U autobusu (3)

srednjoškolciNakon intenzivne šetnje spuštanje autobusom 156, u kojemu mi pozornost privuče dijalog što se razvio između postarije žene koja je sjela iza mene i mlađega muškarca koji je stajao iza mene. I, govori mladićev glas, je li se u Erdelju napokon poboljšala opskrba? Mrvicu stran naglasak, uzlazni lukovi u završecima riječi i rečenica upućuju na govor koji se priviknuo na zvuk nekog zapadnjačkog jezika pa već i ta uzlazna putanja daje njegovu govoru prizvuk prilične arogancije.(...) Naposljetku sam se pribrao i okrenuo na sjedalu kako bih neskriveno i temeljito promotrio sugovornike. Naglo su zašutjeli i više nisu ni pisnuli-a ja odonda razbijam glavu zašto? Zar mi je pogled tako strog?

Gornji citat iz knjige Imre Kertesza Dnevnik s galije , Fraktura 2008. str.219.-220. potaknuo me na pomnije osluškivanje i bilježenje događaje iz autobusa koji me od mog doma dovodi do, ili odovodi od, srca Zagreba i hrvatske države.

Autobusno stajalište na Kaptolu. Veći broj ljudi očekuje dolazak autobusa broj 106 koji vozi do Mirogoja i Krematorija. Rano je prijepodne. Skupilo se podosta putnika, čine ih učenici Sjemeništa, gimnazije i Biskupske bogoslovije sa Šalate, studenti PMF-a, XVII gimnazije, tzv. Mesićeve gimnazije ( ulica nije dobila ime po bivšem predsjedniku RH, prerano je, već po popu Mesiću, osloboditelju Slavonije od Turaka), pacijenti i posjetitelji klinike na Šalati, umirovljenici koji se vraćaju s Dolca, roditelji koji odvode djecu u Dječji vrtić na Bijeničkoj, neke pak tužna obveza posljednjeg ispraćaja dragih pokojnika odvodi do Mirogoja ili Krematorija dok se neki naprosto vraćaju svojim kućama.

Sa strane stoji nekoliko djevojaka srednjoškolske dobi, po njihovom razgovoru može se zaključiti da su učenice Kaptolske gimnazije na Šalati. Jedna višeg stasa, plavokosa obučena u svojevrsnu mladenačku odoru ( sve djevojke pubertetske dobi tako se danas nose, tajica, suknjica, bluza koja vjerojatno kao i kod ostalih djevojaka otkriva trbuh i leđa, ali se to ne vidi od jakne navučene preko bluze), propituju podjednako visoku crnku o nekom Kreši koji je po svemu također polaznik Sjemeništa:

- Jesi li uspjela razgovarati s Krešom?

-Jesam, kratko, u prolazu.

-I?

-Ništa.

-Ništa nije rekao? Halo! Hoće li uopće brijati s tobom?

-Počeo se izmotavati, rekao je da mora učiti..., tu izjavu ostale su popratile smijehom i primjedbama Štreber, Pametnjaković, Svetac....

-Čuješ, to znači da Šokre ne će s tobom...

-Možda misli otići u svećenike, razjasnila je treća kolegica dvojbu što se rodila oko Krešina pristanka na spoj s djevojkom iz razreda....

- Možda.

-I što si mu rekla?

-Nek se što prije izjasni, jer ga ja ne ću moliti...

-Morat ćeš ako postane svećenik?!, opet se začula treća djevojka. Njen zaključak popratio je djevojački smijeh.

Dvojica starijih umirovljenika sjedili su na klupi i promatrali bučni koloplet studenata, gimnazijalaca, ljudi u crnom žalobnih lica i žena s grobljanskim cvijećem. Jedan se obraćao drugome:

-Jeste li vidjeli onu mladost na Jelačiplacu? Slave maturu. Skaču u Manduševac, luduju...neki su već pijani....

-Malo im treba.....

-Tek se zagrijavaju, što će biti do večere, koliko pijanih će završiti na Hitnoj?

-Hvala Bogu da bar ne razbacuju brašno, danas u ovoj oskudici i krizi to bi bio pravi bezobrazluk...

-Mladi i ne znaju drugo nego biti bezobrazni. Što je njihov govor drugo nego bezobrazluk, svaka druga riječ im je muški ili ženski spolni organ, psovka....

-Zaboravili ste kakvi ste vi bili u njihovoj dobi?

-Mi nismo bogohulili i prostačili, nas su odgajali....

-I njih odgajaju.

-Televizija, žuti tisak, rock sastavi, disco, pevaljke, alkohol, droga, seks...

-Seks i nije loš, ako se dobro sjećam. Šala, naravno. Nisu svi tako loši kako ih prikazuju. Ipak ih netko odgaja. Roditelji, škola, vjeroučitelji, neki idu na vjeronauk, ili u Biskupsku gimnaziju poput ovih....

-Svećenici?! I oni su izgubili dobar ugled. Vidite što se piše i govori o pedofiliji u crkvi...

-To liberali i crveni objeđuju crkvu, ona im je još jedina prepreka da osvoje svijet. Globalisti!?

-Zavidite im na njihovoj mladosti, na tome što svijet na njima ostaje. A kakav smo im mi svijet ostavili? Dobar? Sumnjam. Odgovorno tvrdim da nismo. Dobro će se pomučiti da ga poboljšaju, uljude, učine boljim...

Dvoje ljudi, po svemu bračni par iz Slavonije, njega je odavao slavonski šeširić i rékla, kratki kaputić od valjane vune, šarenog uzorka, a nju crno ruho i marama na glavi. Sramežljivo su se približili građaninu srednje dobi i smjerno ga upitali:

-Jel' odavde autobus vozi do bolnice na Šalati?, po putnoj torbi u ruci, moglo se vidjeti da su netom doputovali u Zagreb.

-Vozi, odgovorio je građanin.

-Na kojoj stanici moramo izaći?

-Na trećoj, na početku Bijeničke.

-Kaž'te nam kad.....

-Idemo do kćeri, leži na kožnom odjeljenju, sumnjaju na rak, javila se žena zabrađena maramom.

-Odakle ste?, ljubazno je upitao građanin profinjena intelektualnog izgleda. Mora da je bio neki umjetnik, dosta ih stanuje na Šalati, pripadnik starog zagrebačkog građanstva koje pomalo izumire ili profesor s nekog od novoizgrađenih fakulteta kojih sad ima nekoliko ublizini Instituta Ruđer Bošković.

- Iz Đakova.

-Đakovo. Biskupa Strossmayera. Iz naše lijepe, a nesretne Slavonije. Nedavno sam putovao vlakom do Osijeka. Srce mi je htjelo prepući kad sam gledao onu bogomdanu ravnicu, neizmjernu plohu plodonosne crnice koja bi mogla othraniti pola Europe, uglavnom neobrađenu, zaraslu. I ona sela uz prugu što se raspadaju, kućerci, blato, siromaštvo, zapuštenost. Padao je mrak, vlak je ulazio u mračni tunel noći, tek ponegdje u daljini i mrklini bljesnula bi pokoja svjetiljka, imao sam osjećaj kao da sam na groblju. Jadna naša Slavonija, naša hraniteljica...

-Jadna Hrvatska, uzdahnuo je čovjek iz Đakova.

-A mislili smo da će nam sloboda i neovisnost donijeti napredak i sreću...

-E moj gospodine, vi ste to vidjeli u prolazu, a mi tamo moramo živjeti.

-Da mi se samo kći nije razboljela, protužila je žena s maramom. Što ćemo ako nam..., nije odmah nastavila, tren je šutila pa nastavila ....a ima dvoje djece, dječaka i djevojčicu, osamnaest i šesnaest im je godina. Završavaju škole, a bez oca. Zet je pogino u Oluji. Tko zna hoće li naći posao. Svugdje nezaposlenost, nema nade za tu mladost. Tko će se za njih brinuti...mi smo stari, oboje nas Bog može brzo uzeti....

- Kako ga je samo Bog brzo uzeo, rekla je gospođa u crnini obraćajući se bračnom paru koji je također odjenuo crninu. Stajali su nedaleko, očito su išli na sprovod, posljednji ispraćaj neke njima poznate, drage osobe ili su naprosto građanski uljudno išli odati poačst nekom susjedu, znancu.

-A ostavio je ženu i troje djece....Dobro, ne će im ništa faliti, pobrinuo se on za to....rekla je žena.

-Lijepa karijera, nakon stanke dodao je muškarac. I lijep imutak što ga je stekao.

-Ali kratka...Pojelo ga je stjecanje, rekla je opet gospođa u crnini. Što sad ima od svega toga. Samo grobnicu na Mirogoju...

-Al' su djeca osigurana.

-Novac dođe i prođe, a oni nisu ništa završili. Razmazio ih otac. Mislili su da će vječno trajati.

Autobus 106 je stigao. Putnici su se stali ukrcavati.

Dvije žene mlađe dobi opterećene torbama s jestvinama što su ih kupile na Dolcu ukrcale su se na stražnja vrata i potiho nastavile razgovor što su ga vodile na stajalištu. Okrenute prema stražnjem prozoru autobusa nisu ni zamjetile kako se pod teretom torba, vrećica i zamotaka, crvena od napora, zapravo od ljutnje, koju je odmah izrazila sočnom psovkom i rečenicom, uspela na platformu njihova znanica:

-Muškarci ne služe ničemu,lijeni magarci, sve je na nama. Kakve sreće je biti žena!? Onaj moj, što li sam u njemu samo vidjela....Bila sam mlada, luda...

-Olgica, draga!? Opet se ljutiš? Imaš onako krasnog muža?, tješila ju je oniža, bucmasta znanica i pružila joj ruku. Umjesto da se rukuje s njom Olgica joj je dodala nekoliko vrećica s jestvinama.

- Čeka da ja sve učinim, kupim, donesem, a on sjedi, čita novine, naždere se i nakon toga prilegne....

-Nemoj tako o svom Brankecu? Tvoj muž je baš dobar....

-Mogu ti ga darovati, zajedno s njegovim novinama, nogometom, televizorom i pivom....

-Hvala, imam i ja jednog takvoga, nasmijala se bucmasta.

Dva umirovljenika, koja su se u navali mladih jedva uspjela smjestiti na mjesta za sjedenje, nastavili su razgovor započet na klupi stajališta:

-Što velite za demonstracije u Varšavskoj, prepuna ulica,uglavnom mladih ljudi, s transparentima: Nedamo Varšavsku, Lopovi, Živio drug Mito, Bandiću: Spakiraj kofere, Prvo Varšavska pa onda Markov trg...

-Bravo! Netko se ipak pobunio. Dosta je tog divljeg kapitalizma, sprege privatnog i državnog...Narod se digao. Dosta mu je...

- Ja sam vidio samo nekakve bradate, kosmate, neoprane alternativce, rokere kojima je samo do nereda, gungule, bunta, bogme i revolucije....nije bilo naroda... njihovom razgovoru pridružio se oniži muškarac koji je stajao u prolazu. Bio je neurednog izgleda, mutnih, neispavanih očiju, kao da je probdio noć. Čak je vonjao po znoju i alkoholu.

-Nama treba revolucija, ovu bagru s vlasti drukčije i nemrete skinuti...nastavio je drugi umirovljenik.

- Revolucija? Samo to ne. U ovom mom jadnom jedinom životu dosta mi je bilo revolucija, vrag neka ih nosi, oponirao mu je prvi.

-Iza toga vam stoje komunisti, oni su nahuškali te alternativce, građanske udruge, brižne čuvare zelenila i starog Zagreba da se dignu protiv projekta u Varšavskoj i gradonačelnika. Njima je više stalo do abdikacije Bandića i preuzimanja vlasti u Zagrebu nego do općeg interese. Vidli bute vi taj opći interes kad oni dojdu na vlast u Zagrebu. Opet budu razni skijaši privatizirali i prodavali gradsko zemljište, za puste milijune doktori kupovali i preprodavali građevinsko zemljište, lijevi stranački funkcioneri uzurpirali gradske ugostiteljske objekte i dijelili atraktivan gradski stambeni i poslovni prostor i niko im ništ ne bu mogel, zaključio je neispavani muškarac.

Zvučni signal je označio vrijeme polaska, vrata su se zatvorila i autobus je krenuo.

-Jel' ono Mladenov rista?

Skupina gimnazijalaca nagurala se na jedan od prozora i nastala je graja:

-Koji? Koji?

- Ma vidi onaj....konju jedan kratkovidni, kaj ne vidiš?

-Ne vidim...

-Onaj u kombinezonu...

-U kojem kombinezonu?

-U onom, zelenom. S natpisom na leđima: Čistoća. Vi'iš ona dva frajera, utovaruju kontejner u vozilo Čistoće.

-Siguran si da je to Mladenov rista?

-On je, on...gluperdo jedna kratkovidna...

-Znači , stari mu je smetlar!?

- A nije sigurnjak kak je rekel pred razredom....

- Hahaha, baš je kul u toj odori....

- Sigurnjak, specijalac, komandos u uniformi uličnog smetlara, zlurado se stao rugati visoki, štrkljasti momak s modernom frizurom u kojeg je kosa nauljena nekim gelom ili uljem stršila u zrak kao ježeve bodlje.

-Al ćemo zajebavati Mladena...Stari ti je smetlar, stari ti je smetlar....

Nekoliko gimnazijalki stisnulo se u kutu autobusa, jedna je držala teku, i ispitivala druge dvije gradivo iz hrvatske književnosti. Postavila im je pitanje:

-Tko je autor romana „Mirisi, zlato i tamjan"?

-Miroslav Krleža, jedna, druga za njom, nakon kraće stanke u kojoj ispitivačica nije ni potvrdila niti zanijekala odgovor prve: Ranko Marinković.

- Krivo. Slobodan Novak.

-A autor satiričkog romana „Toranj"?

-Nemam pojma, javila se prva. Satira, satiričar? Možda Fadil Hadžić. Nenad Stazić.... pokušavala je pogoditi druga.

-Ivan Kušan. Cure, nula bodova, nema pogotka. Kažite bar jednog suvremenog hrvatskog pisca kojeg ste čitale?

- Lana Biondić, prva. Severina, bez razmišljanja je odgovorila druga.

Ostale su se stale smijati.

Glas sa zvučnika najavio je prvo stajalište: Medveščak i autobus je stao. Iskrcalo se nekoliko kućanica i umirovljenika, a ušlo je desetak mlađih osoba, studenata i gimnazijalaca.

Na usponu Gregorijančeve ulice, na kraju duge kolone automobila autobus je lagano milio uzbrdo. Dva starija umirovljenika nastavila su razgovor, jedan od njih je otvorio Jutarnji list i stao pokazivati naslovnu stranicu:

-Pogledajte ovo, pogledajte samo ovo, tridesetosam posto maturanata nije čulo za Ovčaru.

-Nevjerojatno!

-Ne znaju ni tko je Blago Zadro...junaci Trpinjske ceste, Sajmišta...Tko ih uči povijesti, tko su im nastavnici?

-Uče ih ono što autori povijesnih udžbenika pišu, izjednačavaju krivnju, ne spominju agresiju... Trude se izbrisati prošlost u ime neke maglovite budućnosti. Nisu li nam tako i komunisti obećavali bolju budućnost, a krili svoju krvavu prošlost...pokušao se opet ravnopravno uključiti u razgovor neispavani neznanac.

-Unuk mi je ispričao što se nedavno dogodilo u njihovom razredu. Kad je profesor povijesti tumačio kako se kod nas vodio građanski rat i kako su svi podjednako krivi dignuo se jedan učenik i rekao da to nije istina, njegov otac se borio kao dragovoljac i zna tko je bio agresor, a tko branitelj. Kad mu je profesor rekao da je možda i njegov otac agresor na nekoga na suprotnoj strani učenik je odgovorio da više vjeruje svom ocu, vukovarskom branitelju, nego profesoru i svim knjigama kojim se on služi i izašao je iz razreda...

Studenti nekog od prirodoslovnih fakulteta, fizike, matematike, kemije skupili su se oko srednjeg ulaza u autobus i glasno se prepirali.

- Idem na konzultacije kod onoga profesora, onog što mu je eksplodiralo računalo i ozlijedilo ruku.... Objasni mi na brzinu Grinovu funkciju....
Krupan student duge crne kose koja mu spuštala do donjeg dijela leđa držao je zagrljenu omanju, krhu djevojku odjevenu u crno, s mnogo blještavih zakovica, u visokim martama.

-Briga me za Grinovu funkciju i integrale, Metallica je ludilo. Sjajan koncert. Bili smo mokri, blatni, ali srce nam je igralo od radosti, sreće...nikakvi integrali ne mogu zamijeniti tu sjajnu glazbu.....Ljubavi, jel' da nam je bilo ludo? Djevojka u martama je zaklimala glavom i jače se pripila uz svog teškometalca.

Mršav, visok tip iz njihove skupine, u džinsu sa šeširom širokog oboda na glavi, ispijao je smeđu tekućinu iz plastične boce coca-cole i s visine zavirivao u Večernji list što ga je čitao gospodin u sjedalo do kojeg je stajao:

-Hajdmo na demonstracije u Varšavsku? Prošao sam onuda, cool je . Rulja opuštena, sviraju, druže se, ne daju se isprovocirati od murje, okolni stanari im donose kolače, piće....

-Bandić bu konačno dolijaj, dotepenec jedan....Sve je to zato jer nam gradom vladaju dotepenci, a ne pravi Zagrepčani, javio se neispavani. Visoki tip sa šeširom malo se nagnuo i pročitao naslov novina koje je čitao gospodin što je sjedio na sjedalu ispod njega:

-Izgubio funkciju i dobio milijune 6, 784.555 slovima: šest milijuna sedamsto osamdesetčetiri tisuće i petstopedesetpet kuna"!? Nevjerojatna cifra. Kaj smo mi kreteni? Studiramo, a nikad ne bumo vidli tolku lovušinu. Dograbiš se funkcije i lova do krova.

Ponovno se oglasio zvučnik i najavio zaustavljanje na stajalištu Rockefellerova. Tek nekoliko putnika, jedan od njih je bio stari komunistički dužnosnik kojeg je zadesila sudbina da od općepoznatog i moćnog, postane nepoznat, s dobrom mirovinom. Nitko ga, ponajmanje ova mladost, više ne pamti, prepoznaje niti cijeni, sva slava ovog svijeta rasplinula se u dim prolaznosti i ispraznosti.

Sada su djevojke iz Sjemeništa ponavljale latinske poslovice vezane uz imenicu gloria, ae,feminimum.

-Gloria discipuli gloria magistri.....Sic transit gloria mundi.

Prvi umirovljenik je nadodao:

-Sic transit gloria rubrorum.

-Kaj vam to znači? pitao je neispavani.

-Tako prolazi slava crvenih, misli se na crvene tulipane.

Drugi je prokomentirao glasni citat vijesti s naslovnice Jutarnjeg lista:

-Radi se o otpremnini za Savkinog zeta, direktora Ine. Čime je taj gospodin zaslužio toliki naš novac? U ovoj kući, tu, preko puta, u ovoj, na uglu, stanuje, to je njegova svekrva dobila za mirno povlačenje iz Hrvatskog proljeća dok su Tuđman, Veselica, Budiša, Gotovac i Čičak robijali u Staroj Gradiški i Lepoglavi....

-Kad mi moramo silaziti? Za bolnicu? , upitao je Slavonac uljuđenog gospodina.

-Sada, onda se uputite niz Mesićevu, dovest će vas ravno do bolnice.

Vozač je dodao gas kako bi autobus lakše svladao poveći zavoj i već se penjao prema rotoru na Šalati, na početku Bijeničke ceste. Mladi su se nagurali na izlaze i nakon što je umilni ženski glas iz zvučnika odrecitirao: Stajalište Bijenička, otvorila su se vrata, većina putnika je izašla i uputila se prema Sjemeništu, bolnici, fakultetima i svojim domovima.

-Blagoslovljena mladosti, popratio je izlaz mladih jedan od umirovljenika.

-Njihova je budućnost, dodao je drugi.

U autobusu su ostali samo u crno obučeni ljudi s cvijećem i tek jedan ili dva znanstvenika. Njih nije omela cijela ta gungula i žamor, jer su zadubljeno proučavali teškorazumljive knjige što su ih držali u ruci. Oni će izaći kod Instituta, zavući se u svoje laboratorije i pokušat će pronaći lijek, rješenje il' izlaz za ovu zemlju.

U crno odjeveni ljudi s cvijećem nastavit će do Mirogoja ili Krematorija kako bi odali posljednju počast svojim dragima, prijateljima ili poznanicima. Autobus će se isprazniti, na posljednjoj postaji pričekati svoj vozni red i vratiti se s novim putnicima na Kaptol, u središte grada gdje kipi život. Zvona s katedrale označit će podne.

Miroslav Međimorec

Sri, 21-08-2019, 01:55:02

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.