Inicijativa za referendum o braku raskrinala Partiju i njezine metode
Slušajući kako se glasnogovornici nedemokratskih snaga, Peđa Grbin i Željko Jovanović, suprotstavljaju Ustavu Republike Hrvatske, stručnjacima za ustavna pitanja, pravorijeku Ustavnoga suda, demokratskom poretku, volji više od 10 posto birača i zdravoj pameti ne bi li onemogućili oživotvorenje inicijative U ime obitelji i odluku Ustavnoga suda o ukidanju zdravstvenoga odgoja, stječe se dojam kako bi zahtjev za referendum vladajućima bio i ostao neobvezujući sve da su ga potpisali svi punoljetni državljani „ove zemlje", a Jovanovićev zdravstveni odgoj sa četvrtim modulom bio opravdan da su ga ukinule i same Ujedinjene nacije poduprte bruxelleskom birokracijom.
Mlađim naraštajima, koje ova vlast ovih dana maltretira jer ne zna provesti ni državnu maturu (Jovanović uporno odbija podnijeti ostavku), takva politika vlasti i njezinih satelita što kruže orbitom „ove zemlje" uglavnom vozeći na ideološko gorivo i proračunsko mazivo, može biti zbunjujuće s obzirom na to da ne poznaju političku povijest Partije i njezine totalitarne sastavnice. Hrvatskoj mladeži bolje je upoznati blagodati partijske države kroz udžbenike nego u stvarnosti.
Zamjena starih s novim partijskim ispraznicama
Politička povijest Partije nevjerojatno je zanimljiva prigodom upoznavanja s totalitarnim pokretima i morala bi se, barem kao izborni predmet umjesto zavirivanja u pornografiju uvesti u RačanU Hrvatskoj je stoga Račan opet „historijski" prepjevao Savez komunista u „Savez komunista Hrvatske – stranka demokratskih promjena" (SKH-SDP), a potom je izveo dodatni luping izostavivši iz naziva SKH i ostavivši samo kraticu SDP, što je zvučalo „europski", kratici je naknadno dodao značenje - socijaldemokratska partija. Zbog prekrštavanja Partije u Partiju partijaši su Račana prozvali „ocem hrvatske demokracije".obrazovni sustav kako nam se ne bi povijest ponovila u nekoj od svojih modificiranih inačica servirana zavodljivom retorikom o toleranciji i diskriminaciji. O čarima partijskoga jednoumlja mlađi naraštaji nemaju pojma. O tzv. socijalizmu s ljudskim licem, demokratskom centralizmu, avangardi radničke klase, historijskom materijalizmu i brojnim šrot ispraznicama s kojima smo šopani do 1990., da i ne govorimo.
Partijske ispraznice u demokratskim okolnostima dobile su „dijaljektički" (J. Broz) prilagođene istovrijednice. Počelo je u doba tvrdoga totalitarnog komunističkog režima s „historijskim" preimenovanjem Komunističke partije u Savez komunista. To nije bilo dovoljno u trenutku teorijskog i praktičnog raspada sustava komunističkog monolita s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, jer je i Savez komunista bio sinonim za totalitarni režim.
U Hrvatskoj je stoga Račan opet „historijski" prepjevao Savez komunista u „Savez komunista Hrvatske – stranka demokratskih promjena" (SKH-SDP), a potom je izveo dodatni luping izostavivši iz naziva SKH i ostavivši samo kraticu SDP, što je zvučalo „europski", kratici je naknadno dodao značenje - socijaldemokratska partija. Zbog prekrštavanja Partije u Partiju partijaši su Račana prozvali „ocem hrvatske demokracije".
Tako je Partija uz nebitne kozmetičke zahvate ostala Partijom. Pritom su njezine jake frakcije, poput jugoslavenske desnice, ali i drugih, utemeljile i sestrinske stranke, tako da Partija u demokratskom snalaženju pri osvajanju vlasti može koalirati s Partijom. Dio se partijskoga članstva raspršio i po drugim strankama. Što po partijskom zadatku, što iz iskrenog uvjerenja, a najviše zato da zadrži povlašteni društveni status. Srpski partijski kadar ustaše po šumama i gorama stvarati Veliku Srbiju, drugi, manji dio glumio je „urbane Srbe" u očekivanju „oslobodioca", pa kad ih nije dočekao počeo se baviti srpskim etnobiznisom.
Partija nikad nije riješila nijedno važno životno pitanje!
Partija je gotovo preko noći s imenom (SKH-SDP) izmijenila retoriku i frazeologiju. Partijaš pod egidom „inokosni poslovodni organ" postao je „menadžer" s pripadajućim neotplaćenim menadžerskim kreditom uz pomoć kojih je Partija u krilu napadnute Hrvatske iza svih crta obrane krčmila i isušivala močvaru „pretvorbe i privatizacije" društvenog vlasništva u privatno i partijsko, stvarajući tako materijalnu bazu za buduće djelovanje. Revoluciju je zamijenila privatizacija. Ideologiju lova. No, kako Partija bez ideologije ne opravdava svrhu postojanja vratila se ideološkim dosjetkama i smicalicama.
PartijaUnatoč tomu što suvremena Partija ima svu moć u svojim rukama nije uspjela i nikad ne će riješiti „nacionalno pitanje" , Hrvate pretvoriti u građane bez identiteta a Srbe u Hrvatskoj umnožiti tako da u Hrvatskoj postanu „narod", formalno vratiti Hrvatsku u Jugoslaviju u bilo kom obliku, niti uništiti temeljne vrijednosti koje baštini hrvatski narod. Stoga je volja hrvatskoga naroda u partijskom mentalitetu bila i ostala „unutarnji neprijatelj" kako tijekom Jugoslavije tako i danas.Jednoumni put nesvrstanosti ustupio je mjesto jednako jednoumnom „europskom putu". S vremenom „hrvatski nacionalizam" postao je „zajednički zločinački pothvat" s kojim se obračunavala „detuđmanizacija". Jugoslaviju i „bratstvo i jedinstvo" nadomjestili su „prostor bivše Jugoslavije" i „region". Pobunjene Srbe ušminkao je „povratak izbjeglica". Historijski materijalizam nadomješten je „ljudskim pravima". I tako dalje, sve do toga da državni referendum ne obvezuje saborske zastupnike Partije jer je njihov mandat „neobvezujući" glede volje naroda. U međuvremenu Hrvatice i Hrvati postali su „građanke i građani", a država Hrvatska – „ova zemlja".
Partija je od 3. siječnja 2000. do danas uspjela uz nemalu pomoć Tomčića, Sanadera i njegovih poltrona, medija (koji su perfektno nadomjestili ulogu JNA) i neobvezujućih demokratskih legitimiteta u javnome prostoru preobraziti svrhu i smisao hrvatske države kao nacionalne države hrvatskoga naroda i svih njezinih građana. Taj se proces operativno izvodi partijski disciplinirano, vojnički organizirano i monotono iz dana u dan, garašaninovskom taktikom „kamen po kamen".
Unatoč tomu što suvremena Partija ima svu moć u svojim rukama nije uspjela i nikad ne će riješiti „nacionalno pitanje" , Hrvate pretvoriti u građane bez identiteta a Srbe u Hrvatskoj umnožiti tako da u Hrvatskoj postanu „narod", formalno vratiti Hrvatsku u Jugoslaviju u bilo kom obliku, niti uništiti temeljne vrijednosti koje baštini hrvatski narod. Stoga je volja hrvatskoga naroda u partijskom mentalitetu bila i ostala „unutarnji neprijatelj" kako tijekom Jugoslavije tako i danas.
Partija je Partija. U Hrvatskoj nikad nije riješila nijedno važno nacionalno, političko, gospodarsko i ino pitanje. Nikad. Sa stajališta nacionalnih interesa više je Tuđman riješio u deset godina negoli Partija u razdoblju od kad joj je Tito postao generalnim sekretarom pa do danas. Njoj je ideologija iznad svega. Život i čovjek su manje bitne kategorije. Tko ne vjeruje srazu obećanja s rezultatima Plana 21 neka kopa po pismohranama i partijskoj literaturi.
I po prešućenim masovnim grobnicama za koje je kriva Partija na čelu s trostrukim narodnim herojem i maršalom, doživotnim i prekogrobnim šefom Partije, zločincem Titom čija je „armija" na kraju zajedno sa četnicima izvršila agresiju na Hrvatsku. I u njoj planirala, osmislila i počinila genocid, koji Partija u Hrvatskoj ne priznaje i traži model kako da povuče hrvatsku tužbu za genocid. Pronašla je istomišljenike, a gdje drugdje negoli u četniciziranom Beogradu i Londonu.
Ideološke zadrtosti i totalitarne sklonosti
Politika stvaranja „unutarnjih neprijatelja" neizostavni je čimbenik programa rada Partije. Ona ide rukom pod ruku s partijskom proizvodnjom etiketa organiziranom u tri smjene u legalnim i ilegalnim partijskim tiskarama i ćelijama. Agitacija i propaganda ni danas ne spava. Unutarnji je neprijatelj postala i ponajbolja svjetska skakačica u vis Blanka Vlašić kojoj je Partija nalijepila etiketu „homofob" i pokušala je zavaditi sa sponzorima čim je Blanka pokazala da zna misliti svojom glavom.
Partija, nadalje, nikad nije priznavala sudbenu instancu, pa stoga ne čude današnje izjave ministra Željka Jovanovića, koji ne priznaje pravorijek Ustavnog suda, niti izjave Peđe Grbina, koji ne priznaje obvezatnost rezultata referenduma. Partija priznaje samo sud Partije. Sud Partije bio je itekako razvijen u totalitarnom komunističkom režimu. Sud Partije nikad nije osudio partijske zločine. On je za pravoga partijaša iznad legalnih sudbenih tijela.
Suvremena Partija nikad nije kritički preispitala svoj, partijski, rad tijekom totalitarnoga komunističkoga režima. Nepročišćena, nelustrirana, ona danas juriša rubom protuustavnoga djelovanja kad nasrče na svjetonazor i vrijednosti većinske Hrvatske. Što je više „građanskih inicijativa" izvučenih iz identiteta hrvatskoga naroda, Partija će koprcajući se sve više razotkrivati svoje ideološke zadrtosti i totalitarne sklonosti.
Hrvatsko višestranačje pokazalo se neučinkovitim glede totalitarnih metoda i ideoloških ciljeva Partije. Ono vapi za građanskim inicijativama. Na planu raskrinkavanja partijskih ciljeva i metoda više je napravila inicijativa U ime obitelji negoli kompletna oporbena višestranačka scena. Partija je u prošlom desetljeću uspješno usisala i tradicionalni HSS i državotvorni HDZ. Inicijativa o obrani prava roditelja na odgoj vlastite djece, te inicijativa za referendum o braku, uspjele su natjerati Partiju da skine krinku s parole „Revolucija ne smije stati". Raskrinkan je i odnos nasilja i partijskih ciljeva. Partija dopušta nasilje ako je ono u funkciji ostvarenja partijskih ciljeva.
Od revolucionarnog JNOF-a do aktivista civilnog društva
Partija je višestranačje shvatila tipično partijski, potpuno u duhu političke povijesti KP. Polazište partijskoga stajališta o višestranačju nalazi se u Jedinstvenoj narodnooslobodilačkoj fronti (JNOF). Partija ju je isprva prezentirala kao političku osnovicu NOB-a. U Hrvatskoj je glavni politički cilj Partije u trenutku osnivanja JNOF-a bio uvući HSS-ovce „koji su voljni da se bore pod rukovodstvom KPJ protiv okupatora i protiv svega onog što je donijelo narodima Jugoslavije današnje patnje i zlo".
ZadrtostSuvremena Partija nikad nije kritički preispitala svoj, partijski, rad tijekom totalitarnoga komunističkoga režima. Nepročišćena, nelustrirana, ona danas juriša rubom protuustavnoga djelovanja kad nasrče na svjetonazor i vrijednosti većinske Hrvatske. Što je više „građanskih inicijativa" izvučenih iz identiteta hrvatskoga naroda, Partija će koprcajući se sve više razotkrivati svoje ideološke zadrtosti i totalitarne sklonosti.JNOF se 1944. pod okom i šapom Partije osniva po republikama kao politička organizacija. U Hrvatskoj se utemeljila 18. svibnja 1944. u Topuskom (čudi me da 18. svibnja još nije postao državni praznik u ovoj zemlji!). Konstituiranju su nazočili predstavnici KPH, Izvršnog odbora HSS-a (ondašnji Tomčići, nap. a.), Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a (dakako!), USAOH-a, AFŽ Hrvatske (danas razne babe, nap. a.) i „javnih radnika izvan stranka – okupljenih 'kao predstavnika organizacija i grupa koje sačinjavaju Narodnooslobodilačku frontu Hrvatske'" (da ne nabrajam suvremene „javne radnike" koji rade na provođenju partijskih ciljeva). Izabran je Izvršni odbor – „jedinstveno vodstvo NOF-a Hrvatske". JNOF je bio desna ruka Partije.
Narodna fronta Hrvatske predstavlja partijski model „višestranačja". Poslije IV. kongresa NF Jugoslavije (veljača, 1953.) mijenja ime u Socijalistički savez radnog naroda. SSRN Hrvatske okuplja „sve građane koji prihvaćaju socijalističke ciljeve" i djeluje kao „politička i akcijska fronta organiziranih socijalističkih snaga". I tako sve do prvih demokratskih izbora, kad pod vodstvom druga Mažara SSRNH izlazi na izbore s temeljnom idejom da Hrvatskoj nema opstanka izvan Jugoslavije čime je SSRNH podupro temeljno stajalište Račana i Partije, te političkih patuljaka okupljenih u Koaliciju narodnog sporazuma. Te su se projugoslavenske snage pronašle u nesporazumu s hrvatskim narodom, a osobito s njegovom nacionalnom državom i u tom nesporazumu su i dvadeset i tri godine kasnije.
SSRNH na prvim demokratskim izborima predstavljao se „socijalistima", SKH „strankom demokratskih promjena", a „javni radnici" – „nacionalnim sporazumom. Tako je izgledala „tranzicija" cjelokupnih partijskih snaga. Slijedio je izborni poraz i desetljeće kaskanja za Tuđmanom, a poslije njega izvana obilno poduprt povratni komunistički val željeznom metlom poharao je Hrvatsku i pretvorio je u „ovu zemlju" siromašnih, prezaduženih, opljačkanih, više puta postizborno debelo prevarenih i ogorčenih „građanki i građana".
Partiju treba demokratski ukloniti
Danas ostatke SSRNH - JNOFH možemo prepoznati u brojnim aktivistima prekobrojnih „udruga" koje nemilosrdno sišu proračunska sredstva i rade kao politička i akcijska fronta organiziranih ideoloških snaga na platformi kulture smrti. SSRNH činili su, ako Partija ne laže: „Radni ljudi organizirani u sindikatima, omladina (SSO), borci (SUBNOR), komunisti, kao i svi radni ljudi i građani organizirani u svojim društvenim organizacijama, udruženjima itd. SSRNH okuplja milijunsko članstvo; kao oblik demokratskog organiziranja, inicijativa, dogovaranja i široke društvene akcije nužan je činilac izgradnje i razvijanja...". Između bleiburgizacije i spolno-rodnoga partijskoga preodgoja moderno (partijanizirano) „civilno društvo" zamijenivši demodirani SSRN, opredjeljuje se za nametnuti „zdravstveni odgoj". Ali na metodološkom planu Partije ništa se nije promijenilo: Na Bleiburgu nije bilo suda, kod zdravstvenoga odgoja nije bilo demokratske rasprave.
Udruge i građanske inicijative koje su se na najdemokratskiji način suprotstavile partijskom jednoumlju i nasilju, nisu članice Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, odnosno Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte, to jest onog dijela jednoumnoga „civilnog društva" koje je partijski dopušteno. Zato se suvremena Partija bori svim svojim silama i revolucionarnim metodama protiv pluralne „buržoaskih tendencija". Partija sama kaže da referendumsko pitanje „nije podobno"! Dosad im uglavnom ljudi nisu bili podobni. Je li im uopće podobna hrvatska država i njezin Ustav?!
Partijski rad u modernoj hrvatskoj državi treba zakonom uljuditi jer je protuustavan, totalitaran, protudijaloški, netolerantan, transparentno ideološki jednouman i jer onemogućava održivi razvitak osobito kad dohvati vlast. Imamo Zakon o političkim strankama, ali ne i zakon o Partiji. Udruge i građanske inicijative koje nisu ispale iz partijske kape s tri roga zauvijek su „unutarnji neprijatelj" „ove zemlje" dok je vodi Partija.
Prema tome Partiju treba demokratskim sredstvima i legitimnim pritiscima skinuti s vlasti. Stranke bi na svojim unutarstranačkim izborima morale eliminirati mentalne ostatke Partije iz svojih stranačkih redova. To je jedan od preduvjeta dekomunizacije, razvitka demokracije, suočavanja s prošlošću i rehabilitacije hrvatske politike. Očekuje se da odgovorne demokratske nacionalne snage pokrenu ustavnu tužbu s pitanjem je li smjer Partije protuustavan te da i formalno hitno pokrenu smjenu „ove vlade u ovoj zemlji".
Nenad Piskač