Duhovi narodnih heroja i danas šeću Zagrebom

Nevjerojatno! Nevjerojatan prijezir prema nezavisnosti Republike Hrvatske pokazali su Ivo Josipović i Zoran Milanović. O Danu nezavisnosti dopustili su si luksuz i poslali svoje izaslanike, Sinišu Tatalovića i Mihaela Zmajlovića, da uime Predsjednika Republike i predsjednika Vlade Republike Hrvatske, polože vijence na grobove najzaslužnijih za hrvatsku nezavisnost. Što im je toga dana bilo važnije od protokola posvećenog hrvatskoj nezavisnosti? Ako zbog ičega imamo i plaćamo predsjednika države i vlade, onda je to zato da barem o državnim blagdanima rade svoj posao. Lijenčine, ne samo da ne rade svoj posao, nego i ono malo što rade, rade u korist naše štete. Ali, pravo je pitanje u čiju korist onda rade?

Račan je bio za jugoslavensku zavisnost Hrvatske

Račanvica Račan je za aktualni obezglavljeni Sabor, lijenčine iz Banskih dvora i Pantovčaka, zaslužan za nezavisnost Republike Hrvatske. Ma, svi znamo da to nema nikakve veze s objektivnom istinom. Čovjek je bio iskrena jugoslavenčina. Ništa drugo drug Račan nije radio osim što je proizvodio hrvatsku zavisnost. Račan nije mogao, Račanpoput Mačeka, zamisliti Hrvatsku izvan jugoslavenskoga okvira.Nevjerojatno, opet! Ivica Račan je za aktualni obezglavljeni Sabor, lijenčine iz Banskih dvora i Pantovčaka, zaslužan za nezavisnost Republike Hrvatske. Ma, svi znamo da to nema nikakve veze s objektivnom istinom. Čovjek je bio iskrena jugoslavenčina. Ništa drugo drug Račan nije radio osim što je proizvodio hrvatsku zavisnost. Račan nije mogao, poput Mačeka, zamisliti Hrvatsku izvan jugoslavenskoga okvira. A kad je ona izašla iz toga okvira, razoružana i njegovom krivicom, dokopavši se opet vlasti učinio je kao šef vlade sve što je mogao u novim okolnostima da stvori pretpostavke za novu hrvatsku jugozavisnost u bilo kojem obliku. Takav dobio je o Danu nezavisnosti državne počasti, premda je i preminuo kao stranački , a ne državni čelnik.

Ovakvo neodgovorno ponašanje aktualnih nositelja demokratskog legitimiteta predstavlja više od obične svinjarije kakve proteklih tjedana uzduž i poprijeko valja Milanović. To je krivotvorenje bliže nam povijesti koje pokazuje djelatan prijezir i otvoreno ruganje hrvatskoj nezavisnosti. To je, dakle, isto kao kad bi Hrvatska bila opet u Jugoslaviji, a Sabor, Vlada i predsjednik (SRH), o Danu Republike („29. novembra") polože vijence na grob dr. Franje Tuđmana. Beograd bi tim povodom digao u zrak borbene zrakoplove! Letjele bi glave na sve strane po dubini i širini hrvatskoga prostora. Tražila bi se politička odgovornost, a Mesić bi zahtijevao da se odmah uhite odgovorni kontrarevolucionari i kazneno gone do kraja života.

Nevjerojatno, po treći put! Hrvatski politkomesari Dan nezavisnosti obilježili su i tako da su položili vijence „kod grobnice narodnih heroja". Riječ je o „herojima" imenovanim od totalitarnoga komunističkog režima i totalitarne Komunističke partije Jugoslavije. Dovođenjem „narodnih heroja" u potpuno krivi kontekst, stvari su na ideološkom planu otišle predaleko i zaglibile preduboko.

Bestseleri partijske literature

Pojam „narodni heroj" (hrv. narodni junak) kreirali su i uveli u partijski život Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije i tzv. Vrhovni štab Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije u veljači 1942. Treba reći da su se i KPJ i VŠ NOVJ borili za obnovu Jugoslavije, a ne za nezavisnu hrvatsku državu. Da ne duljim: Predsjedništvo tzv. Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u rujnu godine 1944. odlučilo je dodjeljivati tzv. Orden narodnog heroja. Taj orden danas nije na popisu službenih odličja

Republike Hrvatske, ali jest u glavama ideološki zatucane manjine koja vlada Hrvatskom i o državnom trošku kupuje i šalje vijence po partijskom i jugoslavenskom ključu. Pas s glavom u pijesku (av-noj), dalje više nije vic, dodjeljivao je Orden narodnog heroja sudionicima tzv. narodnooslobodilačkog pokreta. Orden se dobivao za zasluge u „revolucionarnoj borbi u razdoblju prije rata, a posebno za herojstvo u oslobodilačkom ratu" za obnovu Jugoslavije. Sve to lijepo piše u partijskim „svescima" koje su partijaši početkom devedesetih bacali na smetlišta na kojima sam tada došao do pozamašne hrpe njihove literature i sad mogu proučavati Partiju iz njezinih vrela. Koja literatura! Kad je bilo oportuno poznavati je prezirao sam ju, a sad kad nije oportuna ne mogu zaspati bez nje. Bez te literature nije moguće shvatiti ovu vlast „u ovoj zemlji". Preporučam je, kako god to bedasto zvučalo. Čitajte!

Narodni heroji su i jedinice JNA

Tzv. "narodni heroji"Republika Hrvatska nema nijednoga službenog junaka Domovinskoga rata. KPJ, AVNOJ i njihovi slijednici imenovali su 283 takozvana narodna heroja rođena na području Hrvatske. U ostalim republikama i pokrajinama bilo je 1.038 narodnih heroja. Leko, Milanović i Josipović nisu dosljedni – vijence je dobila samo grobnica narodnih heroja u Zagrebu, dok su narodni heroji po ostalim republikama i pokrajinama diskriminirani, a borili su se, od Vardara pa do Triglava, s jednakim žarom za hrvatsku nezavisnost kao i oni iz zagrebačke grobnice narodnih heroja.Partijska statistika veli da je Orden narodnog heroja primio 1.321 borac tzv. NOP-a i 17 stranih državljana „za poseban doprinos antifašističkoj borbi naroda i narodnosti Jugoslavije" (ponavljam, Jugoslavije, ne Hrvatske nego upravo Ju-go-sla-vi-je). „BROZ, Franje JOSIP TITO", „bravar – mehaničar", od 1920. u članstvu Komunističke partije Jugoslavije, tri je puta postao narodni heroj, a živio je samo jedan život. U svakom slučaju više se hrvatskih branitelja ubilo od kraja rata za hrvatsku nezavisnost do danas, negoli je Partija kroz više desetljeća imenovala narodnih heroja na prostoru cijele Jugoslavije. Nastavi li se tako uskoro će biti više živih narodnih heroja jugoslavenske zavisnosti negoli branitelja hrvatske nezavisnosti.

Za nezavisnu opstojnost Hrvatske izuzetan je i sljedeći podatak KPJ – Ordenom narodnog heroja odlikovano je 28 jedinica Jugoslavenske narodne armije, one jugoslavenske vojske koja je zokijevski slučajno izvršila agresiju na milanovićevski paradoksalnu nezavisnost Hrvatske. Evo i jedinice JNA dobile su vijence Vlade, Predsjednika i Sabora, sve su, naime, preminule, pa su tako i JNA jedinice narodni heroji završile u grobnici narodnih heroja. Aktualna hrvatska vlast im se klanja. Poznato je kako je i koliko JNA kao narodni heroj KPJ i AVNOJ-a pridonijela hrvatskoj nezavisnosti, osobito devedesetih godina prošloga stoljeća.

Republika Hrvatska nema nijednoga službenog junaka Domovinskoga rata. KPJ, AVNOJ i njihovi slijednici imenovali su 283 takozvana narodna heroja rođena na području Hrvatske. U ostalim republikama i pokrajinama bilo je 1.038 narodnih heroja. Leko, Milanović i Josipović nisu dosljedni – vijence je dobila samo grobnica narodnih heroja u Zagrebu, dok su narodni heroji po ostalim republikama i pokrajinama diskriminirani, a borili su se, od Vardara pa do Triglava, s jednakim žarom za hrvatsku nezavisnost kao i oni iz zagrebačke grobnice narodnih heroja. Pažljivim promatranjem lako je uočiti brojne logičke i ine propuste u provedbi visoko ideologiziranih postupaka.

Naravno da sam sa zadovoljstvom pročitao kompletnu listu narodnih heroja s područja Hrvatske: ime, prezime, dan i mjesto rođenja, zanimanje prije rata, članstvo u KPJ i dan i mjesto pogibije ili smrti u tzv. NOB-u.

Samo tri narodna heroja nisu bili članovi KPJ

Odmah upada u oči da je na tom popisu nevjerojatno puno Srba nositelja Ordena narodnog heroja. Otprilike u postotcima kao što ih je do 1990. bilo nesrazmjerno puno u jenea oficirskom kadru, policiji i općenito u službama „na državnoj plati". Ni med narodnim herojima pravice ni. Nacionalni sastav narodnih heroja rođenih u Hrvatskoj neodoljivo podsjeća i na sastav aktualne, a korespondira i sa koalicijskom politikom bivše vlade.

Naletjeh na jednoga Milanovića, Marka, „poginuo 1944. kod Stublina, Obrenovac, u borbi protiv Nijemaca". Što je naš Dalmatinac, rođen 1918., radio u Obrenovcu? Srbi u Obrenovcu nisu imali partizana? Josipovića nisam našao. Ni Leku. Ali naiđoh na jedan kuriozitet. Vlada „ove zemlje" ima tri Ostojića i jednu Opačićku, a KPJ je u Hrvatskoj imala tri narodna heroja Opačića (Stevana, Stevana i Stevana) i nijednog Ostojića (ali zato tri Končara). Pa, kako onda reći da je „ova vlada u ovoj zemlji" slijednica logike KPJ? Nije! Ona je samo nezavisna od volje i interesa hrvatskoga naroda i zavisna, da ne velim ovisnica, o Jugi u bilo kojem agregatnom stanju ili zemljopisnom obliku. Važno je da je u nju uključen Beograd. Drugovi ne mogu bez Ade Ciganlije, Sava centra, Dedinja, Palilule i Knez Mihajla ulice. I karavane bratstva i jedinstva.

Orden narodnog heroja i njegovi nositelji bili su izuzetno ideološki i jednopartijski obojeni i već zbog toga u demokratskim okolnostima nemaju što tražiti. Od 283 narodna heroja rođena na području Hrvatske samo dvoje nije bilo članom KPJ ili SKOJ-a. Persu Bosanac, poginulu 1943., u pogledu članstva KPJ vodila je u rubrici „neorganizirana". „Neorganizovan" bio je i narodni heroj Milan Čakširan poginuo 17. lipnja 1943. „u napadu na ustaško uporište Cetingrad". Tu je i narodni heroj KPJ Stevan Korica, zvan Lola, bio je „kandidat za člana KPJ 1941. Poginuo u travnju 1942. kod Čuić Krčevine, Plitvička jezera, u borbi protiv ustaša". Zaključno: 280 partijaca, dvoje partijski „neorganizirano" i jedan „kandidat" za članstvo u KPJot. To je ideološko-demokratsko-višestranačka slika „grobnice narodnih heroja" kod koje crveni kmeri od ove godine komemoriraju hrvatsku nezavisnost. Ni u totalitarnom komunističkom režimu kod te grobnice nije se obilježavala hrvatska nezavisnost!

Usput neka i to bude zabilježeno, zanemarivo je mali broj narodnih heroja KPJ s područja Hrvatske poginulih u borbi protiv četnika. Također je uvidom u izvorne podatke razvidno kako je najveći broj narodnih heroja iz GradoviAli ni to nije sve! Orden narodnog heroja dobili su i gradovi: Beograd, Cetinje, Drvar, Ljubljana, Novi Sad, Prilep, Priština i Zagreb. Kako je preskočena Staljinova Moskva, ne znam. Beograd je na popisu vjerojatno zato što je bio prvi grad u Europi koji je herojski narodno riješio „židovsko pitanje". Nije li vrijeme da se Zagreb javno odrekne Ordena narodnog heroja totalitarne Komunističke partije Jugoslavije i njezina totalitarnoga komunističkoga režima? Je, je, ali... duhovi narodnih heroja i danas šeću Zagrebom i kroje Hrvatsku po svojoj ideološkoj mjeri boreći se za njezinu svekoliku ovisnost.Hrvatske izrazito niske obrazovne strukture, te da je većina iz zabitih ruralnih područja. Najčešće zanimanje – zemljoradnik.

Orden je šaka jada kao i današnja vlast

Ali ni to nije sve! Orden narodnog heroja dobili su i gradovi: Beograd, Cetinje, Drvar, Ljubljana, Novi Sad, Prilep, Priština i Zagreb. Kako je preskočena Staljinova Moskva, ne znam. Beograd je na popisu vjerojatno zato što je bio prvi grad u Europi koji je herojski narodno riješio „židovsko pitanje". Nije li vrijeme da se Zagreb javno odrekne Ordena narodnog heroja totalitarne Komunističke partije Jugoslavije i njezina totalitarnoga komunističkoga režima? Je, je, ali... duhovi narodnih heroja i danas šeću Zagrebom i kroje Hrvatsku po svojoj ideološkoj mjeri boreći se za njezinu svekoliku ovisnost (financijsku, gospodarsku, medijsku, ideološku, političku).

Sam orden je šaka jada (nemam ga, ali imam njegovu fotografiju), izgleda ovako: Jajolikog je oblika, uokolo lovor, u sredini zvjezdasta podloga, u prvom planu osoba neartikuliranog spola, u šinjelu, opasana, s čizmama, na glavi šajkača, u spuštenoj desnici „mašingevera", u napola uzdignutoj ljevici štap s kojega vijori zastava na kojoj se ističe zvijezda s pet krakova. I to je to. Ne znam postoji li i danas kakav dodatak na mirovinu za nositelje Ordena narodnog heroja KPJ i AVNOJ-a, kao što još postoji dodatak za tzv. solunaše.

Vrhunska je bedastoća i perfidan protuhrvatski čin o Danu nezavisnosti Republike Hrvatske koju su obnovili, branili i obranili hrvatski branitelji, upriličiti državnu počast kod grobnice narodnih heroja Komunističke partije Jugoslavije. Nijedan nositelj Ordena narodnog heroja nikad i nigdje nije se borio za nezavisnost hrvatske države. Službeni protokol prokomunističke vlasti Dan nezavisnosti hrvatske države 2012. godine iskoristio je za diverziju nad hrvatskom nezavisnošću. Pokazao je kako smo iznutra s vrha suočeni s rastakanjem nezavisne hrvatske države. Vlast koja nositeljima i nedvojbenim čimbenicima hrvatske jugoovisnosti odaje počast o Danu nezavisnosti majstor je kulturne revolucije. Odnarođena je od glave do pete. Jugoslavensko-komunističkim snagama u Hrvatskoj nema se tko organizirano i argumentirano suprotstaviti. Hrvatski narod je u ovom trenutku kao razbijeno stado bez pastira u kojemu vlada ideološki kaos i socijalna bijeda.

Nenad Piskač