„Lovački rog", nova ljetna predstava Glumačke družine „Histrion"

Iako se premijera predstave „Lovački rog" dogodila polovicom srpnja odgledao sam je tek pred neku večer. Bio sam jedan od osamstotine gledatelja u prepunom gledalištu Ljetne scene na Opatovini i opušteno se smijao vodvilju Georgesa Feydeaua u kojem je zabuna u igri preljuba glavni dramaturški pokretač. Stariji gledatelji mogli bi se sjetiti „Gospona lovca" u izvedbi „Teatra u gostima", ali to im prisjećanje ne će omesti užitak gledanja mladih glumaca koji se sjajno snalaze u kajkavskom jeziku na koji je Vladimir Gerić preveo i prilagodio taj klasični Feydeauov vodvilj. Njihove brze, duhovito plasirane, začudne replike svako malo u gledalištu izazivaju salve smijeha i razdraganosti. Glumci Vid Balog i Adam Končić dostojni su nasljednici zagrebačke (agramerske, pučke tome i kajkavske) kazališne tradicije čiji su slavni prethodnici glumci Tito Strozzi, August Cilić, Borivoj Šembera, Mladen Šerment, Ivo Serdar, Relja Bašić, a Nela Kocsis i Nada Abrus mogle bi biti nasljednice Nele Eržišnik i Mije Oremović.

I ostali glumci Žarko Duvnjak u ulozi hausbezicera (kućevlasnika) iz Seunice, Goran Koši, Slobodan Milovanović kao policijski inšpektor, Tara Rosandić i Tomislav Palinić-Čošo skladno upotpunjuju tu zahtjevnu Feydeauovu dramaturšku križaljku.

Možda je zbog otvorenog prostora redatelj Dražen Ferenčina trebao malo više zbiti predstavu, pripaziti na njen ritam u prostoru i vremenu, dramaturgija vrsnog matematičara, što je bio Georges Feydeau, zahtijeva posebnu pozornost u rješenju prostora, odatle u njegovim vodviljima tolika vrata kroz koja glumci u paklenom briju ulaze i izlaze. Otvoren prostor protivi se kulisi i vratima, ali je moguće zbiti dolaske i odlaske glumaca, sabiti prostor, moglo je biti i nešto više gegova i duhovitih dosjetki, ali te primjedbe ne narušavaju razdraganost i veselje ove ljetne predstave. Ljetno nebo sa svojim iznenađenjima, kišom ili zvijezdama, glumačke imrovizacije i aktualne dosjetke samo dodaju više općem ugođaju. Gledatelji su došli po veselje i ova im ga je predstava obilno pružila.

Ipak, u toj predstavi za mene najvažnije bila je potvrda istine kako je jezik kazališta naš materinji jezik, kako se na njemu jedino mogu izraziti naši najdublji osjećaji.

Iznova sam se na ovoj izvedbi komada na izvornom kajkavskom kao i na mnogim prilagodbama/ adaptacijama na kajkavski, u kojima je upravo redatelj i sjajan prevoditelj Vladimir Gerić pravi majstor, uvjerio kako i ja poput njega „iz duše govorim i plačem na kajkavskome". Iz programske knjižice predstave vrijedi prenijeti izjavu Vladimira Gerića ( „Vjesniku" od 13. srpnja 2010.) u kojem on veliča kajkavski jezik: „Kajkavski je predivan jezik, to što on može, normativni ne može iz više razloga jer on nikad nije bio naš jezik. Druga dva idioma, čakavski i štokavski, isto imaju svoje vrednote i predivnu poteneciju, ali u normativnom svi šepamo, a meni je prazan, uštogljen. Drugo je kad njega govore Hercegovci ili Slavonci, ali kada u Zagrebu na njemu igraju predstave, kažem da je to ničiji jezik. Moja duša i govori i plače na kajkavskome".

Miroslav Međimorec