Ubijen iz jugokomunističke mržnje prema katoličkoj vjeri
Neposredno prije negoli će nastupiti odreknuće od službe papinstva, papa Benedikt XVI. katolicima Hrvatima i Katoličkoj crkvi u Hrvata uputio je još jednu znakovitu gestu. Dopustio je obred proglašenja blaženim sluge Božjega Miroslava Bulešića u subotu 28. rujna 2013. godine u Porečkoj i pulskoj biskupiji na čijem je čelu biskup Dražen Kutleša. Predstavnik Svetog Oca na slavlju bit će pročelnik Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato.
Lik i primjer današnjem nasljedovanju
Don Miroslav Bulešić (1920. – 1947.) novi je kamenčić velikog mozaika hrvatskih mučenika ubijenih iz mržnje prema vjeri. On je žrtva totalitarne jugokomunističke ideologije.
Postulator kauze sluge Božjega Miroslava Bulešića je mons. Jure Bogdan, rektor Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu.
Bogdan je po odobrenju uzdizanja na čast oltara don Miroslava Bulešića izjavio: „Ono što je Crkva, posebno njegova Porečka i pulska biskupija i Katolička Crkva u hrvatskom narodu, od početka znala i čvrsto vjerovala, sada to ide na puno višu razinu. Doznajemo i potvrđujemo da je sluga Božji Miroslav Bulešić, budući blaženik, čovjek koji je poginuo kao mučenik za vjeru, svećenik čista i neporočna svećeničkog života, idealan lik i primjer za današnje nasljedovanje" (Glas Koncila, 6. siječnja 2013.)
Znakovita sveza s blaženim Alojzijem Stepincem
U knjizi Mile Bogovića i Hrvatina Gabrijela Jurišića Hrvatski mučenici za vjeru i dom (Verbum, 2005.) o don Bulešiću se navodi da je rođen u Čubranićima, Svetvinčent, 13. svibnja 1920., preminuo u Lanišću, 24. kolovoza 1947. „Miroslav je rođen od oca Mihe i majke Lucije rođ. Butković u selu Čubranići, u Istri... Najesen 1939. god. pošao je studirati filozofiju i teologiju u Rim na sveučilište Gregoriana. Znakovito je da se je za njegovo školovanje zauzeo bl. Alojzije Stepinac... U jeku rata njegov biskup Rafael Mario Radossi podijelio mu je svećenički red na Cvjetnicu, 11. travnja 1943. u župnoj crkvi u Svetvinčentu i uskoro ga imenovao župnikom Baderne...
Župnik je osobitu pozornost posvećivao vjerskom odgoju djece i mladih i pomagao svima koji su se našli u bilo kojoj potrebi. O njegovu stavu i vladanju u to teško doba svjedoči njegova riječ: 'Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže – i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu'. Kako je primao prijetnje sa svih strana, svoju raspoloživost i predanost Božjoj volji zapisao je u svome Dnevniku: 'Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado... Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika...'".
Ja ostajem ovdje
Bulešić je ostao u Baderni do kraja rata te je početkom jeseni godine 1945. imenovan župnikom Kanfanara. „Osim vjeronauka u BulešićOsim vjeronauka u školi, okupljao je mladež, obnovio crkveno pjevanje, držao staleške propovijedi, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i kršćansku karitativnu djelatnost. Sve je to vjernicima davalo snage i elana, a protivnici su mu spremali zamke i napadali ga. Kada su mu neki rođaci savjetovali da ode u Italiju, jer će ga vjerojatno komunisti ubiti, hrabro je odgovorio: 'U Italiji ima dosta svećenika. Ja ostajem ovdje. Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru!'".školi, okupljao je mladež, obnovio crkveno pjevanje, držao staleške propovijedi, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i kršćansku karitativnu djelatnost. Sve je to vjernicima davalo snage i elana, a protivnici su mu spremali zamke i napadali ga. Kada su mu neki rođaci savjetovali da ode u Italiju, jer će ga vjerojatno komunisti ubiti, hrabro je odgovorio: 'U Italiji ima dosta svećenika. Ja ostajem ovdje. Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru!'".
Suprotstavio se petogodišnjem planu komunista
Bulešić je u jesen 1946. imenovan odgojiteljem i nastavnikom u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Imenovan je i tajnikom „Svećeničkoga zbora sv. Pavla". Zalagao se je za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve. „Pazio je da zborom ne manipuliraju komunističke vlasti, a osobito je pomagao i hrabrio mlade svećenike. U proljeće 1947. god. komunističke su vlasti zatražile od istarskih svećenika da prihvate 'petogodišnji plan', koji je tražio da treba nedjeljom ići na radne akcije, dokinuti vjeronauk u školama i uopće potisnuti Crkvu iz javnoga života. Kad se je na Svećeničkom zboru o tome planu raspravljalo, Miroslav je vrlo odlučno branio prava Crkve i ustao protiv toga plana. Time je još više izazvao neprijatelje".
Samo preko mene mrtvoga!
Tijekom kolovoza godine 1947. mladi i perspektivni don Bulešić pratio je delegata Svetoga Stolca, dr. Jakova Ukmara, koji je u Buzetu i okolnim župama dijelio sakrament Sv. potvrde. Na dan 23. kolovoza neprijatelji vjere, komunisti jugoslavenskoga smjera, ušli su u župnu crkvu u Buzetu. Htjeli su spriječiti krizmu. Don Bulešić je stao između svetohraništa i totalitarnih neprijatelja vjere kazavši: „Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga".
Poslije Buzeta sutradan se na blagdan sv. Bartola sakrament dijelio u Lanišću. Komunjare su bile bijesne. Prijetili su. Dobronamjerni su pitali Bulešića nije li ga strah. On je odgovorio: „Samo jedanput će se umrijeti".
Egzekucija nožem, bez suda i obrane
„Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, dr. Ukmar je u službenom izvješću za biskupski ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: 'Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se k župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vrata. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti".
„Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: 'Isuse, primi dušu moju!'" (GK, 6. siječnja 2013.).
Dugotrajan proces beatifikacije
Bulešić je pokopan u Lanišću, jer komunističke vlasti nisu dopustile ukop u rodnom mjestu. Tek godine 1958. dopušteno je premještanje njegovih BeatifikacijaPostupak beatifikacije sluge Božjega mučenika Miroslava Bulešića pokrenuo je godine 1956. biskup Dragutin Nežić, ali neprijatelji vjere su to spriječili, pa je postupak otvoren godine 1957. u Rimu. Postupak je zbog totalitarnih okolnosti išao vrlo sporo. Ubrzao se tek po padu komunizma i u okolnostima samostalne hrvatske države.posmrtnih ostataka u rodnu mu župu, gdje su položeni pokraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija. Godine 2003. posmrtni su ostatci preneseni u župnu crkvu.
Postupak beatifikacije sluge Božjega mučenika Miroslava Bulešića pokrenuo je godine 1956. biskup Dragutin Nežić, ali neprijatelji vjere su to spriječili, pa je postupak otvoren godine 1957. u Rimu. Postupak je zbog totalitarnih okolnosti išao vrlo sporo. Ubrzao se tek po padu komunizma i u okolnostima samostalne hrvatske države.
Osim Nežića za beatifikaciju zaslužni su i biskupi Antun Bogetić i Ivan Milovan, koji je 28. ožujka 2000. ponovo uspostavio biskupijsko sudište i otvorio službeni postupak za beatifikaciju don Miroslava Bulešića. Bulešićev je spomendan u katoličkom kalendaru 24. kolovoza na Bartolovo.
Zločin ubojstva don Bulešića vlastima one i ove države nije zanimljiv. Vjerojatno se boje istrage zato što bi otkrili zločine svojih bioloških i ideoloških pređa i uzora. Stanje duha vremena u Hrvatskoj odlično pokazuje činjenica da je među vijesti dana uvrštena prijava Jovanke Broz o provali u beogradsku vilu, a da javna sredstva društvenog priopćavanja beatifikaciji mučenika i žrtve jugokomunističkoga totalitarnog režima don Bulešića nisu posvetila ni jednoga slova. Nasuprot toj moralnoj i ljudskoj, informativnoj i ideološki zadrtoj bijedi Miroslav Bulešić ostaje velikan vjere, Katoličke crkve i hrvatskoga naroda.
Nenad Piskač