Kao jedanaesti prilog u okviru podlistka o generalu Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu donosimo transkript svjedočenja Filipa Filipovića u predmetu IT-04-74. (hkv)

Državnica koja zna i razumije - barunica Margaret Thatcher

Izvadak iz knjige: “Državničko umijeće – Strategija za svijet koji se mijenja”
naslov izvornika: Margaret Thatcher: “Statecraft – Strategies for a changing world“,
Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Kad se danas prouči povijest ovog rata, vidi se da su stvarni uzroci ratnih razaranja u Bosni pristigli u tu zemlju izvana, i to na dva načina: prvo kroz političku strategiju srpskog vodstva, a zatim kroz nerazumijevanje i kobno uplitanje zapadnih vođa. Smatram posve ispravnim to mtstmišljenje Noela Malcolma, najrazboritijeg i najmudrijeg današnjeg analitičara zbivanja na Balkanu. Noel Malcolm, Kratka povijest Bosne (London, 1994.), str. 251. Pozadinu genocida u Bosni činila je ista ogavna doktrina koja se krila iza pokolja u Vukovaru, no dok se protiv Hrvata očitovala mržnjom, protiv muslimana je progovorila kroz prezir. Svatko tko želi vidjeti dokaze za tu tvrdnju, neka samo prouči duboku i potresnu knjigu profesora Normana Cigara, Genocid u Bosni. Ovakvo velikosrpsko rasističko razmišljanje sažeto je u riječima nekadašnje miljenice Zapada, a danas optuženice zbog ratnih zločina, Biljane Plavšić, kojima opisuje bosanske muslimane kao „genski poremećaj na tijelu Srbije“. I vanjski je svijet odigrao veliku ulogu u događajima koji su uslijedili. To se osobito odnosi na tobožnju „nepristranost“, zbog koje je Zapad u nastupu prema Hrvatskoj izgubio i moralni integritet i mogućnost da nešto poduzme, a isto se nastavilo i u Bosni. Tako je međunarodna zajednica uskratila bosanskim muslimanima mogućnost da se naoružaju, a da im nije omogućila nikakvu ozbiljniju zaštitu od snaga bosanskih Srba, kojima je na raspolaganju stajao veliki arsenal Jugoslavenske armije.

Neodlučnost Zapada ugrozila je i naše interese. Izazvala je i ogorčenje muslimanskoga svijeta, koji je s razlogom tvrdio kako se takvi zločini nikad ne bi dopustili da su počinjeni protiv Židova ili pak kršćana. Potkraj tog sukoba, muslimanski ekstremisti počeli su se pojavljivati u Bosni, na području na kojem je oduvijek vladala uzorna snošljivost i na kojem je islam oduvijek bio izrazito europski obojen. Na kraju su Sjedinjene Države – mada ne i europske zemlje, koje su se kolebale do samog kraja – uočile tu opasnost i odlučile joj se suprotstaviti. No dotad je već dvjesto tisuća ljudi izgubilo život. Opsada Sarajeva započela je u travnju 1992., i trajala sve do veljače 1996. Stanovništvo je u to vrijeme strahovito trpjelo. No moguće je da su se u drugim dijelovima Bosne događale još i gore stvari. Daleko od televizijskih kamera, vodstvo bosanskih Srba uz potporu Beograda krenulo je u pohode nasilja i terora, uz masovna silovanja, neizreciva mučenja i koncentracijske logore, kako bi provelo etničko čišćenje nesrpskog stanovništva na područjima za koja su zagovornici te ideje smatrali da povijesno pripadaju Srbima. Više od dva milijuna ljudi (od ukupnog predratnog stanovništva od 4,7 milijuna) prognano je iz svojih domova.Teret izbjeglicaTeret zbrinjavanja tako velikog broja ljudi, pogotovo u Hrvatskoj i Bosni, bio je nepodnošljiv. Ti izbjeglički valovi donosili su nestabilnost, a to im je i bila svrha. Dolazak tisuća muslimanskih izbjeglica u središnju Bosnu, čime se poremetila etnička ravnoteža između muslimana i Hrvata, važan je čimbenik koji je pridonio otvorenom ratu što je između njih izbio u ožujku 1993. Čitavo to vrijeme održavale su se međunarodne konferencije i imenovani međunarodni posrednici u pregovorima kako bi uvjerili „zaraćene strane“ da sjednu za zeleni stol Procjenjuje se kako je devetsto tisuća ljudi potražilo utočište u susjednim zemljama te u Zapadnoj Europi, dok ih je 1,3 milijuna raseljeno unutar same Bosne.

Teret zbrinjavanja tako velikog broja ljudi, pogotovo u Hrvatskoj i Bosni, bio je nepodnošljiv. Norman Cigar, Genocid u Bosni: politika etničkog čišćenja (Texas A&M University Press, 1995.).trnoploljeProfesor Cigar i dr. Malcolm poslužili su mi kao neprocjenjivi izvori informacija za vrijeme krize u Bosni. Citirano u Timesu, 12. siječnja 2001. Podaci UNHCR-a. Ti izbjeglički valovi donosili su nestabilnost, a to im je i bila svrha. Dolazak tisuća muslimanskih izbjeglica u središnju Bosnu, čime se poremetila etnička ravnoteža između muslimana i Hrvata, važan je čimbenik koji je pridonio otvorenom ratu što je između njih izbio u ožujku 1993. Čitavo to vrijeme održavale su se međunarodne konferencije i imenovani međunarodni posrednici u pregovorima kako bi uvjerili „zaraćene strane“ da sjednu za zeleni stol. Ne dvojim da su ti posrednici učinili sve što su mogli, no posredovanje ne može biti nadomjestak za poništavanje učinaka agresije; a kad je Zapad izgubio volju da to učini, posrednici su se našli uvučeni u proces kojim se agresor sve više utvrđivao i stjecao legitimnost.

Uistinu, katkad su pregovarači i nesvjesno stvarali preduvjete za daljnja krvoprolića. U stvarnosti, Srbi su do kraja 1992. prigrabili gotovo sav teritorij što su ga prema vlastitom mišljenju mogli zadržati. Mada čine tek 31 % stanovništva, na taj su način zauzeli više od 70% bosanskog teritorija. Od tog trenutka njihov je glavni cilj bio protjerivanje nesrpskog stanovništva s tog područja, kako bi potpuno uklonili i njih, i njihovu kulturu, i njihovu vjeru. Srbima je trebalo vremena da to obave, osobito u područjima iz kojih je trebalo očistiti velik broj muslimanskih i hrvatskih starosjedilaca. Međunarodna zajednica dala im je dovoljno vremena za to. Čak i kad su se bosanski muslimani oporavili i pregrupirali, formirali bolje uvježbanu vojsku, te se dodatno opskrbili oružjem, Srbi su i dalje mogli ucjenjivati pomoću glavnoga grada Bosne, Sarajeva, čije su stanovništvo mogli granatirati kad god im se prohtjelo. Reakcije međunarodne zajednice bile su mahom neučinkovite,srbibha katkad i štetne. Zapad je zapravo trebao razraditi i provesti u djelo jasan program kojim bi porazio agresora, te poništio učinke agresije. To ni u kom slučaju ne bi bilo lako. Za to je trebalo vremena, a valjalo se odreći i privida kako je „održavanje mira“ bio glavni cilj Zapada. Trebalo je ukinuti i embargo na uvoz oružja nametnut Bošnjacima. Trebalo je marginalizirati Ruse, i ne uzimati više ozbiljno njihove prigovore. A kormilo je trebala preuzeti jedina svjetska sila – Amerika – umjesto duboko razjedinjenih Europljana. U stvari, nešto slično tomu na kraju se i dogodilo. No ni onda, ni u međuvremenu, zapadni vođe nisu bili pripravni donijeti pravilne zaključke.

Iznad svega, trebalo je načiniti pomak u ravnoteži protiv Srba na terenu. To je značilo ujedinjavanje muslimana i Hrvata. U ožujku 1994., njihov je sukob okončan sporazumom koji je postignut u Washingtonu uz pomoć Amerikanaca. Uspostavljena je muslimansko-hrvatska Federacija. Nakon smrti predsjednika Tuđmana, na vidjelo su izašli podaci koji potvrđuju upletenost Zagreba u te događaje, a možda će doći i do novih otkrića. BiH, a istodobno i konfederalni sporazum između Bosne i Hrvatske. Novo je savezništvo ojačano i time što je hrvatska vojska dobila pomoć u izobrazbi i oružju, čime je1995.Godina 1995. bila je godina odluke. Hrvatska je vojska u svibnju vratila zapadnu Slavoniju iz srpskih ruku. Srbi su u znak odmazde ispalili rakete na Zagreb, pri čemu je šest civila poginulo, još ih je dvjesto ranjeno. No munjeviti uspjeh hrvatskoga vojnog pohoda jasno je pokazao koliko su zapravo slabi srpski pobunjenici u okupiranim dijelovima Hrvatske. Srbi u Bosni slijedili su taktiku svojih kolega iz Hrvatske te napali civilne ciljeve. Tako su u lipnju pojačali granatiranje Sarajeva, a što je bilo najteže od svega, u srpnju su osvojili „sigurnosnu zonu“ pod zaštitom UN-a, Srebrenicu. preobražena u iznimno učinkovitu vojnu silu. Vidjevši kako stvari teku, Slobodan Milošević je zaključio kako je nastupilo vrijeme da smiri igru. Praktične granice Velike Srbije bile su postignute. Milošević je nedvojbeno znao i to da su slabo organizirani banditi koji su nadzirali tzv. Krajinu u Hrvatskoj, te Republiku Srpsku u Bosni, bili osjetno slabiji nego što je Zapad vjerovao. U skladu s time, u ljeto 1994. pokušao je nagovoriti bosanske Srbe da prihvate plan kojim bi se Bosna praktički podijelila, i to iznimno povoljno za Srbe kojima bi pripalo 49% Bosne, dok bi Federaciji BiH pripalo 51%. No, bosanski su Srbi bili toliko uvjereni u svoj dobar pregovarački položaj i toliko ravnodušni na prijetnje Zapada, da su odbili tu ponudu i nastavili s novim ofenzivama. oluja0NATO je uzvratio zračnim napadima. Srbi su se osvetili zarobljavanjem više od četiri stotine međunarodnih mirotvoraca, čime je plaćena cijena zbog lakomislenosti iz prošlosti. Nazočnost zapadnih snaga u Bosni više nije predstavljala prednost, već nedostatak, jer su njihovi pripadnici bili potencijalni taoci.

Godina 1995. bila je godina odluke. Hrvatska je vojska u svibnju vratila zapadnu Slavoniju iz srpskih ruku. Srbi su u znak odmazde ispalili rakete na Zagreb, pri čemu je šest civila poginulo, još ih je dvjesto ranjeno. No munjeviti uspjeh hrvatskoga vojnog pohoda jasno je pokazao koliko su zapravo slabi srpski pobunjenici u okupiranim dijelovima Hrvatske. Srbi u Bosni slijedili su taktiku svojih kolega iz Hrvatske te napali civilne ciljeve. Tako su u lipnju pojačali granatiranje Sarajeva, a što je bilo najteže od svega, u srpnju su osvojili „sigurnosnu zonu“ pod zaštitom UN-a, Srebrenicu. Ta sramna epizoda predstavljala je najveće poniženje Zapada tijekom cijele krize, a za muslimansko stanovništvo toga grada to je značilo gubitak njihova vlasništva, izgon, te - za otprilike njih sedam tisuća – smrt. O događajima koji su uslijedili pisalo se na različite načine. Prava je istina da je Hrvatska, uz potporu uglavnom muslimanske Armije BiH te postrojbi bosanskih Hrvata, poduzela ono s čime je međunarodna zajednica oklijevala četiri duge, sramotne godine. Hrvatska i njezini saveznici vojnim su putem vratili velik dio svoje zemlje što su ga bili zauzeli Srbi, i svojom pobjedom stvorili uvjete za ponovnu uspostavu kakva-takva reda i mira. Hrvatska je vojska 5. kolovoza ušla u Knin i brzo zauzela cijelu Krajinu. Muslimani nisu mogli postići takav uspjeh zbog pomanjkanja teškog oružja, što je bila posljedica nerazumnog embarga armijabihZapada. To su mi u ono vrijeme osobno rekli jedan hrvatski i jedan bosanski general, i dakako, pokazalo se da su imali pravo.

No ostaje činjenica da bi i Banja Luka, najveći bosanski grad na području što su ga držali Srbi, također pala da nije bilo nove intervencije Zapada, čiji su se vođe kao i obično pokazali majstorima za pretvaranje pobjede u poraz. Da se to dogodilo, Bosna bi bila spašena kao jedinstvena država u kojoj bi bilo izgleda da različite etničke zajednice kad-tad uzmognu ponovno živjeti zajedno pod demokratski izabranom središnjom vlašću. Banja Luka, valja napomenuti, i sama je bila poprištem masovnog etničkog čišćenja gdje su Srbi spalili omražene džamije i katoličke crkve da ih ne podsjećaju na viševjersku i višeetničku prošlost. Ako je ijedno mjesto zaslužilo da se oslobodi od provoditelja etničkog čišćenja, bila je to Banja Luka.

Ne mogu se, pogotovo nakon niza godina takve brutalnosti, voditi čak i pravedni ratovi u kojima ne bi stradali civili. Neki od Srba, koji su sad masovno napustili oslobođena područja, bježali su u strahu od odmazde. Neki su jamačno bili zaplašeni. Mnogo više ih je povjerovalo lažnim uvjeravanjima njihovih vođa da će biti izloženi opasnosti od masovnog pokolja. Uistinu, na području ponovno zauzete Krajine bilo je slučajeva ubijanja, pljačke i paleži od strane pristiglih Hrvata. No ti incidenti, iako vrijedni osude, ne umanjuju činjenicu da je poraz Srba od strane Hrvata i Bošnjaka 1995. godine donio mnogo dobra cijeloj regiji, pa i Zapadu. Bez toga bi se nastavio genocid na Balkanu i poniženje Zapada. Pokušaji da se izjednači vojna akcija kojom je oslobođeno hrvatsko tlo s ranijim primjerima srpske agresije čista su lakrdija. Zračni udari NATO-a na položaje srpskog topništva oko Sarajeva u to vrijeme također su predstavljali veliku potporu hrvatskim i muslimanskim snagama. Unatoč svim učenim besmislicama što su dolazile iz vojnih izvora, pokazalo se kako zračni napadi doista mogu biti učinkoviti bez uporabe većih vojnih DaytonDaytonski sporazum, koji je potpisan u jesen 1995., još uvijek predstavlja okvir unutar kojega Bosna funkcionira – ili bolje rečeno ne funkcionira. Poput svih prijašnjih planova o razdiobi, u njima je prevelik prostor posvećen brizi za (sad poražene) bosanske Srbe koji su i prouzročili taj problem. Srbi su dobili zaseban autonomni entitet, Republiku Srpsku. Ona je trebala biti dijelom Bosne i Hercegovine. No već i u nazivima samih institucija vidljive su stvarne namjere: dok je srpski entitet dobio atribut „republike“, Bosna i Hercegovina ga je izgubila. Daytonski sporazum potanko je razrađen, što je također znakovitopostrojbi na zemlji. Ono što je trebalo obaviti na zemlji moglo se prepustiti lokalnim, a ne nužno međunarodnim snagama – samo ih je valjalo dobro naoružati.

A da u ovoj analizi ne bih ispala poput generala nakon bitke, što bi nekomu moglo pasti na um, željela bih navesti što sam napisala tri godine prije tih zbivanja: Neki tvrde da Zapad ništa ne možedaytonučiniti ako nismo spremni riskirati da budemo trajno uvučeni u sukob nalik onomu u Vijetnamu ili pak Libanonu, uz možebitne velike ljudske žrtve na našoj strani. To je dijelom posljedica paničarenja, a dijelom pak izlika za pasivnost. Postoji golema razlika između kopnene invazije velikih razmjera, kao što je bila Pustinjska oluja, te niza vojnih intervencija, od ukidanja embarga na uvoz oružja u Bosnu, preko opskrbe snaga u Bosni oružjem, do izravnih udara na vojne i komunikacijske ciljeve. U nastavku sam ustvrdila kako bi u slučaju da Srbija nastavi podupirati agresiju bosanskih Srba – … trebalo uzvratiti vojnim putem, uključujući bombardiranje mostova na Drini koji povezuju Bosnu i Srbiju, vojnih konvoja, topničkih položaja oko (opkoljenog) Sarajeva i Goražda, te vojnih skladišta i druge infrastrukture korisne u ratu. Trebalo bi im jasno reći da ovo doduše nije rat protiv srpskog naroda, ali da je moguć čak i napad na infrastrukturu u samoj Srbiji, bude li ona imala važnu ulogu u ratu. Događaji iz 1995. pokazali su da je takva taktika uspješna. No moj je recept primijenjen tek u kasnijoj fazi vojne akcije na Kosovu 1999. – mada i tad nedovoljno, kako ću poslije opisati.

Daytonski sporazum, koji je potpisan u jesen 1995., još uvijek predstavlja okvir unutar kojega Bosna funkcionira – ili bolje rečeno ne funkcionira. Poput svih prijašnjih planova o razdiobi, u njima je prevelik prostor posvećen brizi za (sad poražene) bosanske Srbe koji su i prouzročili taj problem. Srbi su dobili zaseban autonomni entitet, Republiku Srpsku. Ona je trebala biti dijelom Bosne i Hercegovine. No već i u nazivima samih institucija vidljive su stvarne namjere: dok je srpski entitet dobio atribut „republike“, Bosna i Hercegovina ga je izgubila. Daytonski sporazum potanko je razrađen, što je također znakovito. Oko tog su se sporazuma sukobile različite težnje i napetosti. Muslimani su isticali one točke u kojima je pridana važnost teritorijalnom i institucionalnom integritetu države. Srbi, a nešto manje i Hrvati, isticali su one točke u kojima se vlast prenosibihna lokalnu razinu.

No presudna je točka tog sporazuma bilo omogućavanje povratka izbjeglica u svoje domove. Ne dogodi li se to, Dayton bi omogućio razdiobu Bosne i pobjedu onih koji su proveli etničko čišćenje, te njihovih sponzora u Beogradu. A upravo se to i dogodilo. Dok je, u povratku izbjeglica na područje Federacije BiH, postignut određeni napredak, vlasti Republike Srpske ostale su odlučne u namjeri da spriječe pripadnike manjinskih zajednica da se vrate u domove iz kojih su bili protjerani. Tako je od 715 000 izbjeglica koje su se vratile, 80% otišlo natrag u Federaciju, a samo 20% u područja pod srpskim nadzorom. Katkad se tvrdi kako te brojke nisu važne. „Ne možete prisiliti ljude da žive zajedno ako to ne žele“, kako kaže jedna izreka. A to je, dakako, istina. No, neprihvatljivo je da ljudi koji se žele vratiti budu spriječeni u tome. Iz mog članka u New York Timesu, 6. kolovoza 1992. Više o mom angažmanu u pokušajima da se spasi Bosna, vidi: Put k moći, str. 514 – 517. Podaci bosanske vlade, od 30. siječnja 2001. U stvari, stanje je još i teže od toga. Iako je nedvojbeno da će godine ratovanja ostaviti duboke i trajne ožiljke na životu u Bosni, Bosna koja neće biti vjerski i etnički mješovita, kad-tad će ponovno eksplodirati. Ne pripadam u one kojima je cilj u Bosni stvaranje nekakve idealne multikulturalne zemlje, no doista vjerujem da su politička rješenja utemeljena na nasilju, prijetnjama i pljački u konačnici osuđena na propast – i to zasluženo-.

hkv

Ned, 22-09-2019, 19:13:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.