Urne

(Urne sa zemnim prahom pokojnika u predstavama „Alabama“ Davora Špišića u DKG i „Familija u prahu“ Nine Mitrović u Varaždinu)

Slučajno se dogodilo da sam ovih dana vidio jednu za drugom dvije predstave u kojima su glavni pokretači radnje urne s pepelom pokojnika, u „Alabami“ sina, u „Familiji u prahu“ oca i sina. Odgledavši obje predstave sama mi se nametnula sličnost između njih i pokušao sam joj naći razloge. Zaključio sam kako je sličnost između te dvije predstave tek čista slučajnost ili pak želja pisaca da dosegnu duh vremena koji su saželi u snažan kazališni znak - urnu s prahom pokojnika. Majka u prvom komadu, „Alabami“, ne želi se odreći sinovljeva praha i prisiljava sina na nemirno bivanje u čistilištu između života i smrti. Dramatičar to osjetljivo dramaturško pitanje rješava miješanjem stvarnog i nestvarnog, on otjelovljuje sina u lice na sceni nevidljivo svima osim majci. Ona mu ne da smirenje dok je sin preklinje neka raspe njegov prah i omogući mu mir, a obitelj oslobodi kletve. Žena u “Familiji u prahu“, beskućnica je, gubitnica, alkoholičarka, sa sobom nosi dvije urne s pepelom svojih pokojnika, muža i sina, s kojima vodi razgovor i pokušava dobiti odgovor na pitanje što joj/im se dogodilo. Oba komada se događaju danas i, evo opet podudarnosti, događaju se u Osijeku, oba su sumorne drame obitelji koje je razbio, materijalno i osjećajno osiromašio, uništio, nedavni rat.

Oba komada svoju dramsku energiju crpe iz prošlosti, iz rata koji je posredno uzročnik tragedije obitelji u „Alabami“, dok je u „Familiji u prahu“, Juliški, osamljenoj, priprostoj ženi, koja se hrani u javnoj kuhini, jedinom licu u toj monodrami, uzeo i muža i sina. Rat je krivac za sve tri smrti, tragediju obitelji koja se vratila iz izbjeglištva i Juliškinu samoću i nesreću. Predstave su dobre, zagrebačkoj bih mogao zamjeriti što glumci srednje generacije ne posjeduje onu istinsku snagu tumačenja i osjećajne prodornosti koju je posjedovala starija generacija glumaca DKG-a (možda je moja nevolja u tome što pamtim i gledam kazališne predstave u dugom vremenskom slijedu, uspoređujem ih i procjenjujem), izgubljen je stilski i duhovni kontinuitet toga važnog zagrebačkog kazališta, glumci više ne uznose dramska lica i gledateljima ne prenose bogatstvo svoje osjećajnosti i energiju. Tekstu „Familija u prahu“ zamjerio bih pak previše vulgarnosti koja je odmogla Jagodi Kralj Novak snažniji prodor u Juliškinu narav.

Ipak me je nešto drugo, po mom osjećanju važnije, ponukalo na usporedbu tih dviju predstava, naime u obje se nigdje izrijekom ne imenuje rat u kojem su poginuli otac i sin, od njega čak u daleku Alabamu nije mogla pobjeći ni obitelji čji je sin mrtav. U oba komada to je neki neimenovani rat, oboje pisaca su ga izbjegli nazvati pravim imenom, valjda su držali kako je naš rat, Domovinski, zar ne?, već toliko udaljen i zaboravljen pa ga je lako pretvoriti u opći pojam, RAT, istoznačnicu za ZLO. U obje drame rat je zlo koje su pokrenuli neki zli ljudi (političari, nacionalisti, rasisti, fašisti), neke okolnosti i silnice izvan dosega običnih, malih ljudi koji se toj iskonskoj nepogodi nikako nisu mogli oduprijeti. Jedni su se pokušali spasiti bjegom u Alabamu, drugi se uključili u rat koji ih je uništio. Zlo neimenovanog rata uzrok je svemu, besmislenom žrtvovanju oca i sina u „Familiji u prahu“ ili pak zločinu sina koji je rat sa sobom ponio sve do daleke Alabame i zločinom odgovorio na poniženja kojem su ga izvrgli „američki domorodci“ (južnjački rasisti?, radikalni desničari, američki nacionalisti!?). RAT je u oba dramska komada sve izjednačio, izbrisao granice između zločinca i žrtve, napadnutog i branitelja, ocrnio sve koji su u njemu sudjelovali, zanijekao pojmove slobode, rodoljublja, čovjekoljublja osim ako se čovjekoljubljem ne drži pomalo iskonstruiran rasplet drame u „Alabami“, dolazak Amerikanke, majke mlade djevojke, žrtve umorstva koje je počinio sin iz urne?

Njeno opraštanje majci ubojice je poopćavanje i izjednačavanje žrtve i zločinca u ime apstraktnog čovjekoljublja, udaljavanje komada od istinskog života i uzdizanje na univerzalnu ravan. U doba socijalizma takav dramaturški postupak rabili su dramatičari, bježali su u općenito, plašeći se izravnosti i imenovanja stvarnosti u kojoj su se drama i kazalište događali. Marijan Matković je možda najznačajniji predstavnik te dramaturgije (Heraklo), ali kad se dramom „General i njegov lakrdijaš“ pokušao vratiti u stvarno vrijeme i postaviti pitanja koja su se rađala iz njega sam je postao žrtva zazora politike i protesta publike. Poopćavanjem život se pokušava sakriti ili protumačiti na neistinit način. U ove dvije predstave upravo to se dogodilo, u želji da izbjegnu „ideologizirano“ tumačenje prošlosti, povijesti, Domovinskog rata, dramatičar i dramatičarka pribjegli su općem i time izgubili na životnosti svojih drama. Kao i u filmu „Crnci“ i u ove dvije predstave odmak u opće bijeg je od progovaranja o prošlosti, o povijesti, o Domovinskom ratu, o njegovom nastanku, uzroku i posljedicama, o napadnutom i braniteljima, o pravu na obranu, o žrtvi i zločincu, slobodi i neovisnost. Patnja čovjeka, obitelji, naroda vidljivija je na podlozi stvarnog i prepoznatljivog života čiji duh svaki gledatelj sa sobom donosi u kazalište ili kino nego u poopćavanju i apstrakciji. U takvoj poopćenoj dramaturgiji i urna kao zanimljiv kazališni znak izgubila je svoju snagu.

Miroslav Međimorec