Kao deseti prilog u okviru podlistka o generalu Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu donosimo izvatke iz knjige prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana "Vrijeme krivokletnika", gdje se obrađuje mit o podjeli BiH u Karađorđevu. (hkv)

Karađorđevo - dijelovi raščlambe iz knjige Miroslava Tuđmana ”Vrijeme krivokletnika”, Zagreb, lipanj 2006.

 Tajni sastanak u Karađorđevu

Kako bi susret u Karađorđevu postao mitsko mjesto «podjele Bosne» između predsjednika Miloševića i Tuđmana, tvorci toga mita prvo su morali proglasiti taj susret tajnim sastankom. Jer nije uvjerljivo ako se na javnom sastanku sklapaju tajni dogovori. Lakše je prihvatiti teoriju zavjere ako se na «tajnom sastanku» postiže «tajni dogovor» između dvojice a na račun trećega, tj. Bošnjaka (tada još Muslimana), koji nisu bili nazočni Tudjamn Milosevicna sastanku. Postavku da je u Karađorđevu bila riječ o tajnom sastanku prihvatilo je i Haaško tužiteljstvo. Haaški tužitelj Kehoe tumači predsjedniku Suda tijekom ispitivanja akademika Dušana Bilandžića, koji je u slučaju Blaškić svjedočio kao ekspert Suda:

Mr. Kehoe: Gospodine Predsjedniče, uz dužno poštovanje, postoje brojna pitanja – ne brojna, ali vrlo važna pitanja u svezi s tim vrlo važnim tajnim sastankom u Karađorđevu, koje treba postaviti ovome svjedoku. Izvor: Predmet IT-95-14-A, svjedočenje akademika Dušana Bilandžića 9. 9. 1998., str. 11389-11390. No haaški tužitelj, gospodin Kehoe, ne samo što je prihvatio teoriju o tajnom sastanku u Karađorđevu, nego ne zna ni točan datum održavanja toga «vrlo važnog tajnog» sastanka, vjerojatno želeći i svojim «neznanjem» potvrditi koliko je taj sastanak bio tajan, budući da mu se ni datum ne zna. Mr. Kehoe: Sada, doktore, što ste raspravljali tijekom toga (sastanka eksperata – prim. M. T.) je tajni sastanak u Karađorđevu 10. i 11. ožujka 1991. između predsjednika Srbije Miloševića i predsjednika Hrvatske Tuđmana; Izvor: Predmet Blaškić IT-95-14-A, svjedočenje akademika Dušana Bilandžića 8. 9. 1998., str. 11364. Za pravne laike bilo koja sudnica jest mjesto na kojemu se trebaju utvrditi činjenice i istina. Zato začuđuje što se ni Haaško tužiteljstvo, kako u optužnicama tako i u svojemu obraćanju svjedocima, ni Haaški sud u presudi, nisu potrudili utvrditi tako elementarne činjenice kao što su datum sastanka u Karađorđevu te da taj sastanak nije bio «tajni sastanak», jer su o njemu izvijestile mnoge novinske agencije.

ZAGREB, 25. ožujka (Hina) – Pred predstojeći sastanak šestorice predsjednika republika koji će se održati ovog Vrijeme krivikletnikatjedna, kako je priopćeno, danas su se u graničnom području dviju republika sastali predsjednici Republike Hrvatske i Republike Srbije dr. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. U višesatnom razgovoru koji se odnosio na ključna pitanja političke i gospodarske krize, te budućih odnosa u Jugoslaviji razmotrena su glavna pitanja sadržaja predstojećeg sastanka predsjednika republika. Usprkos poznatih razlika o temeljnim pitanjima, a koja se tiču interesa republika Hrvatske i Srbije, odnosno hrvatskog ili srpskog naroda, a uzimajući u obzir da su odnosi Hrvatske i Srbije, odnosno hrvatskog i srpskog naroda od ključne važnosti za sveukupnost odnosa pa i rješavanja državno-političke krize u SFRJ, razgovor je vođen u nastojanju da se odstrane opcije koje ugrožavaju interese bilo hrvatskog bilo srpskog naroda u cjelini i da se traže trajna rješenja uz poštivanje povijesnih interesa naroda. Zaključeno je: – da se odredi vrijeme za rješavanje postojećih jugoslavenskih problema najduže do dva mjeseca, što će biti zajednički predloženo na predstojećem sastanku predsjednika republika, – te da se u uvjetima produbljivanja gospodarske krize razmotre rješenja i prijedlozi po ugledu na prijedlog Privredne komore Jugoslavije o promjenama u radu i sastavu Saveznog izvršnog vijeća u prijelaznom periodu u interesu zaštite zemlje od gospodarskog kolapsa, kaže se na kraju priopćenja sa sastanka predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića. Izvor: HINA, Baza EVA, 25. 3. 1991.

PARIZ, 27. ožujka (Hina) – Sastanak predsjednika dviju najvećih jugoslavenskih republika, Tuđmana i Miloševića, komentira se u Francuskoj kao dobar znak da je moguć sporazum o preuređenju Jugoslavije. Katolički dnevnik «La Croix» piše da je Jugoslavija «krenula ka konfederativnom modelu», po uzoru na Europsku zajednicu, kao što predlažu Hrvatska i Slovenija. Predsjednik Srbije Milošević sve dosad se tome «oštro suprotstavljao», ističe taj list. Sada, međutim, «spašava obraz», jer pristaje na konfederativni projekt «sjevernih republika» u 214 www.slobodanpraljak.com kojem će se veze među republikama ograničiti na privredu, diplomaciju i vojsku. «La Croix» objavljuje i analizu poznatog povjesničara za Srednju Europu Francoisa Feuilleteaua: sastanak Tuđman–Milošević ocjenjuje se kao «veliki napredak prema preuređenju Jugoslavije», «Milošević je možda shvatio» – kaže Feuilleteau – «da se mora odreći plana o velikoj Srbiji i prihvatiti konfederalni model Jugoslavije da bi spasio svoju vlast». Svi vodeći francuski listovi – «Le Monde», «Le Figaro», «Liberation» – objavljuju kraća ili šira izvješća o «graničnom susretu» predsjednika Hrvatske i Srbije, s poantom da su se dvije najveće republike složile da u dva sljedeća mjeseca riješe «tešku jugoslavensku krizu». Izvor: HINA, Baza EVA, 27. 3. 1991. DÜSSELDORF, 27. ožujka (Hina) – Njemački gospodarski list «Handelsblatt», što izlazi u Düsseldorfu, susretu dr. Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića dodijelio je posebne prostore. U uokvirenu izvješću na naslovnoj stranici, uz fotografiju dr. Tuđmana, beogradski dopisnik lista Georg von Hubbenet izvješćuje o iznenađujućem susretu dvojice političkih protivnika, ističući, kako bi – prema postignutom sporazumu – najkasnije za dva mjeseca mogle biti okončane formalne ustavne pripreme za konkretne pregovore o budućem ustrojstvu Jugoslavije.

Činjenica je i to da se ni Haaško tužiteljstvo ni Haaški sud ne žele suočiti s točnim datumom, priopćenim Haagsadržajem s toga susreta, kao ni s brojnim komentarima u europskim medijima o tome susretu. Oni su se radije priklonili onim interpretacijama i zakulisnim igrama koje su dijelom prethodile samome sastanku. A tijekom godina – kako su prve informacije o sastanku padale u zaborav – gradile su mit o «podjeli Bosne» u Karađorđevu.

Glasina o tome da će se u Karađorđevu govoriti o «podjeli Bosne» plasirana je prije sastanka u Karađorđevu, a ne poslije toga sastanka. Tko ju je prvi plasirao, danas je teško utvrditi. To potvrđuje sljedeća, za javnost vjerojatno nova, činjenica. Dan prije susreta Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, Alija Izetbegović piše predsjedniku Tuđmanu kako zna da će mu Milošević ponuditi «podjelu Bosne»:

«Uvjeren sam (a u tom pogledu imam i izvjesne informacije) da će Vam On u bilateralnim razgovorima ponuditi neka parcijalna rješenja, koja bi dijelom bila ostvarena na račun Muslimana u BiH. Molim Vas da takve ponude odbijete. Vi znate da bi to vodilo kaosu koji neke snage priželjkuju. Prijateljstvo hrvatskog i muslimanskog naroda može i sada i u budućnosti svima dati više od bilo kakvih neprincipijelnih pogodbi. Želim Vas uvjeriti u prijateljska osjećanja muslimanskog naroda. Sa osobitim poštovanjem Vaš Alija Sar. 24. III. 1991.

«Dogovor o podjeli Bosne Mesićeva je izmišljotina» Karađorđevo je središnja točka, ishodište svih optužnica protiv hrvatskih generala i dužnosnika o međunarodnom sukobu i «agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu», haaški argument da je postojao «plan o podjeli Bosne i Hercegovine», te da je taj plan «dogovoren u Karađorđevu».

Zato je Haaško tužiteljstvo pozvalo Stjepana Mesića kao svjedoka optužbe u slučaju generala Blaškića – da svjedoči o «dogovoru između predsjednika Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine»:

Tužitelj Harmon: On će svjedočiti u tome kontekstu i o sastanku Slobodana Miloševića i predsjednika Tuđmana Mesic Haagodržanom 1991. u Karađorđevu, poslije kojega se skrivena politika predsjednika Tuđmana o podjeli Bosne otpočinje primjenjivati. Izvor: Predmet Blaškić, IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića, 16.–19. 3. 1998. Stjepan Mesić udovoljio je očekivanjima Haaškoga tužiteljstva. No, on je svoj posao krunskoga svjedoka odradio na način koji može zadovoljiti potrebe žutoga tiska, Tužiteljstva gladna brzog uspjeha i Suda neinformirana o razlozima i događajima vezanim za godine raspada Jugoslavije. Mesić je poluinformacijama i dezinformacijama o Karađorđevu svojim svjedočenjem dao prizvuk istinitosti. Ali svaki put kada je bio suočen s izravnim pitanjima Blaškićevih branitelja, on je odstupio ili relativizirao svoje prethodne tvrdnje. Zato može tvrditi da i nije rekao ono što je rekao, jer o meritumu stvari ništa i nije rekao.

S. Mesić: Tuđman se vratio iz Karađorđeva tog istog dana i rekao nam... će Bosna teško preživjeti, da mi možemo postići granice Banovine. Tuđman je još rekao kako je Milošević, načinom velikodušne geste – da Hrvatska može uzeti Cazin, Kladušu i Bihać, jer je to bila tzv. Turska Hrvatska i Srbima nije potrebna. Izvor: Predmet Blaškić IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16.–19. 3. 1998.

Pitanje: Dakle, nakon povratka predsjednika Tuđmana sa sastanka u Karađorđevu s predsjednikom Miloševićem, obavijestio vas je da će se Bosna podijeliti – podijeliti između Hrvatske i Srbije; je li to točno?

S. Mesić: Grubo, iz onog što je rekao, bi se moglo izvesti kako Bosna ne može preživjeti, da ćemo dobiti granice bivše Banovine uz Kladušu i Bihać – Cazin i Bihać. To je bio zaključak kojeg se moglo izvesti iz onog što je rekao. Naravno, ništa nije govorio o činjenici da postoji pisani dokument o tome, ili za pisani ugovor. To se nije spominjalo. Izvor: Predmet Blaškić, IT-95-14-A,

Svjedočenje S. Mesića, 16.–19. 3. 1998.

S. Mesić: Rad na kartama počeo je nakon dogovora u Karađorđevu. Smilja Avramov, sveučilišna profesorica i savjetnica Slobodana Miloševića, došla je u Zagreb kao i Hrvoje Šarinić i ostali – naposljetku, to je bila tajna – otišli su u Beograd. Zasigurno su raspravljali o kartama. Angažiralo se stručnjake, sveučilišne profesore, specijaliste u struci, koje su pozivali – želio sam ih susresti, ali nisam sudjelovao u tim razgovorima, jer, naposljetku, to je bilo s dozom povjerenja, ali znam da su ih izrađivali. Znam da je profesor Lerotić radio na kartama, znam i da je prestao s time, napustio je taj posao. Znam to jer mi je i profesor Bilandžić rekao za to. Sad, jesu li oni mogli to iznositi u javnost, nije mi znano, ali mi je rekao, i kasnije izjavio za medije, «Dok sam izrađivao karte, Tuđmanu sam se sviđao», što možete pročitati i u medijima. Izvor: Predmet Blaškić, IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16.–19. 3. 1998.

Tijekom unakrsnog ispitivanja Stjepan Mesić više nije siguran, on ne zna koja je bila namjera susreta u Karađorđevu. On ne zna što je dogovoreno u Karađorđevu, nego samo «ono što su mu rekli» da je dogovoreno, ali više mu to nije rekao predsjednik Tuđman. «Kakvi su dogovori tamo postignuti, ja to ne znam», tvrdi Mesić. Međutim, on je samo «svjestan posljedica». Kako je došao do toga da su te posljedice posljedice dogovora u Karađorđevu on nije objasnio, kao što nije objasnio Sudu ni kontekst cjelokupnih događanja u svezi s Karađorđevom, a ni svih drugih događaja o kojima je svjedočio:

Pitanje: Točno da je nastojanje predsjednika Tuđmana pri odlasku u Karađorđevo bilo da se izbjegne rat – je bio skrivena namjera za dogovor tog sastanka?

S. Mesić: Ne znam koja je bila namjera. Ne znam ni koja je bila moja namjera kad sam dogovarao sastanak. Izvor: Predmet Blaškić, IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16.–19. 3. 1998.

Pitanje: Rekli ste kako je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna bila osnovana na sličan način kao i Republika Srpska, kao posljedica dogovora između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu?

S. Mesić: Ne znam što je točno dogovoreno u Karađorđevu. Sve što znam je ono što su mi rekli o Karađorđevu. Kakvi su bili dogovori tamo postignuti, ja to ne znam. Samo sam svjestan posljedica. Izvor: Predmet Blaškić IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16.–19. 3. 1998. Svjedočenje Stjepana Mesića bilo je dostatno za Haaški sud i Sud ga je prihvatio kao vjerodostojno jer se u prvostupanjskoj presudi Sud poziva na to svjedočenje: Uostalom, te su se težnje za podjelom očitovale u povjerljivim razgovorima o podjeli Bosne i Hercegovine koje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević vodili 30. ožujka 1991. u Karađorđevu. Nijedan predstavnik Muslimana nije nazočio tim bilateralnim razgovorima između Srba i Hrvata. Poslije Karađorđeva Franjo Tuđman izrazio je mišljenje da Bosna vrlo teško može opstati i da će se Hrvatska vratiti na granice Banovine i obuhvatati uz to Cazin, Kladušu i Bihać. Održani su tajni preliminarni pregovori na kojima su korištene geografske karte za sklapanje sporazuma sa Srbima o podjeli Bosne. Intervju koji je svjedok obrane Bilandžić, 25. listopada 1996., dao hrvatskom tjedniku Nacional potvrđuje da je poslije pregovora sa Slobodanom Miloševićem «dogovoreno da bi se dvije komisije trebale sastati da razgovaraju o podjeli Bosne i Hercegovine». Izvor: Predmet Blaškić IT-95-14-A, Presuda, 3. ožujka 2000. Teorijsko je pitanje je li zadaća tužiteljstva i suda utvrditi činjenice i istinu ili nije? No, u slučaju Haaškoga suda problem postaje složeniji, a odgovornost i Tužiteljstva i Suda je veća. Zašto? Zato što se u različitim haaškim slučajevima javljaju svjedoci koji su mjerodavni i u nekom drugom slučaju. Osim toga, Haaško tužiteljstvo optužuje i mrtve ljude, ljude koji se ne mogu braniti, a pritom neke njihove izjave koristi kao dokazni materijal, a druge ne. Zato ćemo ovdje navesti izjave i predsjednika Tuđmana i predsjednika Miloševića te nekih haaških svjedoka – izjave koje pobijaju i haaške optužnice i Mesićevo nastojanje da ih potvrdi.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, 16. 7. 1993., u pismu glavnom tajniku UN-a Boutrosu BoutrosuGaliju, iznosi stajališta Republike Hrvatske i u svezi Bosne i Hercegovine29: 2) vijeće (VONS – prim. M.T.) smatra da su pritisci i prijetnje Hrvatskoj zbog situacije u Bosni i Hercegovini neosnovani iz sljedećih razloga: a) Hrvatska je prva priznala cjelovitost i suverenost Bosne i Hercegovine te i dalje ostaje kod priznanja Bosne i Hercegovine kao samostalne države. b) Nije bilo i nema nikakvih dogovora između Hrvatske i Srbije o podjeli Bosne i Hercegovine. c) Hrvatska je i do sada bila vrlo kooperativna u traženju rješenja sa supredsjedateljima Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska će podržati svako rješenje koje prihvate sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. d) Hrvatska podržava načelo neovisnosti i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Smatramo da bi se rat u BiH mogao okončati na temelju sporazuma o uređenju te države kao složene savezne trodjelne države triju konstitutivnih naroda.30 Da «nije bilo i nema nikakvih dogovora između Hrvatske i Srbije o podjeli Bosne i Hercegovine» predsjednik Tuđman doslovno je ponavljao novinarima i u nizu intervjua: Franjo Tuđman: «Što se tiče ostaloga, ponavljam jednom zauvijek: nikada nije bilo navodnog dogovora o podjeli Bosne između Miloševića i mene».31 Slobodan Milošević govorio je to isto i prije završetka rata u Bosni i Hercegovini, i prije nego što je potpisao priznanje Bosne i Hercegovine s Alijom Izetbegovićem 1996. Štoviše, Milošević je još slikovitiji u svojemu odgovoru o susretu u Karađorđevu: «Sad vam kažem, da smo to ondje odlučili, mogli smo odmah i učiniti»: Slobodan Milošević: «Tuđman mi je rekao da želi neovisnu Hrvatsku. Ali se jednostavno nismo mogli složiti – on je htio uništiti savezne institucije, a ja nisam mogao na to pristati. Predlagao sam, kao i prije, promjenu Ustava kojom će se dopustiti samoodređenje. Bilo je nagađanja da smo se dogovorili o podjeli Jugoslavije. Sad vam kažem, da smo to ondje odlučili, mogli smo odmah i učiniti».

Predsjednici Tuđman i Milošević potpisali su i zajedničku izjavu u Ženevi 17. srpnja 1993. o tome da su «neutemeljene špekulacije o podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije». Izjava predsjednika Tuđmana i Miloševića, Ženeva, 17. 7. 1993.

ŽENEVA: Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo D-35 29 Pismo je proslijeđeno i: predsjedavajućem Vijeća sigurnosti UN-a Sir Davidu Hannayu, predsjedavajućem Vijeća ministara vanjskih poslova EZ-a Willyu Claesu i supredsjedateljima Konferencije o bivšoj Jugoslaviji lordu Davidu Owenu i Thorvaldu Stoltenbergu. Vidi: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, Dokumenti 1991. – 1995., Zagreb, Slovo M, 2005., str. 407.-409. 30 U nastavku pisma stoji: e) U Bosni i Hercegovini nema regularnih jedinica Hrvatske vojske, osim u graničnim područjima u skladu s točkom 8. Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, potpisanog 21. srpnja 1992. U HVO su otišli oni pojedinci, pripadnici Hrvatske vojske iz Bosne i Hercegovine, koji su tijekom srpske agresije na Hrvatsku dragovoljno pristupili Hrvatskoj vojsci u obrani Republike Hrvatske, a sada su se vratili zbog obrane svojih stoljetnih obitavališta. f) Najbolja potvrda ovih naših stajališta jest u već iznesenom prijedlogu Hrvatske, koji sada ponavljamo, da UNPROFOR provede učinkovitu kontrolu granica kako između BiH i Savezne Republike Jugoslavije tako i između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući čitavu granicu, a ne samo granicu uz UNPA. 31 F. Tuđman, Hrvatska riječ svijetu, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1999., str. 451. 32 Laura Silber i Allan Little, 1996., str. 124.

Tuđman i predsjednik Republike Srbije Slobodan Milošević, nakon sastanka održanog u organizaciji supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Thorvalda Stoltenberga i lorda Owena, objavili su sljedeću izjavu: 1. Potpuno su neutemeljene špekulacije o podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. 2. Jedini način za postizanje trajnog mira u Bosni i Hercegovini nalazi se u afirmaciji interesa svih triju konstitutivnih naroda i postizanju suglasnosti o uspostavljanju triju republika u okviru konfederacije. Sve se te izjave prešućuju, kao i da nisu rečene. Kada se nekim njihovim izjavama pridaje važnost, a drugima ne, tada bi to trebalo i obrazložiti. Tužiteljstvo ih nije smjelo prešutjeti, a pogotovo ih obrana nije smjela zanemariti. Predsjednik Tuđman, dobro je poznato, nije bio osoba koja je sklona laganju i odricanju od vlastitih stajališta. Naprotiv, njegova upornost u iznošenju svojih stajališta, i na vlastitu štetu, dobro je poznata. On je mogao biti u krivu, ali neiskren nije bio. U slučaju mita o Karađorđevu mnogo je lakše dokazati da je on proizvod informacijskog rata, nego da je predsjednik Tuđman svojim izjavama o susretu u Karađorđevu prikrivao prave namjere svoje «dvostruke politike» prema Bosni i Hercegovini. Paradoksalno je da o susretu u Karađorđevu preciznije govore protivnici i Tuđmanove politike i osamostaljivanja Republike Hrvatske. Za predsjednika Predsjedništva SFRJ ne može se reći da je bio sklon predsjedniku Tuđmanu. Imao je negativno mišljenje o njemu. Pa ipak, on daje potpuno oprečno mišljenje o susretu u Karađorđevu od Mesića: Borisav Jović: «Informacije koje ja imam bitno odudaraju od onoga o čemu se stalno priča. Meni Milošević nije rekao da li su zaista razgovarali o podeli Bosne, ali ja lično u to ne verujem. On je meni tada uvek govorio, kao i ja njemu, sve o čemu je s drugima razgovarao i prosto ne mogu da verujem da se takav razgovor vodio. On je meni rekao da su razgovarali o tome da li da idemo na promenu predsednika savezne vlade. S obzirom da se ni Hrvatska nije slagala sa Markovićem, i ona je imala neke primedbe i Slovenija je imala neke primedbe i Srbija je imala primedbe, oni su razgovarali o tome da li da se promeni predsednik savezne vlade i dogovorili su se da se to još malo odloži...» «Za mene bi to bilo ogromno iznenađenje, jer bi takav pristanak Miloševića (na podjelu BiH – nap.a.), u tom trenutku, značio bitno odstupanje od naše celokupne politike. Ja zato u to ne mogu da verujem...».

Tužiteljstvo Mesićevo svjedočenje o Karađorđevu navodi kao prekretnicu «nakon koje se skrivena politika» počinje primjenjivati. Kada bi bila točna teza Tužiteljstva, onda je to, prema iskazima svjedoka, bila «skrivena politika» na kvadrat, jer ni najbliži suradnici i Miloševića i Tuđmana o tome nisu znali ništa. (Pragmatično, postavlja se pitanje: Tko je onda radio na realizaciji takve politike, ako ni najbliži suradnici nisu znali za nju?) Tužiteljstvo i Sud imaju tako pragmatičnih pravnih problema. Borisav Jović kao haaški svjedok potpisao je pod prisegom iskaz koji je u punoj suprotnosti s Mesićevim iskazom, također danim pod prisegom. Štoviše, Jović tvrdi: «Verovao sam da je takav dogovor o podeli Bosne Mesićeva izmišljotina putem kojom je nameravao da diskredituje Tuđmana s kojim se bio sukobio». Što se tiče sastanka u Karađorđevu, koji je navodno održan krajem marta 1991. i na kome je navodno razgovarano o podeli Bosne, Milošević mi o tome nikada ništa nije govorio. Verovao sam da je takav dogovor o podeli Bosne Mesićeva izmišljotina putem kojom je namjeravao da diskredituje Tuđmana s kojim se bio sukobio. Ako bi se ipak pokazalo da je Milošević zaista razgovarao sa Tuđmanom u vezi s podelom Bosne, to bi samo značilo da je Milošević to skrivao od mene. U tom slučaju moje mišljenje o Miloševiću bilo bi još pogoršano. Ja nisam verovao u mogućnost razgovora o podeli Bosne zato što to nije bilo u skladu s ciljevima politike srpskog rukovodstva. Bilo je u sukobu sa našim viđenjem načina rešavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj i sa našim shvatanjem da treba sačuvati Jugoslaviju. (Razgovor broj 1, drugi deo, str. 6; razgovor broj 3, str. 5-6) Izvor: Borisav Jović: «Izjava na osnovu pravila 89 (F), Haag, datum svedočenja: 18. novembar 2003.»
Miroslav Tuđman: Vrijeme krivokletnika Zagreb, lipanj 2006.

Situacija neposrdno pred stari most  - razgovor generala Praljka s predsjednikom Tuđmanom u Splitu

Transkripti od 5.11.1993. u Splitu ... bošnjačke republike pristupite i ima budala koji to prihvaćaju, Katolika, Hrvata, oni koji su u nacionalnom pogledu bili ovako, ovako. To su moji prijedlozi, jedno permanentno analiziranje situacije rješavanja.

SLOBODAN PRALJAK: Misao Hrvatske zajednice Herceg-Bosne tražila je snažniju centralizaciju svih struktura Praljakcivilne vlasti koja nije napravljena. Sama ideja nije operacionalizirana, labavo je držana, ispuštena iz ruku. Ekipiranost je loša, gubitak sposobnih ljudi još gori. Gradovi – spoj nesposobnosti, lopovluka i šverca. Primjer – nismo napali Muslimane u Konjicu, nego su na našu brigadu koja je bila rasporedjena na tri bojne Konjic, Klis i Jablanica, najprije imali jednu njihovu brigadu, pa drugu brigadu, pa treću brigadu, dok smo se mi borili protiv četnika, poslije toga su napali još dvije brigade s Igmana, nikakove šanse nije bilo za obranu, pokolji i ukupna medjunarodna javnost koja nije prihvaćala činjenicu da Muslimani mogu biti i zločinci uz sve one političke igre. Protjeravanje Muslimana od Srba, doživjeli smo etničku okupaciju, broj stavnovnika mijenjao se 1:3, do 1:10 u njihovu korist. Posebice Bugojno, Travnik, i ove gore enklave Mostar.

U tom pogledu u pozadini su stvarali vojsku od 30 do 35 tisuća ljudi koji su tek 10 do 15 ljudi držali crta prema četnicima. Mislim da se tu već počela jasno ocrtavati njihova ideja stvaranja svoje vlastite muslimanske, fundamentalističke države i to jedan mladi narod sasvim sigurno sociološki ne može dokazati da će ići tim ciljem jer mu je to osnovna koheziona snaga. Vojna situacija u siječnju bila je relativno pristojna. Tada smo mi razgovarali o tome da li Hrvati koji čine 17 posto pučanstva, koji su spali na 12 posto u to vrijeme, koji su najgore rasporedjeni mogu održati sve ove enklave i prijedlozi su bili da se proba točno definirati politička misao da odredimo naše granice i onda počnemo pozivati one i vojsku i narod na te granice, a to je u tom trenutku trebala biti banovina hrvatska. Poslije Vance-Owenova plana koji se smatrao završnom etapom rješavanja tog problema vojska je bila skoro napola demobilizirana, rat je bio pri kraju što su Muslimani sve iskoristili za daljnje svoje jačanje, pa smo skoro izgorili više nego što smo izgorili. U tom pogledu se bila snizila svaka razina vojne sposobnosti Hrvatskog vijeća obrane. Vojna situacija danas jest danas s jedne strane pristojna jer je slomljena muslimanska ofanziva koja je išla od Vakufa prema Mostaru sa svim izjavama da će doći do Ploča, pa proširiti malo lijevo, malo desno. U Vakufu ta ofanziva je trajala dobrih mjesec dana – ... jug Mostara, Vakuf, da odsjeku Prozor itd.

Na tim prostorima je ona zaustavljena i slomljena, medjutim, ostaje prostor ovih enklava koje smo ranije izgubili, a izgubili smo gospodine predsjedniče Fojnicu uz to što su mjesecima svi govorili kako je to miran i dobar suživot, kako je to primjer od UNPROFOR-a do svih ostalih. Tamo naravno nije bilo čvrstine, jer miran suživot se može raditi uz čvrstinu pa je ona pala napadom Muslimana šaptom. Ista situacija dogodila se u Bugojnu. U Bogojnu smo bili i ja i pukovnik Adrić puno vremena, utvrdjujući liniju prema četnicima, a poslije toga je došlo do beskrajnog popuštanja Muslimanima po sistemu neće nas, neće nas, preprodaja nafte itd.

Svi ti dokumenti stavljani su na stol, imenovani su ljudi koji su to radili, medjutim, spoj civilne vlasti i njihov uticaj na vojne strukture u tim malim kneževinama koje su stvorene bio je tako velik da je operativa vojnog zapovjedanja bila bitno sužena jer je to takva količina unutra veza i vezica u koje ne možete za kratko vrijeme koje gradu možete posvetiti ući. Tako je palo i Bugojno usprkos tome što su bili najbolje naoružana brigada Hrvatskog vijeća obrane sa 3 tisuće 700 ljudi, od čega dvije tisuće i 400, 300 ljudi i vojnika, plus tisuću 300 domobrana ,tenk, haubice, tisuću granata itd. Sve je palo jer se rasulo iznutra, i tu nije bilo jasne političke misli, o tome što se tu treba braniti kao što pokazuje suprotan primjer, recimo Žepča. Tako je ista situacija bila u Travniku gdje su isto isto tako civilne strukture najčešće, jednostavno kao i u Varešu. To je skupina lopova koja je trgovala, nije ona tražila svoje mjesto nego je to trgovalo gore, preprodavalo, bogatilo se, Pejčinović koji je zatvoren po mom dubokom uvjerenju skupa sa cijelom ekipom trebao je biti streljan jer takva pozicija ne vodi ničemu, oni ako ne bi bili, ovo izlika o Stupnom Dolu samo o tome ću potom, nego se radi o tome da bi oni bili zarobljeni i tako i tako što će se to dogoditi i ostalima, osim tamo gdje su Hrvati izrazito slabi kao što je to Tuzla gdje nemaju nikakve šanse i zapravo su sluge i Usora koja nije sklopila iz ljubavi sporazum s Muslimanima nego upravo zbog toga što nema nikakove šanse ni lijevo ni desno izići. Vojna situacija danas.

Mogućnosti su da se za sedam dana počne ofenziva na Vakuf, sa relativno velikom izvijesnošću da se uspije. Istako tako ofanziva prema jugu Mostara sa Blagajem, na negdje prema Bugojnu do Gračanice, a dalje mislim da sa postojećim snagama koje imamo, ne bi moglo ići iako smo mi gore osvojili što lijevo, što desno jedan, zauzimajući neke bolje taktičke položaje, uspjeli nešto napraviti kao i u Mostaru, ostalo je još problem Drežnice koji nije tako jednostavan. Problem enklave Kiseljak, Kreševo i Vareš je sada relativno pristojan zbog toga što su gore jednostavno jedinice kvalitetne i dobre, Kiseljak i Kreševo – jedinice su dobre, vojni ustroj je dobar, čvrstina vodjenja postrojbi je dobra. Ostaje problem da cijelo snabdijevanje gore, cijelu ratnu logistiku vršimo preko srpskih teritorija, trgovinom nafta za oružje i zajedničkim planiranjem nekih akcija gdje Srbi naravno nedaju ljude. Vojna situacija Žepče je dobra iz jednostavnog razloga što je ta brigada kao i njeno političko vodstvo od početka imalo kristalno jasne stavove tako se ponašalo i nanijelo je velike gubitke, oteretilo napad na Vitez, Busovaču i Novi Travnik. Medjutim, dolazi zima, teritorij je dosta velik, srpska vojska je sve slabija tako da smo mi u nekoliko navrata gore su ljudi morali vraćati teritorije koje su Srbi izgubili od Muslimana. Logistika potpuno ovisi o Srbima i oni za zimu traže.

PREDSJEDNIK: O kome govorite?

SLOBODAN PRALJAK: O Žepču.

PREDSJEDNIK: Dajte o problemu Novog Travnika, Vitez...

SLOBODAN PRALJAK: Novi Travnik najlošija naša enklava, izrazita uska na pojedinim dijelovima, najveći muslimanski interes da je slome jer bi pri tome bili predaleko udaljeni ovi dijelovi. Posebice ih interesira SPS tvornica eksploziva gdje bi oni preko nje zaokružili cjelokupnu proizvodnju streljiva. Tvornica je minirana, ako bi došlo do pada to bi sve skupa diglo u zrak. S tom enklavom nemamo nikakve veze nego helikopterom, užasni problemi su bili koji su po katkad kulminirali i svadjama i psovkama, piloti odlete dva, tri puta, poslije toga, nakon što ih gadjaju često odustaju i ukoliko se u najskorije vrijeme od Kiseljaka prema Busovači ne probije koridor nema nikakovih realnih izgleda da će se gore pri postojećoj logističkoj podršci koja ide helikopterom gdje se može odnijeti 100 tisuća metaka što je izrazito malo, moći održati ta enklava što bi za nas bilo ravno katastrofi. Mi u Bosni i Hercegovini gospodine predsjedniče i gospodo ne možemo imati dva neprijatelja. To je Vitez.

PREDSJEDNIK: Znam to, ja sam vam rekao tu crtu Novi Travnik, Vitez, Busovača da to treba obraniti i osigurati tu...

SLOBODAN PRALJAK: Gospodine predsjedniče, kada smo se gore dogovarali jedanputa, ja sam dva puta išao ako se sjećate, čekajući da Hrvatska pomogne sa dva... ... dogovarali jedanput, ja sam dva puta išao ako se sjećate čekajući da Hrvatska pomogne sa dva bataljuna da probijemo onaj koridor prema Fojnici. Poslije toga je palo Bugojno i znadete koji su sve problemi pri tome iskrsavali da se to napravi. Mi dakle s dva neprijatelja po mom dubokom uvjerenju ne možemo gore. Broj ljudi je kod nas relativno visok na ono što je preostalo. Broj dezertera u Hrvatskoj je preko 12 tisuća, crte prema četnicima se još uvijek mogu držati, iscrpljenost ljudi je velika. UNPROFOR pomaže Muslimanima da osvoje one teritorije koje ne bi trebalo osvajati od Srba, tako čini mi se radi i njihova ukupna politička igra ovdje, plus novinstvo. Pomoć Hrvatske trebala bi po mom dubokom uvjerenju biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje. Drugim riječima, ako bi se uzeo Vakuf, da se uzima Bugojno, jedinice u Imotskom, izvidjanje njihovih- zapovjednika i ostalog, ubacivanje jedinica preko noći udar i poslije toga odmah izvlačenje natrag. Što se tiče ovog ostalog funkcioniranja gospodine Predsjedniče mislim da u glavnom stožeru se nalaze tri čovjeka, osim što nije prisutan general Matić, koja sva tri bi trebalo smjeniti u skorije vrijeme. Zašto? General Tole, mislim da je poslije zatvora i onih bitaka umoran, iscrpljen i u fizičkom zdravlju, povraćanju itd., često pokazuje da bi za 15-ak, 20 dana trebalo naći zamjenu. Isto se to odnosi i na mene. 27 mjeseci ja sam isto neprestano u igri. Mislim da više nisam onaj prije šest, sedam mjeseci. Postoji još, umoran sam, nemam više ni onoliko snage ni onoliko agresivnosti koliko bi u ovoj postojećoj situaciji trebalo. Dalje, zbog načina na koji su ovdje jedinice, a to više je to narod koji je obukao uniformu još uvijek nego što je to regularna vojska. Ja poznajem trećinu svojih jedinica i sada kada smo nešto sagradili čini mi se da bi trebala doći ekipa koja bi im iz manjeg poznavanja nabijala nešto drugačiju stegu, nego što to više mogu ja, jer sam ja sa trećinom svoje vojske u prijateljskim odnosima. Isto tako se mislim odnosi i na generala Petkovića, gdje su se i na toj razini, a čini mi se i na široj razini počele javljati slijedeće stvari. Ljudi su umorni, pa i oni sitni animoziteti koji se pojavljuju prerastaju u sukobe i netrpeljivosti, koje čini mi se počinju razarati pomalo i vojnu, a i ukupnu civilnu strukturu Hrvatske zajednice Herceg Bosna. U tom pogledu ja mislim da bi u vojnom dijelu i civilnom dijelu trebalo napraviti velike rezove, promjena ljudi, promjena vlade, zamjena, promjena mjesta unutar toga, jer čini mi se da ovako kako sada izgleda bez obzira na velike analize mi ćemo doći u poziciju da ćemo samo gubiti. To znači precizno definirati politiku spram Muslimana, a tvrdim da je ona fundamentalistička i da će nastojati uzeti što veći teritorij. ...

PREDSJEDNIK: Od Kiseljaka prema Busovači, i od Gornjeg Vakufa prema tamo.

SLOBODAN PRALJAK: Dobro, ali tamo je uže znadete gospodine Predsjedniče, a ovo ovdje treba vidjeti. Druga stvar, još samo da jednu rečenicu kažem. Gledajući Srbe koji država izmedju ostalog scenografija, oni imaju svoje tri televizije, oni imaju svoje ministre inozemnih poslova, oni imaju svoje skupštine, oni jednostavno izgledaju na nešto bez obzira koliko je to unutra šuplje. Isto tako se to dogadja i sa Muslimanima. Treba vidjeti kako oni tamo onu vladu postroje, kakvi su to smokinzi, kravate itd. Mi smo u tom pogledu gospodine Predsjedniče sve više počeli ličiti ukupno zajedno svi skupa na zemljoradničku zadrugu. To nije dopustivo i u tom pogledu treba promijeniti cjelokupnu scenografiju ove države koja se zove Hrvatska republika Herceg Bosna. Hvala. D-31g/ 1 www.slobodanpraljak.com 203 D-31g/ 2

Slavonski Brod - stradala djeca

Živjeti u Slavonskom brodu 1991 - 1992, Slavonski brod 1992. Koliko susrećemo djece, koja nemaju povjerenja ni u koga, kojima ne pomaže ni očeva niti majčina utjeha. A za stvaranje osobnosti to je povjerenje neprocjenjivo. Brod je grad u kojemu su djeca prosječno jako puno stradala: ljuljajući se na ljuljački, na šetnji sa psom, u igri, trčeći u sklonište, ili sakriveni u kutu podruma. Ne samo Hrvatskom, nego cijelim svijetom (ma koliko on bio za to nezainteresiran) odjekivat će vapaj djeteta za mamom, koja je poginula u kući što ju je pogodila «hrabra» srpska vojska raketama. U Brodu je poginulo 27 djece, a 65 ih je teško ranjeno. Na ovim «uspjesima» osobito čestitamo «najhrabrijoj vojsci na vascelom svetu», srpskoj vojsci. Da bismo zaštitili našu djecu koliko god je to moguće, Izvršno vijeće je tražilo od hrvatske Vlade da nam pomogne skloniti djecu u sigurnije krajeve Hrvatske. Oko 3000 djece smjestio je Stožer Civilne zaštite u Južnu Hrvatsku. Javile su se i neke europske države (Italija, Španjolska, Belgija, Češko-Slovačka), koje su također prihvatile djecu iz Broda, na čemu organizatorima iz tih zemalja svakako pripada naša velika zahvalnost. Brođani smatraju da je Hrvatska tamo i u onom kraju, koji najviše trpi. Brod je trenutno takvo mjesto. Brod je Hrvatska i ugroženoj Hrvatskoj u Brodu trebaju pomoći svi Hrvati, da lakše izdrži sve patnje. Organizacija škole za brodske učenike u sigurnijim područjima Hrvatske, zadatak je i obveza cijelog hrvatskog naroda i hrvatske države. Brođani su utemeljili zakladu «Brodski učenik» čija je osnovna svrha školovanje učenika čiji su roditelji poginuli ili stradali u domovinskom ratu, te pomoć siromašnima, izrazito nadarenim učenicima.

POGINULA DJECA Dob Broj djece 0-6 5 7-10 7 11-14 9 15-17 6 UKUPNO 27 RANJENA DJECA Dob Broj djece 0-6 9 7-10 11 11-14 22 15-17 23 UKUPNO 65 POGINULI IZ OPĆINE BROD Vojnici i policajci 242 Civili 150 UKUPNO 392 RANJENI IZ OPĆINE BROD Vojnici i policajci 993 Civili 633 UKUPNO 1626 Iz ovih nekoliko pokazatelja jasno je da su građanima Slavonskog Broda oduzeta sva prava ljudskoga življenja. Brođanin, poput divljači prepušten razbojničkoj volji, dok ide na posao u tvornicu ili polje, osluškuje odakle lete granate. Svatko u sebi razmišlja da li je ta granata upravljena tamo negdje od nekog nepoznatog ubojice da danas ubije baš njega, ili, što je još strašnije, njegovu djecu. Za njihovu smrt nitko neće znati, pitati, a još manje odgovarati.

Uzalud konferencije, uzalud rezolucije! Kada bi netko negdje ubijao dnevno 3-5 pasa, koliko u gradu i selu bude nekažnjeno pobijeno ljudi, zaštitnici životinja bi se podigli i spriječili taj zločin, da ne ostane zapisano da je generacija s kraja 20. st. bila indiferentna prema patnjama ovih dragih životinja. Ali eto, nema tako moćnih zaštitnika ljudi na ovom svijetu! Nešto je trulo, ali ne samo u «državi Danskoj», i ne samo u Shakespeareovo vrijeme! Takvim su mislima zaokupljeni Brođani, koji su također, neka se nitko ne uvrijedi i iznenadi, stvorenja na sliku i priliku Božju, premda njihov život sliči na pasji, a vrijedi manje od pasjeg. Brođanin sa svojom djecom živi u podrumu. U podrumu se događaju čuda. U podrumu naši liječnici spašavaju živote. U podrumu se događaju dvije najveće tajne ljudskoga života: rađaju se djeca i ljudi umiru.

U podrumu se ide u školu, u podrumu se projektira, gradi, spremaju izložbe. Brođani sa strahopoštovanjem izgovaraju tu riječ: podrum. I morali bi ispjevati odu svom podrumu. Oni koji za sebe tvrde da su «ugroženi», «goloruki» i «nenaoružani», ubijaju naše ljude i djecu, ruše naše domove, bolnice, crkve i grobove tenkovima, avionima, topovima, raketama. Ili se to samo nama Brođanima tako čini. Možda ti «ugroženi» i «goloruki», kao rijetko sveti miljenici Božji, samo dignu svoje ruke k nebu, i «srpski bog» (tako oni kažu), razljućen šalje svoje munje na naše podrume. Bit će da je ovo drugo istina, jer pravedna svjetska diplomacija ne bi dopustila niti da se na psima čine takvi zločini (da ih se npr. trpa u koncentracione logore za pse, ili ne daj Bože, izgladnjuje, ili uništi trećina psećih kuća kao Brođanima), a da ona to ne vidi i zlotvore ne kazni. Evo mali Brođanin crveni od stida, jer je umislio da i njegov mali razum i srce mogu nešto dokučiti i osjetiti. Mislio je, naime, da ima trenutaka kada savjesti svih ljudi na svijetu moraju postati samo jedna savjest čovječanstva. Umislio je da je to ovaj trenutak, koji Brođani proživljavaju i koji Hrvatska i Bosna i Hercegovina proživljavaju. Pogriješio je. Priznaje svoj grijeh. I stidi se zbog toga.

hkv

Sub, 17-08-2019, 23:54:15

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.