Životna priča Janka Žnidarića (1/3)

  U spomen na Sandora Maraia

Preko puta zgrade matematike i fizike Prirodoslovnomatematičkog fakulteta na Bijeničkoj cesti, na samom uglu kratke spojne uličice što spaja glavni blok zgrada sa zgradom Kemijskobiološkog fakulteta na Horvatovcu, nalazi se kafić Tangenta s otvorenom terasom na koju pirka svjež vjetrić s nedalekih šumovitih obronaka Medvednice. U ovo kasnoproljetno vrijeme terasa je prepuna studenata, nađe se i poneki profesor, a svrate i stanari kuća iz okolnih ulica.To je rezidencijalni predio vila i omanjih stambenih zgrada u kojem još uvijek živi poneka stara dobrostojeća zagrebačka građanska obitelj, ali prevladavaju strani diplomati, liječnici, političari, poneki obrtnik i sve više novopečenih hrvatskih bogataša. Onaj tko koristi autobus kako bi sa Šalate stigao do središta grada ili pak do Kvaternikova trga, Mirogoja, Krematorija, Svetica, Kozjaka i Jordanovca, vidi u prolazu terasu kafića krcatu uglavnom mladim svijetom, onaj tko pak ima vremena, umirovljenik je ili slobodna profesija pa sjedne na terasu, može u prolazu vidjeti mnoga važna lica, akademike i poznate znanstvenike, umjetnike, diplomate ili političare. Jedni autobusom ili pješice, rjeđe automobilom, odlaze u Institut Ruđer Bošković ili na fakultete matematike, fizike i kemije dok se drugi redovito voze u automobilima ili čekaju da ih odvezu automobilima, ta vrsta ljudi, diplomati, političari, novi bogataši, rijetko ili nikada ne koriste autobus....

NonoMeđu svim tim mladim, glasnim ljudima i ozbiljnim profesorskim licima na ulazu terase pojavio se stariji, poviši muškarac, skoro već starac, teško mu se mogla odrediti dob. Uspijevao se držati uspravo i tako je dobrano nadvisio goste koji su sjedili za stolićima, pili kavu i osvježujuća pića te časkali. Bio je odjeven u čudnu mješavinu odjeće koja je oponašala engleskog džentlmena, ali zapravo otkrivala pohabanog bohema. Nosio je izgužvani sako od kariranog tvida u kojem je prevladavala plava boja, s dosta masnih mrlja. Široki svileni bijeli šal bio mu je svezan poput kravate oko vrata, prljave sive hlaće i razgažene visoke cipele koje davno nisu vidjele ni četke niti laštila zaokružile su sliku tog neobična svata. Kosa mu je bila raskuštrana i neoprana, lice neobrijano i podbuhlo, moguće od nespavanja, ali i od kroničnog pijanstva. Ruke su mu se nervozno tresle, imao je duge neobrezane nokte koji su vapili za čistoćom. U desnoj ruci nosio je plastičnu vrećicu s nečim valjkastim skrivenim u papirnatoj vrećici, mogla je biti i boca. Stajao je na ulazu i lagano se njihao. Osvrtao se lijevo i desno i kad je na drugom kraju terase ugledao praznu stolicu uz stolić za kojim je već sjedio postariji, pristojno odjeven gospodin uputio se prema njemu. Gospodin je pio espresso, opušteno promatrao koloplet ljudi i osluškivao žamor njihovih glasova. Stari bohem se progurao pokraj gusto naguranih gostiju i upitao:

-Slobodno?.... Ako mogu....Mislim, stolica je prazna pa...Gospodinu ne će smetati ako sjednem.... Vidite, sve je zauzeto...Mlađarija. Odlaze i dolaze s predavanja, sada je vrijeme ispita...Neke već poznajem, dolaze na kavicu, ali nisam siguran da odlaze i na faks. Onaj tamo, s onom privlačnom studenticom, lijepom plavojkom....Vidim ga već dulje vrijeme.....Poput inventara je.... Očito je bolji u osvajanju djevojaka od studiranja...Uh, baš je lijepo sjesti....Vas nisam vidio ovdje, slučajni ste prolaznik, šetač našim lijepim kvartom? Ako tražite nekoga mogu vam biti od koristi, starosjedilac sam....Ili samo čekate autobus? Oprostite, ne želim biti nepristojan. To ja konverzacije radi....Vi možete šutjeti, moje riječi na ništa vas ne obvezuju. Slušajte me ili me ne slušajte, popijte kavu pa pođite svojim putem, ili sjedite dok vam ne dosadi moja priča. A meni, starcu, ne zamjerite na blagoglagoljivosti. Što mi drugo i preostaje, mogu pričati sam sa sobom ili da me netko sluša, volio to ili ne volio....U svakom slučaju Bog vas blagoslovio!....Tomislavee! Meni moje...I ne zaboravi vodu....

Dečko je odličan konobar, ali mu se dogodi pa nešto zaboravi, šećer za espresso... Vi ste dobili šećer? Dobro.... Vodu uz konjak, slamčicu za sok...To kad djed dovede unuka na sok, kao dijete je žedno, a sam popije dva, tri gemišta ili krigle pive dok unuk jedva posiše jedan sok.... Danas je baš vruće, dobro je sjediti u hladu. Odavde se krasno vidi Medvednica! Baš nas je Bog obdario ovim vrtom, ovim zelenim plučima, ovom krasotom za oči i dušu. Obdario nas je krasnom gorom koja se nadvila nad grad, štiti nas od sjeverca, brani od olujnih oblaka, daruje nam mnoštvo potoka i žive vode, rashlađuje lahorom koji neprestance piri s njenih padina....Vidite, kako se lijepo vidi Medvedgrad, ime je dobio po medvjedima, kao uostalom i cijela gora. Sada ih više nema, a mogli smo, kao i Švicarci u svom glavnom gradu u čijem je grbu medvjed, Bern-Bäre, medvjed, sačuvati na otvorenom, ali ograđenom prostoru, možda kraj Kraljičinog zdenca, bar nekoliko medvjeda, bili bi kao i u Bernu turistička atrakcija. Kako se kamena bjelina burga Crne kraljice lijepo ocrtava na pozadini guste, zelene šume. Tamo je, znate vi to, što ja vama govorim, oprostite starcu na nametljivosti, Oltar Domovine. Mjesto na koji bi trebao otići svaki Hrvat. I pokloniti se. Jeste li bili i poklonili se? Nemojte mi krivo razumjeti, ako niste niste....

Penjete li se ponekad na Sljeme? Ne, šteta. Dok sam mogao redovno sam išao, bar jednom tjedno....Sad više ne mogu, jedva se popnem i na ovu terasu.....Hvala Tomislave. Čekaj! Donesi odmah još jedan. Vodu ne moraš. Hmm, dobrooo! Konjak vam je zdravo piće, moj gospodine. Pijem ga više od pola stoljeća i vidite, dosegnuo sam devedesetu. Vidim, ne vjerujete mi. Da, više od devedeset, točno u devedeset i prvoj sam.Mogu vam pokazati osobnu? Ne treba? Vidim, vjerujete mi. Dobro, to je domaći vinjak, nije francuski konjak, ali ga ja tako zovem po navici, više si ne mogu priuštiti pravo piće, onda je dobar i vinjak....Što ćete, mala mirovina, presahle zalihe, a bilo ih je, kolikooo. Nekada sam mogao. O, nekad sam mogao, imalo se, moglo se....Napoleon, Henessy, Martell, a danas, danas je dobar i ovaj...Kako ga u šali zovu? Mirogojček. Meni je pomogao da prerano ne odem na Mirogoj, to je tu, tek deset minuta laganog hoda odavde, ma znate vi to, zar ne? Mene konjak, dobro kažu da je samo jedan francuski konjak sve drugo su vinjaci, ali ja tu plemenitu tekućinu zovem konjak, smiruje i produžuje mi život. Tomislave, Bog te poživio, baš na vrijeme. Pravi si. Takvi konobari su rijetkost.To je dar. Čekaj odmah ću ti vratiti čašu. A sad mi još donesi dupli. Stigla mirovina, nema problema sa solventnošću. Danas sam solventan, a sutra? Tko zna što će biti sutra, možda potres, poplava, požar, iznenadna smrt, pukla žila, kljenut srca, smak svijeta. Hahaha, to se ja šalim.

Kako me samo gleda mladost, čim čuju smrt uznemire se, kao što ih gnjavimo s tim, oni naime misle da su vječni, besmrtni. Ostavimo mi njih njihovoj iluziji, prividu... A vi, gospodine? Želite li vi nešto? Toliko još imam... Bivši arhitekt i ovlašteni graditelj Žnidarić Janko još ima toliko da počasti dragog poznanika. Oprostite, nisam vam se ni dolično predstavio. Evo, ustat ću. Janko Žnidarić, pokojnog Alfreda, muško, udovac, otac dvoje djece, sada žive negdje u inozemstvu....Evo i njihove slike, imam ih uvijek uz sebe iako oni ne brinu za starog taticu...Mladen, on je u Kaliforniji, inženjer strojarstva, kuća, dva auta i dva sina, moji unuci koje nikada nisam vidio, osim na slici....Ovo je kći Mirjana, udana pa rastavljena pa udana pa tko zna što je sada, Njemačka, Švedska, Engleska, ona i ne haje više za staroga, srami ga se, ona je sad lejdi... Zaboravila je Zagreb i roditelje, postala Engleskinja, srami se Balkana, tako to oni o nama, da smo Balkan. A ja nisam nikada bio ni Balkan niti Balkanac, govorim tri strana jezika, njemački, češki i talijanski, prije rata sam gradio kuće u Trstu, Pragu i Brnu, pošteno sam zarađivao, a ne kao njen Mister kolonizator koji se obogatio na znoju crnaca i Indijanaca. Oprostite, uvijek se naljutim kad se sjetim te britanske gospode. Pardon, zaboravio sam navesti zanimanje, arhitekt, diplomirao sam na zagrebačkom arhitektonskom faksu prije rata, onda su Hrvati bili odlični arhitekti, Kovačić, Ibler... Ovlašten sam graditelj, projektirao sam i izgradio niz zgrada, kuća za stanovanje, vila....Bio sam uspješan, pitajte upućene u arhitekturu za Žnidu, za Jankeca Žnidu. Puno pričam, moram malo podmazati grlo....Kaj mi nije donesel dupli? Tomislaaav, Tomislaaav! Zaboravil' si ? Nisam te trebao hvaliti....Dok donese samo srk vode. Da je voda dobra ne bi je imali u koljenu. Premda je ne pijem kak doktori preporučuju, osam čaša na dan, ipak me koljena bole. Mislim, ipak to je od starosti, a ne zbog vode, nju uzimam samo malo, srk, dva. Vi samo crnu kavu? Pazite na tlak? U vašim godinama tlak je opasan. Ja ga nemam, ni visoki ni niski, valjda zbog Mirogojčeka, hahaha. Kao da je važan tlak u mojim godinama, hahaha! Hvala Tomislave, povlačim onu pokudu, najbolji si konobar na Šalati i okolici. Živili, moj dragi gospodine!

Kako vas nisam viđao u ovom našem kvartu, zaključujem niste odavde....Nešto vas je dovelo na ovo naše lijepo brdo, znatiželja ili nevolja, potreba ili muka?...Da pogađam? Daleko ste od klinike, niste pacijent niti posjetitelj nekoga tko se tamo liječi...Ponajmanje ste doktor, doktori nistu tako skromni ni tihi kao vi. Niste ni profesor na nekom od fakulteta, nastavnik na gimnaziji ni osnovnoj školi, vidio bih vas već ja....Jedino ako su vas nedavno premjestili?.....Ne izgledate ni kao pedagog, više kao neki umjetnik, zanesenjak. Vrijeme vam ne znači ništa, ne jurite za novcem, ne proganja vas ovaj novi svijet kapitala i uspjeha, opušteni ste, znate slušati...Rijetki to mogu, slušati, istinski slušati sugovornika. Vi imate taj dar, vi to možete....Ne stanujete ovdje, vidio bih vas, zapamtio...Ja sam vam poput kroničara ovog kvarta...Rano se dižem, kasno liježem, obiđem sva mjesta gdje se skupljaju ljudi, mislim gdje mogu utažiti žeđ i popričati s ljudima. Volim ljude, volim...Nagnite se malo, molim vas.. Približite se, htio bih vam reći nešto vrlo osobno, diskretno, intimno... No, ne bojte se, prišapnut ću vam, na uho, samo vama. Posebno volim žene! Ispravak, molim, posebno sam volio žene! Znate moja dob...i potentnost. Iako bih volio i sada, oh kako bih volio. Voliti i biti voljen to vam je najljepša stvar na svijetu. Vjerujte vi Jankecu Žnidi, on vam ima dobrog iskustva s ljubavlju. Jest da ga je to koštalo u životu, ali vredilo je, vredilo je svake minute i sata što sam ljubil. Jel' vas zanima kak je sve to počelo pa dalje....Ja bum počel priču, a vama je po volji hoćete li slušati ili se dignite i odite. Malo si bum popil da mi priča lakše ide. Ni francuz al' je dobar...Daklem, počinjem. Moj tatek je bil' bravar, izučil' je zanat pri Ševčiku na Strojarskoj i postal' majstor. Oženil se na Gornjem gradu u Svetoj Katarini za mamicu, Katarinu Smodlaka, i rodil sam se ja. Tateku je dobro išlo, naročito za prvoga rata, imal' je puno narudžbi pak su si odmah nakon rata na Novoj vesi kupili kućicu s bravarijom v dvorištu. Ja sem išel v školu na Kaptolu i kak sam znal dobro risati najprije su me poslali v gimanziju na Roosveltovom trgu, jel' se taj trg već tada tak zval? Nisam siguran.

Bil' sam odličan u risanju, tlocrtu i računanju i kak je tatek dobro zarađival poslal me je na fakultet. Tu su važnu reč imali i moji profesori s prve realke, rekli su tateku da bu pogrešil ak' me da v bravare, ja sam veliki talent i bum sagradil čudo velikih kuća. Tatek je poslušal, mene je gradnja zanimala, dobro sam studiral' al' se u meni malo kasno probudil pubertet, zaljubljivost, sklonost ženskom rodu, jednostavno volil sam sve više i više žene. A nisam ni ja bil' za baciti, mlad, snažan, muški lep, tvrdoglav i drzak. Za takve se govorilo da su ženskari. Moja zaljubljivost mi ni bila problem v mladosti i dok sam bil ledičan, bilo je tu mnogo veza i žena, postala je kad sam se oženil', a to vam je pak posebna priča. Najprije da završim s vremenom kad sam diplomiral' i dobil prve graditeljske poslove. Tridesetih se u Zagrebu, i uopće u Europi, mnogo zidalo, svi su imali neku grozničavu potrebu da što više grade, a nisu ni sanjali da za par godina to buju samo ruševine. Valjda su ljudi ćutili približavanje katastrofe pa su se s tim gradnjama samo varali...Tak sam vam ja napravil puno lepih zgrada v Zagrebu, Ljubljani, Trstu, Pragu i Brnu, bil' sam na glasu kak dober arhitekt i solidan građevinski poduzetnik. Zaradil' sam mnogo novca, kupil' kuću, tu, na Šalati, s vrtom i voćnjakom iza nje, imal sam auto i šofera, sobaricu i kuharicu. Nisam se htel ženiti i žene su se u mojoj hiži smenjivale kak na tekućoj vrpci. Kakve žene?! Bil sam poput pčele koja leti s cveta na cvet stalno se pitajuć jel' je pelud u sledećem cvetu bolja od one u prethodnom. S novcem i društvom u kojem sam se kretal' navukel sam se na još jednu strast, na kocku. Kockali smo u zatvorenim društvima, u velike sume. Mnogo sam zarađival u poslu, mnogo i gubil' na kocki, al' činilo mi se da bu takav život potrajal zauvek. Kaj ćete, bil sam bahat i lakouman. Onda je Hitler došel' na vlast i stanje v Nemačkoj postalo je sve teže, i iz nje su počele bežati u Zagreb židovske izbeglice. Postojala je organizacija koja ih je primala, tu se i Crkva pokazala kak veliki dobročinitelj, posebice je već tada mnogo činil za Židove pokojni kardinal Stepinac. Neki Židovi bi se skrasili v Zagrebu, neki bi produžili za Palestinu.

Jednoga dana je u moj ured došel židovski bračni par Rosenblum, on bankar, a ona popularna njemačka kazališna glumica. Kad se ona ukazala u mom uredu k'o da je sunce ušlo unutra, sve se rasvetlilo k'o da se upalil onaj veliki protivavionski reflektor. Bila je prekrasna, nisam mogel odvojiti oči od nje. Kak sam se bavil' gradnjom kuća i stanova došli su do mene kak bi iznajmili ili kupili luksuzni stan ili vilu, novac ni bil u pitanju, tada su još mogli iznositi devize i dragocjenosti iz Njemačke. Ponudio sam im nekoliko mogućnosti, izabrali su vilu na Tuškancu, kupili je i uselili se u nju. Od toga dana nikako nisam mogao zaboraviti prelijepu Esther. I dalje sam se bavio svojim svakodnevnim radom, upoznavao i rastajao se bez svađe i skandala sa ženama, kockao u svom društvu, ali bi mi ona stalno dolazila pred oči, prava biblijska ljepotica. Nakon nekoliko tjedana kad su namjestili vilu pozvali su me na večeru s još nekoliko parova i pojedinaca koje je bračni par Rosenblum upoznao za svog kratkog boravka u Zagrebu. Sjedio sam nasuprot Esther i cijelu večer sam buljio u nju, njena ljepota zasjenila je žene za stolom, sve žene s kojima sam bio dotada, sve žene na svijetu. Sigurno je osjećala taj moj strastveni pogled, ali ničim nije odavala kako ga primjećuje. Bila je ljubazna i zanimljiva domaćica, svima je pokazivala jednako srdačno lice, jedino je zaljubljeno gledala svog muža. U to nije bilo sumnje, u njega je bila istinski zaljubljena. Možda me to još više privuklo k njoj, izazvala je moju mušku taštinu, morao sam je dobiti morao sam je osvojiti. Nisam znao kako, ali sam odlučio biti uporan. Dobit ću je usprkos njenoj ljubavi spram muža, usprkos svemu. Večera je završila i svi smo se razišli, mene više nisu pozivali u vilu. Ipak sam izdaleka pratio što radi i kako živi bračni par Rosenblum. Onda je nakon pola godine gospodin Aaron otputovao u Palestinu, dobroupućeni su govorili kako je otišao ispitati teren i onda pozvati svoju suprugu koja će dotada ostati u tada još sigurnom Zagrebu. Osjetio sam da je došao moj čas, pod izlikom da sam odgovoran za građevinsku i ostalu ispravnost vile koja je bila pod garancijom, najavio sam se gospođi Esther. Primila me i omogućila mi vidjeti sve ono što sam rekao da mi je dužnost provjeriti, plinske i vodovodne instalacije, električne vodove...

Kao ljubazna domaćica ponudila mi je kavu i kolačiće i tako smo sjeli u njen salon. Na zidovima su visile slike poznatih modernih njemačkih umjetnika, a na sekreteru, klaviru i policama s knjigama stajale su fotografije njenih kazališnih uloga. Stan je bio bogato namješten rijetkim pokućstvom i perzijskim ćilimima, sitnom plastikom, srebreninom, rijetkim porculanom. Uz nekoliko vrijednih slika francuskih impresionista i njemačkih ekspresionista prepoznao sam i ponekog hrvatskog majstora, Uzelca, Tišljara, na primjer. Započeo sam pristojan građanski razgovor, raspitao se javlja li joj se muž, kako živi u novoj i za nju stranoj sredini? Rekla je da joj se muž još nije javio ali u ovim okolnostima to je prirodno. Možda još nije stigao do Palestine, čim se snađe javit će joj se, ima ona povjerenje u njega. Pohvalila se da ima veliku pomoć Židovske zajednice i posebice Nadrabina Freibergera. Lijepo su je primili i drugi Zagrepčani, ima još izbjeglica poput nje, jedna poznata njemačka glumica sklonila se tu i njih dvije druguju prisjećajući se njemačkog kazališta, Reinhardta, Piscatora, Grundgensa, odlaze u operu, manje u dramu, jer još dobro ne razumiju hrvatski jezik....Izlazi li, pitao sam je dalje? Osim kazališta postoje i druga zanimljiva mjesta u Zagrebu, Dansing hall, Cabaret, Hotel Esplanade, Gradski podrum, ta mjesta se mogu mjeriti s Europom. Ljubazno je odbila, ne bi bilo prilično da na takva mjesta izlazi sama, bez muža. Je li bila u okolici, u Samoboru, na primjer, nedalekom ubavom mjestašcu nepatvorenog hrvatskog ugođaja?...

Ja sam je voljan otpratiti u svom autu, pokazati joj okolicu, život naroda, običaje, ukusna jela....Nije se dala nagovoriti. Koliko god sam nastojao, koristio sam sav svoj šarm i bogato iskustvo osvajanja, ona je i dalje ostala distancirana, pristojna, ali hladna. Ljubazno sam se oprostio, preporučio sam joj se za svaku prigodu ili potrebu, ako zatreba pomoć. Dopratila me je do vrata, ljubazno se smješkala svojim prekrasnim osmjehom, otkrivala je nisku divnih bijelih zubi, na obrazima su joj se stvarale i nestajale dvije male jamice.... Nisam se mogao suzdržati i iznenada sam je poljubio u usta. Ostala je zatečena, samo je podigla ruku i prstom dodirnula mjesto na usnici koje sam poljubio. Gledala me i šutjela. Pomislio sam: To je znak da je mogu opet poljubiti, uistinu i za pravo, ali kad sam joj primaknuo glavu zaustavila me je ispruženom rukom, povukla se u stan i za sobom zatvorila vrata. Kako sam mogao protumačiti taj njen postupak? Kao odbijanje, odlučno i konačno, ili kao znak popuštanja, odloženi pristanak? Kako god se ona osjećala ja ne ću odustati, pa makar čekao do smrti. Tako sam se bio u nju zaljubio, smrtno.

Miroslav Međimorec

Sri, 16-10-2019, 15:29:22

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.