U autobusu (2)

Prvi nastavak možete pročitati ovdje: U autobusu (1)

 

Banska stražaZašto više nema smjene straže, to je svaku nedjelju dalo pravu živost Markovu trgu, prenuo se iz snatrenja mlađi muškarac koji je pred neki dan svojom primjedbom o Vrdoljakovoj televizijskoj seriji u istom autobusu pokrenuo živahnu prepirku, čak bi se moglo reći narodnu skupštinu, referendum, izjašnjavanje, zauzimanje strana sveukupnih putnika. On i njegova mlada gospođa sjedili su u prvom redu opet opterećeni vrećicama i torbama, kao i deseci putnika koji su ispunili sjedeća i stajaća mjesta maloga autobusa. Čekali su polazak. Putnicima s lijeve strane otvarao se pogled na knjižaru Verbum, svećenički umirovljenički dom i još dalje krovove Gornjega grada na suprotnom brijegu. Sve je nadvisivao krov Hrvatskoga Sabora koji je po svemu potaknuo mladog muškarca kako bi tu misao, koja ga je očito mučila, glasno izrekao.

Njegova žena, na sjedalu do prozora, promatrala je skupinu japanskih turista oboružanih fotoaparatima i kino-kamerama koji su se kao jato pilića okupili oko koke, turističkog vodiča, s visoko podignutom japanskom zastavicom na tankom štapu i revno pokretnom i mirnom slikom bilježili zagrebačku katedralu i kaptolske kule koje ju okružuju. Ti sitni ljudi s Dalekog istoka, koji su disciplinirano slušali objašnjenje svog vodiča, toliko su joj zaokupili pažnju da je prečula muževu glasnu primjedbu. Njegova misao je očito toliko ojačala da je nije mogao zaustaviti pa je nastavio:

-Pred Banskim dvorima uvijek je bilo mnogo gledatelja, ceremonija je privlačila i strane turiste, za njih je to bila prava atrakacija...Sigurno bi se dopala i ovoj japanskoj skupini...Nisu je trebali maknuti....Kako kažu u kazalištu: Predstava se ne skida sa scene kad ima publiku.... Jednako je i s filmom, ide dok se prodaju ulaznice...

Prispodoba s kazalištem i filmom privukla je ženinu pažnju. Okrenula je glavu od japanskih turista i jetko primjetila:

-Jedino ako film nije politički nepodoban pa ga cenzura zabrani. Muž je prečuo to tek naznačeno upozorenje i pojačanom snagom je počeo uvjeravati nju, a bome i ostale slušatelje, u ispravnost svog zaključivanja:

- Imali smo ceremoniju kojom smo se ponosili, bili smo slični mnogim metropolama svijeta, Ateni, Londonu, Kopenhagenu, Oslu.....Kad su je cenzori zabranili, podcrtao je te dvije zadnje riječi kako i pokazao ženi da ju j pozorno slušao, uzeli su narodu pučko događanje, veselje... Političari koji su to učinili ne razumiju i ne vole život, ljude, ne vole ni grad niti ovu državu...

-Imate praf, mladi gospon, mi smo tu smenu straže jako volili. Ja vam stanujem tu, na Gornjem gradu, javila se stara gospođa s desne strane autobusa gdje su pojedinačna sjedala smještena jedno iza drugih. Bila je odjevena uredno, ali skromno, na glavi joj je stajao smiješan starinski šešir kakve su nosile Zagrepčanke u tridesetim godinama prošloga stoljeća. Lice joj je odavalo nekadašnju ljepotu, koju su odavale tek lijepe plave oči iza stakala naočala. Sjedila je nekako gordo, ponosno na mjesto svog stanovanja, a moguće i rođenja: Gornji grad!

-Mi smo vam svaku nedjelju,mislim mi stanari s Gornjega grada, a i drugi Zagrepčani, dolazili i gledali smenu straže. Uz glazbu, u veseloj koreografiji, pod hrvatskom zastavom smenjivali su se gardisti. Najprije su nam te odore bile malo neobične, ali su nam postale drage. Podsjećale su na neku staru slavu, povijest, tradiciju... Moram reći za sve je to bila prava pučka svečanost.

-Dolazili su i stranci?, filmaš je zatražio potvrdu svojim argumentima...

-Imate praf, bilo je puno stranih turistov, ali i naših kaj živiju vani. Njima se ta ceremonija posebno sviđala. Svi gardisti su bili tak feš, pravi vojaki....I onda su nam to uzeli.... To su samo bedaki mogli zabraniti....

-Nova vlast poslije 3. siječnja 2000., dobacio je neki mlađi čovjek što je stajao u redu među sjedalima. Čitao je „Večernji list", ali je očito pratio razgovor.

-Glavni prigovor je bio da su gardisti teatralni, neprirodni, komični, i da je to izmišljotina Tuđmanove vlasti, nastavio je živahno onaj koji je i započeo temu. Možda je u njihovom kretanju bilo baleta, ali svi počasni stražari po svijetu su pomalo baletani. Sve je to pomalo teatar, živopisan, pučki, privlačan. U Londonu se divimo kraljičinim gardistima, slikamo se s njima, ne rugamo se njihovim visokim medvjeđim šubarama ni klizajućem hodu, oni nam nisu teatralni, a naši gardisti su im opereta. A što su onda Sinjski alkari?

- Divi se tuđem, pljuj po svome, to ti je naš mentalitet... dobacio je čitač „Večernjega".

-Slažem se, našim slugama na vlasti sve tuđe je bolje od našega, javio se glas supruga poznate urednice s televizije. Grčki evzoni su smiješni, a mi im se divimo, to je tradicija, to valja cijeniti. Kako samo marširaju ruski počasni gardisti pred Lenjinovim mauzolejom na Crvenom trgu i neprirodno dižu noge, baš kao baletani. Pitao sam se kako izdrže ispruženom rukom u zraku držati pušku?! To našim političkim i kulturnim arbitrima nije balet, to im nije opereta...to je tradicija, to se poštuje...

-Kad je komunistička, opet je dobacio čitač, nije bilo sigurno jel' se slaže ili ironično podbada govornike.

Gospođa s Gornjeg grada i nije htjela izostati iz rasprave:

-A kol'ko je samo naših ljudi i stranaca dolazilo nedjeljom na Markov trg....Slikali su se, cele familije.....Oduševljeno su pljeskali na kraju...A sad se nedeljom na Gornjem gradu niš' ne događa, pustoš, nigde živog čovjeka, provincija...Nemaš zakaj iti van, nemreš se pomešati z ljudima, podeliti z njima radost...Baš mi je bilo drago videti tu smenu.... čekala sam je, veselila se nedelji.....

Stariji gospodin, koji je sa suprugom Miki sjedio na dva zadnja povišena sjedala i prkosno šutio, više nije mogao izdržati. Zaustio je:

-Kakva smjena, cirkus.... , ali ga je prekinuo žestoki udarac njegove žene laktom u rebra:

-Ne počinji!

- Joooj ! Miki, što ti je?, prosiktao je.

-Nemoj opet počinjati. Znaš kako je završilo prošli put....šapnula je i ona.

-Mojom pobjedom. Zar nisam bio sto posto u pravu? odgovorio joj je muž, a ona ga je samo bjesno odmjerila pogledom.

-Za sve su krive komunjare, one su to zabranile, one su maknule smjenu straže s Markova trga. Rekli su da je to Tuđmanova izmišljotina, da to nema veze s hrvatskom tradicijom, nastavio je novinar.

-Maknuli su i hrvatske blagdane, Dan državnosti, pa sad i ne znamo kad je koji, opet se nadovezao čitač novina.

-Sve je to zakuhal onaj mali zastupnik iz Sabora, kak mu je bilo ime? Vi to mladi gospon sigurno znate, obratila se gospođa s Gornjeg grada stručnjaku za filmsku umjetnost.

- Da nisi zucnuo njegovo ime i prezime, ni riječi, tiho ga je upozorila žena.

-I za blagdane su rekli da su Tuđmanovi, nastavio je novinar i spasio filmaša obveze da imenuje krivca za današnju zbrku s blagdanima....pa danas mole građane da izvjese državne barjake u čast ovoga ili onoga blagdana, a ljudi ni ne znaju koji je koji i kada se koji slavi....

-Najbolje je zastavu izvjesiti Prvog svibnja i ostaviti je do Nove godine, dodao je svoj prilog raspravi ljubitelj „Večernjaka".

-Kad su došli na vlast sve hrvatsko su maknuli, više nije Hrvatski državni sabor, već samo Hrvatski sabor, zapustili su Oltar Domovine...Ste bili gore?

Mene je kći otpelala z autom. Niš', prazno, nema straže, cvijeća, oni koji prvi put dojdu ne znaju kaj je to, dobro da još gori vječni plamen...javila se starija gospođa u crnom s buketom cvijeća u krilu. Bar se tak odužujemo svim palim za Hrvatsku. Najviše našim dečkima, braniteljima koji su pali u zadnjem ratu...

-Račan je rekao da će umjesto Medvedgrada izgraditi spomenik Domovinskom ratu ili, ne znam točno, Neznanom junaku? I gde je taj spomenik?, priključio se ovoj razmjeni mišljenja stariji gospodin s leptir mašnom u kariranim sakou, izgledao je kao nekakav zagrebački profesor, inženjer, doktor, svakako kao nekakav školovani gospodin kojem je po izvanjskom izgledu engleska civilizacija bila uzor iako u ovoj misli nije slijedio i engleski imperijalni duh koji ne može podnijeti tuđe spomenike pobjedi ili državnoj neovisnosti.

-Hvala Bogu da još brinu za Tuđmanov grob. Uvijek mu odnesem cvijeće, zapalim svijeću, sad mu je bil rođendan. Najprije sinu pa njemu. Nastala je šutnja, za tren ju je prekinula sama gospođa s cvijećem.

-Tuđman mu je bil vrhovni zapovednik, idol, nije nikom dal na njega, da je živ ne bi on šutil, čuli bi ga i Sabor, i predsjednik i premijer. Nikoga se on nije bojal, na tenkove je išel, tak je i poginul, rekla je gospođa u crnom sa cvijećem i izašla iz autobusa na autobusnoj postaji kod Zvijezde. Kad je autobus nastavio ponovno se javio mlađi muškarac:

-Meni je žao što je nestalo tog događanja, te živopisne teatralizacije hrvatske tradicije....

-To je bila prvenstveno rodoljubna manifestacija, dodao je umirovljeni televizijski novinar.....

-Da smo nekakva demokracija i da držimo do sebe organizirali bismo prosvjed, tražili povratak Počasne straže na Markov trg, gospodin s leptir mašnom iznenadio je sve svojim radikalnim stavom, nešto takvo se nije očekivalo od gospodina čiji uzor je engleski džentlmen.

- Nemojte biti smiješni, kakva demokracija. Već četvrti put ljudi mirno, civilizirano, građanski prosvjeduju i traže povrat imena Kazališni trg pa ništa, mediji i javnost njihovom prosvjedu daju manju pažnju nego trci baba u štiklama, suprotstavio se novinar.

-Ne vrijeđajte, nikakve babe već žene. Vi muški bi već jednom morali prihvatiti seksualnu, rodnu jednakost. I moja kći je trčala. I znate kaj vam bum rekla: Bolje trka u štiklama nego vaša politička prepucavanja u ovom autobusu. Upišite se u stranku pa tam politizirajte, javio se sopran, glas gospođe u srednjim godinama s lijepo njegovanom frizurom, našminkanom i sređenom kao za neki večernji izlazak. Kao da ju je taj glas ohrabrio njemu se pridružio i ženski alt:

-Dobro da su to maknuli! , odlučno je izjavila žena iz zadnjeg dijela autobusa.

Sve su se glave odjednom osvrnule prema mjestu odakle je dopro taj senzualan glas. Ugledale su privlačnu ženu u tridesetima, uzorno odjevenu u moderan kostim za izlazak, kavanu, otvorenje izložbe ili neko slično javno mjesto gdje se treba pokazati odjećom, nakitom, frizurom, šminkom. Prava dama. Pred prepunim gledalištem publike iz autobusa je poantirala:

-To je ionako bio samo jedan veliki kič.

-Kič uljepšava život, glasno joj je odgovorila žena sanjara koji se zažalio nad nestankom Smjene počasne straže. Nije mogla podnijeti da jedna dama pokušava poniziti njenoga muža.

-A ja kič ne podnosim, odbrusila je samouvjerena dama.

-Sama ste kič, ispod glasa je rekla mlada žena i glasno nastavila:

- Kad su nam oduzeli kič oduzeli su nam ljepotu. Kič uljepšava život, ponovila je.

-Možda vama, meni ne, meni život uljepšava umjetnost, prava umjetnost, a ne diletantizam, nedarovitost, jednom riječju kič. I vaš Tuđman je bio samo kič, prolazan i bezvrijedan, s visine je odbrusila dama i sišla s autobusa.

-Na takve se ne treba obazirati, vidjeli ste je, napuhana novobogataška kokoš. Tajkunica. Gospođo, potpuno ste u pravu, tamo gdje nama kiča nema ni slobode, suglasio se novinar.

-Kakav kič, kakvi bakrači, više nije mogao izdržati suprug gospođe Miki. S povišenja dva zadnja sjedala, kao s nekog govorničkog podija, stao je optuživati:

-Modernoj državi nisu potrebni takvi arhaični simboli, Račan je to sjajno shvatio i oslobodio nas Tuđmanovih povjesničarskih zabluda, kičerskih simbola poput Medvedgrada, svoje pompozne odore, svojih parada...Što je samo napravio od Medvedgrada, sramota. Struka, povjesničari umjetnosti, ljudi od ukusa i duha popljuvali su ga, falsificirao je povijest, a pravio se velikim povjesničarem....Akademikom!? Diletant, a ne akademik. Ma i kao političar je bio diletant, nula...cijelu ovu nevolju koja traje već dva desetljeća on nam je skuhao....

-Opet se javlja komunjara, dajte zašutite, budite sretni što Tuđman nije dozvolio lustraciju, sad ne bi imali pravo javno govoriti, i moguće bi bili u buhari, odgovorio mu je novinar.

-S ovakvima ne razgovaram, odbrusio je suprug gospođe Miki.

-A vi ste za mene nitko i ništa, morali bi odgovarati za sve što je vaša Partija učinila svima nama, i odgovarat ćete, doći će naše vrijeme, odgovorio mu je novinar i sišao s autobusa.

-Kakva Partija, Tuđman i njegove bolesne opsesije...povikao je moderni Zola za novinarem, ali ga je novi udarac laktom u rebra prisilio da ušuti. Novinar ga ionako više nije čuo, niti je mario za njegovo mišljenje. U nastaloj tišini odjeknuo je glas ljubitelja filma, posljednji pokušaj prije izlaska iz autobusa da dokaže ispravnost svog stava:

- Oprostite, tu se ne radi o povijesti već o životu, o radosti, o ljepoti, o onom što nas oslobađa ideologije, politike, povijesti i daje nam ponos, dostojanstvo, nadu. Nama nedostaje radosti, ljepote, zajedništva, smijeha, da, smijeha. A to se događalo gore na Markovu trgu, radost, životna radost....to su nam oduzeli, obratio se glasno, svima, pokušavajući raspravu vratiti tamo gdje ju je i započeo, na pitanje o ljepoti, radosti, ljubavi.

-Imate praf, imate praf, ukrali su nam veselje, složila se gospođa s Gornjega grada.

Pridružio joj se i stari gospodin s leptir mašnom:

- Ako je već narod izabrao političare nek' slušaju narod, nek' mu ne krate veselje. U demokraciji na to imaju pravo, zar ne?

Zazvonilo je zvonce, autobus je stao, mlađi muškarac i žena sišli su na prvi izlaz, gospođa Miki i njen muž na zadnji. Ovaj puta se nisu pozdravili, okrenuli su leđa jedni drugima i otputili se svaki na svoju stranu.

Miroslav Međimorec

Uto, 20-08-2019, 08:17:19

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.