Komentar Miroslava Međimorca na članak Tomislava Čadeža

U proljeće ove godine HKV je organizirao tribinu o stanju u hrvatskom kazalištu pod naslovom Kuda ide hrvatsko kazalište uz sudjelovanje nekolicine glumaca, autora, kazališnih kritičara i redatelja. Tada je zaključeno da je stanje u kazalištu loše, ali su pobrojani razlozi za to stanje bili dijametralno suprotni od brzoplete i nesolidne raščlambe koju nam je povodom kraja Festivala svjetskog kazališta u Jutarnjem listu predstavio Tomislav Čadež. Predstave i zaključak o kretanju suvremenog europskog kazališta zahtijevaju ozbiljniju raščlambu od Čadeževe, ali neke od teza koje je nepromišljeno i nevješto izložio zahtijevaju bar ovakav kratak osvrt i ocjenu. Zaključujući da smo u Zagrebu vidjeli u deset dana pet vrhunskih predstava kakve se u nas gotovo nikad ne pokušaju proizvesti Čadež otkriva i koji su razlozi za to : U nas vladuju sitna kulturna korupcija i scenski voluntarizam, nesolidnost i brzopletost, glumci su rastrzani između TV-sapunica i reklama, nezadovoljni kazališnim plaćama, redatelji su većinom nezainteresirani ili lijeni, što se svodi na isto, našim nakaradnim socijalističkim kazališnim sustavom već cijelu vječnost upravlja staračka klika, uglavnom redatelja, navodnih Gavellinih sljedbenika, mladi redatelji su mediokriteti, novac se vrti u uskom krugu, neki su na dnevnicama već 30 godina, svaki dan. Joško Juvančić i Georgij Paro pokupili su ih dosad više nego bilo koji političar njihove dobi.

Iako se već dulje vrijeme profesionalno ne bavim kazalištem kao i svaki zaljubljenik u tu umjetnost pratim što se u njoj događa i mislim da prilično dobro poznajem stanje u njemu. Koliko mi je poznato Kazališni zakon, donesen i poboljšan u neovisnoj i nesocijalističkoj Republici Hrvatskoj, omogućuje reizbor glumaca, veću samostalnost i odgovornost ravnatelja, njihovu neovisnost od politike, potpunu slobodu umjetničkog stvaranja i neovisan kazališni koncept. Svima je poznata činjenica da se taj Zakon ne provodi, siguran sam za članak o reizboru, čuva se socijalan mir i sigurnost glumaca koji pojačavaju svoje plaće honorarima iz TV-sapunica, reklama ili filmova. Uobičajilo se da glumci nakon takvih ponuda rijetko traže mirovanje svoga staža ili izlaze iz profesionalne ustanove dok ne završe opsežan filmski ili televizijski posao. Vanjski projekti su prioritetni, kazalište i stalna plaća je sigurno životno osiuranje, zlu ne trebalo. Zbog toga su ansambli postali statični, njihovo stvaralaštvo i umjetnička snaga opada i stvaranje se pretvara u rutinu. Slažem se s ovom Čadeževom dijagnozom naše kazališne boljke, ali on ne ide dalje od te svoje konstatacije.

Koliko se sjećam iz mog davnog iskustva specijalizacije u RSC (Kraljevsko šekspirsko kazalište) glumci su iz njega odlazili kad su dobili ponudu koja se zbog visine honorara nije mogla odbiti, jer nisu mogli zadovoljiti zahtjeve produkcije tog kazališta. U RSC su se vraćali tek kad bi ispunili njegove vrhunske umjetničke i repertoarne zahtjeve. Jezgro tog kazališta činilo je dvadeset stalnih glumaca i ono se svake nove sezone dopunjavalo glumcima, početnicima i profesionalcima koji su u svoj životopis htjeli upisati i ime te slavne kazališne ustanove. Svi su početkom sezone prolazili strogu audiciju za točno određeni šekspirijanski repertoar. Ako su se te sezone umjetnički iskazali, dobijali su novi ugovor za sljedeću, rijetki i stalni angažman. I u našem kazališnom Zakonu postoji takva mogućnost, angažiranje na dvije sezone i otkaz ako glumac nije umjetnički zadovoljio, no tek su rijetki u ovih petnaestak godina došli pod udar članka tog zakona. Zaštita kolega i socijalan mir poništili su prave razloge donošenja tog zakona i doveli u pitanje postojanje stalnih glumačkih ansambala. Kazališni profesionalci su tako doveli u pitanje sam smisao svog postojanja u kazalištu: dobru glumačku/kazališnu umjetnost. No to kao da nikoga stvarno ne zabrinjava ponajmanje glumce, jer oni ponajviše koriste tu neprirodnu situaciju.

Koliko mi je poznato staračka klika uglavnom je umirovljena i sada hrvatskim profesionalnim kazalištem, ne samo u Zagrebu, vlada generacija Čadeževih vršnjaka ili nešto starijih ravnatelja, redatelja i glumaca. Zašto Čadež ne proziva one koji danas vladaju kazalištem: intendanticu HNK Anu Lederer, ravnatelja DKG Nenada Stazića, ravnateljicu ZKM Dubravku Vrgoč, da ne nabrajam dalje, zašto ne kudi ravnatelje drama, dramaturge, srednje i mlađe redatelje koji danas u hrvatskom kazalištu drže sva profesionalna mjesta. Svi oni su pripadnici postgavelijanske generacije koje je odgojila AKiFU pod ravnanjem Vjerana Zuppe i na koje najsnažnije esetstski utječe redatelj Branko Brezovac. Ti mladi ravnatelji i redatelji (Čadeževi mediokriteti) svoj umjetnički ukus odgajali su na predstavama kazališta Ulysses i Eurokaza pa smo imali teatar krvi i sperme (koji publika nije gledala), sad imamo Teatar ITD u kojem se također ne gledaju već proizvode predstave za jedno, dva izvođenja. Kazališne institucije su bez jasne zamisli o svojem konceptu, mladi osuvremenjuju kazališne tekstove koje publika ne razumije, hvataju se svježeg mesa i tehnologije, ponajmanje suradnje s glumcima koji su jedino jamstvo budućnosti kazališta.

Gledatelji su gladni predstava poput onih koje smo vidjeli na Festivalu svjetskoga kazališta, ali ne zbog tumačenja klasike na način kao što je to učinjeno s Krležinom U agoniji u Teatru ITD gdje je Kležin tekst razoren izvana već zbog mudrih i promišljenih interpretacija koje su mišljene iznutra, iz teksta, iz čitanja i tumačenja našeg vremena. I što je najvažnije, a to Čadež ne ističe kao najznačajniju činjenicu, svima nama dobro poznatu, modernizacija, preporod, obnova ili razvoj kazališta, a to je bilo najvažnije iskustvo festivala, stvorena je kroz glumca, na njegovoj sposobnosti da Čehova, Shakespearea, Anouilla i Sofokla tumači, misli i osjeća kroz svoje vrijeme, kroz suvremeno osjećanje svijeta. Nije bilo nasilja nad glumcima, redatelji su oslobađali glumčevu maštu, osjećanje i stvaralaštvo, nisu ih pretvarale u puke funkcije svojih ekstravagantnih zamisli.

I na posljetku o novcu. Danas se sve vrti oko novca, o tom sam već više puta pisao pa se ne bih želio ponavljati, ali bjelodano je da ni stara klika, niti mediokriteti, ni Juvančić niti Paro nisu nikada dijelili novac već to dugi niz godina, nakon 1971. i nasilja nad Hrvatskim proljećem, čini jedna te ista skupina ljudi, istog lijevog ideološkog određenja. Oni su dijelili i danas dijele novac onoj vrsti kazališta koje drže ideološki i estetski podobnima, jer im nadzor nad duhovnom kulturom produžuje političku i materijalnu moć. Zašto nemamo političko kazalište, kazalište koje otvoreno progovara o pitanjima koja određuju naš život, sviđalo se to politici i političarima ili ne? Zato jer ne zrcali onakvu sliku svijeta koju projecira politika. Kraj moćnika koji slobodno raspolažu stotinama tisuća kuna poreznih obveznika i daju ih kome požele ( kazalištu na Brijunima, na pr.) licemjerno je spominjati dnevnice Joška Juvančića i Georgija Para. Prvo, slagali se mi s njihovim estetikama ili ne, oba redatelja su dio povijesti, tradicije i umjetnosti hrvatskog kazališta, odgojili su generacije glumaca i stvorili niz značajnih, čak prijelomnih kazališnih predstava-da samo spomenem Stoppardov komad u Teatru ITD ili tumačenja Držića u režiji Joška Juvančića ili Eduarda II i niz Krležinih tekstova u tumačenju Georgija Para. Drugo, poželio bih Čadežu nekoliko godina redateljskog potucanja od kazališta do kazališta, udaljenost od obitelji ili dramatičan bijeg od požara iz hotela u Prištini koji je Para skoro stajao života.

I sâm sam kao slobodan kazališni umjetnik na putovanjima između kazališta proveo dvadesetak godina i znam što to znači. Jupa i Žorž proveli su još mnogo više putujući trbuhom za kruhom od kazališta do kazališta i svaka njihova dnevnica zarađena je mukotrpnim radom. Čadež, koji se na Festivalu svjetskog kazališta u njemačkoj predstavi Ivanov umjesto glumcima divi magli ovakvim paušalnim optuživanjem samo zamagljuje bit pitanja. Hrvatsko kazalište bilo je sposobno stvarati takve predstave kada su svi sudionici bili usredotočeni na stvaranje kazališne umjetnosti, kada je postojalo povjerenje između redatelja i glumaca, kad su se glumci poštovali i bili osnovicom kazališta, kad novac nije bio sve, kad je bilo hrabrosti (usprkos ideološkom i političkom nadzoru i nasilju) da se o pitanjima koja tište gledatelja progovori na iskren i umjetnički snažan način. Magla koju oko sebe ispušta Čadež kao da prikriva pravu zamisao da se potpuno razori svaka hrvatska kazališna tradicija, način i estetika, koje su i u najtežim povijesnim vremenima od propasti sačuvale hrvatsko kazalište, i novo hrvatsko kazalište započne od početka. I da se na razvalinama staroga stvori bolje, ljepše i starije hrvatsko kazalište !? Da ipak nije sve neprozirno i magleno govore nam primjeri kazališta koje stvara Teatar Exit, kazališna estetika Renea Medvešeka i predstave poput Metastaze u Kerempuhu ili projekti Bobe Jelčića.

Njihove predstave gledatelji posjećuju, one su moderne, iskrene, duboko osjećajne, prvenstveno glumačke i naše. U kazalištu sam oduvijek bio za estetsku raznolikost, neka bujaju različiti načini i oblici kazališta, njih će ocijeniti i podržati publika, koja je jedina mjerodavna. Tu nismo važni ni Čadež, niti ja, već gledatelji za koje kazalište postoji. Hrvatski kazališni kritičari morali bi točnim vrednovanjem kazališne umjetnosti i dijagnozom njenih boljki bistriti ozračje, tjerati maglu oko neistina i krivih ocjena i zaključaka. Završit ću ovaj kratak osvrt komentarom kojim je čitatelj pod pseudonimom TITUŠ i naslovom JADNO komentirao Čadežev članak u elektronskom izdanju Jutarnjeg lista kako bi bilo vidljivo da nisam jedini koji se ne slaže s Tomislavom Čadežem i njegovim promišljanjem hrvatskoga kazališta: Evo, ovako da ne bi bilo izbrisano. Čadež, jadan si i prejadan. Ne znam za hrvatske režisere, a i to je preglupo što pišeš, ali si svoju karijeru napravio pljujući po hrvatskom teatru. Predstave su bile super, ali ti nisi pozvan da o njima pišeš, jer si nemoralan, korumpirani, neobrazovani i naduvani__________ (ovdje si nek svatko upiše što želi prije nego Čadež ishodi da se ovo izbriše). Potpuni ponor pisanja o kazalištu, to si ti.

Zagreb, 16. listopada 2008.

Miroslav Međimorec