj dolazak, tako da na svečanoj pozornici ostane samo Partija sa četnicima, predstavnici Velike Britanije i partijski pokrovitelj Soros.

Partija ne želi Hrvatsku kao organiziranu državu, pravnu državu, državu oslobođenu totalitarizama, prosperitetnu i stabilnu. Njoj treba stabilna siromašna i visoko ideologizirana kolonija u kojoj će partijaši nesmetano igrati ulogu trajnoga gubernatora, kao što su to radili tijekom Pod čizmom UdbeMilanovićeva vlada nije sposobna voditi Hrvatsku kao punopravnu članicu Europske unije. Njegova vlada Hrvatsku doživljava kao opušak pod udbinom čizmom. Mi znamo da udbaška Hrvatska nije europska Hrvatska. Mi znamo da kulturalna revolucija nije europski standard. Ovakvu sramotu zbog politike vladajuće većine Hrvatska na svjetskoj sceni nije doživjela od svojega osamostaljenjadugih desetljeća jugoslavenskoga totalitarnoga režima kad su Partija i njezina tajna milicija bile nedodirljive. U takvom mentalnom komunizmu visokog intenziteta danas živimo.

Ovaj tjedan, međutim, gostujući na javnoj dalekovidnici bivši HDZ-ov predsjednik vlade, Nikica Valentić, nekoliko puta naglašava kako ovoj vladi treba dati vremena (sic!). Ideološki obrazac prema kojemu vlada „ova vlada u ovoj zemlji“ ne samo da je dosad pokazao kroničnu nesposobnost u rješavanju objektivnih problema, već i kronični nedostatak političke volje da uhvati korak s demokratskim standardima Europske unije. Je li Valentić izrekao stajalište konsolidirane ili nekonsolidirane stranke, ili pak isključivo svoje osobno mišljenje, uopće nije važno. Važno je to da postoje mutikaše kojima ili ništa nije jasno o tome gdje smo, što se događa i kuda s ovom vladom „ova zemlja“ ide, ili su dio partijskoga međustranačkog suvezluka.

Jedino normalno rješenje u ovoj situaciji je ostavka Milanovićeve vlade i prijevremeni izbori. Inače ćemo se dokraja ugušiti u komunističkoj udbaškoj Hrvatskoj. Zakonodavna diverzija sa Lex Perković tempirana je bomba i partijska „čestitka“ za Dan državnosti europskoj Hrvatskoj. Ali i osveta Europskoj uniji zbog toga što Hrvatsku prima samostalno, odvojeno od tzv. „regiona“. U „regionu“ udbini zločini ostali bi zauvijek ispod tepiha. Udbini zločinci izvršavali su naloge Partije.

Milanovićeva vlada nije sposobna voditi Hrvatsku kao punopravnu članicu Europske unije. Njegova vlada Hrvatsku doživljava kao opušak pod udbinom čizmom. Mi znamo da udbaška Hrvatska nije europska Hrvatska. Mi znamo da kulturalna revolucija nije europski standard.

Ovakvu sramotu zbog politike vladajuće većine Hrvatska na svjetskoj sceni nije doživjela od svojega osamostaljenja. Tko će se ispričati kancelarki Angeli Merkel, njemačkom narodu i državi? I tko će im objasniti da udbaška Hrvatska ne odražava volju većine hrvatskoga naroda, koji još stenje pod partijskom čizmom mekane inačice crvenoga totalitarizma? Bez promjene vlasti – nitko. Val nepodnošljiva stida preplavio je Hrvatsku. Koliko još dugo Hrvatska može trpjeti kulturalnu revoluciju odnarođene i protueuropske Partije?

Nenad Piskač