Slučaj Duško Mucalo

Slučaj novoizabranog intendanta splitskog HNK, promocija knjiga Anje Šovagović Despot "Kad se ima kome dati", Mozaik knjiga, 2010. i Georgija Para "Pospremanje", Disput 2010. te izvedba "Na rubu pameti" u dramatizaciji i tumačenju Dragana Despota

U neviđenoj medijskoj harangi razapet je na stup srama i bezčašća novi intendant Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita Duško Mucalo. Usuđujem se nazvati ga novim, jer je prošao sve stupnjeve zakonite procedure osim potvrde nadležnog ministra kulture. Ono što me od 2000. nadalje iznova začuđuje svojevrsno je izokretanje zakona, tamo gdje je lijevima, jesu li to uopće lijevi?, interes tamo im je i zakon. Ne sumnjam da je tako i desnima, posebice ovim novima. I tko su ti lijevi, ti koji su digli opću medijsku buku oko izbora splitskog intendanta? SDP, neki interesno-politički lobiji, skupine samozvanih urbanih i nazovi visokokulturnih esteta? Za razliku od amatera i zabavljača Mucala oni znaju kako voditi kazalište, oni su ga godinama vodili pa vidimo dokle je stiglo, do skandala i vrijeđanja , do bijega publike, do slabašnih predstava.

Ti bukači se ne pitaju kakvo bi trebalo biti kazalište koje mora umjetnički odgovoriti na izazove zahtjevnog vremena: oduprijeti se novim digitalnim medijima, u savezu s domaćim dramskim piscima pronaći duhovni i kazališni odgovor na pritisak koji nameće globalizirani svijet, pružiti ljudski oslonac, osjećaj, ljepotu, sklad, dubinu promišljanja dezorijentiranoj publici već hoće imati kazalište pod svojim punim nadzorom u kojem se jedino propagira moderno (mislim prvenstveno na dramski dio kazališta). Kako bi se to postiglo ne preza se od govora mržnje, rasizma, etiketiranja, vrijeđanja, diskvalifikacije, sve je dozvoljeno i sve se koristi, jer na drugoj strani je novi intendant koji nije NAŠ. Iako je izabran u redovnoj proceduri, na zakonit način nije naš pa je zato nesposoban, nedarovit, primitivan, neuk i glup.

Koliko znam Duško Mucalo je po roditeljskom nasljeđu i svjetonazoru sklon lijevom pogledu na svijet i kako bih sad mogao razumjeti ovu našu složena stvarnost? Lijevi je, a protiv njega su lijevi!? Umjesto orijentira lijevi- desni, crni-crveni treba samo slijediti pitanje u čijem je interesu taj napad na Duška Mucala, kome je stao na žulj, čiji je novac uzeo, čiji utjecaj i moć oslabio? On je sam i svoj, neovisan pojedinac koji ne pripada nikakvom utjecajnom krugu niti SDP može preko njega širiti svoj politički utjecaj. Govore da je Kerumov čovjek, ako jeste onda ne pripada ni HDZ-u niti SDP-u, strankama koje su interesno podijelile Split i cijelu Hrvatsku.

Duško Mucalo se po proceduri i odredbama natječaja prijavio za mjesto intendanta, posjeduje uvjete, prošao je izbor Kazališnog i Gradskog vijeća i sada čeka potvrdu ministra kulture. Čovjeka sotoniziraju, ismijavaju ga zbog svrstavanja Aristotela u dramske pisce, sam tvrdi da je mislio na Aristofana, potkrala mu se greška u pisanju (lapsus calami), kome nije. Vjerovali mu ili ne valja sačekati proceduru, nije li ona Sveto pismo demokracije?, i ne vršiti pritisak na ministra. Neka on ne postupi po tuđem već prema svom mišljenju i prosudbi. Kada ga potvrdi ili šutnjom dade svoj pristanak valja pustiti Mucala neka radi i na stvarnim mu greškama dokazati nesposobnost ili ga pohvaliti, pomoći mu vratiti publiku u kazalište, stvoriti dobru atmosferu u i oko kazališta, učiniti ga središtem kulture u Splitu. Netko će reći kako je takav pokus, pustiti ga neka proćerda nekoliko desetina milijuna, preskup za grad i građane Splita, kao ekonomist sigurno puno bolje zna s novcem od njegovih prethodnika, bar će na novac paziti. A što se tiče umjetnosti splitsko kazalište se, bar što se drame tiče, nije pomoglo ni s Mani Gotovac niti s Milanom Štrljićem, Manino koketiranje s europskim modernim kazalištem rastjeralo je publiku, Milan je rastjerao i posvađao ansambl.

Izabrali smo novog predsjednika Republike, obećao je novu pravednost, ne znači li ona poštivanje zakona i procedura? Umjesto nove zakonitosti, poštivanja zakona na svakom koraku, u svakoj pa i najmanjoj sitnici, poput, na primjer, propisa da se pri vožnji motorkotačem nosi zaštitna kaciga uzimamo zakon po potrebi, kako nam zatreba, kakav nam je interes. Upravo sam na povratku kući iz grada vidio Miroslava Ćiru Blačevića kako ne nosi zaštitnu kacigu, ne poštuje zakon i nikome ništa. Na kraju Praške u svako doba dana pokraj znaka zabrane parkiranja zaustavljaju se luksuzni sutomobili, stoje koliko im se prohtije i njima se to dozvoljava. Vozači voze ne mareći za sigurnost drugih, koriste mobilne telefone u vožnji, ne vezuje se sigurnosnim pojasom iako to zakon zabranjuje, itd, itd. To su male stvari, krupne ni ne spominjem, svaki dan su ih pune novine. Zašto? Zato, jer su neki jednakiji od jednakih (G.Orwell 1984.). I dok je takvih jednakijih koji drže da za njih zakon i procedura ne vrijede, jer im u tom trenutku nisu od koristi imat ćemo harangu na ljude koji vjeruju da su natječaji pošteni i javljat će se na njih, ljude koji poštuju zakon. Dok zakon vrijedi treba ga poštivati. Kad ćemo doživjeti tu pravednost-pridržavanje zakona koju nam je obećao novi predsjednik? Onda kad nam se prvo političari stanu pridržavati zakona, organi reda i tužiteljstvo stanu ga nadzirati i sudovi slobodno, neovisno suditi, bez obzira na pripadnost ovoj ili onoj interesnoj skupini, ovoj ili onoj stranci. Nisam optimist, jer danas se radi samo o interesu, interes je vrhovni zakon. Ne zaboravimo, živimo u liberalnom kapitalizmu. Pa se tako i Duško Mucalo našao u sukobu ( različitih) interesa.

Uz ovu neveselu kazališnu vijest hrabri me nekoliko malih događaja, oni mi daju vjeru kako još nije sve izgubljeno, ima ljudi koji o kazalištu drukčije, poštenije misle i pišu, drukčije ga žive i umjetnički stvaraju. Prva je izlazak druge knjige Anje Šovagović Despot "Kad se ima kome dati", prva knjiga kazališnih eseja "Divlja sloboda" izašla je 2003. I u ovoj knjizi Anja se bavi odrastanjem, umjetničkim i ljudskim, uz oca Fabijana Šovagovića i nastavlja problemski razmišljati o kazalištu, glumačkoj umjetnosti i ulogama koje je tumačila. Promocija je bila svojevrsno scensko uprizorenje pojedinih priča u kojem su sjajno nastupali kolege glumci Zlatko Vitez, Joško Ševo, Dragan Despot, Nataša Dorčić, redatelj Krešimir Dolenčić, književnica Julijana Matanović i sama autorica Anja Šovagović Despot. Uzbudljiv stil Anje Šovagović, sjajno otkrivanje ljudskih karaktera, osjećaj za poantu i humor ovu knjigu čini privlačnom i čitateljima izvan kazališnog kruga. Tu privlačnost Anjinog književnog dara dokazala su i tri izdanja njene prve knjige.

Druga je Despotova izvedba Na rubu pameti Miroslava Krleže u njegovoj adaptaciji i tumačenju. Bila je to zanatski sjajna izvedba Krležina teksta, Despot nije bez razloga nastavnik scenskog govora na Akademiji za kazalište i film. Govorna vještina nužna za tako gust, razveden i težak Krležin diskurs je pedagoški poučna, vladanje disanjem i govorno ritmiziranje su uzorni, promišljanje i osjećajno sjenčanje duboki i snažni. Posebice bih istaknuo adaptaciju koja se sabila oko osnovnog motiva romana, odnosa pojedinca koji se u jednom trenu oteo i zaplivao protiv struje, ona ga sve više kovitla, ali on smrtnoj opasnosti usprkos ostaje u zapjenjenoj i opasnoj rijeci, pa i pod cijenu života. Motiv značaja (K.S Đalski, A.G.Matoš: snažnog karaktera, pojedinca spremnog snositi konzekvence svog mišljenja, svog hrabrog stava) danas je u Hrvatskoj politici, kulturi i demokraciji, aktualniji nego ikad. Dragan Despot je taj važan motiv iznio sjajnim glumačkim tumačenjem, sam na pozornici, s malo svjetla i tona, sve ostalo je bilo rezultat njegove maestralne glumačke interpretacije. Bravo!

Promovirana je peta knjiga redatelja, kazališnog pedagoga i pisca Georgija Para "Pospremanje", Disput, 2010. Knjiga je svojevrsna inventura Parova praktičnog redateljskog rada i promišljanja o dr. Branku Gavelli, Kosti Spaiću i Ljubimovu, Krleži i Marinkoviću, glumcima Tonku Lonzi, Milki Podrug-Kokotović, trima velikim slovenskim glumicama Alenki Vipotnik, Majdi Potokar i Duši Počkajevoj, nabrajam najvažnije. Treći dio knjige je mali putopis po južnoj Kaliforniji i potresan oproštaj od američkog prijatelja Dicka Barnesa. Rastužuju me promocije kazališnih knjiga na kojima ne prisustvuje glumci, tako je bilo i ovaj put. Georgije Paro s toliko ljubavi piše o glumcima pa zavrijeđuje njihovu pažnju. Za one koji se bave kazalištem obvezno uzeti knjigu u ruke. Otkrit će kazalište kilometrima daleko od modernog kazališta koje su nam nametnuli današnji hrvatski post-post modernisti, kazalište u kojem je još vladao čovjek, njegov osjećaj i duh, dramski pisac i glumac te sklad cjelovitog kazališnog čina.

Miroslav Međimorec